REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Splitu
Gundulićeva 29 a, Split
Poslovni broj Gž-2116/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & Partneri d.o.o. Split, protiv tuženika Specijalna bolnica za ortopediju i opću kirurgiju dr. Nemec, iz Matulja, Cesta dalmatinskih brigada 30 a, OIB: 33728852158, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić & Partneri d.o.o. Rijeka, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-178/2025-7 od 3. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-178/2025-7 od 3. srpnja 2025. godine.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s naslova naknade neimovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 27.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 26.veljače 2014.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s naslova naknade imovinske štete na ime tuđe njege i pomoći isplatiti tužitelju iznos od 1.430,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s naslova naknade imovinske štete na ime troškova liječenja isplatiti tužitelju iznos od 500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 26.veljače 2014.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.197,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena".
2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti i tužbu u cijelosti odbiti.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora čini zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske i imovinske štete zbog pogreške u liječenju – nastale povodom operativnog zahvata kod tuženika 18. ožujka 2008. – koja se sastoji u odabiru neadekvatnog ugradbenog materijala koji prati povećana incidencija komplikacija.
6. Cijeneći rezultate provedenog postupka odnosno iskaz tužitelja te zz tuženika dr. UJ ortopeda kao i posebice nalaz i mišljenje vještaka dr. Mladena Frketića i to pisani nalaz i mišljenje sa pisanom i usmenom dopunom vještava prvostupanjski je sud zaključio da je u potpunosti utvrđen hodogram liječenja tužitelja, za postupanja tuženika u tom pravcu, zdravstveno stanje tužitelja prije i nakon izvršenih zahvata (zahvata iz 2008. kod tuženika i zahvata-reoperacije iz 2012. također kod tuženika).
7. Po stavu prvostupanjskog suda sporno pitanje u postupku jest pitanje- ugradnje sporne proteze tužitelju 2008., a koju je tuženik inače tada ugrađivao pacijentima u privatnoj bolnici. Dakle,da je jedino sporno pitanje u ovom postupku odgovara li tuženik za ugradnju sporne proteze 2008., a koju je tuženik inače tada ugrađivao pacijentima u privatnoj bolnici. Nadalje, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, a koje se temelji na nalazu i mišljenju vještaka dr. Frketića ne postoji medicinska pogreška operatera 2008. koja bi se očitovala djelovanjem operatera kod zahvata u smislu pogrešnog postupanja već da je do zdravstvenih problema tužitelja došlo zbog izbora ugrađene proteze 2008. Dakle, po vještaku postupanje operatera nije direktno utjecalo za nastale posljedice - metalozu, već je sastav odnosno sama proteza koja je ugrađena uzrokovala kasniji razvoj metaloze. Međutim, prema kazivanju vještaka operater je onaj koji je izvršio izbor ugradbenog materijala.
8. Nadalje, da iz mišljenja vještaka dr. Frketića proizlazi kako je već 2008. bilo poznato iz literature, a i obavještenja koja su pribavljena od vodećih ortopedskih ustanova u RH, da ne treba žuriti sa primjenom ove vrste endoproteze, a o čemu je već bilo putem tv medija obznanjeno pa da se radi toga opreza i nisu (drugi) upuštali u primjenu tj. ugradnju ove vrste i ovog tipa endoproteze. Vještak je naveo da je 2012. profesor C upozoravao na navedene nedostatke, a iz američke i engleske stručne literature na navedeno da je upozoravano još iz 2010. u rujnu od strane regulatornog tijela MHRA (Britanska regulatorna agencija za lijekove i medicinske proizvode).
9. Predmetna endoproteza koja je ugrađena tužitelju 2008. da je bila odobrena od strane Hrvatskog regulatornog tijela – HALMED-a, međutim, tuženik kod nabavke ove proteze za svoju privatnu bolnicu – tuženika, nije, primijenio dužnu pažnju spram pacijenta i pacijenata kojima je ugradio baš ovakvu protezu da nije primijenio dužnu pažnju uopće kod odabira ove proteze, a z.z.tuženika dr UJ u iskazu da je naveo da su ove proteze počeli ugrađivati 2007.godine, a sa time prestali 2010.godine budući je primijećen veći broj reoperacija jer su se neki pacijenti žalili na bolove.
10. Stoga je prvostupanjski sud stava da je kod izbora proteze za ugradnju pacijentima izostala dužna pažnja i oprez tuženika, što proizlazi iz svih izvedenih dokaza pa i izričito i iz vještva dr Frketića, pa a je tuženik pogrešnim izborom opasne vrste proteze izložio svoje pacijente opasnosti i problemima, time da kod nekih od pacijenata nije došlo do većih i zamjetnih problema, ali kod jednog broja, očito značajnog, jest, jer je sam tuženik već 2010.godine odustao od daljnje ugradnje baš ove proteze pacijentima tuženika. Naime, da je činjenica da je tuženik odmah trebao primijeniti dužnu pažnju i sve pacijente, tako i tužitelja, kojima je ugrađena ova vrsta proteze, pozvati, provesti dodatne pretrage i ponuditi reoperaciju i zamjenu proteze, što je tuženik napravio u slučaju tužitelja tek 2012.godine, nakon što je tužitelj već imao zdravstvenih problema sa desnim kukom i dvije godine nakon što je tuženik prestao sa ugradnjom ove proteze drugim pacijentima. Sam z.z.tuženika dr UJ u svom iskazu da navodi da je od osoblja tuženika uočeno da je kod ovih proteza u većem broju slučajeva nestabilna čašica što uzrokuje bol, te (2010.) godine da je kod tuženika došao predstavnik firme Johnson & Johnson i obavijestio bolnicu da njihove proteze u nekim slučajevima oslobađaju krom i kobalt i upalu ovojnice kuka, zadebljanja (tumor) bolove. Tom prilikom proizvođač da je priznao svoju pogrešku i rekao da će svakom pacijentu koji dođe na reoperaciju isplatiti odštetu. Dakle, osim okolnosti što tuženik nikada nije ni trebao ugraditi tužitelju ovu protezu, tuženik da je direktno od 2010.godine (a iz medicinskih izvora je to i ranije mogao, odnosno morao) saznao za velike probleme proteze i probleme do kojih može doći kod pacijenata kojima je ista ugrađena, pa je sud stava da je tuženik odmah trebao kontaktirati svoje pacijente kojima je ugrađena ova proteza i ponuditi im reoperaciju, a prije toga provesti opsežne pretrage zdravstvenog stanja tih pacijenata, dakle, informirati ih odmah i u potpunosti i upoznati sa svim saznanjima i mogućnosti reoperacije odnosno zamjene proteze, a sve to kod okolnosti da ova proteza nije ni smjela biti ugrađena tužitelju, da je tuženik primijenio dužnu pažnju kod odabira proteze.
11. Tuženik da je to tužitelju javio u ožujku 2012.godine, tužitelj iskazuje da je od tajnice tuženika dobio poziv da se hitno javi dr UJ, dakle, od tog trenutka ide saznanje tužitelja za potrebu reoperacije, tuženik informira tužitelja o greškom ugrađenoj problematičnoj, tužitelj navodi "otrovnoj" protezi, tuženik da je ugovorio hitnu reoperaciju i ista je i napravljena.
12. Tužitelj da je nakon operacije i ugradnje sporne proteze 2008.godine imao probleme sa desnom nogom, to je i prijavio tuženiku, no tuženik nije na vrijeme reagirao i zaista je reoperacija trebala biti napravljena odmah i na vrijeme. Tuženik drži da je čitav problem nastao radi proteze, pa da je odgovornost isključivo na strani proizvođača i dobavljača, međutim sud je stava da je upravo tuženik direktno odgovoran tužitelju za svu štetu koja mu je radi ove greške u liječenju od strane tuženika nastala, a tuženik u svakom slučaju ima pravo spram proizvođača postaviti svoje zahtjeve i pokušati se od njih regresirati. Upravo da je spram tužitelja tuženik štetnik i tuženik da je tužitelju odgovoran za svu nastalu štetu, odnosno štetu koju je pretrpio i trpi ugradnjom sporne proteze, izborom iste i zakašnjelom reakcijom spram tužitelja. Štetnik tuženiku može biti proizvođač ili dobavljač, ali to nije predmet ovog postupka, dakle, sud svakako na strani tuženika u vezi svih okolnosti slučaja, nalazi postojanje liječničke pogreške spram tužitelja, postupanje koje nije bilo u skladu sa nužnim povećanim oprezom s obzirom na djelatnost tuženika, od tuženika se ne očekuje obična pažnja, nego poseban stupanj pažnje, a sud je stava da je izostala svaka potrebna pažnja. Ova i ovakva proteza koja je ugrađena tužitelju, a iscrpno su i precizno utvrđena svojstva iste i manjkavost i štetnost te proteze da predstavlja u biti,sa takvim svojstvima opasnu stvar te je sud smatrao da tuženik u ovom slučaju baš vezano za opasnu stvar i opasnu djelatnost ugradnje tužitelju kao pacijentu takveopasne stvari, odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Prema odredbi čl.1063. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. U ovom slučaju da je dokazano da je ugradnja opasne proteze upravo uzrok štete na strani tužitelja. Odredba čl. 1064. ZOO-a propisuje da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, u oba slučaja to je upravo tuženik pa je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i obvezan je tužitelju naknaditi štetu koju isti trpi. Za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Tuženik da nije, vezano za oslobođenje od odgovornosti iz odredbe čl.1067.ZOO-a, dokazao da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Stoga je sud stava da je tuženik odabirom predmetne vrste proteze i ugradnjom iste tužitelju 2008.godine, direktno doveo do štete koju tužitelj trpi i da je upravo tuženik morao izbjeći ugradnju ove proteze, primjenom dužne pažnje, što tuženik nije napravio i nije primijenio potreban stupanj pažnje, a za dodati je i to da se radi o bolnici, privatnoj bolnici i lukrativnoj djelatnosti na strani tuženika.
13. Tuženik da je privatna bolnica, pa da je očito su pacijenti tuženika birali tuženika zbog očekivanog većeg stupnja sigurnosti za njihovo zdravlje i kvalitetu usluge te većeg stupnja komfora, uz plaćanje značajnih iznosa, od onih koje nose bolnice u RH koje nisu u privatnom vlasništvu, što ne mora biti točno ali je takvo mišljenje među velikim brojem pacijenata. U ovom slučaju, sigurnost tužitelja kao pacijenta ugradnjom ove proteze od strane tuženika, nakon čega je proteklo zaista veliko vremensko razdoblje do priznanja tuženika tužitelju o kakvoj se protezi radi i zamjeni te proteze novom operacijom, da je umnogome narušena, kao što je narušeno i fizičko i psihičko zdravlje tužitelja, baš postupanjem tuženika. Kada bi tuženik odgovarao i temeljem krivnje, vezano za odredbu čl. 1049 ZOO- a, a pretpostavka je da je šteta prouzročena namjerno ili nepažnjom, ponovno da bi tuženik bio pasivno legitimiran kao štetnik spram tužitelja u ovoj pravnoj stvari i obvezan naknaditi tužitelju cjelokupnu štetu koju je pretrpio i trpi. Kako je sud u cijelosti prihvatio cjelokupan nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. Frketića, jer je vještvo stručno, logično i uvjerljivo i nije preostalo nikakvih pitanja na koja vještak nije kvalitetno odgovorio, kod određivanja visine naknade štete koju je valjalo dosuditi tužitelju, imovinske i neimovinske, također da je u cijelosti prihvaćena procjena vještaka dr Frketića.
14. U odnosu na visinu štete sud prvog stupnja je pozivom na odredbu čl. 19. i 1100. ZOO-a je tužitelju na ime naknade neimovinske štete dosudio ukupan iznos od 28.000,00 eura time što je smatrao da mu na taj iznos pripadaju i zakonske zatezne kamate, temeljem odredbe članka 1103. ZOO-a, a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon. Tužitelj da zakonske zatezne kamate potražuje od dana podnošenja tužbe, pa mu kamate na iznos od 27.000,00 eura od tada i pripadaju. Dakle, na ime naknade ukupne neimovinske štete obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 27.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate. Za više zatraženi iznos sa ovog osnova, iznos od 3.000,00 eura sa kamatama, zahtjev tužitelja je odbijen. Što se tiče zahtjeva tužitelja na ime naknade imovinske štete s naslova tuđe njege i pomoći, ista, sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka dr Frketića, da tužitelju pripada za ukupno 308 sati. Sud prihvaća zatraženu cijenu sata tuđe njege i pomoći u iznosu od 35,00 kn, odnosno po fiksnom tečaju konverzije iznos od 4,65 eura po satu iste, nemedicinskog karaktera, jer je ta cijena u skladu sa potvrdom Doma za starije i nemoćne osobe Lovret, Split iz 2009.godine i 2021.godine, a taj iznos se uobičajeno i dosuđuje na ime cijene sata tuđe njege i pomoći, od strane ovog suda. Dakle, da tužitelju pripada iznos od 1.432,20 eura, tužitelj je zatražio iznos od 1.430,75 eura, pa mu je sud ovaj iznos i dosudio na ime naknade imovinske štete s naslova tuđe njege i pomoći, međutim, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, a ne od podnošenja tužbe do isplate, za više zatražene kamate valjalo je odbiti zahtjev tužitelja, jer se radi o naknadi nenovčane imovinske štete, visina koje se utvrđuje u vrijeme presuđenja, a tužitelj nije dokazao da je ovaj izdatak već imao.
15. U pogledu naknade imovinske štete na ime troškova liječenja u zatraženom iznosu od 500,00 eura, navedeno je da iz hodograma liječenja, svih okolnosti slučaja te iskaza tužitelja, sud drži da je tužitelj zasigurno imao ovaj trošak na ime izdataka za odlaske na terapije, troškove pregleda, lijekove koji se ne izdaju na recept i koje snosi HZZO…, dio troškova tužitelj je dokazao prilaganjem računa u spis pa da je očito su svi ovi izdaci nastali do podnošenja tužbe, što predstavlja zaista minimalan iznos s obzirom na sve okolnosti slučaja koji je tužitelj kao izdatak na ime troškova liječenja imao, pa mu je sud i ovaj iznos dosudio odnosno obvezao tuženika da mu i ovaj iznos na ime imovinske štete isplati, sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, jer su ovi troškovi zasigurno nastali do podnošenja tužbe. Dakle u ovom dijelu zahtjev tužitelja je prihvaćen kao osnovan u cijelosti, kako za glavnicu tako i zatražene zakonske zatezne kamate na glavnicu.
16. Što se tiče prigovora zastare potraživanja istaknutog od strane tuženika, sud prvog stupnja je smatrao da isti nije osnovan. Naime, u slučaju naknade štete, zastarni rok da počinje teći od saznanja za štetu i štetnika, tužitelj je za štetu i ovaj problem doznao prije reoperacije, odnosno početkom 2012. godine, kada su mu se od strane tuženika javili vezano za opasnu i problematičnu protezu, potrebu reoperacije odnosno ugradnju nove proteze koja je poduzeta 2012.godine, tada je tužitelj saznao i za štetu i štetnika i od tada da teče zastarni rok, trogodišnji, kako je tužba podnesena dana 26.veljače 2014.godine, da ovaj prigovor nije osnovan, a sve vezano za odredbu čl. 230.ZOO-a.
17. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. i članak 155. ZPP-a te je presudio kao u izreci pobijane presude.
18. Gore navedene zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud te se žalitelj sa svojom žalbom u cijelosti upućuje na navode detaljno elaborirane prvostupanjske presude.
19. U odnosu na žalbu tuženika odgovoriti je, kako je gore i već navedeno, da se ovdje i radi se o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, po načelu presumirane krivnje, prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO/91. Ona određuje da tko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. To znači da oštećenik treba dokazati da postoji šteta, što ovdje tužitelj je, da postoji štetna radnja, što je tužitelj dokazao, te uzročna veza, što je također tužitelj dokazao. Osoba koja odgovara za štetu (poslodavac liječnika, medicinske sestre, ustanova i sl.) neće odgovarati za štetu ako se utvrdi da nema uzročne veze između postupanja zdravstvene ustanove i nastale štete i ako tuženik dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Odgovornost tuženika temelji se na odredbi članka 170. ZOO/91.
20. Na građanskopravnu odgovornost liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika primjenjuje se opća odredba o odgovornosti koja određuje da je sudionik u obveznom odnosu i u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, s pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je liječnik i svaki drugi zdravstveni djelatnik dužan postupati s povećanom pažnjom. Kako se odgovara po načelu presumirane krivnje, tuženik, u ovoj vrsti parnica, mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao lege artis. Dva su temeljna oblika, namjera i nepažnja, što znači da krivnja postoji kad je štetnik, zdravstveni radnik, prouzročio štetu namjerno ili s nepažnjom. Namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice, dok s nepažnjom postupa onaj koji ne upotrijebi potreban stupanj pažnje, dakle onu pažnju koju bi upotrijebio prosječan, dobar liječnik/zdravstveni djelatnik. Predmnijeva se obična nepažnja, kao najbliži oblik i stupanj krivnje štetnika. To znači da se pretpostavlja da je zdravstveni radnik kriv za počinjenu štetu jer nije postupao u obavljanju zdravstvene djelatnosti kao dobar stručnjak, odnosno dobar profesionalac.
21. Zahtjeva se postupanje lege artis, prema pravilima struke, te primjena stručnih znanja i općepriznatih medicinskih dostignuća, važećih u vrijeme štetnog događaja (ex ante). Postupajući protivno pravilima struke, contra legem artis, čini se liječnička greška. Odgovornost postoji ako je greška nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenog osoblja, a uzroci mogu biti u neznanju ili nemaru.
22. U odnosu na ostale žalbene navode odgovoriti je da oni u biti predstavljaju precjenjivanje dokaza odnosno citiranje nalaza i mišljenja vještaka interpretaciju istog na konkretan slučaj što je subjektivna stav žalitelja koji nema uporišta u činjeničnom supstratu ovoga spora.
23. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka. Radi svega iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te presudu prvostupanjskog suda potvrditi sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odluku o troškovima postupka.
U Splitu 9. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Dragica Samardžić
