Posl.br. P-862/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja ŠVU, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice ADDIKO bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave, zaključene dana 09. ožujka 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Tomislava Sopjanca, odvjetnika iz Dubrovnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŠV, odvjetničke vježbenice kod Zvonka Kristovića, odvjetnika u Dubrovniku, dana 09. travnja 2026.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvodi pravni učinak, odnosno ništetna je odredba članka 3. točka II. stavak 2. i 3. Ugovora o kreditu br. 266-390/2024 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 08. prosinca 2004. godine solemniziran dana 08. prosinca 2004. godine od strane javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika, poslovni broj: OU-862/04-1 a koje glasi:

"Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 607,01 CHF ( slovima: šestosedam švicarskih franaka i 01/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja , kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 31. siječnja 2005. (trideseteprvog siječnja dvijetisućepete)godine. Dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu.

II.Utvrđuje se da ne proizvodi pravni učinak, odnosno ništetna je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu br. 266-390/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 08. prosinca 2004. godine solemniziran dana 08. prosinca 2004. godine od strane javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika, poslovni broj : OU-862/04-1, a koja glasi:

"Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune."

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi u visini od 14.157,54 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 1. listopada 2015. godine pa do isplate.

riješio je

I Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva povećanjem za iznos od 5.328,26 eura iz podneska tužitelja od 11. prosinca 2025. godine.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 6.209,74 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je dana 08. prosinca 2004. pravni prednik tužitelja RV, pokojni otac tužitelja sa pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria bank sklopio Ugovor o kreditu br. 266-390/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji ugovor je dana 08. prosinca 2004. potvrđen od strane javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika, posl. Br. OU-862-04-1 i temeljem kojeg Ugovora je pravnom predniku tužitelja odobren i isplaćen kredit u iznosu od 81.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju pravnog prednika tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita, uz ugovorenu redovnu kamatu od 5,25 % godišnje, dok se tužitelj istim ugovorom obvezao otplaćivati predmetni kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, od 31. siječnja 2005. do 31. prosinca 2021. Pravni prednik tužitelja je od sklapanja Ugovora uredno plaćao mjesečne anuitete ,međutim iznosi mjesečnih anuiteta su se slijedom nepoštenih ugovornih odredbi u predmetnom ugovoru, tijekom trajanja istoga, nezakonito mijenjali odnosno povećavali. Smatra da su u predmetnom ugovoru korištene ništetne i nepoštene odredbe kojom je glavnica otplate kredita vezano za valutu švicarski franak bez da je tuženik prethodno pojedinačno pregovarao sa tužiteljem i adekvatno ga informirao o rizicima vezanim za glavicu kredita vezanu uz švicarski franak, a koje postupanje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je ugovorena redovna kamatna stopa a koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnom za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i koje postupanje tuženika predstavlja povredu načela savjesnosti i poštenja. Navodi da se na predmetni spor može primijeniti utvrđenja iz presude iz kolektivnih spora "potrošač" vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod P-1401/2012 u kojem je 04. srpnja 2013. donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te je naloženo tuženicima da prekinu sa postupanjem po istima i da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos kreditne obveze vezane uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnome njihovu ponudu zamijeniti presuda te isto zabranjeno tuženim bankama istodobno zabranjeno takvo ili slično postupanje ubuduće. Predmetna odluka je potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. Pž-7129/13 vezano za ništetnost promjenjive kamatne stope a odlukom Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i u odnosu na valutnu klauzulu u CHF pa predlaže utvrditi ništetnim spomenute odredbe ugovora o kreditu i naložiti tuženiku isplatu pretplaćenih iznosa od 66.524,25 kuna (8.829,28 EUR) te troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se protivi tužbi, osnovi i visini, ne spori da je sklopljen ugovor o kreditu broj 266-390/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini te da je 19. ožujka 2016. sklopljen aneks ugovora o kreditu kojim je raniji ugovor o kreditu izmijenjen u dijelu valute obveze i kamatne stope što je tuženik bio obvezan ponuditi tužitelju sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/15). Navodi da je čl. 19 E Zakona o potrošačkom kreditiranju naloženo bankama da izjednače korisnike kredita s valutnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR ponudom novog ili izmijenjenog ugovora pa su sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenjen odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da se aneks primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu a što proizlazi iz otplatnog plana primljenog uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tuženik navodi da ništetnog jedne odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora pa da se na navedenu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326 stavak 1 ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Predlaže saslušati djelatnika banke EV koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i u vezi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze kao i o načinu pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Smatra da konverzijom nije došlo do konvalidacije ništetne odredbe a odredba aneksa o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u eurima treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorene strane uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom. Smatra da u odluci VSRH Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. na koju se poziva tužitelj nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod tzv. konvertiranih kredita, da je u toj odluci samo paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje su prestale vrijediti ali da se nije bavio sa osnovanošću imovinsko pravnih zahtjeva temeljem takvih kredita. U odnosu na ništetnost valutne klauzule smatra da su sklapanjem aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa tako da su te odredbe u cijelosti zamijenjene odredom čl. 2 aneksa i to retroaktivno. Navodi i da su tužitelj i tuženik izmijeniti valutu obveze iz CHF u EUR aneksom prije donošenja odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa da tužitelj ne može isticati prigovor kako je aneksom izmijenjena ništetna odredba. Navodi da je tuženik o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio i upozorio na rizike koje valutna klauzula CHF nosi. Navodi da je proveo edukaciju djelatnika u pogledu samih komercijalnih uvjeta i odnosu na prodaju proizvoda klijentima pa predlaže saslušati svjedoke RVU i KV. Navodi i da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu samo u postupcima s osnove naknade štete a ne i u postupcima za isplatu sukladno čl. 502c ZPP-a. Ističe prigovor zastare potraživanja. Osporava da bi ugovor bio protivan Ustavu prisilnim propisima i moralu društva. Ističe prigovor zastare.

