REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-942/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TVIN d.o.o., OIB 38872693315, Virovitica, Ulica Zbora narodne garde 2, kojeg zastupa punomoćnica Biljana Bandić Lutonski, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika UO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 30. svibnja odvojak III. broj 12, kojeg zastupaju punomoćnici Kosta Lacmanović i Krešmir Slamić, odvjetnici u Virovitici, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-132/2019-108 od 14. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-132/2019-108 od 14. siječnja 2026. u točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-132/2019-108 od 14. siječnja 2026. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu da se naloži tuženiku na ime naknade štete naknaditi tužitelju iznos od 165.364,92 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, iznos od 42.100,07 EUR sa zateznim kamatama od 7. kolovoza 2019. do isplate i iznos od 21.073,00 EUR sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2019. do isplate (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 56.148,12 EUR sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 85.210,00 EUR. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.452,22 EUR.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija u točkama I., II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovome sudu preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 7.808,48 EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Iz obrazloženja presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora naknada štete u ukupnom iznosu od 221.513,04 EUR koju je tuženik kao bivši član uprave tužitelja prema navodima iz tužbe počinio tužitelju na temelju odredbe članka 252. u vezi s odredbom članka 430. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 117/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/25 i 40/19; dalje: ZTD). Između stranaka je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li tužiteljeva tražbina zastarjela.

7. Prvostupanjski sud je ocijenio prigovor zastare neosnovanim primijenivši petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 273. stavka 5. ZTD-a koji po ocjeni suda nije protekao do podnošenja tužbe 29. listopada 2019., računajući od 30. lipnja 2015. do 31. svibnja 2019., u kojem razdoblju su po tužiteljevim tvrdnjama izvršene štetne radnje tuženika kao člana uprave tužitelja.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je izveo zaključak da tuženik za vrijeme dok je bio član uprave tužitelja u razdoblju od 30. lipnja 2015. do 31. svibnja 2019. nije postupao nesavjesno, odnosno da nije povrijedio obvezu djelovati kao uredan i savjestan gospodarstvenik budući da je pri donošenju poduzetničkih odluka na temelju primjerenih informacija razumno pretpostavljao da djeluje za dobrobit tužitelja. Po zaključku prvostupanjskog suda tuženik je dokazao da je primijenio pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika u vrijeme donošenja odluka kao odgovorna osoba tužitelja u svezi izdavanja predmetnih zadužnica, financiranja Lovačke udruge Tvin i isplate predmetnih naknada IO. Stoga je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu u smislu odredbe članka 252. u svezi s odredbom članka 430. ZTD-a.

9. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi kako nije osnovan stav prvostupanjskog suda o tome da su sporne radnje tuženika predstavljale razumnu prosudbu donesenu u okviru restrukturiranja društva i u interesu društva. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao nastanak štete, njenu visinu i uzročno-posljedičnu vezu između nastanka štete i ponašanja tuženika. Navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni dokazima provedenim u postupku te da postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude s iskazima danim u postupku i utvrđenim dokazima, na koji način je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Smatra da prvostupanjski sud nije proveo cjelovitu i savjesnu ocjenu svih dokaza. Ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako se radi o donacijama lovačkoj udruzi, odnosno ispravnim odlukama tuženika. U odnosu na štetu nastalu izdavanjem bjanko zadužnica odvjetniku Krešimiru Slamiću navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prihvatiti pisani nalaz vještaka prema kojem je utvrđeno da je bjanko zadužnicom naplaćen od tužitelja dug trećoj osobi zbog čega se radi o raspolaganju imovinom društva u korist povezanog subjekta. U odnosu na isplate IO smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je tuženik opravdano na teret tužitelja isplaćivao naknade za njeno članstvo u nadzornom odboru treće osobe - društva Tvin grupa d.o.o. zbog procesa restrukturiranja. Navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je financiranjem lovačke udruge Tvin tužitelj ostvario ekonomsku korist i to u marketinškom smislu te u smislu pribavljanja mesa, uzimajući u obzir okolnosti u kojima se društvo nalazilo, osobito gubitak velikog kupca.

10. Donošenjem presude u pobijanom dijelu nije počinjena nijedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tužitelj ukazuje u žalbi. Prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti su s ispravama u spisu i s iskazima danim u postupku.

11. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je ovog suda da njima tužitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

12. Svakako se od osoba koje vode poslove društva očekuje da obavljaju dužnost pozornošću uredna i savjesnoga gospodarstvenika. Pozornost uredna i savjesnoga gospodarstvenika veća je od one kakvu bi u jednakoj okolnosti primijenio prosječno pažljiv čovjek. Osoba koja se prihvati vođenja poslova trgovačkog društva treba moći procijeniti je li za te poslove dovoljno stručna i razumije li poslovanje. U vodstvu trgovačkih društava nužne su one osobe koje su voljne i slobodne donositi promišljene odluke o budućem poslovanju društva te koje ne moraju biti pod pritiskom da će ih se pozvati na odgovornost, ako su odluku donijeli u dobroj vjeri na dobrobit društva. Smatra se da član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja društva, ako pri donošenju poduzetničke odluke, na temelju primjerenih informacija, razumno može pretpostaviti da donosi odluku na osnovi koje ostvaruje dobrobit za društvo.

13. Ako se radnja člana uprave temelji na odluci glavne skupštine, obveza naknade štete ne postoji. Odluke u vođenju poslova društva moraju biti primjerene prilikama. Primjerice, ne smije se razbacivati sredstvima društva; moraju se ostvarivati svi zahtjevi koje društvo ima prema trećima, osim ako se to protivi njegovim interesima kojima treba dati prednost. Ne smiju se davati krediti, a da se prethodno ne ispita kreditna sposobnost kreditoprimca i bez davanja primjerenog osiguranja; ne smije se ulaziti u sumnjiva ulaganja.

14. Međutim, ne smije se ni pretpostaviti kako su za sve teškoće u poslovanju trgovačkog društva odgovorne samo osobe koje vode poslove društva. Osim unutarnjih čimbenika, na svako poslovanje snažno utječu i vanjski čimbenici, poput trendova na tržištu, konkurencije, kupaca, dobavljača, regulatornih organizacija i tako dalje. Stoga se članovima uprave društva ne smije stavljati na teret neuspjeh u poslovanju izravno prouzročen nekim od vanjskih čimbenika.

15. Član uprave koji povrijedi obveze odgovara za nastalu štetu kao prema kriteriju pretpostavljene krivnje u najblažem obliku. To znači da se pretpostavlja da član uprave u vođenju poslova društva nije primijenio dužnu pažnju kakvu bi primijenila osobito pažljiva osoba. Teret dokazivanja da je upotrijebio dužnu pažnju kakvu se od njega zahtijeva je upravo na članu uprave koji mora dokazati da je postupao u skladu s pravilima struke, internim pravilima, aktima društva i slično.

16. Drugim riječima, član uprave treba dokazati da je pri donošenju poduzetničke odluke, na temelju primjerenih informacija, mogao (i smio) razumno pretpostaviti da djeluje na dobrobit društva. Nasuprot tome, trgovačko društvo koje tuži svog člana uprave na temelju odredbe članka 251. stavka 1. ZTD-a, mora dokazati da je za njega nastala šteta i kolika je ona, radnju ili propust.

17. Tužitelj tereti tuženika kao svog bivšeg člana uprave za naknadu štete po tri osnove, sve na temelju odredbe članka 252. u svezi s odredbom članka 430. ZTD-a. Tako iznosi činjenične tvrdnje da je tuženik neovlašteno bez ikakvih ekonomskih razloga Lovačkoj udruzi Tvin davao pozajmice i financirao je sredstvima tužitelja na koji način je prouzročio štetu u iznosu od 1.661.605,03 kn; da je bez „ikakve logike i pozadine“ izdao zadužnice za korist svog sina odvjetnika Krešimira Slamića radi potraživanja koje ovaj ima prema trećoj pravnoj osobi društvu TVIN GRUPA d.o.o. na koji način je prouzročio tužitelju štetu u iznosu od 249.730,73 kn, koji je Krešimir Slamić naplatio po tim zadužnicama na teret tužitelja te da je tuženik na teret tužitelja plaćao naknadu IO, tužiteljevoj zaposlenici, za njeno članstvo u nadzornom odboru društva TVIN GRUPA d.o.o. na koji način je tužitelj oštećen za iznos od 166.159,20 kn. Tužitelj tvrdi da je tuženik bio jedina osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja te da su te radnje rezultat privatnih koristi tuženika bez ijednog uporišta u bilo kakvoj razumnoj poslovnoj odluci.

18. Prvostupanjski sud je primjenom odredbe članka 8. ZPP-a, prema kojoj sud ima zakonsku ovlast izvedene dokaze prosuditi prema slobodnom uvjerenju (sustav slobodne ocjene dokaza), ali i zakonsku obavezu opravdati svoju prosudbu, pa analizirajući i ocjenjujući razloge kojima je u obrazloženju pobijane presude, opravdao uvjerenje proizašlo iz izvedenih dokaza. Utvrđenje je ovog suda kako je to učinio uvjerljivim i logičnim razlozima, jasno i argumentirano obrazloživši koje činjenice važne za odluku smatra relevantnima i na čemu donesenu odluku zasniva, dajući jasne i argumentirane razloge o svojim utvrđenjima, argumentirano obrazloživši svoje prosudbe i utvrđenja u odnosu na tvrdnje iznesene tijekom postupka od strane tužitelja. Uz to su u osporenoj presudi navedeni materijalnopravni propisi primijenjeni u konkretnom slučaju, a kroz koje je prvostupanjski sud ispitao i prosuđivao sve okolnosti predmetnog spora.

19. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je financiranjem Lovačke udruge Tvin i njene djelatnosti, imajući u vidu okolnosti u kojima se tužitelj nalazio-gubitak velikog kupca IKEA i još nekih drugih kupaca te potreba orijentacije u vidu privlačenja novih kupaca kako bi se nastavila proizvodnja namještaja, tužitelj imao i ekonomske koristi od osnivanja, financiranja i postojanja udruge i to u marketinškom smislu te u smislu pribavljanja mesa divljači za tužiteljev radnički restoran. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja i koristi (meso i marketing) koje je tužitelj kao trgovačko društvo imao od financiranja lovačke udruge i činjenicu kako to navodi u svom iskazu svjedok JO, koji je bio član/predsjednik nadzornog odbora tužitelja - da je nadzorni odbor bio upoznat s tim financiranjem te uzimajući u obzir da su se putem organiziranja lova stvarno i ostvarili poslovni kontakti tužitelja i potencijalnih kupaca, kao i da su pojedine suradnje i ostvarene, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je tuženik dokazao da je za tužitelja financiranjem Lovačke udruge Tvin nastala i dobrobit te da je njeno osnivanje i financiranje bilo sa svrhom privlačenja poslovnih partnera tužitelja. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim tužiteljeve navode da je financiranje udruge bilo s ciljem ostvarenja tuženikovih privatnih interesa, koji u vrijeme osnivanja udruge 2013. godine nije ni bio član uprave tužitelja. U vrijeme kada je tuženik postao član uprave tužitelja ta udruga je bila već osnovana i već je dvije godine bila ustanovljena praksa tužiteljevog financiranja udruge i da se koristi meso divljači za pripremu hrane u radničkom restoranu tužitelja te ni do tada nije tražen povrat pozajmica, već se i u tom razdoblju smatralo da one predstavljaju donacije toj udruzi, a koja praksa je nastavljena i onda kada je tuženik postao član uprave. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nije povrijedio dužnost postupanja pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika nastavljajući takvu praksu te je na na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio da udruga nije osnovana radi tuženikovih privatnih interesa, već da je tužitelj, koji je bio i jedan od osnivača udruge, od djelovanja te udruge imao dobrobit. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik kao osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja u svezi financiranja Lovačke udruge postupao kao dobar gospodarstvenik te da je prijenos novčanih sredstava tužitelja bio povezan s djelovanjem udruge te korištenja neprerađenog mesa divljači u restoranu tužitelja koje je udruga isporučivala tužitelju kao i u benefitima koji su se ogledali u privlačenju kupaca i sklapanju poslova za opremanje objekata. Osnivanje lovačke udruge i njeno financiranje bila je poduzetnička odluka primjerena konkretnim okolnostima koje su postojale u vrijeme njenog osnivanja te je osnovana u marketinške svrhe tužitelja budući da je djelovala isključivo u interesu tužitelja, koju činjenicu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju iskaza saslušanih svjedoka. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju iskaza svjedoka FO, koji je bio predsjednik uprave tužitelja u vrijeme kada je osnovana Lovačka udruga Tvin, IO i ZO, pomoćnika direktora za proizvodnju namještaja kod tužitelja u sporno vrijeme, utvrdio činjenicu da su djelovanjem udruge sklopljeni i poslovi u odnosu na tužiteljevu osnovnu djelatnost proizvodnje i prodaje namještaja u vidu opremanja hotela i objekata na moru i dr. Stoga je pravilno zaključio da tuženik nije postupao nesavjesno i da je odluka o nastavljanju s financiranjem te udruge sredstvima tužitelja i u spornom razdoblju bila poduzetnička odluka donesena u dobroj vjeri s ciljem dugoročnog jačanja tužitelja slijedom čega tuženik nije postupao protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva te je postupao s dužnom pozornošću budući da je pri donošenju te poduzetničke odluke na temelju primjerenih informacija razumno pretpostavio da djeluje za dobrobit društva.

20. U odnosu na izdavanje zadužnica odvjetniku Krešimiru Slamiću kao sredstva osiguranja plaćanja duga kojeg je tužitelj imao prema njemu za pružene odvjetničke usluge, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik dokazao da te zadužnice nije izdao kao član uprave tužitelja radi osiguranja tuđe tražbine, a ne tražbine tužitelja, odnosno da nije naplaćeno potraživanje odvjetnika Krešimira Slamića za odvjetničke usluge prema društvu TVIN GRUPA d.o.o., kako je to tvrdio tužitelj, već upravo za odvjetničke usluge pružene tužitelju. To iz razloga jer na temelju provedenog financijskog vještačenja i na temelju raspoložive dokumentacije nije utvrđeno da bi po tim zadužnicama bila izvršena naplata odvjetničkih usluga prema trećim osobama, konkretno društva TVIN GRUPA d.o.o. na teret sredstava tužitelja, već je pravilno utvrđeno da je temeljem tih zadužnica naplaćeno potraživanje odvjetnika Krešimira Slamića na temelju računa broj 30/1/1 i 31/1/1 izdanih za pružene odvjetničke usluge tužitelju, a na koji iznos računa su te zadužnice i popunjene. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj u odnosu na izdavanje tih zadužnica nije dokazao propust ili radnju tuženika slijedom koje bi tužitelju nastala šteta, zbog čega nisu ostvarene opće pretpostavke odgovornosti za štetu.

21. U odnosu na plaćanje naknada IO za njeno članstvo u nadzornom odboru društva TVIN GRUPA d.o.o. u iznosu od 21.073,00 EUR od lipnja 2017. do svibnja 2019. prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio da su te isplate vršene sukladno preporukama konzultantske tvrtke u cilju modernije organizacije tužitelja te da je ona vršila određene administrativne i knjigovodstvene poslove za novoosnovana društva TVIN GRUPA d.o.o. i TVIN INŽENJERING d.o.o. Pravilno je utvrdio da su te isplate na teret sredstava tužitelja za njeno članstvo u nadzornom odboru društva TVIN GRUPA d.o.o. vršene uslijed započetog postupka rekonstrukcije tužitelja kao trgovačkog društva, imajući u vidu činjenicu da je uslijed ranije ekonomske krize došlo i do gubitka velikog poslovnog partnera trgovačkog lanca IKEA te da je tuženik takvu odluku utemeljio i na analizi postojećeg stanja poslovanja i preporuke za provođenje mjera strateškog preustroja i operativnog restrukturiranja s ciljem povećanja učinkovitosti i profitabilnosti sačinjene od strane T&MC GROUP zastupanog po dr.sc. ČO. U tim preporukama je bila preporučena i nova strateška arhitektura na način da se poslovne operacije prestroje u grupu međusobnih poduzeća i to TVIN GRUPA d.o.o. kao novo krovno poduzeće za strateško upravljanje (holding društvo) koje osnivaju zainteresirani članovi društva, tužitelja kao postojeće poduzeće i društvo TVIN INŽENJERING d.o.o. kao novo operativno poduzeće. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik kao član uprave tužitelja razumno pretpostavljao da djeluje za dobrobit tužitelja te da se i tu radi o poduzetničkoj odluci. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao svoje činjenične navode da je društvo TVIN GRUPA d.o.o. formirano samo s ciljem da uska skupina oko tuženika besplatno domogne 20 milijuna kuna vrijednih dionica tužitelja, kako bi zadržali svoje vlastite materijalne beneficije na štetu 1.200 udjeličara i preko 560 radnika. Činjenica što u razdoblju nakon što tuženik više nije bio član uprave tužitelja nije došlo do potpune realizacije restrukturiranja tužitelja te je i pokrenut stečajni postupak u odnosu na društvo TVIN GRUPA d.o.o. i to nakon pokretanja ovog parničnog postupka 2024. koji je pravomoćno okončan 25. listopada 2024. pravomoćnošću rješenja o obustavi i zaključenju stečajnog postupka zbog nedostatnosti stečajne mase, ne dovodi do zaključka da je osnivanje i rad tog društva bilo s jedinim ciljem da se uska skupina oko tuženika besplatno domogne 20 milijuna kuna vrijednih dionica tužitelja kako bi zadržali vlastite materijalne beneficije. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženik odluku o načinu financiranja sredstvima tužitelja rada IO kao člana nadzornog odbora društva TVIN GRUPA d.o.o. donio u dobroj vjeri u interesu tužitelja i s ciljem dugoročnog jačanja tužitelja i njegove sposobnosti sudjelovanja u tržišnom natjecanju i to kroz postupak rekonstrukcije tužitelja preporučene od strane navedene konzultantske tvrtke osnivanjem novih društava, pa tako i društva TVIN GRUPA d.o.o., pogotovo imajući u vidu da je svjedok GO u svom iskazu naveo da je tim postupkom bilo predviđeno da prvotno tužitelj financira osnivanje i poslovanje tih novoosnovanih društava.

22. Stoga je prvostupanjski sud pravilno na temelju svih izvedenih dokaza i svih naprijed utvrđenih činjenica izveo zaključak da je tuženik dokazao svoje tvrdnje da je odluke o financiranju Lovačke udruge TVIN i financiranju naknada IO, kao članice novoosnovanog društva TVIN GRUPA d.o.o., na teret tužitelja u vrijeme dok je bio član uprave tužitelja donio s dužnom pažnjom gospodarstvenika i na temelju pravične prosudbe koja je postojala u vrijeme donošenja tih odluka budući da se radilo o poduzetničkim odlukama, imajući u vidu budući razvoj tužitelja i razumno pretpostavljanje da djeluje za dobrobit društva s ciljem dugoročnog jačanja tužitelja i njegove sposobnosti sudjelovanja na tržišnom natjecanju. Stoga se tuženik pri donošenju tih poduzetničkih odluka vodio razumnom poslovnom odlukom koja je prema njegovom očekivanju trebala rezultirati koristima za tužitelja, imajući u vidu sve prikupljene informacije i okolnosti koje su postojale u vrijeme njihovog donošenja. Stoga je pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu sukladno odredbi članka 252. u vezi s odredbom članka 430. ZTD-a. O tome presuda sadrži jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud te ti razlozi nisu u suprotnosti s ispravama u spisu i ostalim provedenim dokazima.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka, u odnosu na koju tužitelj ne ističe posebne žalbene razloge, također je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a).

24. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 9. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak