24 P-1451/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Alenki Skubic, u pravnoj stvari tužitelja RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicama iz ZOU Branka Vukov i Zorana Laurić Maglov iz Šibenika, Uski prolaz 1, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 24. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika, po objavi odluke, 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 da tužitelju RF OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.162,34 EUR (slovima: dvijetisućestošesdesetdvaeuratridesetčetiricenta) u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče i to na:

- na iznos od 14,58 EUR od 10. studenog 2007.g.,

- na iznos od 14,51 EUR od 10. prosinca 2007.g.,

- na iznos od 14,70 EUR od 10. siječnja 2008.g.,

- na iznos od 14,86 EUR od 10. veljače 2008.g.,

- na iznos od 15,11 EUR od 10. ožujka 2008.g.,

- na iznos od 28,01 EUR od 10. travnja 2008.g.,

- na iznos od 27,55 EUR od 10. svibnja 2008.g.,

- na iznos od 27,51 EUR od 10. lipnja 2008.g.,

- na iznos od 27,25 EUR od 10. srpnja 2008.g.,

- na iznos od 27,04 EUR od 10. kolovoza 2008.g.,

- na iznos od 27,13 EUR od 10. rujna 2008.g.,

- na iznos od 27,96 EUR od 10. listopada 2008.g.,

- na iznos od 28,86 EUR od 10. studenog 2008.g.,

- na iznos od 27,93 EUR od 10. prosinca 2008.g.,

- na iznos od 29,56 EUR od 10. siječnja 2009.g.,

- na iznos od 29,76 EUR od 10. veljače 2009.g.,

- na iznos od 30,52 EUR od 10. ožujka 2009.g.,

- na iznos od 29,29 EUR od 10. travnja 2009.g.,

- na iznos od 29,22 EUR od 10. svibnja 2009.g.,

- na iznos od 28,96 EUR od 10. lipnja 2009.g.,

- na iznos od 29,03 EUR od 10. srpnja 2009.g.,

- na iznos od 40,83 EUR od 10. kolovoza 2009.g.,

- na iznos od 41,06 EUR od 10. rujna 2009.g.,

- na iznos od 40,53 EUR od 10. listopada 2009.g.,

- na iznos od 40,74 EUR od 10. studenog 2009.g.,

- na iznos od 40,73 EUR od 10. prosinca 2009.g.,

- na iznos od 41,54 EUR od 10. siječnja 2010.g.,

- na iznos od 42,05 EUR od 10. veljače 2010.g.,

- na iznos od 41,75 EUR od 10. ožujka 2010.g.,

- na iznos od 42,55 EUR od 10. travnja 2010.g.,

- na iznos od 42,89 EUR od 10. svibnja 2010.g.,

- na iznos od 38,68 EUR od 10. lipnja 2010.g.,

- na iznos od 39,38 EUR od 10. srpnja 2010.g.,

- na iznos od 38,29 EUR od 10. kolovoza 2010.g.

