Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-163/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3340/2024-9 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

1. Potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3340/2024-9 od 30. listopada 2025.

2. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom 1 izreke, utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 056-50-4153280 od 31. svibnja 2007. zaključenog između stranaka postupka u dijelu koji glasi: ''3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…'' te odredba čl. 9. istog ugovora u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.'' Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 500,61 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.257,72 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 30. listopada 2025. do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja kod donošenja pobijane presude povrijedio odredbu čl. 326 u vezi sa čl. 186 c ZPP-a kao i da je počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. Tvrdi da pobijana presuda ne sadrži odlučne razloge koji opravdavaju nepoštenje ugovorne odredbi. Moralo bi se raditi o znatnoj neravnoteži koja da u konkretnom slučaju nije utvrđena. Tvrdi i da odredbama Zakona nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita te da su sporne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive. Zaključno navodi da je predmetna tražbina preuranjena i nedopuštena, u smislu odredbe čl. 186 c st. 2. ZPP-a te da tuženik nije nesavjesni stjecatelj.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda. Nije počinjena ni povreda članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženica. Protivno žalbenim tvrdnjama, presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Dokazi iz spisa predmeta sadrže razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedene ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet.

8. Nije počinio ni relativno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a jer nije povrijedio odredbu članka 326. ni nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odbacivanjem tužbe jer je predmetna tražbina za isplatom dospjela prethodnim utvrđenjem ništetnim navedenih ugovornih odredbi. Osim toga nije povrijedio ni odredbu čl. 186 .c ZPP-a jer tužbeni zahtjev nije postavljen u smislu te zakonske odredbe, a nije ni trebao biti jer ništetnost djeluje ex tunc.

9. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti akcesornih odredbi čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita, te isplatu izlazne naknade po osnovi prijevremene otplate kredita.

10. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su stranke postupka sklopile Ugovor o kreditu broj 056-50-4153280 od 31. svibnja 2007. kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini 3,30% iznosa kredita te da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, sadržane u čl. 9. Ugovora o kreditu,

-da se u vezi spornih ugovornih odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da su odredbe kojima se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova bile sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima te da potrošač nije imao utjecaj na sadržaj Ugovora. Osim toga tuženik da uopće nije definirao o kakvim se stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima troškovima radi ni na što se odnose naknade zbog čega da je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenju i da je prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

-što se tiče naknade za obradu kredita već iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita te iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena u smislu da omogućuje tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe da to ne znači transparentnost te ugovorne odredbe jer da ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne,

-da bi tuženik, eventualno imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate,

-da tuženik u ovom postupku ni ne tvrdi da bi mu prijevremenom otplatom kredita nastala šteta ni koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, što upućuje na zaključak da kroz tu ugovornu naknadu nadoknađivanje dijela iznos kamate koji je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti),

-da se u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje. ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, te ugovorne odredba smatraju nepoštenima i kao takve ništetnima,

-da je naknada za obradu kredita naplaćena 4. lipnja 2007. u iznosu od 354,66 eur dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 11. siječnja 2011. u iznosu od 145,95 eur i da tužitelj ostvaruje pravo na povrat te naknade primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) sa zateznom kamatom od plaćanja, u smislu odredbe čl. 1115 ZOO-a.

11. Nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i presuda je utemeljena na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

12. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju kako ugovaranje ulazne i izlazne naknade nije bilo zakonom zabranjeno, da je tužitelj bio informiran o njihovim visinama zbog čega ne stoji zaključak o netransparentnosti ugovorne odredbe čime se ne radi o postupanju u suprotnosti sa dobrom vjerom i nastanku značajne neravnoteže.

13. Na ove navode valja odgovoriti da nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanima već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja ocijenio da se radi o ništetnim i nepoštenim odredbama o kojima se nije pregovaralo. Ujedno je za istaknuti kako tuženik neosnovano upire da bi se radilo o transparentnim odredbama, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama. To zato jer, iako je prihvatljiva tuženikova tvrdnja da je imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita čime citirana ugovorna odredba odstupa od čl. 59. st. 1. ZZP. Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer odredba o ulaznoj naknadi nije razumljiva, dok za onu o izlaznoj naknadi uopće nije jasno na što se odnosi, a ponajmanje je prihvatljivo da tužitelj kao ugovorna strana nema pravo bez suglasnosti banke i samo pod njenim uvjetima izvršiti prijevremenu otplatu na što nije pristao u pregovorima, čime se krše osnovni postulati obveznog prava o jednakosti ugovornih strana i načelu savjesnosti i poštenja.

14. Stoga iako je visina ulazne naknade na gramatičkoj razini bila poznata i tužitelj je o istoj bio informiran, dok o visini odnosno parametrima koji utječu na visinu izlazne naknade nije imao nikakvih informacija, za zaključiti je kako informiranost podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, što je sve u konkretnom slučaju izostalo kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio. Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju sporne odredbe osnovom kojih je naknade morao platiti da bi ostvario odnosno prijevremeno otplatio kredit, čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o namjenskom kreditu za kupovinu vozila, da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnu mogućnost utjecaja na sadržaj spornih odredbi budući se o istima nije pregovaralo, te da visina tih naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama, za zaključiti je kako je sve navedeno bilo od utjecaja na pravni položaj tužitelja na negativan način i time je uzrokovana značajna neravnoteža. Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C- 224/19, te u odluci Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu predmetnih naknada ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

15. Nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO. Istina ugovor je ispunjen, no nije ostvaren drugi uvjet, a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP-a, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

16. Jednako kao što je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu ništetnim, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari. I ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja (plaćanja ulazne i izlazne naknade što proizlazi iz priloženih potvrda koje je izdao tuženik) u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Što pak ne znači da je tužbu trebalo odbaciti prema odredbi 186. c. ZPP budući je utvrđenjem ništetnosti tražbina dospjela.

17. Odluka o troškovima postupka zakonito je utemeljena na odredbi čl. 154. i 155. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.). Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je to nužni trošak, u smislu odredbe čl. 155. ZPP - u vezi s člankom 335. stavak 9. ZPP-a, budući da sud poziva stranke na to ročište na kojemu im se uručuje i ovjereni prijepis presuda.

18. Slijedom navedenog neosnovane su sve žalbene tvrdnje te je primjenom odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

16. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

U Rijeci, 9. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić