Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1320/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Posavčić, odvjetnici u Kutini, protiv tuženice PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-626/2024-14 od 30. rujna 2025., na sjednici vijeća 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-626/2024-14 od 30. rujna 2025.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke,

- potvrđuje pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,90 € od 1.6.2006.,

- na iznos od 0,99 € od 1.7.2006.,

- na iznos od 0,01 € od 1.8.2006.,

- na iznos od 0,01 € od 1.9.2006.,

- na iznos od 0,01 € od 1.10.2006.,

- na iznos od 0,01 € od 1.11.2006.,

- na iznos od 0,01 € od 1.12.2006.,

- na iznos od 0,01 € od 1.12.2006.,

- na iznos od 0,01 € od 1.12.2006.,

- na iznos od 0,01 € od 1.1.2007.,

- na iznos od 0,01 € od 1.2.2007.,

- na iznos od 0,01 € od 1.3.2007.,

- na iznos od 0,01 € od 1.4.2007.,

- na iznos od 0,01 € od 1.5.2007.,

- na iznos od 0,01 € od 1.6.2007.,

- na iznos od 0,01 € od 1.7.2007.,

- na iznos od 17,26 € od 1.9.2007.,

- na iznos od 16,93 € od 1.10.2007.,

- na iznos od 16,89 € od 1.11.2007.,

- na iznos od 17,11 € od 1.12.2007.,

- na iznos od 16,96 € od 1.1.2008.,

- na iznos od 17,23 € od 1.2.2008.,

- na iznos od 31,09 € od 1.3.2008.,

- na iznos od 31,59 € od 1.4.2008.,

- na iznos od 30,67 € od 1.5.2008.,

- na iznos od 30,43 € od 1.6.2008.,

- na iznos od 30,68 € od 1.7.2008.,

- na iznos od 30,06 € od 1.8.2008.,

- na iznos od 30,06 € od 1.9.2008.,

- na iznos od 30,35 € od 1.10.2008.,

- na iznos od 33,11 € od 1.11.2008.,

- na iznos od 31,18 € od 1.12.2008.,

- na iznos od 33,14 € od 1.1.2009.,

- na iznos od 33,40 € od 1.2.2009.,

- na iznos od 33,49 € od 1.3.2009.,

- na iznos od 33,02 € od 1.4.2009.,

- na iznos od 33,03 € od 1.5.2009.,

- na iznos od 32,44 € od 1.6.2009.,

- na iznos od 31,91 € od 1.7.2009.,

- na iznos od 31,97 € od 1.8.2009.,

- na iznos od 32,18 € od 1.9.2009.,

- na iznos od 32,10 € od 1.10.2009.,

- na iznos od 31,79 € od 1.11.2009.,

- na iznos od 32,21 € od 1.12.2009.,

- na iznos od 32,51 € od 1.1.2010.,

- na iznos od 33,00 € od 1.2.2010.,

- na iznos od 32,81 € od 1.3.2010.,

- na iznos od 33,46 € od 1.4.2010.,

- na iznos od 33,24 € od 1.5.2010.,

- na iznos od 33,51 € od 1.6.2010.,

- na iznos od 35,60 € od 1.7.2010.,

- na iznos od 35,08 € od 1.8.2010.,

- na iznos od 36,25 € od 1.9.2010.,

- na iznos od 35,78 € od 1.10.2010.,

- na iznos od 34,87 € od 1.11.2010.,

- na iznos od 29,28 € od 1.12.2010.,

- na iznos od 30,83 € od 1.1.2011.,

- na iznos od 29,66 € od 1.2.2011.,

- na iznos od 29,99 € od 1.3.2011.,

- na iznos od 29,38 € od 1.4.2011.,

- na iznos od 29,39 € od 1.5.2011.,

- na iznos od 26,03 € od 1.6.2011.,

- na iznos od 26,08 € od 1.7.2011.,

- na iznos od 26,39 € od 1.8.2011.,

- na iznos od 20,06 € od 1.9.2011.,

- na iznos od 19,39 € od 1.10.2011.,

- na iznos od 19,27 € od 1.11.2011.,

- na iznos od 19,16 € od 1.12.2011.,

- na iznos od 19,36 € od 1.1.2012.,

- na iznos od 19,59 € od 1.2.2012.,

- na iznos od 19,56 € od 1.3.2012.,

- na iznos od 19,32 € od 1.4.2012.,

- na iznos od 19,35 € od 1.5.2012.,

- na iznos od 19,38 € od 1.6.2012.,

- na iznos od 19,19 € od 1.7.2012.,

- na iznos od 19,18 € od 1.8.2012.,

- na iznos od 19,05 € od 1.9.2012.,

- na iznos od 18,80 € od 1.10.2012.,

- na iznos od 18,94 € od 1.11.2012.,

- na iznos od 19,00 € od 1.12.2012.,

- na iznos od 18,89 € od 1.1.2013.,

- na iznos od 18,40 € od 1.2.2013.,

- na iznos od 18,71 € od 1.3.2013.,

- na iznos od 18,66 € od 1.4.2013.,

- na iznos od 18,45 € od 1.5.2013.,

- na iznos od 17,98 € od 1.6.2013.,

- na iznos os 17,91 € od 1.7.2013.,

- na iznos od 17,93 € od 1.8.2013.,

- na iznos od 18,03 € od 1.9.2013.,

- na iznos od 18,22 € od 1.10.2013.,

- na iznos od 18,02 € od 1.11.2013.,

- na iznos od 18,03 € od 1.12.2013.,

- na iznos od 18,05 € od 1.1.2014. do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana, te se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-626/2024-14 od 30. rujna 2025. preinačuje pod točkom II. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 1.983,31 EUR-a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

II. Žalba tuženice uvažava se kao osnovana i preinačuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-626/2024-14 od 30. rujna 2025. pod točkom IV. izreke te se rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 4. ugovora o kreditu broj 9010709196 od 6. rujna 2005. (dalje: ugovor o kreditu) kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih kamata iznos od 1.983,31 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki izreke od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 7,53 EUR-a. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.799,08 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 30. rujna 2025. do isplate .

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u točkama I., II. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela čl. 4. ugovora o kreditu, te restitucijski zahtjev za isplatu s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su nesporno tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 6. rujna 2005. sklopili ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice važećem na dan korištenja kredita, s ugovorenom godišnjom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s važećim odlukama tuženice, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,65% godišnje (čl. 4. ugovora o kreditu) te rokom otplate kredita od 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima,

- da su nesporno tužiteljica i tuženica 16. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010709196 (dalje: Dodatak) kojim je kredit konvertiran, a kojim Dodatkom su utvrdile da na dan konverzije 30. rujna 2015. preostala neotplaćena glavnica iznosi 16.350,83 EUR-a, te da je konverzijom utvrđen iznos preplate od 1.322,87 EUR-a,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine", broj: 96/03, dalje: ZZP/03), jer iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetnim kreditom adaptirala kuću u kojoj i danas živi, dok iz samog ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila kao fizička osoba, a tuženica tijekom postupka nije dokazala suprotno,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, jer banke kao trgovci, između ostalih i ovdje tuženica, nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz naprijed citiranih presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se odlučila za kredit u valuti CHF jer joj je u banci ponuđeno zaključenje ugovora vezanog uz tečaj CHF kao najpovoljnija opcija , da nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da sa tuženicom nije uopće pregovarala o pojedinim ugovornim odredbama, da je pristala na konverziju jer joj je sad manja rata, te da kredit još uvijek otplaćuje,

- da je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izvršena temeljem odredbe čl. 19.b i čl. 19.c. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15) i da je računski točna,

- da iz nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja financijske vještakinje Jasmine Fijačko proizlazi da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 1.983,31 EUR-a,

- da tužiteljica samim sklapanjem Dodatka nije izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđene nepoštenom i ništetnom odredbe ugovora o kreditu, jer konverzijom nije u cijelosti obeštećena, pri čemu ističe da niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka,

- da je prigovor zastare neosnovan jer je u slučaju restitucijskih zahtjeva kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara je ponovno počela teći od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i do podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje u tekstu: ZOO) od pet godina od pravomoćnosti presude,

utvrđuje ništetnom ugovornu odredbu čl. 4. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene opisanom u izreci, jer je ista sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te ista kao odredba unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču ni je bila jasna i razumljiva u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03), slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 4. ugovora o kreditu u dijelu opisanom u izreci presude.

6.1. Polazeći od utvrđenja da među strankama nije sporno da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji jer konverzijom nije u cijelosti obeštećena, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te naložio tuženici isplatiti tužiteljici razliku na ime preplaćenih kamata u iznosu od 1.983,31 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama opisanim u točki II. izreke, koje kamate su na temelju čl. 1115. ZOO-a tužiteljici dosuđene od trenutka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je znala za nepoštenost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom, koju je odredbu sama unijela u ugovor o kreditu.

7. Tuženica u žalbi navodi da je sklapanjem Dodatka kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR-ima, da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, pa je stoga neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezano za CHF. Tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 19.a., čl. 19.b. i čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je zaključio da tužiteljica ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koji su ugovoreni Dodatkom i povrh toga da ima pravo i na preplatu u dosuđenim iznosima kao da konverzija nije prihvaćena od strane tužitelj ice, jer to tužiteljicu stavlja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje upravo s tim potrošačima. Ističe da je ZID ZPK/15 lex specialis u odnosu na ZOO i njegove odredbe imaju prednost pred odredbama ZOO-a i ZZP-a u smislu ništetnosti ugovornih odredbi, pa u odnosu na tematiku konverzije kredita sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK/15 koji izričito uređuje konverziju spornih ugovora. Navodi da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. istaknuo kako pravni interes za vođenje postupka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici koji nisu iskoristili pravo na konverziju, iz čega proizlazi da je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK/15. Nadalje navodi da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Dodatak isključen od ispitivanja nepoštenosti, te je navedena odluka osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prvi u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nedvojbeno potvrdio da se u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Tuženica daljnjim navodima žalbe opširno obrazlaže opravdanost i zakonitost ugovaranja promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu, pri čemu posebno ističe da do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. (stupio na snagu 1. siječnja 2014.), a kojim je izmijenjena odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju, nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnim stopama u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, već samo obvezu obavještavanja klijenata o promjeni kamatne stope, što je i činila. Osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženica, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa, a odnose se na doseg pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke ništetna, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, pa imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj ica u tužbi pozvala na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke ocijenjena nepoštenom i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, a da tuženica nije dokazala postojanje razloga na temelju kojih se presuda iz postupka kolektivne zaštite prava ne bi primijenila, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovoren način promjenjivosti kamatne stope ništetna na temelju odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ističe da sve do stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije bila u obvezi u postojećim ugovorima o kreditima definirati parametre promjenjivosti, već je samo imala obvezu objaviti kriterije promjenjivosti i o tome obavijestiti klijenta odnosno tužiteljicu, a što je nesporno i učinila, jer je i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 143/2013) postojala zakonska obveza preciznog definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-396/2021-3 od 24. siječnja 2023., Rev-1379/2021-2 od 27. rujna 2023., Rev- 647/2021-2 od 5. rujna 2023.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela je teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, te do podnošenja predmetne tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

12. Međutim, osnovano ističe tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope.

13. U žalbenom stadiju postupka nije sporno da su stranke dana 16. prosinca 2015. sklopile Dodatak, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužitelj ica tijekom postupka nije osporavala valjanost sklopljenog Dodatka, niti je osporavala da je predmetni Dodatak sklopila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužiteljice kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka, to je u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno odgovoriti na ta pitanja.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

15. Obzirom da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u gore navedenog odluci, nepoštene odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope nakon sklapanja Dodatka ne obvezuju tužitelj icu obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/2003, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

16. Stranke su sklapanjem Dodatka izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, kako to osnovano ističe i tuženica u svojoj žalbi, a utvrđena preplata je iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR-ima, što ne osporava niti sama tužiteljica, a isto proizlazi i iz čl. 5. Dodatka.

17. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka tužiteljica je restituirana s osnova nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu i to na način da ju ista ne obvezuje jer je zamijenjena valjanom odredbom o ispunjenju obveze uz kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljičinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužitelj ice kao potrošača konzumirano njezino restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

18. Navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. (točka 25.), Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. (točka 26.) i Rev- 925/2023-2 od 8. travnja 2025. (točka 54.1).

19. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom (30. rujna 2015.).

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev- 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije .''

21. Slijedom navedenog, ovaj sud djelomično je odbio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke, a primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a pod točkom II. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. (točka I. izreke ove presude). Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a ovaj sud je preinačio presudu pod točkom II. izreke na način da je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 1.983,31 EUR- a i zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate (točka II. izreke ove presude).

22. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka.

23. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj ica uspjela sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (točka I. izreke ove odluke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose. Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj ica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosi la i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštene ugovorne odredbe sadržane u ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

24. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice, te primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti točku IV. izreke i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

25. Iz istih razloga zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

26. U nepobijanoj točki III. izreke, prvostupanjska presuda nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupka pa ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 9. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun