REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: P-7620/25-9
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ES OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. ožujka 2026. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Ane Bago Martić, odvjetnika, dana 09. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206834109 od 09. lipnja 2006. godine sklopljenog između prednika tužitelja AS iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao i odredba članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita uvećanog za 20%.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju ES OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 149,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2006. godine do isplate po stopi koja je za razdoblje od 20. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju ES OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime naknade za premiju osiguranja iznos od 239,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2006. godine do isplate po stopi koja je za razdoblje od 20. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju ES OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.046,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. travnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.567,20 eura.
Obrazloženje
1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je dana 09. lipnja 2006. godine prednik tužitelja, pokojni AS, kao korisnik kredita sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu br. 7103179411 za kupnju motornog vozila, kojim je tuženik istom odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 16.211,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Nastavno punomoćnik tužitelja je napomenuo da je tužitelj rješenjem o nasljeđivanju od 20. lipnja 2018. godine proglašen nasljednikom iza pokojnog RS, a kojim je naslijedio osobni automobil marke Dacia Logan 1,4 kupljen predmetnim kreditom, dok je dopunskim rješenjem o nasljeđivanju od 28. ožujka 2023. godine tužitelj naslijedio pravo potraživanja prema tuženiku s osnova ništetne o valutnoj klauzuli vezano uz predmetni Ugovor o kreditu. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 2. stavka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, dok je odredbom članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita uvećanog za 20%, a koje ugovorne odredbe su ništetne. Naime polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i odredbi Zakona o zaštiti potrošača, potpuno je razvidno da je tuženik ugovaranjem navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade, kao i naknade za premiju osiguranja povrijedio Zakon na štetu korisnika kredita, potrošača, jer je ugovaranjem navedenih ugovornih odredbi prednik tužitelja, korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj, obzirom da nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, o kojim ugovornim odredbama se dakle nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje tuženik, kreditor, niti nije predniku tužitelja, korisniku kredita, objasnio na što se odnosi tzv. ulazna naknada, a niti na što se odnosi jednokratna premija osiguranja, na uslugu ili na trošak, niti je objasnio da li je tuženik u vezi osiguranja imao bilo kakvih stvarnih troškova prema osiguravajućem društvu ili svojih troškova poslovanja. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je ističući da je tuženik dana 20. lipnja 2006. godine naplatio predniku tužitelja, korisniku kredita na ime tzv. ulazne naknade iznos od 149,98 eura, dok je na ime premije osiguranja naplatio iznos od 239,98 eura, tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206834109 od 09. lipnja 2006. godine sklopljenog između prednika tužitelja AS iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao i odredba članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita uvećanog za 20% te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 149,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2006. godine do isplate te na ime naknade za premiju osiguranja iznos od 239,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2006. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.
2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se predmetne ugovorne odredbe smatrale nepoštenim, odnosno ništetnim te je naglasio kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, što se ne presumira, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i odredba o jednokratnoj premiji osiguranja, jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa sukladno odredbi članka 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a niti su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Nadalje punomoćnik tuženika je ističući da se premija osiguranja plaća osiguravajućem društvu, a ne tuženiku, koji dakle niti nije primio nikakav iznos po osnovi eventualne premije osiguranja, naglasio da su prednika tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao i jednokratne premije osiguranja informirali službenici tuženika tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu. Inače naknadom za obradu kredita pokrivaju se troškovi poput raznih operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično). Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 57. Zakona o zaštiti potrošača, jer treba uzeti u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, zatim nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te sve obavijesti i informacije koje je prednik tužitelja imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, naglasio da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je navodeći kako nije sporna visina naplaćene tzv. ulazne naknade, ali je sporna visina premije osiguranja, jer je sporno da li je ista naplaćena, kada i u kojem iznosu, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, s obzirom da tuženik nije bio nepošten, s time da je ujedno istaknuo i prigovor zastare potraživanja, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206834109, kreditna partija broj: 7103179411 od 09. lipnja 2006. godine (stranica 7-15 spisa), u presliku izjave o zapljeni računa (zadužnice) te suglasnosti o zapljeni od 09. lipnja 2006. godine (stranica 16-18 spisa), u presliku pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice, Trg kralja Tomislava 7 poslovni broj O-670/18, UPP-OS-VG-97/18 od 20. lipnja 2018. godine (stranica 19-20 spisa), u presliku rješenja javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice, Trg kralja Tomislava 7 poslovni broj O-670/18, UPP-OS-VG-97/18 od 28. ožujka 2023. godine (stranica 21-22 spisa), u presliku prometa po kreditu / specifikacija uplata (stranica 23-29 spisa), u presliku otplatnog plana kredita za kupnju motornih vozila (trošak kredita uključen u iznos kredita) (stranica 30-31 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 49-59, 62-96, 101-136 i 146-191 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 137-138 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 194-195 spisa).
4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su prednik tužitelja, pokojni AS, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 09. lipnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je tuženik, kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 16.211,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB, na rok otplate 84 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je tužitelj pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju proglašen nasljednikom iza pokojnog AS. Nastavno nesporna je kako činjenica da je odredbom članka 2. stavka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, koja je naplaćena dana 20. lipnja 2006. godine u iznosu od 149,98 eura, tako i činjenica da je odredbom članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti jednokratnu premiju osiguranja po premijskoj stopi od 2,00% na iznos kredita uvećano za 20%. Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, kao i odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na jednokratnu premiju osiguranja, nepoštena, a time i ništetna, s time da je sporno i pitanje da li je premija osiguranja naplaćena, kada i u kojem iznosu, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja, kao i potrošačko svojstvo prednika tužitelja, korisnika kredita.
6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora niti na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 2. stavka 3. i stavka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, kao i obveza platiti jednokratnu premiju osiguranja po premijskoj stopi od 2,00% na iznos kredita uvećano za 20%, stava da te ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na te ugovorne odredbe ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i odredba o naknadi za premiju osiguranja, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.
7. Nastavno za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.
8. Iskazu tužitelja (stranica 194-195 spisa) u dijelu kojim je u bitnom istaknuo da je njegov pokojni ujak kreditom kupio auto, koji je koristio u privatne svrhe, tada je bio zaposlen u skladištu u Mercatoru, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Naprotiv u odnosu na dio iskaza tužitelja, kojim je istaknuo da se o ugovornim odredbama nije moglo pregovarati, već je pokojni ujak dobio tekst Ugovora o kreditu na potpis, a javni bilježnik je samo rekao da taj Ugovor mora potpisati, treba naglasiti da je tužitelj, koji je navodno bio s pokojnim ujakom kada je kupovao vozilo i ujedno sklapao predmetni Ugovor o kreditu, tada imao devet godina, pa sasvim sigurno osim što nije mogao razumjeti sve okolnosti vezane uz sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da li je pokojni ujak mogao pregovarati i da li je uopće pregovarao vezano uz odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, već ujedno tužitelj niti nije, s obzirom na protek vremena, mogao zapamtiti okolnosti vezane uz sklapanje ovog Ugovora o kreditu, a što rezultira time da je taj dio iskaza tužitelja naučen iskaz, prilagođen potrebama postupka. Međutim neovisno o navedenom, treba imati na umu da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tzv. tipski, unaprijed formuliran ugovor, koji je nesporno sastavio tuženik, kreditor, pa je razumljivo da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već je isti ponuđen predniku tužitelja, korisniku kredita, po sistemu „uzmi ili ostavi“, koji dakle nije mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba. S obzirom da je prednik tužitelja, korisnik kredita, predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila sklopio kao fizička osoba izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, a ujedno se vozilom koristio isključivo u privatne svrhe, rezultira time da je prednik tužitelja, korisnik kredita, potrošač, pa kao „slabija“ stranka u ugovornom odnosu uživa pravnu zaštitu propisanu odredbama ZZP-a.
9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 2. stavka 3. i stavka 4. predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, kao i obveza korisnika kredita platiti jednokratnu premiju osiguranja i to po premijskoj stopi od 2,00% na iznos kredita uvećano za 20%, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega prednik tužitelja, korisnik kredita, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja, potrošača, a tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, kao uostalom i premija osiguranja, koja se obračunava po stopi od 2,00% od iznosa kredita te je uz to još i uvećana za 20%, a što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, kao i odredba o premiji osiguranja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstvevno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, kao i obveza platiti premiju osiguranja, o kojima se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i tzv. ulazna naknada, kao i premija osiguranja ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita, pri čemu je ujedno premija osiguranja još i uvećana za 20%. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već je ujedno nejasno iz kojeg bi se razloga taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Isto tako vezano uz jednokratnu premiju osiguranja, koja je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita, odnosno po premijskom stopi od 2,00% od iznosa kredita, treba naglasiti da je ista ujedno još i uvećana za 20%, a tuženik osim što niti nije objasnio na što se konkretno odnosi to povećanje od 20%, već ujedno tuženik nije imao, a niti je mogao imati ikakav trošak u odnosu na samu premiju osiguranja. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, a niti ugovorna odredba o premiji osiguranja, koja je ujedno ugovorena uz povećanje od 20% time predniku tužitelja, korisniku kredita, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tom naknadom, a niti je mogao „razjasniti“ na što se odnosi povećanje premije osiguranja od 20%. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, ali tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, tzv. ulaznoj naknadi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, a niti je dokazao opravdanost ugovorene premije osiguranja po premijskoj stopi od 2,00% od iznosa kredite te uz to još i uvećanje od 20%, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja, potrošača.
10. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 2. stavka 3. i stavka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv ulaznu naknadu, kao i obveza korisnika kredita platiti jednokratnu premiju osiguranja i to po premijskoj stopi od 2,00% na iznos kredita uvećano za 20%, nepoštena ugovorna odredba, a time i ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja, nasljednika iza pokojnog korisnika kredita, niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.
11. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava prednika tužitelja, korisnika kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, kao i obveza korisnika kredita platiti jednokratnu premiju osiguranja i to po premijskoj stopi od 2,00% na iznos kredita uvećano za 20%, o kojim nametnutim ugovornim obvezama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja, korisnika kredita, potrošača te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo predniku tužitelja, korisniku kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj, nasljednik, ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tzv. ulazne naknade, odnosno od dana plaćanja premije osiguranja. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.
12. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika kojim je tijekom postupka isticao da tuženik nije naplatio premiju osiguranja sud je utvrdio slijedeće. Naime osim što iz preslike prometa po kreditu / specifikacija uplata (stranica 23-29 spisa) proizlazi da je dana 20. lipnja 2006. godine tuženik, kreditor, naplatio predniku tužitelja, korisniku kredita, premiju osiguranja u iznosu od 1.808,13 kuna, što iznosi 239,98 eura, već ujedno treba naglasiti da je tuženik, koji je predniku tužitelja, korisniku kredita, potrošaču, nametnuo navedenu ugovornu obvezu plaćanja predmetne premije osiguranja bez mogućnosti pregovaranja, bio obvezan istu uplatiti osiguravajućem društvu radi osiguranja naplate svog potraživanja po predmetnom Ugovoru o kreditu, na što korisnik kredita nije mogao utjecati. Iz navedenog razloga neosnovani su svi navodi punomoćnika tuženik kojim je isticao da nije naplatio premiju osiguranja po predmetnom Ugovoru o kreditu, jer je istu naplatio upravo tuženik i to iz iznosa odobrenog kredita i to po premijskoj stopi od 2,00% od iznosa kredita uvećano za 20%, pri čemu je ujedno irelevantno da li je tuženik zaista tu, naplaćenu premiju osiguranja i u kojem iznosu uplatio osiguravajućem društvu radi osiguranja naplate svog potraživanja iz predmetnog Ugovora o kreditu.
13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO- a sud je usvojio kao osnovan deklaratoran tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206834109 od 09. lipnja 2006. godine sklopljenog između prednika tužitelja AS iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao i odredba članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita uvećanog za 20%, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 149,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2006. godine do isplate te na ime naknade za premiju osiguranja u iznosu od 239,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2006. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.
14. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora sud je sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.567,20 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, kao i o naknadi za premiju osiguranja, dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražen na ime tzv. ulazne naknade iznos od 149,98 eura te na ime naknade za premiju osiguranja iznos od 239,98 eura, što ukupno iznosi 1.567,20 eura. Nastavno treba posebno naglasiti da sukladno odredbi članka 37. stavka 1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više tužbenih zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, s time da je deklaratorni tužbeni zahtjev u svakom slučaju bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu te se upravo o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva raspravljao u ovom parničnom postupku, pa su zapravo troškovi ovog postupka i nastali vezano uz deklaratorni tužbeni zahtjev, a što rezultira time kako nema nikakvog opravdanog razloga da se vrijednost predmeta spora utvrđuje samo prema visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
15. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.046,45 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 28. studenog 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 26. siječnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura. Nadalje sud je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 09. travnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.
16. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.
17. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 20. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Zagrebu, dana 09. travnja 2026. godine
Sudac:
Dijana Mađerčić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa istih, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura
2. Tuženiku po punomoćniku
U Zagrebu, dana 09. travnja 2026. godine
