REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] L 5

Poslovni broj: Us I-1147/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužiteljice LN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Frana Vrbanića 20, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, kojeg zastupa službena osoba BN, radi utvrđivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-04/25-01/54, URBROJ: 338-01-06-05-25-02 od 30. travnja 2025.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda (sada Područne ustrojstvene jedinice) Zagreb, KLASA: UP/I-502- 04/24-01/7400, URBROJ: 338-21-02-02-25-6 od 21. veljače 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

III. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je dužno postupiti u skladu sa pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće petsto eura), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima.

Obrazloženje

1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda (sada Područne ustrojstvene jedinice) Zagreb, KLASA: UP/I-502-04/24-01/7400, URBROJ: 338-21-02-02-25-6 od 21. veljače 2025. odbacuje se tužiteljičin zahtjev radi isplate razlike naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, po priznatoj ozljedi na radu, na teret sredstava Zavoda, započete 12. siječnja 2022., zbog neisplate razlike naknade plaće do 100% iznosa od osnovice za naknadu plaće, od strane poslodavca.

2. Rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-04/25-01/54, URBROJ: 338-01-06-05-25-02 od 30. travnja 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovana, te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog postupka.

3. Upravna tijela utemeljila su odluke na utvrđenju da je propisana naknada plaće tužiteljici isplaćena od tuženika i poslodavca, te da tužiteljica ne potpada pod kategoriju osiguranika na koju se primjenjuje iznimka iz čl. 52. st. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 80/13, 137/13, 98/19, 33/23, dalje: ZOZO).

4. Predmetni upravni spor ustupljen je ovome Sudu na nadležno postupanje rješenjem Predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Broj: 31 Su- 369/2025-15 od 6. lipnja 2025.

5. Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja, tužiteljica u tužbi i kasnijem tijeku spora ističe da je u postupku povrijeđeno načelo utvrđivanja materijalne istine iz čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09, 110/21, dalje: ZUP), što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da joj od 27. prosinca 2023. nije isplaćivan puni iznos naknade plaće, iako smatra da joj isti pripada od dana nastanka privremene nesposobnosti za rad zbog priznate ozljede na radu. Ističe da je tuženo tijelo prilikom donošenja odluke o umanjenju naknade na 50 % bilo dužno uvažiti medicinsku dokumentaciju koja potvrđuje njezinu disfunkcionalnost, no umjesto toga je formalistički primijenilo odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Navodi da se obraćala nadležnom tijelu, ali da je tuženik zanemario njezino stvarno stanje i potrebe. Ističe da se predmetnom ozljedom i njezinim trajanjem bitno mijenja njezina životna situacija, budući da ozljeda i dalje traje, što potvrđuje medicinska dokumentacija u spisu, dok tuženik nastoji opravdati umanjenje naknade. Smatra da se u ovom slučaju ne smije usko primjenjivati odredba o umanjenju naknade nakon 18 mjeseci, već da je potrebno teleološki sagledati svrhu zakona i ustavno načelo socijalne države koje jamči osnovne egzistencijalne potrebe. Stoga smatra da joj je kao osobi s priznatom ozljedom na radu trebalo omogućiti punu naknadu, vodeći se činjenicom da je tužiteljica osoba koja zbog zdravstvenog stanja ne može obavljati svakodnevne zadatke. Nastavno ističe da je iz dostavljenih obračunskih lista vidljivo variranje visine isplate i primjena arbitrarnih kriterija umanjenja, čak i za razdoblja za koja tuženik tvrdi da je isplaćivana puna naknada. Navodi da tuženik pogrešno tumači odredbe o iznimkama od umanjenja naknade, zanemarujući težinu njezine ozljede. Također ističe da iznosi naknade od 50 % ne zadovoljavaju općeprihvaćene socijalne standarde za preživljavanje u 2025. Tužbenim zahtjevom predlaže da Sud poništi pobijano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, sam riješi upravnu stvar te tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je u pravilno provedenom postupku tužiteljici pravilno utvrđena naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, pri čemu je na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da se, suprotno navodima tužiteljice, visina naknade utvrđuje prema odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i pripadajućeg Pravilnika, pri čemu je u postupku utvrđeno da je poslodavac tužiteljice već izvršio isplatu razlike naknade plaće u iznosu koji odgovara izračunu Zavoda. Također ističe da Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju pravo na punu naknadu nakon 18 mjeseci neprekidnog trajanja bolovanja po istoj dijagnozi propisuje isključivo kao iznimku za taksativno navedene kategorije (zloćudne bolesti, hemodijaliza, transplantacija), a da je u postupku pravilno utvrđeno da tužiteljičina dijagnoza (posljedica ozljede na radu) ne potpada pod te iznimke te joj nakon navedenog roka pripada 50% zadnje isplaćene naknade. Smatra da se tužiteljica neosnovano poziva na navodno mijenjanje visine naknade bez kriterija, ističući da je umanjenje iznosa rezultat izravne primjene zakonskih odredbi, a ne proizvoljnog postupanja. Zaključno ističe da je zahtjev za naknadu troškova upravnog postupka neosnovan sukladno Zakonu o općem upravnom postupku jer je postupak za tužiteljicu nepovoljno okončan. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

7. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 12. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužiteljice, te službene osobe tuženika, čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: ZUS) dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

8. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

9. Nakon zaključenja rasprave tužiteljica je dostavila dodatnu dokumentaciju, koju sud nije uzeo u obzir, budući je dostavljena nakon zaključenja rasprave, a nije našao da bi bilo potrebno raspravu preotvoriti.

10. Razmatrajući sva sporna, činjenična i pravna pitanja ovoga spora, sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je predmetni upravni postupak pokrenut zahtjevom tužiteljice podnesenim prvostupanjskom tijelu 9. studenog 2024., za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, po osnovi priznate ozljede na radu, na teret sredstava Zavoda, započete 12. siječnja 2022., zbog neisplate razlike naknade plaće do 100% iznosa od osnove za naknadu plaće od strane poslodavca.

12. Prvostupanjsko je tijelo u tijeku postupka zatražilo očitovanje poslodavca o navodima tužiteljice glede neisplate naknade plaće, te zaprimilo očitovanje od 18. veljače 2025. u kojem isti navodi da je dana 28. listopada 2024. izvršena isplata razlike naknade plaće do 100% iznosa od osnovice za naknadu plaće, u ukupnom iznosu od 4.365,71 EUR, te da je izvršena čak i preplata u iznosu od 327,37 EUR.

13. Stoga prvostupanjsko tijelo utvrđuje da je naknada u pravilno utvrđenom iznosu u cijelosti isplaćena tužiteljici od strane poslodavca, te da nema osnove za daljnjim vođenjem postupka, pa rješenjem odbacuje zahtjev.

14. Tužiteljica u tijeku spora navodi da se radi o neadekvatnoj naknadi, da isplaćeni iznosi naknade neosnovano variraju na mjesečnoj osnovi, te da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ograničenje iznosa propisano odredbom čl. 52. st. 1. ZOZO.

15. Navedene navode ovaj sud nalazi djelomično osnovanima.

16. Iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi, a što i nije sporno među strankama, da tužiteljici pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad po priznatoj ozljedi na radu, započete dana 12. siječnja 2022., te priznate posljedice ranije priznate ozljede na radu, a temeljem presude Upravnog suda u Zagrebu posl.br. Us l-3753/2225 od 12. ožujka 2024., potvrđene presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Usž-2323/2024-2 od 05. srpnja 2024.

17. Po zaprimljenom zahtjevu tužiteljice, uz koji su priloženi i obračuni plaće, prvostupanjsko tijelo je izvršilo obračun isplaćenih i pripadajućih novčanih naknada za cjelokupno razdoblje, te utvrdilo da tužiteljici za prvih 18 mjeseci pripada pravo na punu naknadu u smislu čl. 55. st. 2. t. 8. ZOZO-a (dakle za razdoblje od 27. lipnja 2022., od kojeg je dana evidentirana nova šifra bolovanja po osnovi ozljede na radu, a temeljem tužiteljičinog zahtjeva priznatog citiranih presudama upravnih sudova; pa do 26. prosinca 2023.), dok bi nakon isteka 18 mjeseci ista sukladno čl. 52. st. 2. ZOZO-a imala pravo na naknadu u iznosu od 50%.

18. Prilikom vršenja obračuna tijelo je uzelo u obzir broj radnih sati pojedinog mjeseca, te potom utvrdilo iznos razlike za uplatu za pojedini mjesec, na način da od iznosa pripadajuće naknade oduzelo iznos naknade koji je tužiteljici zapravo isplaćen, te tako utvrdilo razliku za uplatu za pojedini mjesec. Primjerice, za razdoblje 01.08.2023.-31.08.2023. utvrđeno je da iznos pripadajuće naknade iznosi 671,15 EUR, a iznos isplaćene naknade iznosi 543,00 EUR, pa razlika za uplatu iznosi 128,51 EUR; dok za razdoblje 01.09.2023. -30.09.2023. iznos pripadajuće naknade iznosi 638,12 EUR, a iznos isplaćene naknade iznosi 0,00 EUR, pa razlika za uplatu iznosi 638,12 EUR.

19. Navedeni obračun, kojim je utvrđena ukupna razlika za uplatu u visini od 7.226,07 EUR, dostavljen je u tijeku postupka poslodavcu tužiteljice, te je isti podneskom od 18. veljače 2025. izvijestio da je tužiteljici isplatio razliku plaće 28. listopada 2024. u iznosu od 4.365,71 EUR, te da je u odnosu na dostavljeni obračun HZZO-a u preplati.

20. Sukladno čl. 41. ZOZO-a naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz članka 39. točaka 3. do 8. i točke 10. ovoga Zakona isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava (st. 1.). Naknadu plaće iz članka 39. točaka 9. i 11. ovoga Zakona Zavod isplaćuje osiguraniku na teret sredstava državnog proračuna (st. 2.). Naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz članka 39. točaka 1. i 2. ovoga Zakona od 43. dana, odnosno osam dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje pravna, odnosno fizička osoba - poslodavac, s tim da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat (st. 3.). Naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz članka 39. točaka 4., 5. i 10. ovoga Zakona od prvoga dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje pravna, odnosno fizička osoba - poslodavac, s tim da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u slučaju iz članka 39. točaka 4. i 5. ovoga Zakona, u roku od 30 dana, a u slučaju iz članka 39. točke 10. ovoga Zakona u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat (st. 4.). Ako Zavod nakon zaprimanja zahtjeva iz stavaka 3. i 4. ovoga članka utvrdi da osiguranik, kojem je izvršena isplata naknade plaće od strane pravne, odnosno fizičke osobe - poslodavca, nema pravo na naknadu plaće prema odredbama ovoga Zakona, o tome će pisanim putem odmah izvijestiti poslodavca i vratiti mu zahtjev (st. 5.).

21. Sukladno čl. 41. st. 6. ZOZO-a, u slučaju kada pravna, odnosno fizička osoba - poslodavac nije u mogućnosti, iz razloga nelikvidnosti, isplatiti plaću, odnosno naknadu plaće u trajanju od najmanje dva kalendarska mjeseca, isplatu naknade plaće iz stavaka 3. i 4. ovog članka, koja tereti sredstva Zavoda, odnosno državnog proračuna, osiguraniku će izvršiti Zavod.

22. Prema čl. 43. ZOZO-a, u slučaju kada osiguraniku pravna, odnosno fizička osoba — poslodavac nije utvrdila naknadu plaće na način i u visini utvrđenoj ovim Zakonom i provedbenim propisom donesenim na temelju ovoga Zakona u roku od 30 dana od dana dospijeća isplate plaće kod poslodavca, osiguranik ima pravo podnijeti Zavodu zahtjev za obračun pripadajuće naknade plaće (st. 1.). Po zaprimanju zahtjeva iz stavka 1. ovoga članka Zavod će obračunati naknadu plaće i obračun dostaviti osiguraniku i poslodavcu najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja zahtjeva. Poslodavac je obvezan osiguraniku isplatiti naknadu plaće sukladno obračunu koji je dostavio Zavod najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja obračuna naknade plaća (st. 2.). Poslodavac je obvezan osiguraniku isplatiti naknadu plaće sukladno obračunu koji je dostavio Zavod najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja obračuna naknade plaće (st. 3.).

23. Sukladno čl. 52. st. 1. ZOZO-a, osiguranik ima pravo na teret Zavoda, odnosno državnog proračuna ostvariti pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz članka 39. točaka 1. do 5. te točaka 9. i 10. ovoga Zakona u maksimalnom trajanju od 18 mjeseci po istoj dijagnozi bolesti, bez prekida, u visini utvrđenoj u skladu s ovim Zakonom i općim aktima Zavoda.

24. Sukladno čl. 52. st. 2. ZOZO-a, nakon isteka roka iz stavka 1. ovoga članka osiguranik ostvaruje pravo na naknadu plaće u iznosu 50% zadnje isplaćene naknade plaće na ime te privremene nesposobnosti dok za privremenu nesposobnost postoji medicinska indikacija.

25. Sukladno čl. 52. st. 3. ZOZO-a, odredba članka 52. stavak 2. ne odnosi se na osiguranika kojem je utvrđena privremena nesposobnost zbog liječenja zloćudnih bolesti, osiguranika kojem je odobrena njega člana obitelji — djeteta oboljelog od zloćudne bolesti, osiguranika čija je privremena nesposobnost u vezi s provođenjem hemodijalize ili peritonejske dijalize te čija je privremena nesposobnost u vezi s uzimanjem i presađivanjem dijelova ljudskoga tijela.

26. Sukladno čl. 54. ZOZO-a, naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim u slučaju kada te posebnim zakonom drukčije propisano.

27. Prema čl. 55. st. 2. toč. 8. ZOZO-a, naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu za vrijeme bolovanja zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti.

28. Primijenivši citirane odredbe za utvrđeno činjenično stanje, Sud smatra da su upravna tijela pravilno sačinila obračun iznosa koji tužiteljici pripada s osnove naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, pri čemu su pravilno primijenjene citirane zakonske odredbe sukladno kojima naknada plaće u slučaju bolovanja zbog ozljede na radu prvih 18 mjeseci iznosi 100% osnovice utvrđene u smislu čl. 54. ZOZO- a, a nakon toga iznosi 50%, a kako je to propisano odredbom čl. 52. st. 2. ZOZO-a. Naime, tužiteljica nesporno ne potpada pod kategorije osiguranika taksativno navedene člankom 53. st. 3. ZOZO-a, te se stoga na istu, neovisno o težinama i posljedicama ozljede na radu, na istu ne može ne primijeniti navedeno ograničenje.

29. Vezano uz navode tužiteljice o variranju mjesečnih iznosa naknade, ističe se da je navedeno posljedica razlike u broju radnih sati pojedinog mjeseca, kao i okolnosti je li tužiteljici prethodno u pojedinom mjesecu već bio isplaćen (neosnovano umanjen) iznos naknade, pa joj je poslodavac dužan uplatiti razliku do punog iznosa, ili joj pak naknada uopće nije bila uplaćena, pa je stoga potrebno uplatiti cjelokupni iznos.

30. Međutim, Sud za sada ne može prihvatiti zaključak upravnih tijela da je poslodavac po pozivu prvostupanjskog tijela (u cijelosti) ispunio svoju obvezu.

31. Naime, prvostupanjsko tijelo u sačinjenom obračunu utvrđuje razliku za uplatu (za razdoblje od 27.6.2022. do 30.11.2024.) u iznosu od 7.226,07 EUR, dok poslodavac u očitovanju od 18. veljače 2025. navodi da je dana 28. listopada 2024. uplatio iznos od 4.365,71 EUR kao razliku između isplaćene naknade po osnovi donesenih rješenja HZZO-a u periodu od 1.6.2022. -30.11.2024. i Potvrde HZZO-a donesene 29. kolovoza 2024., čime da je čak preplatio u visini od 327,37 EUR.

32. Imajući u vidu značajnu razliku između iznosa iz obračuna prvostupanjskog tijela (7.226,07 EUR) i iznosa uplaćenog od poslodavca tužiteljici za isto razdoblje (4.365,71 EUR), o kojoj se upravna tijela nisu očitovala, Sud za sada ne može prihvatiti zaključak upravnih tijela glede toga da je tužiteljici od strane poslodavca isplaćena naknada u punom iznosu, odnosno da je poslodavac postupio u skladu s člankom 43. st. 3. ZOZO-a, koja propisuje da je Poslodavac je obvezan osiguraniku isplatiti naknadu plaće sukladno obračunu koji je dostavio Zavod najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja obračuna naknade plaće. Stoga se ne mogu otkloniti prigovori tužiteljice glede nezakonitosti pobijanih rješenja.

33. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 117. st. 1. ZUS-a u svezi čl. 119. st. 4. ZUS-a poništiti pobijano rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela, te predmet vratiti na ponovni postupak, budući da će u konkretnom slučaju postupak brže i lakše provesti upravno tijelo. U ponovnom će postupku prvostupanjsko tijelo voditi računa o uputi Suda i upotpuniti utvrđeno činjenično stanje, te razjasniti utvrđene nepravilnosti i nejasnoće u pogledu uplata izvršenih od poslodavca.

34. Odluka Suda o troškovima spora temelji se na odredbi čl. 147. Zakona o upravnim sporovima te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa). Budući da je tužiteljica u predmetnom sporu uspjela u cijelosti, to istoj pripada pravo na naknadu troškova spora, koje je dužan nadoknaditi tuženik, koji je u sporu izgubio. Tužiteljici je priznat kao opravdan i nužan zatraženi trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku (odvjetniku) prilikom sastava tužbe te prilikom pristupa na ročište, za svaku radnju u visini od po 500,00 bodova, vrijednost boda 2 EUR (Tbr. 27.1. u svezi Tbr. 54. Tarife), dakle u iznosu od 2.000,00 EUR, uvećano za pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost po stopi od 25% (250,00 EUR - Tbr. 46. Tarife), u ukupnom zbrojenom iznosu od 2.500,00 EUR.

U Rijeci 9. travnja 2026.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točaka I., II. i III. ove presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS- a). Protiv točke IV. ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, Frana Vrbanića 20

- tuženiku Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Direkciji, Zagreb,

Margaretska 3