3. Tužitelj podneskom od 20. studenog 2019. u bitnome osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu i smatra da sklapanjem aneksa nije u cijelosti podmiren dug. U odnosu na prigovor zastare navodi da je isti počeo teći od dana pravomoćnosti odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a da je tužba podnesena 13. lipnja 2019.

4. Tuženik podneskom od 17. veljače 2020.u bitnome iznosi ranije iznesene navode vezano za aneks ugovora o kreditu, a u slučaju financijskog vještačenja predlaže izjasniti je li tuženik ispravno izvršio izračun konverzije, je li za iznos koji tužitelj potražuje banka umanjila obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu te je li tuženik sve uplate tužitelja iskoristio za zatvaranje obveze po konvertiranom kreditu kao i da se obračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu.

5. Tužitelj podneskom od 08. listopada 2020. u bitnome ponavlja ranije iznesene navode.

6. Rješenjem ovog suda P-1090/2019 od 12. listopada 2020. prekinut je postupak do donošenja odluke suda EU od zahtjevu za prethodnu odluku VSRH od 30. rujna 2020. pod brojem C-474/2020.

7. Tuženik podneskom od 05. veljače 2025. u bitnome navodi kao u ranijim podnescima.

8. Rješenjem ovog suda P-1090/2019 od 16. rujna 2024. nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari te se nastavio voditi pod novim poslovnim brojem P-862/2024.

9. Tužitelj podneskom od 21. veljače 2025.godine izračunati pojedinačne mjesečne anuitete otplate kredita na način da osnovicu anuiteta izračuna primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita i kamatne stope od 5,25 % za razdoblje od isplate kredita do 31. prosinca 2013., a nakon toga kamatne stope od 3,23 % za razdoblje od 1. siječnja 2014. do sklapanja ugovora o konverziji, 2. prikazati razlike između obračuna iz točke 1. u odnosu na uplate tužitelja po istom kreditu u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovora o kreditu (konverzije), u pojedinačnom i ukupnom iznosu, 3. prikazati razlike između iznosa obračunatih prema točki 2. u odnosu na izračun banke po sklopljenom aneksu ugovora o kreditu (konverzije), u pojedinačnom i ukupnom iznosu, 4. izračunati iznos zateznih kamata koje su tekle na pretplaćene iznose od dana uplate do dana konverzije i to u pojedinačnom i ukupnom iznosu, 5. očitovati se o iznosu pretplate utvrđenom u ugovoru o konverziji te ukoliko je isti isplaćen tužitelju, iznos istog prebiti sa iznosom zateznih kamata po pravilu o uračunavanju istovrsnih tražbina, 6. očitovati se je li pri izračunu potraživanja u postupku konverzije izračun izvršen sukladno čl. 19. C st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10. Tuženik je podneskom od 05. veljače 2025. godine odustao od saslušanja djelatnika tuženika GV, a ustraje u saslušanju EV koji je bio djelatnik banke koji je radio na dogovaranju predmetnog kredita.

11. Iz iskaza svjedoka LV u bitnome proizlazi da je njegov pok. sin bio nositelj toga kredita, a da mu je on bio sudužnik, isto kao što je i on njemu bio jamac kod njegovog kredita kojeg je uzeo uzeo otprilike u isto vrijeme. Iskazuje da su skupa išli u vezi tih kredita i o svemu razgovarali, da je sinu trebao kredit za kupnju stana jer je u to vrijeme bio podstanar i da mu je to bio prvi kredit u životu, da je obišao više banaka, a da su glasine bile, i pokazale se točne, da je Hypo banka u to vrijeme bila najpovoljnija, da su imali tu povoljnu kamatnu stopu koja je bila vezana za tu valutu, a da je sinu to bilo prihvatljivo pogotovo jer nije imao uvijete za drugu vrstu kreditiranja, da su pročitali da je kamata promjenjiva no da su mislili da je to u rasponu od manje-više 4%, nikako nešto znatno i da je nevjerojatno što se kasnije dogodilo. Iskazuje i da nitko u banci nije spominjao postotak ili iznos u kojem bi se anuitet mijenjao, a nismo imali pojma o čemu ovisi promjena tečaja i kamatne stope, da je banka sastavila ugovor i sve je bilo tako kako su sastavili, on je to mogao prihvatiti ili ne i da se nije moglo pregovarati i da je radi osiguranja kredita ugovorena hipoteka na njegov stan. Navodi di da sve što se sinu događalo sa kreditom se događalo i njemu jer se radilo o istoj vrsti kredita, da je anuitet negdje 2004. bio 3.000,00 kuna kako je pisalo u ugovoru, da bi 2012. bio za 40% veći i da mu je bio problem vraćati kredit i imao je velike probleme, da je radio na radio Dubrovnik kao ton majstor i da plaće tamo nisu velike pa se snalazio s dodatnim poslovima, da su skupa išli u banku pitati što se događa, a rečeno im je da su mi tako potpisali. Kada je sin dobio obavijest od banke za konverziju kredita iz CHF-a u EUR, on je to prihvatio isključivo zbog toga da mu se smanji rata i da mu bude bar malo lakše. Iskazuje i da nitko u banci nije pokazao izračun iz kojega bi se vidjelo koliko je on do konverzije platio više od onoga što je trebao platiti po prvom planu i da je netko rekao da može doći do takvih promjena kada se uzimao kredit ni u ludilu ne bi uzeo takav kredit.

12. Iz iskaza tužitelja ŠVU u bitnome proizlazi da je slušao iskaz djeda i da vjeruje da je to bilo tako kako djed govori,da osobno nemam saznanja o tom periodu kada se kredit uzimao jer je bio dijete rođen 1997. Navodi da je u njegovoj obitelji osjetilo da postoji taj veliki problem i to je do moje 18 godine bio jedini baš problem u obitelji, da je tata radio 1-3 posla i da je od veselog čovjeka postao ogorčen. Smatrao je da mu je učinjena velika nepravda i znam da je htio tužiti čim se počelo pričati o mogućnosti tužbe, da je imao imao 18 godina kada je otac radio tu konverziju, ali da s njim nije o tome razgovarao jer se trudio da ga zaštiti, te da je tužbu podnio jer je to bila želja njegovog oca.

13. Postupajući po zadatku suda vještakinja je izradila nalaz i mišljenje od 01. prosinca 2025. te je utvrdila da pretplata kamate iznosi 3.121.11 EUR, da pretplata tečaja iznosi 7.059,47 EUR, da zatezna kamata od dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznosi 3.976,96 EUR, da nije bilo pretplata u konverziji te da ukupna pretplata kamate, tečaja i zateznih kamata iznosi 14.157,54 EUR. Također navodi da je konverzija provedena u skladu sa izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15).

14. Tužitelj podneskom od 11. prosinca 2025. uređuje tužbeni zahtjev na način da uređuje toč. III i potražuje iznos od 14.157,54 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. pa do isplate.

15. Tuženik se na ročištu od 09. ožujka 2026. godine usprotivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, te u odnosu na provedeno vještačenje naveo da je vještak dobio pogrešan izračun jer je koristio pogrešne tečajeve prilikom računanja te naveo da osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit.

16. Rješenjem suda P-860/2024 od 09. ožujka 2026. dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva povećanjem istog smatrajući da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno čl.190. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/1,89/14, 70/19 dalje:ZPP), (tako i Vrhovni sud RH u zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021. "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.") pa je odlučeno kao u toč. I izreke rješenja.

17. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

-rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku, po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika, posl. Br. O-1498/17 od 15. studenog 2017. (l.s.5)

- Ugovor o kreditu br. 266-390/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 08. prosinca 2004. solemniziran pred javnim bilježnikom Lucijom Carić iz Dubrovnik, posl. Broj OU-862/04-1 08. prosinca 2004. (l.s.6-11)

-pregled prometa za klijenta od 16. travnja 2019. (l.s.12-24)

-specifikacija uplata (l.s.25-27)

-otplatni plan za kredit od 16. travnja 2019. (l.s.28-30)

-obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 16. travnja 2019. (l.s.31- 32)

-aneks uz ugovor o kreditu broj 266-390/2004 sa sporazumom novčane tražbine (l.s.43-46)

- izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 06. studenog 2015. (l.s.47-49)

-sudska praksa (l.s.61-64, 85-187)

-mjesečne prosječne kamatne stope u postotcima na godišnjoj razini (l.s.200- 208)

-izjava svjedoka EVU od 24. kolovoza 2020. ovjerena pred javnim bilježnikom Ilinka Lisonek iz Zagreba, posl. Broj OV-5477/2020 (l.s.209- 213)

-sudska praksa (l.s.214-267, 276-328)

-nalaz i mišljenje vještaka Stefani Gardašanić od 01. prosinca 2025. (l.s.338- 367)

18. Predmet ovog spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka (CHF), te konačno postavljeni zahtjev za isplatom razlike preplate kamata i preplate tečaja od 14.157,54 eura sa zateznim kamata koje teku od 01. listopada 2015. godine pa do isplate.

19. Među strankama nije sporno da su 07. prosinca 2004.godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 266-390/2004 kojim je kreditor (tuženik) odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti od 81.800,00 CHFu svrhu adaptacije i kupovine stana, s tim da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 607,01 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria – bank d.d. na dan dospijeća, a kamate se obračunavaju u postotku od 5,25% dekurzivno godišnje, te da su sklopile i Aneks 1. ugovora o kreditu broj 266-266/2004 od 19. ožujka 2016. kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15).

20. Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci ništetna, je li ništetna odredba u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, je li potraživanje tužitelja u zastari, kao i je li konverzijom kredita tužitelj prestala cjelokupna obveze tuženika s osnove ugovora o kreditu.

21. Iz citiranih sadržaja Ugovora o kreditu i vremenu sklapanja, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 632/2017, te odluci Vrhovnog suda Rev-2221/2018 vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe takvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je u kojima se odlučivalo o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredbi o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi vezano uz švicarski franak, a u kojoj su banke, između kojih je i tuženik sklapao s potrošačem u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

22. Tim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. iz čega slijedi da se te odluke odnose i na predmetni ugovor, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica, a da nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo na posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su banke postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

23. Kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženik može visini kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da isto bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelji tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao "jača" strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

24. Tužiteljevo pravo pozvati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi se temelji na čl. 502.c ZPP-a, kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presuda kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. ZPP, u kojem slučaju je sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će ta osobe se na njih pozvati.

25. Slijedom iznesenog sud nalazi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF ništetna jer je protivna odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP- a budući da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u vezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da korištena protivno svrsi zbog koje je zakonom valutna klauzula predviđena i time je izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku pa zaključuje da su te odredbe ništetne. Odredbe Ugovora o kreditu koje su jasne i razumljive te odmah određene i primjenjive u smislu kamatne stope, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 5,25% godišnje, kao stopa koja je jedina jasno određena. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim parametrima.U odnosu na navode tuženika ističe se da stranke jesu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, ali pri tome nisu na valjani način odredile kriterije promjene iste. Tužitelj kao potrošač uopće nije jasno i potpuno informiran o rasponu kretanja kamatne stope, pa da bi isti pristao na takvu cijenu i način mijenjanja iste. U situaciji kada je jedini ugovoreni parametar, kao jasan i potpun kriterij, ugovorena određena stopa isti predstavlja osnovu potraživanja stranaka, a sud nije ovlašten ugovorni odnos stranaka regulirati na način da sam određuje kriterije i elemente ugovora, a koji nisu ugovoreni između stranaka, što bi predstavljala situacija u kojoj bi sud određivao kamatnu stopu prema kriterijima koji nisu sastavni dio ugovora o kreditu. Tako u bitnome iskazuje svjedok LV sudužnik predmetnog kredita, otac RV čiji iskaz sud nalazi isitnitim i uvjerljivim.

26. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23

– u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

27. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju. U konkretnom slučaju tužitelj je, dakle, stekao pravo na restituciju preplaćenih svota na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zbog ništetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu.

28. Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

29. Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu,nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

30. Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

31. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

32. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Stoga, tužitelj ima pravni interes za podnošenje ovakve tužbe.

33. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C- 452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK- a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije.

34. Vještakinja u Nalazu i mišljenju od 01. prosinca 2025.godine navodi da preplata s osnove kamate iznosi 3.121,11 eura, da preplata s osnove promjene tečaja CHF iznosi 7.059,47 eura, ukupno 10.180,58 eura. Nadalje, da obračunate zatezne kamate na pretplatu kamate i tečaja iznose 3.976,96 eura, da u konverziji na dan 30.09.2015 nije bilo utvrđene preplate od strane banke.

35. Sud nije prihvatio ni tuženikov prijedlog da odredi zadatak vještaku da vještači razliku primjenom stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja ugovora o kreditu jer je tužitelju jedino bila jasna početna kamatna stopa. Također, sud nije prihvatio ni prijedlog tuženika da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja niže od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene jer tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora

36. Vještakinja je dala tabelarni prikaz razlika s obje osnove, obračun zatezne kamate do konverzije, kao i datume isplate, te utvrdila da nije bilo preplate u konverziji. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka kao objektivnog, stručnog i u skladu s pravilima struke. Vještačenje je izrađeno na temelju cjelokupne kreditne dokumentacije, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno, kojim je vještakinja na uvjerljiv način otklonila prigovore tuženika vezano za korištenje pogrešnih tečajeva prilikom izračuna i metodologiju izračuna koja je vršena način kao da su stranke ugovorile kunski kredit kada navodi da je koristila isti tečaj i koji je koristio tuženika prema njegovoj konto kartici kredita (pregled prometa za klijenta) u kojem se jasno vide iznosi u kunama koji su plaćeni, kao i da je nalaz napravljen prema nalogu suda.

37. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Obzirom se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 12. lipnja 2014.godine, isti rok je sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, počeo od tada iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 13. lipnja 2019. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a.

38. Slijedom prethodnih utvrđenja odlučeno je kao u toč I, II i III izreke presude.

39. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih. Vještakinja je obračunala zatezne kamate od dana plaćanja pa do konverzije 30. rujna 2015. godine koji iznose 3.976,96 eura, a tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje iznos od 3976,96 eura sa zateznim kamatama na taj iznos od 01. listopada 2015. godine pa do isplate.

40. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) Sukladno određeno postavljenom zahtjevu tužitelja i VPS 69.278,41 eura osnovani su parnični troškovi tužitelja za sastav tužbe od 13. lipnja 2019. 250 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženih podneska od 20. studenog 2019., 07. listopada 2020., 21. veljače 2025. i 11. prosinca 2025., za svako po 250 bodova (Tbr 8/1 OT), za pristup na ročišta od 25. studenog 2019., 14. veljače 2025., 27. svibnja 2025., i 09. ožujka 2026. za svako po 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), 2250 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, ukupno 4.500,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a ukupno 5.625,00 eura. Taj iznos je valjalo uvećati za sudsku pristojbu za tužbu 134,74 EUR, ukupno 5.759,74 eura. Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, sveukupno 6.209,74 eura (toč. II izreke rješenja).

41. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151. st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate koje teku na iznos troškova postupka od donošenja presude do isplate.

U Dubrovniku, 09. travnja 2026.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika