Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-2139/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Gordane Korotaj, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. KŠ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19, 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi okr. KŠ, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: Pp-3105/2022-14 od 30. siječnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. KŠ i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. VŠ se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 30 (trideset) dana računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. VŠ proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 260,00 EUR, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 3 mjeseca, u kojem roku je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka 30,00 EUR.

2. Protiv te presude okr. VŠ je pravodobno po branitelju Danijelu Juriću, odvjetniku u Rijeci, podnio žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika optužbe, odnosno, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbeni navod u kojem se naznačuje bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, ukazuje se da taj žalbeni navod nije ni na koji način nije obrazložen već predstavlja parafraziranje zakonskog teksta, bez navođenje u čemu bi se konkretno sastojala ta bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, tako da se ova žalbena tvrdnja nije niti mogla ispitati te ju ovaj sud drži paušalno iznesenom, a time i bespredmetnom.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud neosnovano utemeljio osuđujuću presudu samo na iskazu navodne žrtve TŠ, snahe, a da njen iskaz nije provjerio drugim dokazima, a osobito je na takvo činjenično stanje utjecala i okolnost što je glavna rasprava provedena bez prisutnosti okrivljenika koji je zbog bolesti ispričao svoj nedolazak i dostavio pisanu obranu, očekujući da će naknadno imati prilike biti ispitan. Ističe da je iskaz žrtve koji je dala pred sudom, nepodudaran s njenim iskazom danim u policijskoj postaji gdje je navela da ju je okrivljenik udario u prsa, a na sudu je tvrdila da ju je udario u području lijeve ključne kosti, s tim da je navela da je na terapiju išla zbog bolova u ruci, dok u medicinskoj dokumentaciji uopće nisu vidljivi nikakvi tragovi udarca, čega bi zasigurno bilo četiri sata nakon događaja. Stoga smatra da se nije moglo s nedvojbenom sigurnošću utvrditi da bi okrivljenik počinio terećeni prekršaj pa je sud trebao primjenom pravila „in dubio pro reo“ osloboditi okrivljenika optužbe te je na temelju tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenjeno i materijalno prekršajno pravo.

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

6.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno na temelju iskaza ispitane svjedokinje TŠ, snahe, u kojem je detaljno pred sudom opisala kako ju je okrivljenik nakon verbalnog obraćanja u vezi sudskog postupka, zamahnuvši prema licu koji udarac je izbjegla, udario otvorenim dlanom po prsima i potrgao joj majicu dok je sjedila u automobilu, a što je iskazala i na Zapisniku o ispitivanju svjedoka u policijskoj postaji, imao dovoljno osnova za nedvojbeni zaključak da je okrivljenik počinio prekršaj za koji se tereti. Ta dva iskaza su u bitnim činjenicama ista jer se opis udarca „u prsa“ (policijski zapisnik) i udarca u „području ključne kosti“ (pred sudom) suštinski ne razlikuju već predstavljaju međusobno bliska područja ljudskog tijela (a ne „potpuno drugi dijelovi tijela“) te kada se povežu s navodom iz medicinske dokumentacije od istoga dana u koju je sud izvršio uvid, a prema kojem je TŠ osjetila „palpatornu bolnost u području lijeve ključne kosti“ i bila „uznemirena, plače, svekar ju udario u lijevo rame, pokazivala crvenilo ramena, potrganu majicu“ (str. 14 i 16 spisa), sve ukazuje na pravilnu ocjenu uvjerljivosti iskaza o proživljenom tjelesnom nasilju. Stoga po ocjeni ovog suda niti dio iskaza žrtve o odlasku na terapiju zbog „te ruke“ nije suprotan ostatku njenog iskaza i medicinskoj dokumentaciji. Potrebno je napomenuti da iako nastupanje tjelesne ozljede kod primjene fizičke sile kao jednog od oblika nasilja u obitelji, nije bitno obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jer je biće djela iscrpljeno u samoj primjeni fizičke sile zbog čega činjenicu eventualne ozljede nije niti potrebno utvrđivati, opisane ozljede žrtve iz priložene medicinske dokumentacije ukazuju na vjerodostojnost njenog iskaza o načinu ponašanja okrivljenika i dinamike razvoja događaja. Stoga je u konkretnom slučaju neosnovan navod žalbe da niti medicinskim nalazom, a bez utvrđenog „barem vidljivog podljeva na mjestu udarca“ nije dokazano da bi uopće bilo udarca.

6.3. U odnosu na žalbeni navod iz kojeg proizlazi da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno jer okrivljenik nije imao prilike ispitati svjedokinju TŠ koja je dala iskaz na glavnoj raspravi 27. siječnja 2026. u odsutnosti okrivljenika koji je ispričao svoj nedolazak zbog bolesti, potrebno je napomenuti da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 167. st. 3. PZ-a održao tu glavnu raspravu bez prisutnosti okrivljenika, odbivši prijedlog branitelja za odgodu glavne rasprave radi ispitivanja okrivljenika „vezano za detalj udarca“. Naime, prije svega je okrivljenikov izbor na koji način će iznijeti svoju obranu te kako je dostavio u spis pisanu obranu, a nije pristupio na glavnu raspravu na kojoj je ispitana žrtva nasilja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ispitivanje okrivljenika nije potrebno jer je stanje stvari dovoljno razjašnjeno, a okrivljeniku je pružena djelotvorna mogućnost kontradiktornog raspravljanja koju nije iskoristio. Osim toga, na predmetnoj glavnoj raspravi je bio prisutan okrivljenikov branitelj koji je postavljao pitanja svjedokinji, čime je omogućeno obrani aktivno osporavanje iskaza svjedokinje. Kada se uzme u obzir da je prije održane glavne rasprave 27. siječnja 2026., glavna rasprava još dva puta bila odgođena (prema dostavnicama je okrivljenik oba puta uredno primio poziv: dostavnice iza str. 32. i str. 34 spisa), navod žalbe da je okrivljenik smatrao da će se održati još jedna rasprava radi njegovog ispitivanja, što je i predložio, a prvostupanjski sud odbio, nema značaj manjkavosti utvrđenja odlučnih činjenica. Koji dokazi će se izvoditi, odlučuje prvostupanjski sud koji sukladno čl. 165. st. 4., 5. i 9. PZ-a upravlja glavnom raspravom i prosuđuje treba li se i kada upotpuniti dokazni postupak radi što pravilnijeg i s izvjesnošću utvrđenja činjeničnog stanja. Stoga očekivanje okrivljenika da će se dinamika glavne rasprave određivati prema njegovim kalkulacijama, imajući na umu da u ovom slučaju zastara prekršajnog progona nastupa vrlo brzo (5. srpnja 2026.), nije opravdano već ne dolazak okrivljenika na zakazanu glavnu raspravu (pa i zbog bolesti „iscrpljenosti nakon viroze“ prema liječničkoj potvrdi, str. 51 spisa) predstavlja rizik koji preuzima okrivljenik da će se dokazi izvoditi i bez njegove prisutnosti. Stoga navedeno postupanje prvostupanjskog suda nije dovelo do pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.4. Stoga okrivljenik bezuspješno u žalbi pokušava obezvrijediti iskaz ispitane svjedokinje TŠ, žrtve nasilja, dovođenjem u sumnju istinitosti njenog iskaza. Po ocjeni ovog suda, okrivljenik u žalbi preocjenjuje izvedene dokaze, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom. Provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

6.5. U odnosu na navode žalbe da je prvostupanjski sud trebao u dvojbi odlučiti u korist okrivljenika, ističe se da isti nije osnovan jer prvostupanjski sud prema rezultatima dokaznog postupka, nije niti došao u poziciju da bi bio u dvojbi u pogledu odlučnih činjenica pa da bi trebao primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Ostali navodi žalbe u kojima okrivljenik ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

7. Budući da je opisanim ponašanjem okrivljenik ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te i po ocjeni ovog suda opisano ponašanje sadrži sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja, nije osnovan niti žalbeni navod iz kojeg proizlazi pobijanje prvostupanjske presude zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a, odnosno, iz razloga da djelo ne bi bilo prekršaj.

8. Iako okrivljenik u žalbi niti jednim konkretnim navodom ne pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Naime, okrivljeniku je izrečena prije svega blaža vrsta kazne odnosno novčana kazna za prekršaj za koji je kao teža propisana i kazna zatvora do 90 dana, te novčana kazna u najnižem iznosu propisanom za taj prekršaj pa je po stavu ovog suda izrečena minimalna novčana kazna za predmetni prekršaj primjerena počinjenom prekršaju te osobnim svojstvima okrivljenika.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), u rasponu od 13,27 EUR do 663,61 EUR, s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 70,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. travnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja.