Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-227/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice ČHS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženice OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po gen. punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njene punomoćnice ČH, odvjetničke vježbenice kod odvjetnice Željke Radoš Radičević iz Osijeka, te punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7.t.1 Ugovora o kreditu br. 175511 sklopljen dana 21.02.2013. između tužiteljice ČHS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 (pravni slijednik Societe Generale – Splitska banka d.d.), a koja glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju kredita.“;

te da je ništetna i bez učinka odredba članka 12.t.2. u dijelu naknade za prijevremenu otplatu, a koja glasi:

“Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranja.“

II. Nalaže se tuženici OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 (pravni slijednik Societe Generale – Splitska banka d.d.) da tužiteljici CHS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 151,94 eura (stopedesetjedaneurodevedesetčetiricenta), odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 (pravni slijednik Societe Generale – Splitska banka d.d.) da tužiteljici CHS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 165,07 eura (stošezdesetpeteurasedamcenti) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2018. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61,

OIB:52508873833 (pravni slijednik Societe Generale – Splitska banka d.d.) da tužiteljici CHS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 232,03 eura (dvjestotridesetdva- euratricenta) sa zateznim kamatama tekućim od dana 9. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 13. veljače 2026. podnijela tužbu sa tužbenim zahtjevom koji glasi kao u izreci pod I. -III., uz zahtjev za naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama. Tužbu obrazlaže navodeći da je dana 14.02.2013. kao Korisnik kredita sa pravnim prednikom tužene SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d, Split, OIB:69326397242, kao Kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu br. 175511, a prema kojem joj je kreditor kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 30.000,00 eura, na rok otplate od 120 mjeseci. Tužena je u članku 7.t.1 predmetnog ugovora o kreditu ugovorila odredbu prema kojoj naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, te da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju kredita. Ovakve ugovorne odredbe smatra nepoštenim i ništetnim iz razloga što su takve odredbe potpuno nejasne, općenite i uopće ne ukazuju na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Tužiteljica se poziva na članak 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te odluku VSRH poslovni broj Rev-673/2023-2, kao i presude Suda Europske Unije broj C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s njom i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz Ugovora o kreditu i odgovora tužene proizlazi da joj je ista naplatila navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 1.144,80 HRK, odnosno 151,94 EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 HRK. Nadalje, u članku 12.t.2. ugovoreno je da korisnik kredita može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Obzirom da je kao korisnik kredita odlučila prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit tužena joj je dana 12.09.2018. naplatila naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.243,70 HRK, odnosno 165,07 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 HRK. Poziva se na članak 1024. st. 3. ZOO/05, te čl. 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“, a usto se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269. -272. Zakona o obveznim odnosima. Napominje da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 5. studenog 2020. donio zaključak pod brojem Su IV-308/2020 u kojem navodi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Poziva se na presudu VSRH poslovni broj Rev-112/2018 od 09. ožujka 2022. i Rev-43/2022. Potom Ustavni sud RH 13. srpnja 2023. donosi odluku u objedinjenim predmetima broj UIII-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III- 369/2023, U-III-597/2023, kojom odbija ustavne tužbe banaka, a ujedno i tužbu banke podnesene protiv prethodno navedene presude Vrhovnog suda RH broj Rev- 112/2018. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tužena ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupala nepošteno i time ju kao sudionika u obveznom odnosu, doveola u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Ističe da je prethodno od tužene pribavila potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćenih naknada, no ukoliko tužena bude osporavala visinu tužbenog zahtjeva pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom su tužitelju naplaćene naknada za troškove obrade kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tužene.

2. U odgovoru na tužbu od dana 10. ožujka 2026., podnesku od 16. ožujka 2026. i tijekom postupka, tuženica se u cijelosti protivi osnovi tužbe i tužbenog zahtjeva, ali ne spori visinu i da su predmetne naknade naplaćene od tužiteljice kako to ista navodi, ne spori ni pasivnu legitimaciju, odnosno da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženice sklopila predmetni Ugovor o kreditu. Ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 7., te su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka, na koju naknadu ima pravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Poziva se na čl. 1112. st. 1. ZOO-a. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nije osnovan. Tužiteljica smatra da je njeno potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženici. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 13.02.2026. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo pozivajući se na čl. 225. ZOO-a. Navodi kako tužiteljica nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. st. 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u čl. 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužiteljice: plaćati ugovorene kamate; i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženoj, mora se uzeti u obzir da je tužena financijska institucija

- banka, zbog čega podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se ustvrditi da bi prijevremenom otplatom dobila na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tužena ne bi mogla trpjeti štetne posljedice. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tužene s obzirom da prijevremenom otplatom mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tužena još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužiteljicu. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužiteljice, dok istovremeno tužena gubi kamatne prihode tužiteljičinom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, imovina tužene i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Sve navedene radnje koje bi nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženoj će izvjesno uzrokovati štetu. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a Ugovor o kreditu jer je u čl. 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Poziva se na članak 1112. st. 1. ZOO-a pa sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Nadalje, odredbe o naknadama za obradu kredita koje odredbe nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim zakonskim propisima niti je protivna moralu društva, a niti postoje drugi razlozi ništetnosti, a to je da su iste odredbe u vrijeme potpisivanja Ugovora bile poznate tužiteljici kao ugovorne naknada za obradu kreditnog zahtjeva, i to u iznosu od 0,50 %, a koje odredbe se ni u kojem slučaju nisu mijenjale i bile su izvršene, odnosno naknade su naplaćene prilikom isplate kredita za koju okolnost je tužitelj dobro znao jer mu taj iznos nije isplaćen prilikom isplate cijelog kredita, a u vrijeme isplate kredita tečaj CHF u odnosu na ovu naknadu ili tečaj EUR nije bio promijenjen u odnosu na tečaj kada se isplaćuje iznos kredita pa je tužitelju već u vrijeme isplate kredita bila poznata visina ove naknade, a tužiteljica je znala onda i koliki je kredit dobio pa tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju što se tiče ove ugovorne odredbe u odnosu na tuženika kao kreditora u smislu čl. 3. Zakona o obveznim odnosnima, pa takva odredba onda nije niti ništetna jer je prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) za razdoblje do 06. kolovoza 2007. kada je taj zakon bio na snazi i odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi od 2007. pa nadalje je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o prometu ugovora i cijeni poštene ako su one jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbe o naknadi za obradu kredita su u cijelosti jasne, razumljive i uočljive i tužitelju bile poznate u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, a nije niti jedan faktor kasnije utjecao na njihovu promjenu na štetu tužitelja.

3. Podneskom od dana 12. ožujka 2026. tužiteljica spori navode tužene, istaknuti prigovor zastare i poziva se na presudu Suda Europske Unije broj C-485/19 od 22.04.2021., C-224/2019. i C-259/2019 od 16.07.2020., te na sudsku praksu. U odnosu na štetu koju tužena navodi da je pretrpjela prijevremenom otplatom, ističe da je VSRH u presudi poslovni broj Rev-112/18-2 zauzeo shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Nadalje, upravo protiv te presude VSRH-a Addiko Bank d.d. i Privredna banka Zagreb d.d. su podnijeli ustavne tužbe koje je Ustavni sud odlukom poslovni broj U-III-3231/2022 odbio, navodeći da banke nisu dokazale da su prijevremenom otplatom kredita pretrpjele štetu s time da se Ustavni sud posebno osvrnuo na navode Addiko Bank d.d. da je apsolutno irelevantno što je takva naknada u njihovim ugovorima o kreditu bila ugovorena u postotku.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost pregovaranja sa prednikom tuženice o spornim odredbama Ugovora, te je li tužiteljica od prednika tuženice dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na sporne ugovorne odredbe, izvršio uvid i pročitao dopis tužene od 26.11.2025. (list 7. spisa), Otplatni plan (list 8.), te Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 175511 od 14.12.2013. (list 9.-12.).

4.1. Sud nije izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenje, jer je na ročištu od dana 23. ožujka 2026. tužiteljica odustala od tog dokaznog prijedloga, budući je tužena učinila nespornim visinu i datume naplaćenih naknada.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe članka 7.t.1. Ugovora o kreditu od 14.12.2013. kojom je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtijeva iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita; te odredba čl. 12.t.2. Ugovora kojom je ugovoreno da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju; te zahtjevi za isplatu iznosa koji su po tim osnovama naplaćeni s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana uplata pa do isplate.

6. Među strankama nije sporno:

- pasivna legitimacija,

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tužene (Societe Generale – Splitska banka d.d.) kao Kreditorom dana 14.02.2013. sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 175511 na iznos od 30.000,00 eura s rokom otplate 120 mjeseci,

- da je prednica tužene naplatila tužiteljici tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.144,80 HRK / 151,94 eura dana 25.02.2013.,

- da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti,

- da je prednik tužene dana 12.9.2018. naplatio tužiteljici tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 1.243,70 HRK / 165,07 eura.

7 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim su ugovorene jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% (čl. 7.t.1.) i naknada za prijevremenu otplatu kredita od 1% (čl. 12.t.2.), te da li je nastupila zastara potraživanja.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je zaključila predmetni Ugovor o kreditu sa Splitskom bankom d.d. i nije bila u to vrijeme vlasnica tvrtke niti obrta, a kredit joj je trebao radi adaptacije stana u kojemu i sada živi sa obitelji. Sa prednicom tužene je zaključila predmetni Ugovor preko poslodavca, nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama jer ju je Ugovor o kreditu čekao unaprijed sačinjen u Banci, koji je prije potpisivanja pročitala i razumjela je ugovorne odredbe, te uočila da mora platiti sporne naknade, ali joj pri tome nitko u Banci nije pojasnio koji troškovi ulaze u te naknade niti kako se dolazi do obračuna tih naknada. Ugovor joj je ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“, pa smatra da nije pristala na neku ugovornu odredbu, ne bi niti mogla kredit realizirati. Kredit joj je umanjen prilikom isplate za ulaznu naknadu, dok joj je prilikom prijevremenog zatvaranja rečeno koji iznos mora platiti ako želi da se kredit prijevremeno zatvori.

8.1. Pregledom Ugovora o nenamjenskom kreditu (list 9.-12. spisa) sud utvrđuje da je Ugovor zaključila tužiteljica kao fizička osoba sa pravnim prednikom tužene Societe Generale - Splitska banka d.d., da je odredbom čl. 7.t.1. određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, te da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju kredita; a odredbom članka 12.t.2. da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranja. Razvidno je da je Ugovor sastavljen od strane prednika tuženice prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate, da nema navedenih parametara o naknadama koje se naplaćuju, koji troškovi se naplaćuju kroz naknade, a ni od čega se iste sastoje.

8.2. Uvidom u dopis tužene od 26.11.2025. (list 7. spisa) sud je utvrdio da je prednica tužene naplatila tužiteljici tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.144,80 HRK / 151,94 eura dana 25.02.2013., te dana 12.9.2018. tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 1.243,70 HRK / 165,07 eura.

9. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti, dok je prigovor zastare neosnovan.

10. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 14. veljače 2013. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.). Prema odredbi čl. 3. st. 1. točka 1. i 2. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (točka 1.); dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja (točka 2.).

10.1. Odredbom čl. 74. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.2. Odredbom čl. 79. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje (članak 1.). U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koje se sastoji od razlike iznosa kamata koje je trebalo platiti do trenutka u kojem je, prema ugovoru, trebalo izvršiti plaćanje i iznosa kamata plaćenih do trenutka vraćanja zajma (članak 2.).

10.3. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).

11. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).

11.1. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Nadalje, prema odredbi čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

12.1. Prema odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12.2. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 7.t.1. i čl. 12.t.2. govora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

12.3. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12.4. Također, Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Odnosno, da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

12.5. Nadalje, odredbom čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna; te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7.t.1. i članka 12.t.2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

13. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50% za obradu kredita, 1% za prijevremenu otplatu kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011.), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

14.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, kako je navedeno. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Dakle, sukladno citiranoj odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulaznoj naknadi) i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlaznoj naknadi), a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženice koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednika tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključila tužiteljica kao fizička osoba, kredit je odobren namjenski i utrošen na adaptaciju stana u kojem tužiteljica i sada živi sa obitelji, nije bila vlasnica tvrtke niti obrta, iz čega proizlazi da ista ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s prednikom tuženice kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu bile namijenjene njenoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. S druge strane, kako je tuženica Banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

16. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 7.t.1. Ugovora o kreditu, te oko naknade za prijevremenu otplatu kredita ugovorene člankom 12.t.2. Ugovora, odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu koja u odnosu na navedeno iskazuje da nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama jer joj je Ugovor dan unaprijed sastavljen od strane Banke po principu „uzmi ili ostavi“, pročitala je i razumjela ugovorne odredbe, ali joj nitko nije pojasnio šta ulazi i koje troškove obuhvaćaju sporne naknade, da joj je kredit umanjen za iznos troška obrade kredita, dok su joj u Banci rekli koji iznos mora platiti ako kredit želi prijevremeno zatvoriti.

17. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da istoj nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne i izlazne naknade, niti od čega se sastoje te naknade, niti na koji je način određena visina tih naknada, kao i da se o tim naknadama nije moglo pregovarati, već joj je ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu po principu "uzmi ili ostavi". Naime, tužiteljica iskazuje da od strane djelatnika Banke nije bila informirana od čega se sastoje sporne naknade, koje troškove pokrivaju, a koje su bile određene jednostranom odlukom Banke. Dakle, tužiteljica je mogla razumno izvesti zaključak o visini ulazne i izlazne naknade, jer su određene u postotku (ulazna naknada 0,50% od iznosa odobrenog kredita, a izlazna naknada 1%), ali ne i o tome koje troškove pokrivaju i o njihovoj krajnjoj svrsi, a niti zašto su određene baš u tom postotku, a niti to proizlazi iz Ugovora o kreditu. Dakle, tužiteljica nije bila informirana o tim naknadama, te o naknadama nije mogla pregovarati, a niti je bila informirana o njihovoj krajnjoj svrsi i koji stvarni troškovi ulaze u te naknade. Tuženica je tužiteljici trebala obrazložiti koja je svrha i što čini naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedene ugovorne odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora. U takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužiteljici sporne odredbe u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako tužiteljici takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je istoj trebala pružiti potpune informacije temeljem kojih je ona mogla suštinski shvatiti značenje odredbe o naplati navedenih naknada, te zašto je ulazna naknada naplaćena baš u visini 0,50% od iznosa kredita, a izlazna u visini od 1% i koje troškove te naknade pokrivaju, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njene financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužiteljici omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a ista to nije omogućila, jer prema izjavi tužiteljice, u Banci joj je predan unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, koji da je odbila potpisati, tada moguće tužiteljica ne bi realizirala kredit, a niti bi mogla prijevremeno zatvoriti kredit.

17.1. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 0,50% od iznosa odobrenog kredita i 1% za prijevremeno zatvaranje, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, predmetne odredbe su transparentne u smislu čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača, jer su omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu tih naknada, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

17.2. Ovdje treba reći i to kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

19. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

20. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

21. Također valja reći da se u konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja iz čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, jer u smislu te zakonske odredbe zabrana manjeg značenja, može postojati npr. onda kada je cilj konkretne zabrane u funkciji zaštite nekih, sasvim određenih, pojedinačnih interesa ugovornih strana, ali ne i onda, kao što je to ovdje slučaj, cilj zabrane odnosi zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, kao jedne gospodarske skupine, koja je kao takva prepoznata i priznata propisima o zaštiti potrošača.

22. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, sukladno odredbama čl. 3., čl. 4. i čl. 10. Zakona o obveznim odnosima.

23. Nadalje, utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu, odnosno troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu, odnosno troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

23.1. Povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022. izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

23.2. Sukladno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

23.3. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 1. te odredbe dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a prema stavku 3. u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

23.4. Odredba čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi Banci štetu samo ako ju je Banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

23.5. Stoga, prijevremenom otplatom kredita, tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 79. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.

23.6. Pored navedenog, naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno, jer kao što je navedeno, prijevremenom otplatom kredita, tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. u vezi s čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.

23.7. Stajalište da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i 15 Poslovni broj: P-1006/2024-11 Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018 od 9.03.2022.).

26. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako tuženica nije dokazala da je prijevremenom otplatom kredita pretrpjela štetu, a kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), te su odredbe bile unaprijed formulirane od strane pravne tuženice i prednik tužiteljice nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da su navedene odredba Ugovora o kreditu, nepoštene u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 7.t.1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe čl. 12.t.2. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

26.1. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 7.t.1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i ugovornu odredbu iz članka 12.t.2. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

27. U odnosu na prigovor tužene da sporne ugovorne odredbe nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da ne mogu biti nepoštene, ovaj sud ukazuje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima jer da ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnima iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

28. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 7.t.1. Ugovora o kreditu i odredbe čl. 12.t.2. Ugovora, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

29. Nadalje, tužena je tijekom postupka učinila nespornim datum i visinu plaćenih naknada, a da je tužena naplatila tužiteljici sporne naknade proizlazi i iz dopisa tužene od 26. studenog 2025., pa je stoga tuženica iznos od ukupno 317,01 eura (151,84 eura za ulaznu naknadu i 165,07 eura za izlaznu naknadu), dužna vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

29.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknada u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

29.2. Slijedom navedenog, tužiteljici zatezna kamata na dosuđene iznose pripada od dana plaćanja naknada pa do isplate, u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I.-III. izreke presude.

31 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

31.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 232,03 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 50,00 eura (Tbr. 7.t.1.) i podneska od 13.03.2026. od 50,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 23.03.2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.t.5.), a na ročištu za objavu presude od 9.04.2026. u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 43,75 eura (Tbr. 46.), te plaćene pristojbe na tužbu od 6,64 eura, te pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 9. travnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužiteljice

2.Punomoćniku tuženice