- na iznos od 41,15 EUR od 10. rujna 2010.g.,

- na iznos od 39,80 EUR od 10. listopada 2010.g.,

- na iznos od 39,93 EUR od 10. studenog 2010.g.,

- na iznos od 28,50 EUR od 10. prosinca 2010.g.,

- na iznos od 29,73 EUR od 10. siječnja 2011.g.,

- na iznos od 28,27 EUR od 10. veljače 2011.g.,

- na iznos od 28,62 EUR od 10. ožujka 2011.g.,

- na iznos od 28,02 EUR od 10. travnja 2011.g.,

- na iznos od 29,11 EUR od 10. svibnja 2011.g.,

- na iznos od 30,12 EUR od 10. lipnja 2011.g.,

- na iznos od 30,33 EUR od 10. srpnja 2011.g.,

- na iznos od 27,98 EUR od 10. kolovoza 2011.g.,

- na iznos od 24,44 EUR od 10. rujna 2011.g.,

- na iznos od 23,95 EUR od 10. listopada 2011.g.,

- na iznos od 23,91 EUR od 10. studenog 2011.g.,

- na iznos od 23,86 EUR od 10. prosinca 2011.g.,

- na iznos od 24,27 EUR od 10. siječnja 2012.g.,

- na iznos od 24,47 EUR od 10. veljače 2012.g.,

- na iznos od 24,45 EUR od 10. ožujka 2012.g.,

- na iznos od 24,19 EUR od 10. travnja 2012.g.,

- na iznos od 24,22 EUR od 10. svibnja 2012.g.,

- na iznos od 24,35 EUR od 10. lipnja 2012.g.,

- na iznos od 24,05 EUR od 10. srpnja 2012.g.,

- na iznos od 24,00 EUR od 10. kolovoza 2012.g.,

- na iznos od 23,53 EUR od 10. rujna 2012.g.,

- na iznos od 23,60 EUR od 10. listopada 2012

- na iznos od 23,88 EUR od 10. studenog 2012.g.,

- na iznos od 23,64 EUR od 10. prosinca 2012.g.,

- na iznos od 23,71 EUR od 10. siječnja 2013.g.,

- na iznos od 23,27 EUR od 10. veljače 2013.g.,

- na iznos od 23,10 EUR od 10. ožujka 2013.g.,

- na iznos od 23,40 EUR od 10. travnja 2013.g.,

- na iznos od 23,02 EUR od 10. svibnja 2013.g.,

- na iznos od 22,80 EUR od 10. lipnja 2013.g.,

- na iznos od 22,35 EUR od 10. srpnja 2013.g.,

- na iznos od 22,54 EUR od 10. kolovoza 2013.g.,

- na iznos od 22,63 EUR od 10. rujna 2013.g.,

- na iznos od 22,76 EUR od 10. listopada 2013.g.,

- na iznos od 22,71 EUR od 10. studenog 2013.g.,

- na iznos od 22,76 EUR od 10. prosinca 2013.g.,

- na iznos od 22,43 EUR od 10. siječnja 2014.g.,

- na iznos od 1,99 EUR od 10. veljače 2014.g.,

- na iznos od 1,99 EUR od 10. ožujka 2014.g.,

- na iznos od 1,97 EUR od 10. travnja 2014.g.,

- na iznos od 1,94 EUR od 10. svibnja 2014.g.,

- na iznos od 1,94 EUR od 10. lipnja 2014.g.,

- na iznos od 1,93 EUR od 10. srpnja 2014.g.,

- na iznos od 1,93 EUR od 10. kolovoza 2014.g.,

- na iznos od 1,94 EUR od 10. rujna 2014.g.,

- na iznos od 1,91 EUR od 10. listopada 2014.g.,

- na iznos od 1,92 EUR od 10. studenog 2014.g.,

- na iznos od 1,92 EUR od 10. prosinca 2014.g.,

- na iznos od 1,91 EUR od 10.siječnja 2015.g.,

- na iznos od 1,90 EUR od 10. veljače 2015.g.,

- na iznos od 1,88 EUR od 10. ožujka 2015.g.,

- na iznos od 1,88 EUR od 10. travnja 2015.g.,

- na iznos od 1,86 EUR od 10. svibnja 2015.g.,

- na iznos od 1,85 EUR od 10. lipnja 2015.g.,

- na iznos od 1,83 EUR od 10. srpnja 2015.g.,

- na iznos od 1,82 EUR od 10. kolovoza 2015.g.,

- na iznos od 1,82 EUR od 10. rujna 2015.g.

i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja se izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od iznosi 2.112,54 EUR u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 9. travnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita (potrošača) sa tuženikom dana 24. listopada 2006. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207731889/06, kojim ugovorom da se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 41.800,00 CHF, preračunato u kune po srednjem tečaju za HNB-a na dan isplate.

1.1.Predmetnim ugovorom o kreditu da je ugovoren rok otplate kredita u trajanju 19 godina i 6 mjeseci (članak 3. Ugovora), u mjesečnim anuitetima od po 262,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora), uz kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,30 % godišnje, a koja stopa da je promjenjiva (članak 3. Ugovora).

1.2.Tužitelj i tuženik da su 10. veljače 2016. sklopili dodatak navedenom ugovoru, temeljem kojeg da je provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR.

1.3.Ugovorom o kreditu da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate.

1.4.Navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je u ugovor unesena na inicijativu banke (tuženika) kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije mogao, odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno, da niti u ugovoru, niti u općim uvjetima, banke (pa stoga ni tuženik) nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, ni metodu izračuna tih parametara, već da je u ugovoru navedeno kako je kamatna stopa "promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke", slijedim čega da su bez učinka i sve odluke banke (tuženika) o promjeni kamatne stope tijekom trajanja ugovora.

1.5.Tužitelj da se kao potrošač obratio tužitelju za ishodovanje predmetnog kredita i još u fazi prije sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u tijeku samog njegovog sklapanja, tuženik kao trgovac da nije ni na koji način s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti da je ugovorom utvrdio egzaktne i točne parametre, te metodu za izračun tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope. Posljedica navedenog da je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja se temelji na tuženikovom jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja, koji na ove promjene nije imao nikakvog utjecaja, niti da ih je na bilo koji način mogao predvidjeti.

1.6. Tužitelj navodi da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-117272018 zauzeo shvaćanje da su rezultati kolektivnog spora protiv osam banaka, koji spor da je pokrenuo Potrošač – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, obvezujući za sve sudove prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima radi individualne zaštite.

1.7. Tužitelj navodi kako je od početka otplate kredita pa nadalje kamatnastopa se u nekoliko navrata povećavala, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Tako da je 1. listopada 2007. kamatna stopa povećana na 4,95%, pa 1. ožujka 2008. na 5,60%, pa 1. srpnja 2009. na 6,20% koja da je potom smanjena 1. svibnja 2010. na 5,95%, potom 1. studenog 2010. na 5,40%, 1. srpnja 2011. na 5,15%, a Zakonom o potrošačkom kreditiranju kamatna stopa da je smanjena na 3,23% dana 1. siječnja 2014. godine.

1.8. Kako, da je, dakle, tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a navedene odredbe ugovora o kreditu, kao i odluke tuženika o izmjeni ugovorene kamatne stope da su nepoštene, odnosno ništetne ex tunc (od samog početka), dakle, od trenutka kad su postale sadržaj ugovora, dok njihovo korištenje predstavlja postupanje suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima za sve vrijeme dok se koriste. To znači da su ništetne od trenutka kad su odredbe ugovorene, odnosno odluke donesene, pa nadalje, s obzirom da su kao nepoštene ništetne.

1.9. Tužitelj i tuženik da su dana 10. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu, temeljem kojeg da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

1.10. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. da su se sklapali aneksi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Aneksima/dodacima da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to da je značilo da se od zaključenja aneksa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR-u.

1.11. Tužitelj navodi da je u odredbi čl. 4. dodatka navedeno da je preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 18.223,07 EUR-a (članak 8. dodatka).

1.12. Tužitelj navodi da je prije pokretanja ovog postupka izradio okvirni izračun više plaćenih kamata do koje razlike da je došlo uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a iz kojeg izračuna proizlazi da je tužitelj tuženiku upravo zbog nepoštenih, dakle, ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, platio 2.409,28 EUR-a više, sve specificirano po mjesecima u navedenom obračunu.

1.13. Zbog svega gore navedenog, da je očito kako je tužitelj tuženiku sa osnova Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. isplatio znatno veći iznos kamata od onoga koji je bio utvrđen početnim planom otplate kredita, a sve temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivim kamatnim stopama.

1.14. Podneskom od 3. ožujka 2021. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno financijsko-računovodstvenom vještačenju stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa od 10. studenog 2020. godine na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno 2.162,34 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedine uplate, dok je podneskom od 9. veljače 2026. uredio tužbeni zahtjev budući je od podnošenja tužbe došlo do promjene valute.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima tužitelj obrazložio svoju tužbu, ujedno osporava osnovu i tijek zateznih kamata.

2.1. Tuženik se protivi svakom eventualnom korištenju privatnog izračuna dostavljenog uz tužbu, kao dokaza glede visine tužbenog zahtjeva, jer da dostavljeni izračun izrađen izvan parničnog postupka, uz primjenu nepoznatih metodologija i od strane osobe u odnosu na koju nisu dostavljeni dokazi da je ovlaštena izrađivati knjigovodstvena vještačenja.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 6. lipnja 2014. godine.

2.3. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 – u nastavku "ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 10. veljače 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom.

2.4. Tuženik navod kako su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

2.5. Tužitelj da je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, međutim u ovom sporu tvrdi daga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te da i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF, ali da za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava.

2.6. Tuženik navodi kako sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom.

2.7. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate da su u budućem razdoblju se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite.

2.8. Također tužitelj da je predmetnim kreditom refinancirao drugi kredit za koji da nije priložen niti jedan dokaz da se radi o potrošačkom kreditu niti da su sredstva tog prvog kredita korištena isključivo u potrošačke svrhe, pa da je i ta teza tužitelja ostala nedokazana.

2.9. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj 320773188/06 od 24. listopada 2004., sa početnim otplatnim planom, dodatak ugovora o kreditu od 10. veljače 2016., prometa po kreditu, nalaza i mišljenja vještaka Gorana Miljasa od 10. studenog 2020., čitanjem iskaza tužiteljice.

4. Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog povećanja redovne kamate za utuženo razdoblje.

7. U svom iskazu pred sudom na ročištu glavne rasprave dana 24. veljače 2026. tužitelj navodi da joj je trebao kredit za kupnju stana, odnosno za nju i njenu obitelj, a od toga da je već davno prošlo. Ona da je bila u više banaka raspitivati se oko uvjeta kredita, tako je završila u Zagrebačkoj banci gdje je uzela kredit, a zbog toga i prebacila svoj tekući račun. Službenici banke da su joj sugerirali da je najpovoljnije uzeti kredit u švicarcima, zbog čega je tako i učinila. Prije nekoliko dana da je kredit otplatila. Ne sjeća se da se detaljno objašnjavale odredbe ugovora, sjeća se da je bila upućena uzeti ovaj kredit kao najpovoljniji. Ne sjeća se da bi joj bilo rečeno da bi se kamatna stopa mijenjala. Zbog proteka vremena se točno ne može sjećati, ali da je vrlo brzo nakon što je kredit podignut, povećavala se mjesečna rata kredita, te rate da su otišle u nebo, ona da se raspitivala u banci zbog čega se to događa, ali bez ikakvog efekta, dok joj nije ponuđen dodatak ugovora o kreditu, odnosno konverzija, koju je prihvatila. U vrijeme uzimanja kredita nije imala nikakav svoj obrt, niti udio u trgovačkom društvu, 2006. godine kao i dan danas je zaposlenik gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" u [adresa]. Prije potpisivanja je vjerojatno pročitala, a ona da je osobno uplaćivala mjesečne rate kredita preko svog računa putem trajnog naloga. Tužitelj navodi da ona, odnosno njena obitelj imala neka novčana sredstva, ali da je trebalo uzeti kredit u visini od cca. 42.000,00 CHF, zbog čega je uzela ovaj kredit. R da je jedino kredit uzela u Zagrebačkoj banci, ne sjeća se detalja, ali kad se već pita može reći da je bila neko refinanciranje, ali iz kog razloga ne može se sjetiti, uglavnom svaki kredit kojeg je uzela bio je u Zagrebačkoj banci i bio je vezan za stambenu namjenu. Također, navodi da je valjda znala da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Na kraju svog iskaza navodi da je na njenoj adresi prebivališta bio registriran obrt od 2002.-2011., za iznajmljivanje plovila i da je glasio na njenog supruga TF.

8. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe i potrebe svoje obitelji. Isto proizlazi i iz same namjene Ugovora o kreditu, koji je odobren za adaptaciju stana. Iz navedenog proizlazi da tužitelj pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor da je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.

9. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 13. lipnja 2014. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

10. U ovom postupku je utvrđeno da su dana 24. listopada 2006. stranke zaključile Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 7103368418, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 41.800,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate od 19 godina i 6 mjeseci.

11. Sukladno čl.2. osnovnog ugovora, redovna kamatna stopa da je ugovorena po stopi od 4,30% godišnje kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke.

12. Otplata kredita da je regulirana člankom 7. ugovora na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u visini od 262,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja. Anuiteti da dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

13. Dakle, iz kreditne dokumentacije, je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnim kreditima.

14. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

15. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15 i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane.

16. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

17. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

20. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

22. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

23. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.

24. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

25. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

26. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

27. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

28. Iz dokumentacije u spisu je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

29. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

30. Sukladno članku 502.c. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 41/14, 110/15, 14/19) ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. Vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate.

31. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao, pa da tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to da tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštetnosti početno ugovorenih odredbi i na restitucijski zahtjev onda kada provedena koverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/2017 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŠF protv Erste Bank Hungary Zrt, primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6.st.1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

32. Kako je u konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope i tužitelj je o promjeni kamatne stope samo obavještavan, osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, kao ni razumljiva.

33. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredba ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom, to da je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat, te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora.

34. Radi utvrđivanja i izračuna visine eventualnih preplaćenih kamata nastalih uslijed promjene kamatne stope po predmetnim Ugovorima o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Goranu Miljasu, dipl. oecc.

35. Pri izračunu i nalazu u vještačenju vještak se koristio sljedećom dokumentacijom: Ugovor o namjenskom kreditu od 24. listopada 2006., Dodatak Ugovoru o kreditu, početni otplatni plan, knjigovodstvena kartica prometa po kreditu, kao i izračun konverzije.

36. Vještak Miljas navodi kako je iz pregleda promjena kamatnih stopa po utuženom kreditu od 28. svibnja 2019. proizlazi da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu i to od datuma kako je to naveo u tabličnom prikazu na str. 2. Nalaza i mišljenja, napominjući da su kamatne stope do 1. siječnja 2014. mijenjane sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene, a nakon tog datuma sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 143/13), koje zakonske izmjene se odnose na kamatnu stopu 3,23%, a promjene se primjenjuju od prvog slijedećeg dana u mjesecu nakon stupanja na snagu.

36.1. Kontrolom knjigovodstvene kartice prometa po kreditu je ustanovio da je tužiteljica vraćala kredit trajnim nalogom uredno i u roku dospijeća.

36.2. Povećana kamatna stopa i posljedično povećani anuiteti da su proizveli razliku kamata, koja se sastoji od razlike između kamata izračunatih po promjenjivim kamatnim stopama i kamata izračunatih po ugovorenoj kamatnoj stopi.

36.3. Izračun anuiteta u početnom i izmijenjenom otplatnom planu da je izvršen temeljem Odluke HNB-a o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (N.N. 56/2001, dopune u N.N. 87/2001 i 111/2001) kao i temeljem Odluka o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima (N.N. 1/2009 i 41/2009).

36.4. Kamate su u početnom otplatnom planu izračunate po konformnoj metodi, a dalje nakon promjene kamatne stope po proporcionalnoj metodi.

36.5. U odnosu na izračun razlike između kreditne obveze tužiteljice po promjenjivim kamatama i kreditne obveze po ugovorenoj kamati, vještak Miljas navodi da je izračun prikazan u tabličnom obliku na stranicama 5. – 7. Nalaza i mišljenja.

36.6. Nakon svake promjene kamatne stope, u izmijenjenom otplatnom planu da se mijenja struktura mjesečnih anuiteta, na način da se strukturno više izdvaja za podmirenje kamata u odnosu na glavnicu nego li u inicijalnom otplatnom planu što da rezultira razlikama u (preplaćenim) kamatama koje obuhvaćaju utuženo razdoblje.

36.7. Mjesečne razlike kamata imaju dospijeće na dan plaćanja, odnosno kada je obveza dužnika –tužitelja prema banci bila ispunjena, tj. na dan kada je banka mogla raspolagati uplaćenim novčanim sredstvima.

36.8. Ukupna razlika preplaćenih kamata da iznosi 3.029,09 CHF, odnosno 2.162,36 EUR.

36.9. U odnosu na konverziju kredita stalni sudski vještak za financije Goran Miljas dipl. oecc. Navodi kako je dodatkom ugovora o kreditu od 10. veljače 2016. regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

36.10. Sukladno izračunu konverzije, neotplaćena glavnica u CHF na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 27.604,30 CHF , odnosno 25.575,60 EUR.

36.11. Zbog uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, te njihova razlika na temelju Zakona da predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.318,05 EUR.

36.12. Nedospjela glavnica u EUR na dan 30. rujna 2015. da je utvrđena u iznosu od 18.223,07 EUR kao zakonski učinak konverzije i na istu dalje teče kredit po novim uvjetima.

36.13. Na temelju izvršenog izračuna razlike preplaćenih kamata, vještak Miljas je mišljenja da razlika preplaćenih kamata po utuženom ugovoru o kreditu br. 3207731889/06 (kreditna partija 7103368418) nastala uslijed promjene ugovorene kamatne stope iznosi 3.029,09 CHF, odnosno preračunato u kune 16.292,28 kn, odnosno 2.162,36 EUR, s mjesečnim iznosima i dospijećima (list 165-166 spisa).

37. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka Gorana Miljasa, te je u odnosu na zaprimljeno vještačenje uredio tužbeni zahtjev.

38.U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe da izračun vještaka nije niti matematički niti pravno ispravan.

39. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa, valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

40. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 je bila izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time da nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđivanja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga, nedvojbeno je da tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe u skladu s Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

41. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s zateznom kamatom. Tuženik je nepošteni stjecatelj od dana stjecanja, budući da je navedene iznose stekao temeljem nepoštene ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29.st.2. ZOO-a.

42. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci pod I. i II.

43. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP.

44. Tužitelju je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 1. rujna 2020., 23. ožujka 2021., 4. veljače 2026. i 24. veljače 2026. u iznosu od 200,00 EUR za svako prema Tbr.9.t.1., za sastav podneska od 3. ožujka 2021. i 9. veljače 2026. za svako u iznosu od 200,00 EUR, prema Tbr. 8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023: dalje Tarifa), sve uvećano za 25% PDV-a, što daje iznos od 1.750,00 EUR, a tome treba pridodati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 292,00 EUR jer bez istog nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 70,54 EUR, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 2.112,54 EUR. .

Šibenik, 9. travnja 2026.

Sudac:

Alenka Skubic

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana obavljene dostave. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno i u dovoljnom broju primjeraka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika