Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-208/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici ŠL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-422/2023 od 19. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 09. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-422/2023 od 19. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-422/2023 od 19. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio čl. 4. Ugovora o kreditu broj 136-312/2006, kreditna partija broj: 25317664 sklopljenog 09.10.2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, kojim se za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima ugovara valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak koji glasi: "Kredit se otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 160,30 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.", kao i čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak. Također je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 599,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaku pojedinačni iznos, dok je toč. III) izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 263,27 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Također je pobijanim rješenjem dopuštena preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 24.06.2025.

3. Protiv citirane presude i rješenja žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), te predlaže preinačiti prvostupanjsku odluku na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da postoji proturječnost izreke i razloga presude, da o odlučnim činjenicama nema razloga, te da postoji proturječnost između onog što se u obrazloženju pobijane presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima. Navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava pokrenutom po Udruzi „Potrošač“ bila osnova za odlučivanje u ovom predmetu. Navodi da navedena presuda donijeta u kolektivnom sporu isključuje primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a jer da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete, a pored toga prvostupanjski sud da nije vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora jer da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006., odnosno prije stupanja na snagu odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, dalje ZZP/07). Navodi da prvostupanjski sud nije naveo na kojim činjenicama temelji utvrđenje o njegovoj nepoštenosti, posebno stoga što da ugovaranja valutne klauzule nije bilo nedopušteno, već uobičajno u bankarskoj praksi. Navodi da je prvostupanjski sud propustio u konkretnom slučaju utvrđivati sve odlučne činjenice vezane za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, a čime da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Navodi da je neosnovano odbijen njegov prigovor na sačinjeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na metodu izračuna, da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03) i pravo EU jer da tužitelj ničim nije dokazao da su ispunjene pretpostavke ništetnosti, te da je pogrešno odlučeno o istaknutom prigovoru zastare. Osporava i odluku o trošku kao nepravilnu i nezakonitu.

5. Odgovor na žalbu nije podnijet.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu br. 136-312/2006 od 09.10.2006. sklopljenog između stranka, a koje odredbe se odnose na valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedenih odredbi.

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je nesporno između stranaka sklopljen 09.10.2006. predmetni Ugovor o kreditu kojim se tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 8.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita,

- da je tužitelj otplatio navedeni kredit u cijelosti,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013. između ostalog utvrđeno da je tuženik od 01.09.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- da je navedena presuda potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. i Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev- 2221/2018 od 03.09.2019.,

- da je sud vezan za utvrđenje sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a

- da iz iskaza tužitelja, a kojeg sud prihvaća vjerodostojnim, proizlazi da mu je predmetni kredit, čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka, od strane tuženika nuđen kao najpovoljniji i najstabilniji kredit, da prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja,

- da tuženik tijekom postupka na okolnost pojedinačnog pregovaranja banke s tužiteljem odnosno davanja tužitelju obavijesti u predugovornoj fazi potrebnih radi donošenja informirane odluke o sklapanju predmetnog ugovora sa spornim ugovornim odredbama nije predložio nikakve druge dokaze,

- stoga da sud utvrđuje kako tužitelj od strane tuženika nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o potrebnim parametrima promjene i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe,

- da je navedeno prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca) zbog čega da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne,

- da iz Nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Danijele Podbojec, a kojeg sud prihvaća stručnim, proizlazi da razlika kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 599,45 eura,

- da je nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj pismenim podneskom od 24.06.2025. uskladio tužbeni zahtjev sa Nalazom i mišljenjem, a čime da je povećao, odnosno preinačio tužbeni zahtjev, čemu da se tuženik usprotivio,

- da je navedenu preinaku tužbenog zahtjeva sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama,

- da tuženik u konkretnom slučaju u pogledu negativnih tečajnih razlika nije postavio konkretan zahtjev za isplatu, pa da je sud donio odluku u granicama zahtjeva tužitelja.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14.06.2018. a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Također pravilno je prvostupanjski sud dopustio objektivnu preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja, a koje je bilo potrebno radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, pa se radi o okolnostima koje su nastale kao rezultat provođenja dokaza tj. financijskog vještačenja, odnosno o iznimci iz čl. 190. st. 2. ZPP- a. Pored toga i Vrhovni sud RH je Zaključkom od 26.11.2021.g. sa sastanka sa predsjednicima Građanskih odjela Županijskih sudova zauzeo stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

12. Isto tako pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe čl. 2 i čl. 4. djelomično ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP- a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

14. Stoga naprijed citirane odluke Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. i Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-2221/18 od 03.09.2019., imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

15. Pri tom prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužitelja, te provedeno financijsko vještačenje.

16. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 09.10.2006. ) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

17. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

18. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

20. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su predmetne odredbe čl. 2. i čl. 4. koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su iste bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se glavnica i otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka prema tečaju HNB-a, iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

21. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22. Prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

23. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

24. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

25. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

26. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelja, prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao o svim rizicima fluktuacije tečaja CHF.

27. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi metode izračuna nastale razlike financijskim vještačenjem. Naime, u konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorenog početnog anuiteta ( po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat ) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

28. Također nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi manje plaćanih anuiteta tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi ( VS RH, Rev-549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.).

29. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

30. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

31. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako predmetna Direktiva 93/13 ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

32. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača u ovom postupku jer da se odredba čl. 502. c ZPP-a odnosi isključivo na individualne parnice potrošača radi naknade štete, a ne radi isplate. Naime, točno je da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a ( NN 70/19 ) u čl. 502. c ZPP-a iza riječi: „naknadu štete“ dodane riječi: „ili isplatu“, međutim teleološkim tumačenjem prethodne odredbe čl. 502. c ZPP- a, po stavu ovog suda, pojam naknade štete ne može se podvesti isključivo pod pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o odgovornosti za štetu, s obzirom da pravni učinci nepoštene i ništetne ugovorne odredbe podrazumijevaju uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa po toj osnovi pa se navedena zakonska odredba odnosi i na restitucijske zahtjeve potrošača po osnovi ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kao što je predmetni.

33. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

34. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

35. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci, 09. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec