REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-8/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog UŽ zbog kaznenih djela iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.-21.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenog UŽ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 8. srpnja 2025. broj K-263/2022 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 25. rujna 2025. broj Kž-253/2025-8, u sjednici održanoj 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog UŽ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude UŽ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela protiv osobne slobode - prijetnjom iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ-11.-21. i protupravnim oduzimanjem slobode iz članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. -21. te kaznenog djela protiv života i tijela - tjelesnom ozljedom iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. -21. te je nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za svako od navedenih kaznenih djela, na temelju članka 51. KZ/11.-21., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i deset mjeseci.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni UŽ je po braniteljici, odvjetnici Mariji Budimir podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. stavka 1. točke 1. (pravilno bi bilo: članka 469. točke 1.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP-25.), bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 5. i 9. ZKP -25. i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP -25. te po branitelju, odvjetniku Siniši Milevoju iz osnove navedene u članku 517. stavku 1. točki 1. u vezi s člankom 469. stavkom 1. točkom 1. ZKP-25. (pravilno bi bilo: člankom 469. točkom 1.) ZKP-25. i iz osnove propisane člankom 517. stavkom 1. točkom 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. KZ-25.

2.1. Predlaže se Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjeve u cijelosti usvojiti te presude Općinskog suda u Pazinu od 8. srpnja 2025. broj K-263/2022 i Županijskog suda u Šibeniku od 25. rujna 2025. broj Kž-253/2025-8 ukinuti i predmet vratiti Općinskom sudu u Pazinu na ponovno suđenje i odluku.

2.2. Kako se oba ova zahtjeva u sadržajnom pogledu i u bitnim dijelovima međusobno podudaraju i nadopunjuju u nastavku će se razmatrati kao jedan zahtjev osuđenika.

3. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP-25., a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je svojim dopisom od 10. prosinca 2025. pod brojem Ksm-DO- 247/2025-3 izrazilo mišljenje da zahtjev osuđenika nije osnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovim braniteljima.

5. Zahtjev osuđenika nije osnovan.

6. Nije u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da je ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkom 1. ZKP-25.

6.1. Obrazlažući ovaj razlog za podnošenje izvanrednog pravnog lijeka osuđenik navodi da u odnosu na kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. -21. u činjeničnom dijelu pobijane presude nije precizirano kojim to konkretnim radnjama žrtvi-oštećenici nije dozvoljavao da izađe iz vozila kojim je on upravljao, koliko je to trajalo, je li i ako jeste kako je ona pokušavala izaći iz automobila te je li to na neki način tražila ili pokazala, verbalno odnosno konkludentno, zbog čega takav činjenični opis za koji je on proglašen krivim, po ocjeni podnositelja zahtjeva, nije dovoljan da bi se takvo njegovo ponašanje moglo pravno označiti kao kazneno djelo iz članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. -21.

6.2. Međutim, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, a po ocjeni ovog Suda, na način kako je to opisano u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude u odnosu na ovo kazneno djelo ostvarena su sva zakonska obilježja ovog kaznenog djela. Naime, u odnosu na kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. -21. osuđenik je pravomoćnom presudom proglašen krivim jer je prema žrtvi-oštećenici postupao „...s ciljem da joj na drugi način protupravno oduzme i ograniči slobodu...pri čemu joj nije dozvoljavao da izađe van iz vozila...“. Kada se ima u vidu činjenica da, u smislu članka 136. stavka 1. KZ/11. -21., ovo kazneno djelo čini svatko onaj tko drugoga protupravno zatvori, drži zatvorena ili mu na drugi način oduzme ili ograniči slobodu kretanja, a da je za ostvarenje zakonskih obilježja ovog kaznenog djela dovoljno i kraće oduzimanje slobode te kada se ova činjenica dovedu u korelaciju s iskazom žrtve-oštećenice, iz kojeg iskaza proizlazi „ da ga je ona u više navrata molila da ju pusti van iz auta, da je željela otići, a da on niti u jednom trenutku nije htio zaustaviti vozilo, već je čitavo vrijeme vozio kao „manijak“ i nije ju puštao iz automobila, a kada je htjela mobitelom nazvati policiju, majku ili nekog drugog da joj je oduzeo mobitel te da je sve moglo trajati oko 30 minuta“ tada je evidentno kako joj je osuđenik na prethodno opisani način protupravno oduzeo i ograničio slobodu kretanja, ne dozvoljavajući joj da po vlastitoj želji izađe van iz vozila. S obzirom na navedeno nema dvojbe da su na taj način, a kako je to u dovoljnoj mjeri opisano u izreci pobijane presude, ostvarena obilježja kaznenog djela p rotupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 3. KZ/11. -21., imajući u vidu činjenicu da je djelo počinjeno prema bliskoj osobi, pri čemu je evidentno kako je žrtvi-oštećenici, bez obzira što se radilo o relativno kraćem vremenskom razdoblju, na taj način doista bila oduzeta i ograničena opća sloboda kretanja odnosno mogućnost da sama izabere mjesto gdje će se u tom trenutku po svom vlastitom izboru nalaziti.

7. Također nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. -21. sud povrijedio propise kaznenog postupka po pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja (članak 468. stavak 1. točka 5. ZKP-25.) te da je isti u konkretnom slučaju prekoračio optužbu (članak 468. stavak 1. točka 9. ZKP-25.).

7.1. Obrazlažući navedeni razlog osuđenik ističe kako je, u odnosu na ozljede opisane u potvrđenoj optužnici po državnom odvjetniku kao ovlaštenom tužitelju, sud pravomoćnom presudom osuđenika proglasio krivim za posve druge ozljede, s obzirom da državni odvjetnik nije izvršio izmjenu činjeničnog opisa sukladno nalazu i mišljenju sudsko-medicinskog vještaka, već je to samoinicijativno učinio prvostupanjski sud. Na taj način, po ocjeni podnositelja zahtjeva, prvostupanjski sud je protivno odredbama ZKP-25. prekoračio optužbu jer se radi o odlučnim činjenicama o kojima ovisi kvalifikacija kaznenog djela i kriminalna količina pa onda posljedično tome i stupanj krivnje i izrečena sankcija. Osim što je prekoračio optužbu osuđenik smatra da je, postupajući na opisani način, sud prvog stupnja bez optužbe ovlaštenog tužitelja osuđenika proglasio krivim za kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.21., a drugostupanjski je sud takvu presudu u konačnici i potvrdio.

7.2. Međutim, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

7.3. Naime, za kaznena djela iz članaka 117. stavka 2., članka 136. stavka 3. i članka 139. stavka 3. KZ/11.-21. kazneni progon se poduzima po službenoj dužnosti, a ne po privatnoj tužbi odnosno po prijedlogu. Kako je za kazneno djelo iz članka 117. stavka 2. KZ/11.-21. propisana kazna zatvora u trajanju jedne do tri godine, za kazneno djelo iz članka 136. stavka 3. KZ/11. -21. kazna zatvora u trajanju jedne do deset godina, a za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11. -21. kazna zatvora u trajanju šest mjeseci do pet godina to se, sukladno članku 19.a stavku 1. točki 1. ZKP -25., radi o kaznenim djelima za koje su nadležni općinski sudovi pa slijedom navedenog za kazneni progon koji se provodi po službenoj dužnosti nadležno je općinsko državno odvjetništvo prema mjestu izvršenja kaznenog djela, a to je u ovom konkretnom slučaju Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, koje je i podnijelo optužnicu u ovom kaznenom predmetu. Stoga, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, u ovom kaznenom predmetu postoji optužba ovlaštenog tužitelja.

7.4. Isto tako, time što je prvostupanjski sud činjenični opis kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. -21., u dijelu koji se odnosi na zadobivene tjelesne ozljede kod žrtve-oštećenice izmijenio u skladu s danim nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka, pri čemu su pravna oznaka i pravna kvalifikacija djela ostale nepromijenjene, ni na koji način nije prekoračena optužba. Naime, radi se o tome da je u odnosu na ovo kazneno djelo i nastale ozljede kod žrtve-oštećenice prvostupanjski sud, a što je kasnije prihvatio i sud drugog stupnja, korigirao i precizirao činjenični opis sukladno rezultatima izvedenog sudsko - medicinskog vještačenja pa na taj način, po ocjeni ovog Suda, nije povrijeđen identitet podnesene optužnice jer je osuđenik u konačnici proglašen krivim i osuđen za ono istovjetno kazneno djelo za koje je prethodno podnesena i potvrđena optužnica, a ne za neko drugo i drugačije kazneno djelo. Stoga se korekcije koje su učinjene u činjeničnom opisu izreke pravomoćne presude, a koje se tiču isključivo opisa nastalih ozljeda kod žrtve-oštećenice, suprotno tvrdnjama osuđenika, ne mogu smatrati prekoračenjem optužbe i na taj način nije ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 1. točkom 9. ZKP-25., kako to pogrešno tvrdi osuđenik u ovom dijelu zahtjeva.

8. Kada ističe povredu prava na pravično suđenje odnosno osnovu iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-25. osuđenik navodi kako je prvostupanjski sud tijekom dokaznog postupka odbio sve njegove dokazne prijedloge, zbog čega se pobijana presuda temelji isključivo na izvedenim dokazima optužbe. Obrazlažući ovaj razlog za podnošenje zahtjeva osuđenik, ustrajavajući i nadalje na prigovorima iz žalbe izjavljene protiv presude suda prvog stupnja, navodi kako su odbijeni njegovi dokazni prijedlozi da se u svojstvu svjedoka, na po njemu odlučne činjenice, ispitaju U i KŽ i ČŽ te da se provede dokazna radnja suočenja između njega i žrtve-oštećenice, s obzirom da je ona u nekoliko navrata mijenjala svoje iskaze. Smatra da je odbijanjem svih dokaznih prijedloga obrane njemu bilo teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavkom 3. točkom d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8.1. Međutim, osuđenik niti u navedenom nije u pravu.

8.2. Imajući u vidu ovakav sadržaj podnesenog zahtjeva, a u kojem podnositelj tvrdi da je prvostupanjski sud ignorirao sve njegove dokazne prijedloge koji su se odnosili na ispitivanje svjedoka koje je on predložio te provođenje suočenja, a što je i drugostupanjski sud prihvatio kao osnovano, po ocjeni ovog suda, može se zaključiti kako se u konkretnoj situaciji radi o prigovorima kojima se upire na povredu prava na pravično suđenje, a koja se očituje u povredi načela jednakosti oružja iz članka 29. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001 - ispravak, 76/2010., 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav) i članka 6. stavka 3. alineje d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija). No, s tim u vezi potrebno je istaknuti kako sud tijekom kaznenog postupka nema obvezu izvesti baš sve one dokaze koje stranke predlože, jer ukoliko ocjeni da neka činjenica koju bi izvođenjem dokaza trebalo utvrditi nije važna za odlučivanje tada može, na temelju članka 421. stavka 1. točke 2. ZKP -25., odbiti izvođenje pojedinog dokaza. U tom pogledu treba također imati u vidu i činjenicu da prema standardima koji su ustanovljeni u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (na primjer: Topić ver. Croatia i Horvatić ver. Croatia) do povrede načela pravičnosti, a koje sadržajno, između ostalog, obuhvaća i načelo jednakosti oružja, može doći samo u situacijama ukoliko se radi o dokaznim prijedlozima koji su u dovoljnoj mjeri obrazloženi, ako su važni za konkretan predmet, ako pritom mogu pojačati poziciju obrane ili dovesti do oslobođenja optuženika te ako njihovo odbijanje sud nije na dostatan način obrazložio, što međutim ovdje nije bio slučaj.

8.3. Slijedom navedenog, kada se ima u vidu činjenica da je optuženiku i njegovom branitelju tijekom prvostupanjskog postupka bilo omogućeno da neposredno ispita predložene svjedoke optužbe te da na taj način ospori vjerodostojnost dokaza optužbe odnosno iskaza svjedoka optužbe, da je isti tijekom prvostupanjskog postupka predlagao izvođenje dokaza u vidu neposrednog ispitivanja žrtve-oštećenice (na raspravi koja je održana 17. veljače 2025. - list 150-153 spisa predmeta), koji je sud prvog stupnja i prihvatio te je navedeni dokaz i izveo, i to u dva navrata (na raspravi koja je održana 24. ožujka 2025. - list 227-231 spisa predmeta i na raspravi koja je održana 25. lipnja 2025. - list 354-358 spisa predmeta), dok je samo na zadnjoj raspravi odbio prijedlog obrane za ispitivanje troje svjedoka i provođenje suočenja između njega i žrtve-oštećenice, a što je sud potom na dostatan način i argumentirano obrazložio, tada nema govora o tome da bi tijekom prvostupanjskog dokaznog postupka podnositelj zahtjeva bio doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na državnog odvjetnika kao protivnu stranku u ovom kaznenom predmetu. Pritom također treba naglasiti kako je sud prvog stupnja svoju odluku o odbijanju dokaznih prijedloga obrane obrazložio valjanim, jasnim i iscrpnim argumentima (točke 51., 52. i 54. obrazloženja), dovodeći u vezu značenje tih dokaza sa do tada već izvedenim dokazima, nakon čega je i sud drugog stupnja, u povodu izjavljene žalbe, odgovorio na žalbene navode obrane u odnosu na odbijene dokazne prijedloge, također za ovaj Sud prihvatljivim, jasnim i dostatnim razlozima (točke 12.2., 12.3., 12.4. i 12.5. obrazloženja). Stoga je, i po ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud, a što je u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud, suprotno tvrdnjama osuđenika, u kontradiktornom postupku objema strankama osigurao jednake mogućnosti dokazivanja odlučnih činjenica pa iz navedenog nedvojbeno proizlazi kako optuženiku tijekom dokaznog postupka koji je izveden pred sudom prvog stupnja nije bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno pravo na jednakost oružja, kao jedne od bitnih sastavnica prava na pravično suđenje.

8.4. Stoga, imajući u vidu prethodno izneseno, nasuprot tvrdnjama podnositelja zahtjeva, nema govora o tome da bi osuđenik u ovom kaznenom postupku po pitanju dokazivanja odlučnih činjenica bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na državnog odvjetnika odnosno da bi na bilo koji način načelo jednakosti oružja, kao bitnog i sastavnog dijela prava na pravično suđenje, bilo ugroženo tijekom prvostupanjskog dokaznog postupka.

9. I na koncu, nije u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da postoji prividni, a ne realni stjecaj između kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.-21. s kaznenim djelom protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. -21. i kaznenim djelom prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11.21.

9.1. Obrazlažući ovaj razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđenik tvrdi kako je u ovom konkretnom slučaju primarna i odlučna namjera počinitelja bila da tjelesno ozljedi žrtvu, a ne da joj ograniči slobodu i da ju ustraši odnosno da ju uznemiri prijetnjom smrću pa stoga takvo posljedično oduzimanje slobode, ali i izazivanje straha za vlastiti život kod žrtve-oštećenice, po ocjeni podnositelja zahtjeva, predstavljaju istodobna prateća nekažnjiva djela te se iz tog razloga ne može raditi o realnom stjecaju kaznenih djela iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. -21. te članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. -21. i članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11.-21., već o njihovom prividnom stjecaju po načelu konsumpcije.

9.2. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama osuđenika, po ocjeni ovog Suda, kaznena djela protupravnog oduzimanja slobode i prijetnje u konkretnom slučaju ni na koji način nisu bila nužna i neophodna radi ostvarenja kaznenog djela tjelesne ozljede jer se tim kaznenim djelima, koja su dijelom počinjena prije, a djelom istodobno s kaznenim djelom nanošenja tjelesne ozljede, znatno proširuje ukupna šteta koju u tom trenutku žrtva-oštećenica trpi, s obzirom da se osim nanošenja tjelesne ozljede kod nje želi izazvati osjećaj ustrašenosti i ugroženosti za vlastiti život i pravo na slobodu kretanja. U takvoj situaciji, neovisno o tome što se radi o vremenskom i prostornom kontinuitetu te istom identitetu žrtve-oštećenice, oduzimanjem i ograničavanjem njezine slobode kretanja te ozbiljnom prijetnjom da će ju usmrtiti u znatnoj mjeri se proširuju štetne posljedice njegovog protupravnog ponašanja koje se sastoji u nanošenju tjelesne ozljede i time se čine nova, drugačija i zasebna neprava koja nisu nužna odnosno neophodna da bi se ostvarila obilježja kaznenog djela tjelesne ozljede. Osim toga treba napomenuti da kod konsumpcije istodobnog pratećeg djela u glavnom djelu prateće djelo je u pravilu manjeg značaja i s aspekta kažnjavanja počinitelja ne zaslužuje zasebnu i samostalnu kaznu, što ovdje iz ranije iznesenih razloga nije slučaj. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica da je za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 3. KZ/11.-21. propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, a za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11. -21. kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok je za kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. KZ/11.-21. propisana kazna zatvora od jedne do tri godine, dakle blaža kazna od ovih dvaju prethodnih kaznenih djela, navedena okolnost, iako to nužno ne mora biti presudan razlog, također dodatno govori u prilog zaključku da kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode i prijetnje nije neznatno u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede u mjeri da bi se samo izricanjem kazne za kazneno djelo tjelesne ozljede iscrpila potreba za kažnjavanjem ukupno počinjenog neprava u odnosu na žrtvu-oštećenicu odnosno da bi se upravo na taj način mogla u cijelosti ostvariti kriminalno-politička svrha kažnjavanja počinitelja u kontekstu samog opisanog događaja i ukupno ostvarenih neprava.

9.3. Stoga, suprotno tvrdnjama osuđenika, kaznena djela protupravnog oduzimanja slobode i prijetnje, iz razloga koji su prethodno izneseni, ne mogu u konkretnoj situaciji predstavljati istodobno počinjena prateća nekažnjiva djela i ona po načelu konsumpcije nisu obuhvaćena kaznenim djelom tjelesne ozljede, kao glavnim djelom, zbog čega se ovdje ne može raditi o prividnom, već isključivo o realnom stjecaju svih tih triju kaznenih djela.

10. Slijedom svega iznesenog trebalo je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2020., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.), odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 9. travnja 2026.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja