Poslovni broj: Us I-1438/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Nataši Brajević, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice MŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćenici Mariji Jukić Jurišić, odvjetnici u Zagrebu, Đorđićeva 15, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupan po opunomoćenici MŽŽ (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi obiteljske mirovine, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 12. ožujka 2026. u nazočnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja JŽ, odvjetničke vježnice u OD Ljubičić- Vrdoljak & partneri u Splitu i opunomoćenice tuženika, 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: 140-03/25- 03/03394134031, Urbroj: 341-99-06/2-25-002508 od 28. travnja 2025. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa: UP/I 104-03/20-03/00250009997, Urbroj: 341-25-06/2-20-128346 od 20. listopada 2021., te se vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: 31 Su-369/2025-17 od 13. lipnja 2025. predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-2243/2025 je ustupljen na rješavanje ovome sudu, na temelju članka 11. stavka 1. Zakona o sudovima (Narodne novine, br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23).

2. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika Klasa: 140-03/25- 03/03394134031, Urbroj: 341-99-06/2-25-002508 od 28. travnja 2025. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa: UP/I 104-03/20-03/00250009997, Urbroj: 341-25- 06/2-20-128346 od 20. listopada 2021. (prvostupanjsko rješenje).

3. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovana.

4. Prvostupanjskim rješenjem je MŽ VŽ i MŽ, roditeljima smrtno stradalog pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO) MŽ ŽŽ, državljanina Republike Hrvatske, priznato počevši od 1. srpnja 2006. pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 5.229,57 kn mjesečno, s time da nakon usklađivanja i smanjenja te mirovine ta mirovina od 1. srpnja 2017. iznosi 4.334,19 kuna mjesečno. Isplata te mirovine pripada počevši od 1. srpnja 2006. Priznatu mirovinu isplaćivati će Zavod iz sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske. Ta mirovina isplaćivati će se mjesečno unatrag, te navedeno rješenje podliježe reviziji, a žalba ne odgađa njegovo izvršenje.

5. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenih rješenja iz svih zakonom predviđenih razloga, tužiteljica u bitnom navodi da je u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja navela da je njezin pokojni sin ŽŽ kao maloljetnik dragovoljno pristupio HVO-u Posušje te da je činjenice maloljetnosti i dragovoljnosti trebalo uzeti u obzir pri određivanju obiteljske mirovine. Smatra da je tuženik počinio bitnu povredu postupka jer nije odgovorio na taj dio žalbe niti je obrazložio odlučne činjenice, zbog čega rješenje smatra nezakonitim i traži njegovo poništenje. Dalje navodi da je pokojni sin ŽŽ na temelju odluke ministra obrane Bosne i Hercegovine o dodjeli dočasničkih činova u oružanim snagama HR H-B od 6. ožujka 1995. stekao s danom 30. svibnja 1994. čin NAREDNIK (ekvivalent činu VF-narednik I. klase-E7) te smatra da su vrijednosni bodovi za mirovinu pogrešno izračunati jer nije pravilno utvrđen odgovarajući čin. Ističe da je trebalo pribaviti mišljenje nadležnih tijela o ekvivalentu čina, što nije učinjeno pa je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Tuženik da je odbio i tvrdnju o dragovoljnom sudjelovanju jer pokojni nije sudjelovao u Domovinskom ratu u propisanom razdoblju. Tužiteljica odgovara da je sudjelovao u obrani Bosne i Hercegovine kao pripadnik HVO-a, pa se trebaju primijeniti relevantni propisi i to Ugovor između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rat u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 2/2006), s tim u vezi trebao primijeniti pravne propise u Bosni i Hercegovini koji uređuju prava branitelja i članova njihovih obitelji. Citira i poziva se na odredbu članka 2. stavka 1. i 3. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine«, br. 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11., 140/12., 19/13.– pročišćeni tekst, 33/13., 148/13. i 92/14.), te navodi kako se njezin pokojni sin nije smatrao vojnim obveznikom u vrijeme dragovoljnog stupanja u Oružane snage (maloljetnik) te da je kao maloljetnik sudjelovao u obrani Bosne i Hercegovine od 18. rujna 1991. do 20. svibnja 1992., ima se smatrati dragovoljcem u smislu članka 2. stavka 3. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji braniteljem. Stoga ni ta činjenica nije potpuno i pravilno utvrđena. Navodi da je apsurdno da pripadnik HVO glede dragovoljnosti treba ispunjavati pretpostavke iz članka 2. stavka 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Pripadnik HVO nije hrvatski branitelj niti je sudjelovao u Domovinskom ratu, stoga se činjenica njegove dragovoljnosti ne može raspraviti primjenom članka 2. stavka 2. navedenog Zakona, već isključivo primjenom propisa Bosne i Hercegovine odnosno članka 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Usto, sudjelovanje u pripremi za obranu i u obrani Bosne i Hercegovine u smislu propisa Bosne i Hercegovine smatra se razdoblje od 18.09.1991. do 23.12.1996., dakle oružani sukob u Bosni i Hercegovini započeo je 18.9. 1991. (godinu dana nakon početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj). Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se poništiti osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, te će tuženik naknaditi tužitelju troškove upravnog spora.

6. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi i razlozi izneseni u tužbi da nisu osnovani odnosno nisu pravno odlučni iz razloga detaljno navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže donošenje presude kojom se tužbeni zahtjev odbija.

7. U sporu je održana rasprava 12. ožujka 2026., a čime je, kao i dostavom podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, te je pregledan cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

9. Stranke drugih dokaznih prijedloga nisu imale.

10. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a po ocijeni ovog Suda tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Predmet ovog upravnog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

12. Među strankama je sporno je li pravilno utvrđena visina svote obiteljske mirovine odnosno jesu li pri izračunu obiteljske mirovine pravilno utvrđeni vrijednosni bodovi obzirom na čin pripadnika HVO, pok. sina tužiteljice, te je li pok. sin tužiteljice bio dragovoljac.

13. Iz podataka spisa predmeta razvidno je da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva tužiteljice i VŽ, hrvatskih državljanina, za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu iza sina ŽŽ, smrtno stradalog pripadnika HVO-a, (koji je rođen **.**.1974., a poginuo je 4. travnja 1993.) podnesenog dana 1. kolovoza 2006., te da su osporena rješenja donesena u izvršenju presude ovog suda poslovni broj UsImio-40/20-2 od 30. travnja 2020. kojim je poništeno ranije rješenje tuženika od 29. kolovoza 2019. i ranije prvostupanjsko rješenje od 18. ožujka 2019. i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

14. Odredbom članka 6. stavak 4. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (Narodne novine – Međunarodni ugovori 2/06; dalje: Ugovor HVO) propisano je da je Republika Hrvatska obvezna osobama iz članka 1. stavka 1. točke ovoga Ugovora okončati postupak priznavanja prava na mirovinu iza poginulih ekshumiranih pripadnika HVO-a stradalih u pružanju neposrednoga oružanog otpora, a obvezna je osobama iz članka 1. stavka 1. točke 8. ovoga Ugovora isplaćivati razliku izmeđa visine mjesečnog iznosa obiteljske invalidnine ostvarene po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine i visine mjesečnog iznosa obiteljske mirovine koju bi ista osoba ostvarila po pravnim propisima u Republici Hrvatskoj.

15. Vezano za citiranu odredbu, člankom 1. stavkom 1. točke 8. Ugovora HVO, određeno je da su članovi obitelji - bračni drug, djeca rođena u braku ili izvan braka, posvojena djeca i pastorčad (članovi uže obitelji), roditelji, očuh, mačeha i posvojitelj poginulog, zatočenog ili nestalog pripadnika HVO-a ukoliko su državljani Republike Hrvatske.

16. Prvostupanjskim rješenjem je tužiteljici i DŽ, roditeljima smrtno stradalog pripadnika HVO-a priznato počevši od 1. srpnja 2006. pravo na obiteljsku mirovinu.

17. Tužiteljica u tužbi u suštini prigovara, jedanko kao i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, da pri izračunu obiteljske mirovine nisu pravilno utvrđeni vrijednosni bodovi obzirom na čin pok. sina tužiteljice pripadanika HVO, te da tuženik nije prihvatio žalbeni navod tužiteljice da je pok. sin tužiteljice bio dragovoljac, te činjenicu maloljetnosti pok. sina tužiteljice. Smatra apsurdnim da pripadnik HVO glede dragovoljnosti treba ispunjavati pretpostavke iz članka 2. ZOPHBDR navodeći da pripadnik HVO nije hrvatski branitelj niti je sudjelovao u Domovinskom ratu, stoga se činjenica njegove dragovoljnosti ne može raspraviti primjenom članka 2. ZOPHBDR- a, već isključivo primjenom propisa Bosne i Hercegovine.

18. Naime, prema članku 2. stavku 1. Ugovora HVO, ovaj se Ugovor odnosi na pravne propise u Republici Hrvatskoj o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Stoga su u konkretnom predmetu mjeredovane odredbe Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04, 92/05, 52/07, 107/07, 137/09, 145/10, 55/11,140/12, 33/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZOPHBDR-a).

19. Odredbom članka 2. stavka 1. ZOHBDR-a propisano je da je hrvatskih branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) te pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje 5 mjeseci do 24. prosinca 1991. godine), organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: hrvatski branitelj iz Domovinskog rata).

19.1. Stavkom 2. istog članka propisano je da pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

19.2. Stavkom 3. istog članka propisano je da je dragovoljac iz Domovinskog rata hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani njezina suvereniteta najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992.

19.3. Stavkom 4. propisano je da je dragovoljac iz Domovinskog rata i hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani njezina suvereniteta najmanje 30 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. ukoliko:

– nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili

– nije regulirao obvezu služenja vojnog roka.

19.4. Stavkom 5. istog članka propisano je da je dragovoljac iz Domovinskog rata i u obrani suvereniteta Republike Hrvatske zatočeni ili nestali hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, i smrtno stradali hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je poginuo u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili je ubijen prilikom zatočenja ili u neprijateljskom logoru u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, koji je umro od posljedica rane ili ozljede zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, koji je umro od posljedica bolesti, pogoršanja bolesti ili pojave bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i koji je izvršio samoubojstvo kao posljedicu psihičke bolesti uzrokovane sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske do 15. siječnja 1992. godine, ako je njegovo sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske započelo najkasnije 8. listopada 1991. godine u slučajevima iz stavka 3. ovoga članka, odnosno ako je njegovo sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske započelo najkasnije 16. prosinca 1991. godine u slučajevima iz stavka 4. ovoga članka.

19.5. Stavak 6. istog članka propisuje da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz stavka 1. ovoga članka i status dragovoljca iz Domovinskog rata iz stavaka 3., 4,. i 5. ovoga članka dokazuju se potvrdom Ministarstva obrane, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova.

20. Stoga, imajući u vidu naprijed citirane odredbe, te podatke spisa predmeta, prema ocjeni ovog Suda, pravilno tuženik utvrđuje da smrtno stradali pripadnik HVO- a pok. sin tužiteljice ŽŽ nije ispunjavao propisane uvjete za stjecanje statusa dragovoljca u Domovinskom ratu. Naime, upravo suprotno navodima tužiteljice, u primjeni Ugovora HVO-a, činjenice koje su potvrđene od strane bosanskohercegovačkih tijela trebaju ispuniti kriterije predviđene hrvatskim propisima navedenim u članku 2. Ugovora HVO-a. Stoga, uzimajući u obzir da tužiteljica u žalbenim navodima, kao niti u tužbenim navodima uopće nije konkretizirala, a ni potkrijepila, navode o aktivnostima koje je pok. sin tužiteljice poduzimao u periodu do 15. siječnja 1992., ovaj Sud smatra dostatnim obrazloženje tuženika da razdoblje pripadnosti Kriznom stožeru HVO Posušje od 18. rujna 1991. do 20. svibnja 1992. ne obuhvaća oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak, te obuka i priprema za odlazak na bojište), odnosno drži pravilnim utvrđenje tuženika da smrtno stradali pripadnik HVO-a pok. sin tužiteljice ŽŽ nije ispunjavao propisane uvjete za stjecanje statusa dragovoljca u Domovinskom ratu jer nije sudjelovao u Domovinskom ratu u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. u smislu odredbe članka 2. stavka 3. ZOHBDR- a.

20.1. Dakle, kao što je prethodno navedeno, primjena članka 2. Ugovora podrazumijeva ispitivanje udovoljenja kriterijima predviđenim hrvatskim propisima, odnosno pretpostavkama za status dragovoljca iz članka 2. stavka 3. ZPHBDR-a, pa stoga pogrešno tužiteljica drži da se radi o primjeni isključivo propisa Bosne i Hercegovine.

21. Nadalje, prema ocjeni ovog Suda, a polazeći od podataka spisa predmeta, vezano uz čin i ustrojbeno mjesto, pravilno su upravna tijela pri izračunu obiteljske mirovine uzela u obzir čin i ustrojbeno mjesto narednik u smislu odredbe članka 20. ZOHBDR-a. Ostali elementi izračuna obiteljske mirovine nisu posebno osporavani, a ovaj Sud ih smatra dostatno i pravilno obrazloženim od strane javnopravnih tijela.

22. Slijedom navedenog, osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje je pravilno i zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Stoga, valjalo je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke.

23. Tužiteljici, u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu troškova spora koji je izgubila, a radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

U Splitu 9. travnja 2026.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela po pravomoćnosti

- u spis.