REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-5977/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Andreje Fortunić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja L.B. Profile GmbH, SR Njemačka, Am Schlirfer Weg 2, Herbstein, OIB: 49568112183 , zastupanog po opunomoćeniku Krešimiru Lipovšćaku, odvjetniku u odvjetničkom društvu Lipovšćak i partneri d.o.o., Zagreb, Petra Hektorovića 2, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV , zastupanog po PV, službenoj osobi, radi povrata PDV-a, 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/23-01/29, URBROJ: 513-04-23-4 od 8. studenog 2023.

Poništava se rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za nerezidente, KLASA: UP/I-410-19/2022-002/000030, URBROJ: 513-07-01-12-2022-0010 od 8. veljače 2023.

Predmet se vraća na ponovni postupak pred prvostupanjsko javnopravno tijelo.

II. Prvostupanjsko javnopravno tijelo obvezno je u ponovljenom postupku postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju presude.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 30 dana naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura, dok se tužitelj odbija s ostatkom zatraženog iznosa troška.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/23-01/29, URBROJ: 513-04- 23-4 od 8. studenog 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za nerezidente, KLASA: UP/I-410-19/2022-002/000030, URBROJ: 513-07-01-12-2022- 0010 od 8. veljače 2023. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za povrat PDV-a u iznosu od 3.906.625,31 kn, iskazan u prijavi za razdoblje od 1. lipnja do 30. lipnja 2021., te je tužitelju utvrđen manje obračunati PDV -e u iznosu od 3.906.625,31 kn.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika. Smatra da ispunjava uvjete za povrat PDV-a, s obzirom da je u razdoblju od 1. travnja do 31. prosinca 2020. i od 1. do 26. lipnja 2021. obavljao uvoz robe u Republiku Hrvatsku koju je potom isporučivao kupcima u drugim državama članicama (Bugarska i Poljska), o čemu je dostavio svu relevantnu dokumentaciju poreznim tijelima. Prilikom uvoza je platio PDV- e, a zbog propusta špeditera nije se registrirao za potrebe PDV-a u Hrvatskoj i nije podnio zbirnu prijavu. Međutim, navedeni propust je učinjen u dobroj vjeri, zbog čega smatra da su ispunjene pretpostavke za primjenu članka 41. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u svezi članka 138.a Direktive 2006/112. Predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe, pozivajući se u bitnome na navode osporenog rješenja, i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika, saslušao je službenika koji je sudjelovao u donošenju prvostupanjskog rješenja te je održao raspravu 5. ožujka 2026.

6. Prema članku 138. stavku 1. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća (EU) 2018/1910 od 4. prosinca 2018. (SL 2018., L 311, str. 3. i ispravak SL 2019., L 289, str. 59.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV- u), države članice izuzimaju isporuku robe koju prodavatelj ili osoba koja stječe robu otprema ili prevozi na odredište izvan njihova državnog područja, ali unutar Zajednice, ili takve robe koja se otprema ili prevozi za račun prodavatelja ili osobe koja stječe robu, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a) roba se isporučuje drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koja djeluje kao takva, u državi članici koja nije država članica u kojoj otprema ili prijevoz robe počinje;

(b) porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik za koje se obavlja isporuka identificirani su za potrebe PDV-a u državi članici koja nije država članica u kojoj otprema ili prijevoz robe počinje te su dobavljaču priopćili taj identifikacijski broj za PDV.

Prema članku 138. stavku 1.a) Direktive o PDV-u izuzeće predviđeno u stavku 1. članka 138. ne primjenjuje se kada isporučitelj nije postupio u skladu s obvezom podnošenja zbirne prijave predviđenom u člancima 262. i 263. ili kada se u zbirnoj prijavi koju je podnio ne iskazuju točne informacije u vezi s tom isporukom kako se zahtijeva u članku 264., osim ako dobavljač može propisno opravdati svoj propust na način koji zadovoljava nadležna tijela.

7. Sukladno članku 41. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 73/13, 99/13, 153/13, 148/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, dalje: ZPDV) PDV-a su oslobođene:

a) isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobra ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

1. dobra se isporučuju drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koja djeluje kao takva, u drugoj državi članici i

2. porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik kojoj se obavlja isporuka registrirana je za potrebe PDV-a u drugoj državi članici te je isporučitelju dala svoj PDV identifikacijski broj,

Prema članku 41. stavku 2. ZPDV-a oslobođenje iz stavka 1. točke a) članka 41. ne primjenjuje se ako porezni obveznik isporučitelj ne podnese Zbirnu prijavu iz članka 88. ili ako u podnesenoj Zbirnoj prijavi ne iskaže točne podatke iz članka 88. stavaka 3., 4. i 5., osim ako može opravdati svoj propust u skladu sa zahtjevima Porezne uprave.

8. Prvostupanjsko tijelo u svojem rješenju navodi da je tužitelj strani porezni obveznik sa sjedištem u [adresa] kojem je rješenjem od 14. lipnja 2021. dodijeljen PDV identifikacijski broj u Republici Hrvatskoj. Tužitelj je u prijavi PDV-a podnesenoj za lipanj 2021. iskazao plaćeni PDV pri uvozu, a vezano za uvoz dobara obavljen prije registracije (3.906.625,10 kn) i nakon registracije (198.350,82 kn). Nastavno je tužitelj podnio zahtjev za povrat PDV-a u iznosu od 3.906.625,10 kn, iskazan u prijavi PDV-a za lipanj 2021., a koji se odnosi na plaćeni PDV-e pri uvozu dobara iz treće zemlje (Bosne i Hercegovine) i daljnju isporuku tih dobara u druge države članice. Prema navodima prvostupanjskog tijela, porezni obveznik bez nastana u Republici Hrvatskoj mora biti registriran za potrebe PDV-a u Hrvatskoj, odnosno mora imati dodijeljen hrvatski PDV ID broj. Stoga, porezni obveznik koji nije registriran i nije podnio zbirnu prijavu za razdoblje u kojem je izvršena isporuka dobara ne može primijeniti oslobođenje predviđeno člankom 41. stavkom 1. ZPDV-a. Dodatno prvostupanjsko tijelo obrazlaže da nema osnove za primjenu stajališta iz prakse Suda EU, izraženog u presudi broj C-242/19 od 11. lipnja 2020., iz razloga što je naknadno došlo do izmjene relevantnog EU zakonodavstva usvajanjem Direktive Vijeća EU broj 2018/1910 o izmjeni Direktive 2006/112, a koje se primjenjuje u konkretnom slučaju tužitelja. Prema novom zakonodavstvu, uključujući članak 138. stavku 1.a) Direktive o PDV-u, obveza identifikacije za potrebe PDV-a, podnošenje zbirne prijave i obveznih podataka u toj prijavi su postali materijalni, a ne samo formalni uvjeti za primjenu izuzeća iz članka 138. stavka 1. Direktive o PDV-u. Kod takvog stanja stvari, prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da u slučaju tužitelja nisu ispunjeni materijalni uvjeti za ostvarivanje prava na povrat PDV-a prije registracije za potrebe PDV-a i podnošenja zbirne prijave. Navedene uvjete mora se smatrati i primjenjivati kao materijalne jer bez razmjene informacija o PDV-u i identifikacije putem VIES sustava porezno tijelo ne može sa sigurnošću utvrditi radi li se o isporukama prijavljenim u drugim državama članicama. Iz navedenih razloga prvostupanjsko tijelo odbija zahtjev za povrat PDV-a, iskazan u prijavi PDV-a za razdoblje 1. do 30. lipnja 2021., i tužitelju utvrđuje manje obračunati PDV-e u iznosu od 3.906.625,10 kn. Osporenim rješenje tuženik odbija žalbu tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja pozivajući se, u bitnome, na argumentaciju prvostupanjskog tijela.

9. Sud, za sada, ne može prihvatiti obrazloženje javnopravnih tijela u svezi odbijanja zahtjeva tužitelja za povrat PDV-a.

10. Tužitelj je u svom zahtjevu, podnescima u upravnom postupku i tužbi obrazložio da je propust registriranja za potrebe PDV-a u Republici Hrvatskoj i podnošenja zbirne prijave vezan uz postupanje po savjetu špeditira koji ga nije obavijestio o potrebi registracije za potrebe PDV-a u Hrvatskoj, već mu je sugerirao da uvozno carinjenje obavi putem njemačkog poreznog broja, a PDV-e pri uvozu uplati putem špeditera na račun kod Carinske uprave, nakon čega je u cijelosti uplatio PDV-e. Osim toga, podnio je cjelokupnu dokumentaciju u svezi uvoznih isporuka dobara iz treće zemlje (Bosne i Hercegovine) i njihove daljnje isporuke u druge države članice trgovačkim društvima u Poljskoj, odnosno Bugarskoj. O svemu navedenom, tužitelj prilaže dokumentaciju (dopis Carinske uprave, ulazne i izlazne račune, carinsku dokumentaciju, itd.). Stoga, smatra da je postupao u dobroj vjeri i da mu, unatoč propustu u svezi registracije i podnošenja zbirne prijave, primjenom članka 41. stavka 2. ZPDV-a treba uvažiti zahtjev za povrat PDV-a, jer je riječ o isporukama koje su u smislu članka 41. stavka 1. toč. a) oslobođene PDV-a.

11. Uvažavajući izmijenjeni članak 138. Direktive o PDV-u, implementiran putem članka 41. stavka 2. ZPDV-a, sud smatra evidentnim da registraciju za potrebe PDV- a i podnošenje zbirne prijave treba smatrati materijalnim uvjetom za oslobođenje isporuke (opisane u članku 41. stavku 1. toč. a. ZPDV-a), posljedično i materijalnim uvjetom za uvažavanje zahtjeva za povrat plaćenog PDV-a, zbog čega nisu izravno primjenjiva stajališta izražena u predmetu C-242/19. Međutim, razvidno je da navedene odredbe Direktive, odnosno članka 41. stavak 2. ZPDV-a, obvezuju porezno tijelo da omogući poreznom obvezniku opravdati propust u pogledu registracije i podnošenja zbirne prijave i to na način koji će udovoljiti zahtjevima poreznog tijela. Pri tome, činjenica na koju upire tužitelj, a tiče se toga da je on kao porezni obveznik postupao u dobroj vjeri, samo po sebi nije dostatna, ako nisu uklonjeni rizici zbog kojih je provedena izmjena Direktiva o PDV-u. U tom smislu, na općenitoj razini, može se prihvatiti načelna tvrdnja iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja da „bez razmjene informacija o PDV-u i identifikacije putem VIES sustava porezno tijelo ne može sa sigurnošću utvrditi radi li se o isporukama prijavljenim u drugim državama članicama“. Navedeno omogućuje da se provjeri je li uopće došlo do formalne prijave isporuke u drugoj državi članici (a potom da se, ovisno o ocjeni poreznog tijela, provjeri je li isporuka doista obavljena), što je neophodno u borbi protiv izbjegavanja plaćanja PDV- a. No, ono što je porezno tijelo zanemarilo, nakon iznošenja općenite formulacije, tiče se provjere prijave isporuke u drugoj državi članici. Naime, tužitelj je uz svoj zahtjev, podneske u upravnom postupku i tužbu, priložio kompletnu računsku dokumentaciju o uvozu robe i njenoj daljnjoj isporuci u druge države članica, pri čemu je na računskoj dokumentaciji iskazan i PDV ID broj primatelja isporuke u Bugarskoj i Poljskoj. Kod takvog stanja stvari, porezno tijelo je moglo, a i trebalo u svrhu ocjene ispunjenosti zahtjeva iz članka 41. stavka 2. ZPDV-a, provjeriti putem suradnje s poreznim tijelima drugih država članica jesu li navedene isporuke doista i prijavljene u tim drugim državama članicama (Poljskoj i Bugarskoj). Na taj način, ovisno o dobivenom odgovoru poreznih tijela drugih država članica (i eventualnim daljnjim provjerama ako postoje naznake da su isporuke formalno prijavljene, a nisu izvršene), moglo bi se ocijeniti je li tužitelj u cijelosti udovoljio zahtjevima poreznog tijela, tj. jesu li isporuke doista izvršene i prijavljene u drugim državama članicama. Napominje se da ovakva suradnja i provjere nisu neuobičajena pojava, posebice kod provođenja poreznog nadzora poštivanja propisa o PDV-u kod poreznih obveznika. No, iz podataka spisa, kao i iskaza službenika prvostupanjskog tijela, proizlazi da nije pokušano putem suradnje s poreznim tijelima drugih država članica provjeriti je li došlo do prijave predmetnih isporuka u tim drugim državama članicama (Bugarskoj i Poljskoj) od strane primatelja isporuka. Na taj način, prema ocjeni suda, došlo je do povrede zakona na štetu tužitelja.

12. Slijedom izloženog, sud je osporeno rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje, ocijenio nezakonitim te je valjalo temeljem članka 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) pod točkom I. izreke navedena rješenja poništiti i predmet vratiti pred prvostupanjsko javnopravno tijelo na ponovni postupak. Sud nije mogao sam riješiti stvar, budući da je propušteno od strane prvostupanjskog poreznog tijela u suradnji s poreznim tijelima drugih država članica provjeriti prijavu isporuka (i, ovisno o dobivenom odgovoru, izvršenje tih isporuka) u drugim državama članicama, kako je to naprijed pobliže obrazloženo . U ponovljenom postupku, prvostupanjsko javnopravno tijelo obvezano je pridržavati se gore iznesenih primjedbi i pravnih shvaćanja suda (članak 119. stavak 4. ZUS-a).

13. Sud nije smatrao potrebnim upućivati Sudu EU zahtjev za prethodnu odluku, budući da predložena pitanja od strane tužitelja nisu u izravnoj vezi s razlogom zbog kojeg je prvostupanjsko javnopravno tijelo smatralo da ne može udovoljiti njegovom zahtjevu za povrat PDV-a. U takvoj situaciji, predložena prethodna pitanja nisu od relevantnog značaja za odluku u ovom predmetu.

14. Budući da je tužitelj uspio u sporu, sud je pod točkom III. izreke presude naložio tuženiku plaćanje troška po osnovi sastava tužbe i pristupa na raspravu u iznosu od 1.000,00 eura po radnji, uključujući PDV-e, što ukupno daje 2.500,00 eura, sukladno čl. 147. st. 1. ZUS-a u svezi Tbr. 27. toč. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa). U preostalom dijelu, sud je odbio zahtjev za naknadu troška spora, jer je u odnosu na priznate radnje (sastav tužbe, zastupanje na raspravi) tužitelj zatražio naknadu troška preko iznosa koji mu pripada prema citiranim tarifnim brojevima. Trošak podneska u kojem tužitelj samoinicijativno predlaže upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU ne može pasti na teret tuženika, jer ga sud nije ocijenio relevantnim za donošenje odluke u ovom sporu. Dakle, nije riječ o opravdanom izdatku u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 9. travnja 2026.

Sudac

Tomislav Krušlin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. opunomoćenik tužitelja

2. tuženik