Republika Hrvatska

Županijski sud u Split,

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž -801/2026-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jovana Puhalo Pezer, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-147/2024-11 od 21. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-147/2024-11 od 21. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime imovinske štete isplati novčani iznos od 6.204,79 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2020. pa do isplate ( točka I. izreke presude), kao i radi naknade troškova parničnog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate (točka II. izreke presude).

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2., i 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP-a). Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete nastale nezakonitim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za upravne poslove broj 511-19-22/5-UP/I-13549/2020 od 10. rujna 2020.(dalje: rješenje od 10. rujna 2020.) zbog kojeg nije mogao podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole.

5. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365.stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude kao i postupku koji je prethodio nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

6. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u svezi s odredbom članka 220. stavak 2. na koju povredu upiru tužitelj u žalbi. Temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio. Suprotno žalbenim navodima sud je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Stoga zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća ovaj sud drugog stupnja.

7. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud je utvrdio:

-da iz rješenja od 10. rujna 2020. proizlazi da je njime određeno da tužitelj ne može podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole dvije godine od dana izvršnosti tog rješenja iz razloga što nije stekao pravo na upravljanje motornim vozilom i iz razloga što je u razdoblju od 25. svibnja 2019. do 4. kolovoza 2020. prikupio 18 negativnih prekršajnih bodova, sve sukladno odredbi čl. 286. st. 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/55 i 133/23; dalje: ZSPC);

-da protiv predmetnog rješenja nije dopuštena žalba, ali da se protiv njega može pokrenuti upravni spor;

- da tužitelj u tužbi ne navodi da bi iskoristio svoje pravo na pravni lijek tj. da je protiv pobijanog rješenja pokrenuo upravni spor, a ni njegova punomoćnica o tome da nije imala saznanja;

-da je tužitelj upravni spor pokrenuo protiv rješenja od 8. travnja 2021. kojim je odbijen njegov zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnosti koje rješenje da je ukinuto;

-da tužitelj nakon toga nije pokrenuo upravni spor u kojem bi se ispitala zakonitost rješenja kojim je određeno da ne može podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole, iako mu je takva mogućnost stajala na raspolaganju, već je to rješenje prihvatio i sklopio Ugovor o prijevozu, a sada upravo zbog toga da potražuje štetu;

9. Na temelju izvedenih dokaza i prethodno navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da u pravnoj situaciji kada pojedinačni upravni akt nije poništen ili ukinut u zakonom predviđenom postupku, uživa pretpostavku zakonitosti te proizvodi pravne učinke koje su stranke dužne poštovati, da parnični sud nije ovlašten u postupku radi naknade štete samostalno i neposredno ispitivati zakonitost upravnog akta koji nije prethodno stavljen izvan snage u upravnom ili sudskom postupku, jer bi se time zaobišao sustav pravne zaštite propisan posebnim zakonima i povrijedilo načelo pravne sigurnosti, naročito kada se ima u vidu da je tužitelj stranka predmetnog upravnog postupka, stoga glede predmetnog rješenja da se ne može se govoriti o nezakonitom radu tijela državne uprave kao pretpostavci odgovornosti za štetu, pa da ne postoji prva pretpostavka za postojanje odgovornosti tuženika.

10. Nadalje prvostupanjski sud zaključuje da čak i pod pretpostavkom postojanja nezakonitog rada tijela državne uprave, tužitelju ne bi pripadala naknada štete u visini troškova koje je imao temeljem Ugovora o pružanju usluga od 1. listopada 2020., već isključivo eventualna naknada nužnih i razmjernih troškova prijevoza, budući tužitelj nije dokazao konkretne posebne okolnosti zbog koji bi mu bio potreban stalni i individualno ugovoreni vozač, tako troškovi koji bi proizlazili iz privatnog ugovora o pružanju usluga prijevoza da bi predstavljali rezultat osobne odluke tužitelja o načinu organizacije prijevoza, a ne nužnu i neizbježnu posljedicu navodne nezakonitosti osporavanog rješenja, pa kao takvi da se ne mogu se smatrati štetom koju je tuženik dužan naknaditi, već bi eventualna naknada, sve da su za to ispunjene pretpostavke, mogla obuhvatiti isključivo troškove javnog prijevoza kao najjeftinijeg i uobičajenog sredstva prijevoza u urbanom području poput Grada Zagreba

11. Navedena činjenična utvrđenja, kao i pravni zaključak prvostupanjskog suda da predmetno ne egzistira nezakoniti odnosno nepravilni rad tijela državne uprave prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedena u sumnju .

12. Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave mjerodavne su sljedeće zakonske odredbe.

13. Člankom 14. Zakona o sustavu državne uprave( „Narodne novine“ broj 66/19) propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

14. Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti upovjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete.

15. Nezakonitim radom se smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koji je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti. U tom smislu je izraženo shvaćanje u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- x 250/2017-2 od 16. siječnja 2019. koje glasi: "Nezakoniti rad ogleda se u postupanju suprotnom zakonu i drugim propisima, time da svaka povreda propisa ne dovodi do odštete odgovornosti već mora biti riječ o ozbiljnoj, težoj povredi propisa npr. primjena kojeg inače u praksi ne otvara posebne dvojbe, dok se nepravilnost očituje u postupanju suprotnom pravilima struke, dakle u ponašanju koje odudara od uobičajenih metoda rada u državnom tijelu."

16. I prema shvaćanju ovoga suda za odgovornost RH (u smislu odredbe članka 14. ZSDU) za nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave potrebno je da, prije svega, kao prva pretpostavka, postoji nezakonitost ili nepravilnost u radu tih tijela. Pri postojanju sustava pravnih lijekova u cilju zaštite građana i osoba od nezakonitosti u pojedinačnim upravnim aktima, nelogično je za očekivati da bi država morala odgovarati za svaku pogrešnu ili nepravilnu primjenu prava u tim pojedinačnim aktima. Stoga, odgovornost države postoji kad nezakonitost, odnosno nezakonit rad predstavlja iznimno tešku povredu zakona – onu koja bi bila posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava.

17. Izneseno stajalište prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka upravnog akta i vezanosti suda u parničnom postupku pravomoćnim i konačnim odlukama donesenim u upravnom sporu (rješenja od 10. rujna 2020.) u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja u tom dijelu upućuje na razloge iznesene u točci 16. obrazloženja prvostupanjske presude.

18. Imajući u vidu naprijed citirano shvaćanje ovog suda, te vraćajući se na okolnosti konkretnog slučaja za navesti je da je tužitelj trebao u pogledu rješenja od 10. rujna 2020. iskoristiti pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju, kao što je pokretanje upravnog spora, u kojem je „eventualno“ mogao ishoditi odluku koja bi predstavljala temelj za zahtjev koji podnosi u ovom postupku. To međutim nije učinio, pa žalbeni navodi o korištenju pravne zaštite glede rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti tj. rješenja od 8. rujna 2021. nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Uostalom tužitelj i nije postavio tužbeni zahtjev po osnovu tog rješenja, nego rješenja od 10. rujna 2020. Kod navedenog, a kako tužitelj niti ne tvrdi da je predmetno rješenje bilo poništeno ili ukinuto na drugi način, to posljedično a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, u ovom postupku s uspjehom ne može ostvarivati pravo na naknadu štete, a uslijed neispunjenja prve pretpostavke za postojanje odgovornosti - za utuženu naknadu štete.

19. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a njihova visina pravilno odmjerena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

20. Stoga je presuda prvostupanjskog suda potvrđena sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a i odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 9. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras -Ivanišević