REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-2900/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. TD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 2. OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnicima Bojanu Zustoviću i dr., odvjetnicima u Pazinu, protiv tuženika MAISTRA d.d., OIB: 25190869349, iz Rovinja, Obala Vladimira Nazora 6, zastupanog po punomoćnicama UD i dr., uz sudjelovanje umješača Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-503/2023-12 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te umješača na strani tuženika Republike Hrvatske te se potvrđuje presuda Općinskog sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-503/2023-12 od 25. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Ukida se presuda Općinskog sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo poslovni broj P-503/2023-12 od 25. srpnja 2024. u dijelu pod točkom II., III., u odluci o parničnom trošku (točka IV. izreke) te u navedenom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I Dužan je tuženik isplatiti tužiteljima iznos 23.660,01 eura/178.266,36 kuna* zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. srpnja 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu iznad dosuđenog u točki I do iznosa 29.659,61 eura/223.470,30 kuna*, odnosno za iznos 5.999,59 eura/45.203,94 kune*, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-na poena od 10. srpnja 2020. pa do isplate, sve u roku od 15 dana po prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužbeni zahtjev i u dijelu kojim se traži da se naloži tuženiku da tužiteljima isplati zakonske zatezne kamate koje na iznos 23.660,01 eura/178.266,36 kuna* teku od 10. srpnja 2020. do 24. srpnja 2020.

IV Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu 8.318,81 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, sve u roku 15 dana".

2. Protiv navedene presude žale se obje stranke odnosno umješač na strani tuženika.

3. Tužitelj izjavljuje žalbu u dijelu kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev te presudu u navedenom dijelu pobija zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) uz žalbeni prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Žalbu tuženik odnosno umješač na strani tuženika izjavljuje žalbu protiv presude u dijelu koji je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a predlažući pobijanu presudu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno raspravljanje i odlučivanje podredno preinačiti, sukladno žalbenim navodima.

5. Na žalbu tuženika i umješača na strani tuženika odgovorio je tužitelj, u odgovoru je porekao žalbene navode te predložio odbijanje njihovih žalbi.

6. Žalba tužitelja je osnovana dok su u cijelosti neosnovane žalbe tuženika i umješača na strani tuženika.

7. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 29.659,61 eur/223.470,30 kuna s osnova naknade koristi koji tuženik ostvaruje uporabljujući nekretnine tužitelja koje su u njihovom suvlasništvu bez valjane pravne osnove i to za razdoblje od pet godina prije podnošenja tužbe u ovom predmetu (4. srpnja 2020.)

8. Po provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- kako među strankama nije sporno da su ovdje tužitelji upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina u suvlasničkim dijelovima za koje potražuju naknadu,

- da tuženik na predmetnom području obavlja djelatnost kampiranja i spomenute nekretnine da su u granicama kampa za čije korištenje tuženik nije nikada dobio bilo kakvo odobrenje ili suglasnost tužitelja da uđe u posjed i koristi njihove suvlasničke dijelove,

- da iz zk izvatka proizlazi da je ranije tužiteljica ĐD, a čiji su zakonski nasljednici tužitelji, upisana kao suvlasnica nekretnina koje su predmetom postupka i to upravo na način kako je navedeno u tužbi,

- da osim tužiteljice na predmetnim nekretninama kao suvlasnik je upisan i tuženik te Republika Hrvatska (osim na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), a također i treće osobe,

- da se predmetne nekretnine nalaze unutar auto kampa "Koversada" i "Porto sole" u Općini Vrsar, te da iste koristi tuženik i to radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti te da iste i iznajmljuje,

- da iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, donesenom po zahtjevu ANITA poduzeće za hotelijerstvo, turizam i trgovinu, nespornog pravnog prednika, ovdje tuženika, od 17. ožujka 1999. proizlazi da su u postupku pretvorbe tog društvenog poduzeća, u vrijednost društvenog kapitala procijenjene nekretnine u Vrsaru na više lokacija, a glede onih na lokaciji Vrsar, A/C "Petalon" zemljište nije procijenjeno u društveni kapital, već samo sanitarni čvor "Petalon I" i "Petalon II" izgrađeni na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- kako je tuženik, legitimirajući se kao pravni slijednik društvenog poduzeća ANITA uputio zahtjev za dobivanje koncesije Ministarstvu turizma 28. siječnja 2011., navodeći kako putem pravnog prednika obavlja djelatnost na svim nekretninama unutar kampa Koversada od 1961., da je pretvorba izvršena Odlukom prednika od 26. lipnja 1992., a rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju je dana suglasnost za pretvorbu nekretnina kojom su obuhvaćene sve nekretnine te je zatražena koncesija na nekretninama sadržanim u popisu br. 3 Elaborata (koji nije dostavljen u spis) tražeći da se iz obračuna koncesije izuzimaju nekretnine na kojima je upisan njihov vlasnik te one iskazane u elaboratu pretvorbe, čime je priznao da se u sastavu kampa nalaze i nekretnine trećih osoba za koji se za podnositelja ne može obračunavati koncesijska naknada,

- da je u postupku proveden i očevid na mjestu spora u prisustvu vještaka mjerničke struke radi identifikacije položaja katastarskih čestica u odnosu na službenik katastarski plan koji je donesen za k. o. [katastarska općina], a na nalaz i mišljenje mjerničkog vještaka Vladimira Muškovića od 17. studenog 2021., stranke nisu imale primjedbe, a u bitnom iz njega proizlazi da se predmetne nekretnine nalaze unutar auto kampa,

- da iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka JD ing.građevine proizlazi, a u odnosu na sporno činjenično pitanje-jesu li predmetne nekretnine obuhvaćene komunalnom ili drugom infrastrukturom potrebnom za kamp te od koje godine, te čine li iste po svom položaju izgrađenosti sastavni dio kampa kao posljednje tehničke funkcionalne cjeline, kao i koja je visina tržišne vrijednost zakupnine predmetnih nekretnina bez zatečenih objekata i infrastrukture za razdoblje 2015. pa do danas – proizlazi da su predmetne nekretnine obuhvaćene komunalnom i drugom infrastrukturom potrebnom za kamp iz 1994., osim kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja predstavlja prometnicu u funkciji povezivanja centra Vrsara s turističkim naseljima "Pineta" "Petalon" i auto kampom "Porto sole" te čini dio cjelovite infrastrukturne mreže prometnice općine i njeno korištenje nije isključivo vezano za predmetne kampove pa da ista nije neophodna komunalna infrastruktura potrebna za kampove "Porto sole" "Koversada",

- da druge nekretnine koje su predmet ovog postupka čine sastavni dio kampa kao posebno tehničke funkcionalne cjeline i bez narušavanja kvalitete kategorije kampa da ih nije moguće izdvojiti, a niti kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] da nije moguće izdvojiti cjelovito rješenja prometa ovog područja općine Vrsar,

- da tržišišna vrijednost zakupnine procjenjivanjem nekretnina za suvlasnički udio ranije tužiteljice ČD iznosi ukupno 178.266,36 kuna i to prema izračunu koji je detaljno elaboriran u njegovom nalazu i mišljenju, a koji matematički izračun po strankama tijekom postupka nije doveden u pitanje,

- da iz izreke rješenja nadležnog Odsjeka za privredu, plan i inspekcijske poslove iz 1974. i 1976. na koje se poziva tuženik u dokaz da se istima odobrava rad u autokampu Porto Sole do 31. ožujka 1975. odnosno drugim rješenjem da se odobrava rad do ostvarenja namjene korištenja zemljišta predviđenim urbanističkim planom ne proizlazi koje nekretnine predstavljaju autokamp Porto Sole već samo da ispunjava minimum potrebnih sanitarno tehničkih i higijenskih uvjeta te mjera zaštite na radu,

- kako su tužitelji odnosno njihovi pravni prednici 1998. protiv pravnog prednika tuženika pokrenuli izvanparnični postupak radi diobe suvlasničke zajednice predmetnih nekretnina isplatom odnosno fizičkom diobom koji je obustavljen jer je predloženik osporio suvlasništvo predlagateljima i predlagateljica ND je upućena na parnicu radi ostvarenja prava na diobu, koju je i pokrenuta podnošenjem tužbe radi utvrđenja i diobe te isplate pred Općinskim sudom u Poreču-Parenzo pod brojem P- 655/07 u kojemu je tijekom postupka povučen zahtjev za utvrđenje i diobu te je presudom od 26. svibnja 2011. za petogodišnje razdoblje (koje prethodi ovdje utuženom) tuženik obvezan isplatiti za neovlašteno korištenje nekretnina (čl. 210.ZOO) koje su i ovdje sporne (k.č 1330/2,1330/3,1330/4 i 1162/1) ND iznos od 297.505,00 kn, DD 74.405,00 kn i KD iznos od 297.505,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama, koja odluka je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2826/11-2 od 12. prosinca 2011., a protiv iste je tuženik izjavio reviziju i ustavnu tužbu koje su odbačene.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud prihvatio predmeti tužbeni zahtjev, utvrđujući, pozivom na pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP-a da tuženik nije dokazao da su predmetne nekretnine postale društvena sredstva temeljem odredbi čl. 267. i 268. Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 35/76, 57/73, 85/87 i 6/88, dalje: ZUR), a slijedom toga da tužiteljima odnosno njihovim pravnim prednicama nisu prestala suvlasnička prava jer, između ostalog, iz rješenja nadležnog Odsjeka za privredu, plan i inspekcijske poslove iz 1974. i 1976. ne proizlazi da su predmetne nekretnine bile obuhvaćene tim rješenjima, a pored toga, da su na svim predmetnim nekretninama i nakon toga tužitelji upisani u zemljišnu knjigu kao suvlasnici predmetnih nekretnina i to na temelju rješenja Odsjeka za imovinsko-pravne odnose Općine Vrsar od 28. veljače 1980. i zaključka od 23. veljače 1993.

10. S obzirom na žalbene navode, u ovoj fazi postupka je ostalo sporno jesu li tužitelji suvlasnici nekretnina koje tuženik kao pravni slijednik društvenog poduzeća ANITA koristi kao dio kampa “Porto Sole“ i „Koversada“ u Vrsaru ili su iste osnovom čl. 268. ZUR-a postale društveno sredstvo prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ br. 19/1991, 26/1991, 45/1992, 83/1992, 84/1992, 18/1993, 94/1993, 2/1994, 9/1995, 42/1995, 21/1996, 118/1999, 99/2003, 145/2010) jer bi u potonjem slučaju te nekretnine bile vlasništvo Republike Hrvatske temeljem članka 2.stavak 1. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ 50/20) odnosno čl. 1. kasnijeg ZNGZ-a, ukoliko bi se radilo o građevinskom zemljištu, a s tim u svezi je li tuženik u obvezi isplatiti tužiteljima naknadu za korištenje tih nekretnina kao i visina naknade.

11. Naime, kraj nesporne činjenice da tuženik kao pravni slijednik društvenog poduzeća ANITA drži u posjedu suvlasničke dijelove nekretnina upisanih kao suvlasništvo tužitelja i koristi ih za obavljanje svoje turističke djelatnosti autokampa bez ikakvog odobrenja ili suglasnosti tužitelja i njihovih prednika, da iz provedenih dokaza i njihove valjane ocjene proizlazi da ne postoji odluka o dodjeli vlasništva odnosno korištenja predniku tuženika jer to nisu rješenja Odsjeka za privredu, plan i inspekcijske poslove Općine Vrsar iz 1974. iz razloga koje je dao sud prvog stupnja (točka 16. obrazloženja), nakon kojih odluka su prednici tužitelja, a kasnije tužitelji upisani kao suvlasnici prema Rješenjima Odsjeka za imovinskopravne odnose Općine Vrsar od 28. veljače 1980. (kojim su predniku tužitelja dodijeljene u vlasništvo za 1/3 dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], list 547), odnosno Zaključku od 23. veljače 1993. (kojim se obustavlja postupak utvrđivanja gubitka vlasništva predmetnih nekretnina uslijed napuštanja prednika tužitelja), da u postupku pretvorbe prednika tuženika Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. predmetna zemljišta nisu procijenjena u društveni kapital, već samo sanitarni čvor na jednoj nekretnini, da je prednik tuženika a kasnije tuženik znao za vlasničku pripadnost pravnim prednicima tužitelja s kojima su vođeni sudski postupci u svezi korištenja predmetnih nekretnina, da su prednici tužitelja i ostvarili naknadu za korištenje za razdoblje koje prethodi ovdje utuženom (u parnici P-655/07 gdje je po protutužbi i odbijen zahtjev tuženika za utvrđenje prava vlasništva predmetnih nekretnina), da tuženik u ovom postupku nije izlagao novih okolnosti u prilog tvrdnji o prestanku vlasništva prednika tužitelja temeljem čl. 268 ZUR-a te da je nebitno je li i za predmetne nekretnine plaćena koncesijska naknada RH kada za korištenje nijem postojala suglasnost tužitelja kao vlasnika, to je prvostupanjski sud na temelju tako valjano utvrđenog činjeničnog stanja osnovano zaključio pozivom na pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221a ZPP-a da tuženik nije dokazao da su predmetne nekretnine postale društveno sredstvo primjenom osnovom čl. 268. ZUR-a prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, a slijedom toga da RH nije stekla vlasništvo istih po zakonu te da tužiteljima pripada pravo na naknadu od tuženika ostvarene koristi bespravnim držanjem u posjedu i korištenjem njihovih suvlasničkih dijelova, za što je dao i valjane razloge pod točkama 12. do 19. obrazloženja koji se u cijelosti prihvaćaju.

12. Dodatno, glede Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu (Narodne novine 50/20, ZNGZ) i žaliteljeve tvrdnje da je ne primjenjujući ga prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka odgovoriti je kako taj Zakon, prema čl. 1. i 2. uređuje pojam, vrste, obuhvat i način identifikacije građevinskog zemljišta koje je bilo u društvenom vlasništvu ili koje je i danas uknjiženo kao društveno vlasništvo, na kojemu je društveno poduzeće imalo knjižno ili izvanknjižno pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja, a koje nije u dijelu ili u cijelosti procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća u trgovačko društvo, što sukladno ranije navedenom ovdje nije slučaj.

13. U ovom slučaju, kada su prednice tužitelja prethodno pokrenule postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice u kojemu im je osporeno suvlasništvo pa nakon toga i parnični postupak tražeći razvrgnuće suvlasničke zajednice i isplatu ostvarene koristi za petogodišnje razdoblje koje prethodi ovdje utuženom, u čemu su prema tuženiku i uspjele, kada tuženik obavlja ugostiteljsku djelatnost u kampu koji uključuje i zemljište njihove suvlasnosti kojemu nemaju pristupa, uz ispunjenje drugih pretpostavki o kojima će nastavno biti riječi, razmatrati je imaju li tužitelji pravo potraživanja naknade prema tuženiku kao nepoštenom posjedniku osnovom čl. 165. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14,81/15- pročišćeni tekst, 94/17, 52/25 dalje:ZV) obzirom u konkretnim okolnostima, kada su tužitelji podnijeli zahtjev prema tuženiku kao nepoštenom posjedniku za naplatu zbog bespravnog korištenja time su, po ocjeni ovog suda, ujedno i izrazili volju za posjedovanjem te stvari (tako i u odluci poslovni broj VSRH Rev-581/2021 od 21. kolovoza 2024.), radi čega se neosnovanim ukazuje žalbeni prigovor da nisu tražili i predaju u posjed.

14. Međutim, u situaciji kada su nesporno predmetne nekretnine uslijed nove katastarske izmjere prestale postojati i postale sastavni dijelovi drugih nekretnina s novim zemljišnoknjižnim oznakama na kojima tuženik obavlja djelatnost autokampa kako je to uvodno navedeno, u okviru kojeg su i na tim nekretninama, kako iz sadržaja spisa proizlazi, što je i nesporno, formirane pojedinačne čestice za obavljanje te djelatnosti s pratećom infrastrukturom, prilaznim putevima te asfaltiranim putem za prilaz kampu za čije potrebe je izgrađen sanitarni čvor na jednoj nekretnini te se koriste i kao teniski tereni, po ocjeni ovog suda nisu ispunjene sve pretpostavke za primjenu čl. 165. st. 1. ZV-a.

15. Pri tome je primjena navedene odredbe promatrana u svezi pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. i 14. studenoga 2013. koje se ustalilo u stabilnoj sudskoj praksi nakon toga (primjerice, odluke broj Rev- 3299/2014-2 od 21. studenoga 2018., Rev-800/2019-2 od 5. prosinca 2023. i dr.), a tiče se upravo pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 1120. ZOO-a (uporaba tuđe stvari u svoju korist) te pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZV-a (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika).

16. Ovo pravno shvaćanje glasi: Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.

17. Stoga je predmetni zahtjev za isplatu promatrati kao tražbinu po osnovi upotrebe tuđe stvari u smislu odredbe članka 1120. ZOO-a, kao jednog od tipičnih slučajeva stjecanja bez osnove (čl. 1111. ZOO), slijedom čega postoji obveza tuženika naknaditi tužiteljima korist stečenu uporabom njihova suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, a koja korist bi u svakom slučaju odgovarala visini najamnine odnosno zakupnine koju bi tuženik plaćao za korištenje predmetnih nekretnina, koja bi i po ocjeni ovog suda odgovarala iznosima utvrđenim po građevinskom vještaku, a na prigovore njegovom nalazu i mišljenju u bitnome je odgovoriti kako predstavljaju ponavljanje navoda iznijetih tijekom ovog postupka i ranijih postupaka između stranaka, koje je sud prvog stupnja osnovano otklonio.

18. Dodatno je reći kako nije bilo nesporno da su predmetne nekretnine postale društveno sredstvo prije provedbe pretvorbe, kako je to valjano utvrdio prvostupanjski sud, čija utvrđenja i dane razloge je prihvatio i ovaj sud, sve kako je to ranije navedeno, posebno imajući u vidu Rješenje od 28. veljače 1980. i Zaključak od 23. veljače 1993. te Rješenje HF za privatizaciju od 17. ožujka 1999. kojim nisu obuhvaćena i odnosna zemljišta, što je protivno žalbenim navodima, cijenio prvostupanjski sud, kao i okolnosti vezane za višegodišnje korištenje po tuženiku, radi čega se ukazuje neosnovanim ustrajanje tuženika na prigovoru nedostataka aktivne legitimacije vezano za primjenu čl. 268. ZUR-a i pozivanje na čl. 6. ZNGZ-a.

19. Ni ostalim žalbenim navodima tuženika i umješača na strani tuženika nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

20. Radi iznesenog, odbijene su kao nesnovane žalbe tuženika i umješača na strani tuženika, jer žalbeni navodi nisu osnovani, a u navedenom dijelu sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP- a.

21. Stoga je valjalo presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

22. Međutim, osnovana je žalba tužitelja u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev, odnosno u odluci o troškovima postupka.

23. Naime, prvostupanjski sud zauzima stav kako se u konkretnom slučaju radi o neuređenom zemljištu radi čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja iznad onog presuđenog u točki I. izreke navedene presude. Navedeno je od odlučne važnosti prilikom procjene cijene zakupnine za predmetne nekretnine jer iz predmeta proizlazi da je među istim strankama vođena parnica pod poslovnim brojem P-1100/2023 koja je pravomoćno okončana na način da je presudom odnosno rješenjem ovoga suda Gž-2439/2025 od 4. ožujka 2026. zauzet stav da se u konkretnom slučaju radi o uređenim nekretninama. Navedeno po stavu ovog suda proizlazi iz konkretnog činjeničnog supstrata, jer se radi o uređenim parcelama auto kampa. Za sada, stoga, činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno radi čega je potrebno utvrditi koliki je iznos zakupnine za uređeno građevinsko zemljište, pa ovisno od navedenog utvrđenja donijeti odluku u dijelu kojom je predmetnom prvostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev.

24. Radi iznesenog, presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. valjalo je ukinuti, sukladno odredbi članka 370. ZPP-a i predmet u navedenom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje, sukladno odredbi članka 370. ZPP-a.

25. U nastavljenom postupku prvostupanjski će sud dopuniti činjenično stanje utvrđivanjem iznosa zakupnine za uređeno građevinsko zemljište te će potom, ocjenom svih izvedenih dokaza, uz valjanu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti u ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

26. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti odluku o troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

U Splitu 9. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić