Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1516/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NO iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mariji Maričević odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina i Grošeta d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 183/2025 od 4. srpnja 2025., 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 183/2025 od 4. srpnja 2025., u točki I. izreke u odnosu na dosuđenu glavnicu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 615,58 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, te se preinačuje citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 187,50 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužiteljica NO s tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 237,06 eur sa zakonskim zateznim kamatama počam od 19. prosinca 2000. pa nadalje do isplate, iznos od 92,18 eur sa zakonskim zateznim kamatama počam od 7. listopada 2003. pa nadalje do isplate, te iznos od 370,87 eur sa zakonskim zateznim kamatama počam od 24. veljače 2006. pa nadalje do isplate, te da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 803,08 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijen je tuženik s zahtjevom za naknadu parničnog troška.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana u neznatnom dijelu.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijane odluke nemaju nedostatak zbog kojih se nisu mogle ispitati.

5.2.Isto tako nije u pravu tuženik, ni kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 326.a. u svezi čl. 186.c. ZPP-a, jer da predmetna tražbina nije dospjela, budući da zastarni rok za ovakvu tražbinu započinje pravomoćnošću ove prvostupanjske presude.

Protivno tumačenju tuženika, ni prema stavu ovog suda, u konkretnim okolnostima, nije bilo procesnih uvjeta za odbacivanje predmetne tužbe tužiteljice, upravo slijedom toga, što se u ovoj parnici kao prethodno pitanje utvrđivalo da li su ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena naknada za obradu kredita, te naknada za prijevremenu otplatu kredita, što je i bio osnov zahtjeva tužiteljice za isplatu utuženih iznosa, a koje su tražbine dospjele pravomoćnošću prvostupanjske presude.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke presude.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su tužiteljica i tuženik 6. prosinca 2000. sklopili Ugovor o kreditu broj 016- 50-458088, kojim je u čl.3. ugovoreno jednokratno plaćanje naknade od 2,00% prilikom prvog korištenja kredita, a čl. 9. st.2. pravo korisnika kredita da može prijevremeno otplatiti kredit i to samo uz suglasnost tuženika i uvjete koje tuženik odredi; da su iste stranke 22. veljače 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 168-50-3282282, kojim je u čl.3. ugovoreno jednokratno plaćanje naknade od 3,30% prilikom prvog korištenja kredita,

-da je tužiteljica po Ugovoru od 6. prosinca 2000. na ime naknade za obradu kredita platila 237,06 eur, na ime naknade za prijevremenu isplatu kredita iznos od 92,18 eur, te po drugom Ugovoru od 22. veljače 2006. na ime naknade za obradu zahtjeva kredita iznos od 370,87 eur,

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da ista nije imala mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako ni o ugovornim odredbama kojima je ugovorena jednokratna naknadu za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, da je moral platiti onako kako je tuženik tražio, da je sredstvima od tih kredita kupila osobne automobile koje je koristila za osobne potrebe.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, te cjelokupnih rezultata dokaznog postupka, uključujući detaljnu analizu Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2000. i ostale priležeće dokumentacije, napose čl. 2. i čl. 9. st.3. istog, prvostupanjski sud ponajprije zaključuje da tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da bi svoje opće uvjete, točnije Odluku o kamatnim stopama i opće akte kojima je regulirano kreditiranje građana predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate kredita, čiji sadržaj da nije dostupan ni sudu, pa pozivom na čl. 221.a. ZPP-a i čl. 70. st.1., čl. 1066. st.1. i 26. Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine “ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu ZOO-a/91), utvrđuje da opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2000., niti isti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

Isto tako, analizirajući Ugovor o kreditu od 22. veljače 2006., napose čl. 2. i čl. 9. st.3. tog Ugovora, stajalište je suda prvog stupnja da tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da bi svoje opće uvjete, točnije Odluku o kamatnim stopama i opće akte kojima je regulirano kreditiranje građana predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate kredita odobrenog prethodno spomenutim Ugovorom, čiji sadržaj da nije dostupan ni sudu, pa pozivom na čl. 221.a. ZPP-a i čl. 290. st.1., čl. 1022. st.1. i 247. Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine “ broj 35/2005 i dr., u daljnjem tekstu ZOO-a/05), utvrđuje da ni ti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2000., niti isti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

8.2.Nadalje, prihvaćajući iskaz tužiteljice kao jasan i logičan, u kontekstu ostalih provedenih dokaza, te uvažavajući čl. 3. t.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), prvostupanjski sud je stava da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 22. veljače 2006. tužiteljica imala status potrošača, a da je spomenuti Ugovor sklopila izvan svog zanimanja i poslovne djelatnosti. Pažljivo analizirajući sadržaj čl.3. Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2000., kao i čl. 3. Ugovora o kreditu od 22. veljače 2006. sud utvrđuje da se u tim odredbama jasno ne navodi koliko točno sporna naknada iznosi, od čega je odnosno kojeg iznosa je utvrđen postotak koji je naveden u tim odredbama (da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), da nije navedeno ni po čijem i po kojem tečaju će se obračunati predmetna naknada, pa nastavno tome je stajališta da su te odredbe neodređene i neodredive.

U odnosu na čl. 9. st.2. Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2000., obzirom na formulaciju te odredbe, sud ukazuje da se u istoj ne navodi koliko naknada za slučaj prijevremene isplate kredita iznosi, kao ni način izračuna naknade, točan naziv dan donošenja općih uvjeta tuženika kojima je propisana visina ove naknade, slijedom čega smatra da je i ova odredba neodređena i neodrediva.

8.3.Sukladno provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije dokazao da je imao neki poseban trošak obrade oba kredita, da nije sudu predložio nikakve dokaze na okolnost da bi za obrade kredita imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja, a napose da bi ti troškovi iznosili upravo onoliko koliko je tužiteljica platila po tim osnovama. Također ocjena je suda da tuženik nije dokazao ni da zbog prijevremene otplate kredita imao poseban trošak ili da je pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita, kao ni visinu eventualne štete. Shodno tome, prosudba je suda da se visina predmetne naknade ne može smatrati stvarnom štetom u smislu čl. 1068. ZOO-a/91.

Vezano za Ugovor od 6. prosinca 2000., sud ukazuje i na čl. 46. st.2., 47., te čl. 142. st.1., 2. i 3. ZOO-a/91, te nastavno tome, uz uvažavanje ranijih utvrđenja, kao i to da je Ugovor o kreditu od 6. prosinca 2000. standardiziran ugovor kojeg je pripremio i sastavio tuženik, te da djelatnici tuženika nisu pregovarali s tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu, pa tako ni o spornim ugovornim odredbama, ocjena je suda prvog stupnja da su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, posljedično čemu su iste ništetne, sukladno čl. 46. st.2. ZOO-a/91.

8.4.Kako je nesporno tužiteljica temeljem takvih ništetnih odredaba isplatila tuženiku 19. prosinca 2000. na ime naknade za obradu kredita iznos od 237,06 eur, te 7. listopada 2003. na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 92,18 eur, dok je odobreni iznos kredita po tom Ugovoru bio 23.000,00 DEM-89.308,50 kn, prvostupanjski sud drži da se unošenje u Ugovor predmetnih odredaba od strane tuženika, ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, slijedom čega je uvjerenja da nema mjesta primjeni čl. 107. st.2. ZOO-a/91.

Budući su čl.3. i čl. 9. st.2. Ugovora od 6. prosinca 2000. po stavu suda ništetne, to isti smatra da postoji obveza tuženika sukladno čl. 104. st.1. i čl. 210. st.1. ZOO- a/91 da isplati tužiteljici iznose koje je primio temeljem tih ništetnih odredaba sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 214. i 277. st.1. ZOO-a/91 u svezi čl. 29. ZOO-a/05.

8.5.Vezano za čl. 3. Ugovora od 22. veljače 2006., prvostupanjski sud uvažava čl. 295., 269., 270. ZOO-a/05, kao i čl. 81., 84. i 87. ZZP-a/03, pa u kontekstu ranijih utvrđenja, uključujući i to da je i ovaj Ugovor standardiziran ugovor kojeg je pripremio i sastavio tuženik, te da djelatnici tuženika nisu pregovarali s tužiteljicom prilikom sklapanja i ovog Ugovora o kreditu, pa tako ni o spornoj ugovornoj odredbi, ocjena je suda prvog stupnja da je i ta sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, posljedično čemu je ista ništetna, sukladno čl. 270. st.1. ZOO-a/05 u svezi čl. 81. st.1. i 2., 82. al. 3. ZZP- a/03.

Slijedom izloženog, prvostupanjski sud smatra da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici i iznos od 370,87 eur koji je ista platila 24. veljače 2006., a koji iznos premašuje visinu početno ugovorene mjesečne rate kredita od 345,11 CHF, pa nastavno tome, uzimajući i u obzir visinu odobrenog kredita, zaključuje da se unošenje sporne odredbe u Ugovor od 22. veljače 2006. ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, slijedom čega je uvjerenja da nema mjesta primjeni čl. 326. st.2. ZOO- a/05. Stoga, pozivom na čl. 1111. ZOO-a/05 obvezuje tuženika na isplatu iznosa plaćenog temeljem ove ništetne odredbe s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. u svezi čl. 29. st.1. ZOO-a/05.

8.6.Pored toga, neutemeljenim drži sud i tuženikov prigovor zastare tražbina tužiteljice, sukladno čl. 110. ZOO-a/91 i čl. 328. ZOO-a/05, cijeneći ujedno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 30. siječnja 2020., slijedom čega je uvjerenja da je predmetna tužba podnesena unutar zakonskog roka od 5 godina, sukladno čl. 371. ZOO-a/91 i 225. ZOO-a/05.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.Cijeneći argumente temeljem kojih je sud prvog stupnja zaključio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, a koje u cijelosti prihvaća ovaj sud kao pravilne, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem upire na pogrešnu primjenu odredaba ZZP-a, ističući da samo to što tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom o spornim ugovornih odredbama nije dostatno za zaključak o postojanju neravnoteže između ugovornih strana, glede odredaba kojima je ugovorena naknada za obradu kredita.

Naime, vezano za prednje, skreće su pažnja tuženiku na čl. 3. st.1. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), kao i drugih odredaba te Direktive, iz čijeg sadržaja proizlazi da tuženik trebao tužiteljici na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz istog proizlaze, što uključuje i spornu kojom je ugovorena predmetna naknada, a o kojoj ista nije bila u poziciji da pojedinačno pregovara, zbog čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača.

Nastavno tome napominje se da prema uvjerenju ovog suda, već činjenica da iz odredaba kojima je ugovorena naknada za obradu kredita, kao što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud nije nedvojbeno jasno koliko točno te naknade iznose, od čega je odnosno kojeg iznosa je utvrđen postotak koji je naveden u odredbama, niti je navedeno po čijem i po kojem tečaju će se obračunati te naknade, odnosno za odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu isplatu kredita da nije vidljivo koliko ista iznosi, način izračuna te naknade, nepobitno upućuje na to da takve odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

9.2.Ujedno, što se tiče moguće neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, napominje se da ista proizlazi i iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljena tužiteljica kao potrošač i to u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, već isključivo odlukom tuženika kao davatelja kredita.

Pored toga, takvo postupanje tuženika kao davatelja kredita, je prema prosudbi ovog suda protivno načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a/91 i ZOO-a/05.

10.Nadalje, pogrešnim drži ovaj sud stajalište tuženika i u dijelu u kojem smatra da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i dovoljnoj mjeri određena, te da je odluka suda o nepoštenosti tih odredaba neobrazložena.

Vezano za prednje, ponajprije treba reći da sagledavajući sadržaj oba Ugovora, pa tako i čl.3. istih, kojima je ugovorena naknada za obradu kredita, nije ovome sudu prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da su te odredbe neodređene, budući da je u istima naveden postotak koji treba tužiteljica platiti na ime naknade i to od iznosa kredita. No, neovisno o tome, ipak ni ovaj sud ne smatra da su te odredbe određene, budući da kao što je utvrdio prvostupanjski sud iz istih nije vidljivo da li se navedeni postotci određuju u odnosu na ugovoreni iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita, kao ni po čijem i po kojem tečaju će se obračunati predmetna naknada.

Osim toga, prema uvjerenju ovog suda, prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude, dao dostatne i iscrpne razloge kojima je argumentirao svoj pravni stav o nepoštenosti čl. 3. Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2000. i 22. veljače 2006., te se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja upućuje tuženik na obrazloženje pobijane presude.

11.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost stajališta suda prvog stupnja o postojanju znatne neravnoteže i u odnosu na čl. 9. st.2. Ugovora od 6. prosinca 2000., kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, upućuje se tuženik na razloge sadržane u točkama 9.1. i 9.2. ovosudnog obrazloženja, a u kojima je ovaj sud iznio razloge zbog kojih smatra neutemeljenim žalbene tvrdnje tuženika vezano za postojanje znatne neravnoteže u odnosu na ostale sporne ugovorne odredbe, a radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja.

12.1.Obzirom na prednje, nije u pravu tuženik ni kada smatra da su pogrešno primijenjene odredbe ZZP-a koje se odnose na nepoštenost odredaba u potrošačkim ugovorima, u smislu čl. 81. i 84. ZZP-a/03, sukladno kojima da je trebalo najprije utvrđivati da li su sporne odredbe jasne, razumljive i uočljive, te ovisno o tome da li se može ocjenjivati njihovu poštenost odnosno provoditi test poštenosti, pa utvrđivati da li se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, te konačno ispitati da li to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.2.Unatoč tome, da sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude doista nije izrijekom utvrđivao kao prethodno pitanje da li su sporne ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive, ne može se prihvatiti kao pravilno stajalište tuženika da je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud pogrešno primijenio mjerodavne odredbe ZZP-a.

U odnosu na sporne odredbe Ugovora od 6. prosinca 2000., treba naglasiti da je prvi Zakona o zaštiti potrošača stupio na snagu u tijeku 2003., što znači da prvostupanjski sud odredbe tog Zakona mogao primijeniti samo u odnosu na Ugovor od 22. veljače 2006., a što je i učinio kroz točku 29. obrazloženja pobijane presude. Isto tako, ne manje odlučno je i to da su protivno stavu tuženika, razlozi temeljem kojih je sud kao prethodno pitanje utvrdio da je i ova ugovorna odredba ništetna, prema uvjerenju ovog suda su u cijelosti dostatni, te u prilog pravilnosti zaključaka ponajprije prvostupanjskog, a onda i ovog suda, ukazuju i pravna shvaćanja izražena u brojim odlukama Vrhovnog suda RH (npr. Rev 1020/21, Rev 112/18, Rev 43/22 i dr.).

12.3.U kontekstu prednje rečenog, pogrešnim drži ovaj sud ukazivanje tuženika na čl. 1024. st.3. ZOO-a/05 i čl. 16. st.2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje odredbe daju davatelju kredita pravo da od korisnika kredita traži naknadu štete koju je pretrpio zbog prijevremenog vraćanja kredita.

Ovo prvenstveno zbog toga, što je predmetna ugovorna odredba unesena u Ugovor od 6. prosinca 2000., kada ranije spomenute zakonske odredbe uopće još nisu bile primjeni.

Nadalje, uvjerenje je ovog suda da se sukladno čl. 1024. ZOO-a/05 spomenuta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate. Naime, u situaciji kada se ne dokaže koje je to pravedne i objektivno nastale troškove davatelj kredita izravno pretrpi prijevremenom otplatom kredita, koja je bila visina predmetnih troškova, tada takva naknada ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

12.4.Kako dakle iz svega prethodno navedenog, proizlazi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, spomenute zakonske odredbe uopće nisu bile na snazi, evidentno je da tuženik tada nije imao zakonsko uporište za unošenje ovakve odredbe u sporni Ugovor kojeg je sklopio s tužiteljicom.

Međutim, kako je osnovano temeljem rezultata dokaznog postupka, utvrdio i prvostupanjski sud, tijekom prvostupanjskog postupka, tuženik niti je u prvom redu predložio sudu provođenje bilo kakvih dokaza na okolnost da bi zbog prijevremene otplate kredita od strane tužiteljice, njemu nastala eventualna šteta, a time ni dokazao pravo da potražuje ovu naknadu od iste, to se žalbeni navodi tuženika u ovom dijelu ukazuju neutemeljenim.

13.Pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je odbio tuženikov prigovor zastare potraživanja, posljedično čemu nema govora o tome da bi predmetna tužba bila preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st.2. ZPP-a.

Ovo stoga, što se u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti navedenog prigovora, pravilno pozvao osim na čl. 225. ZOO-a/05, kao i na Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 30. siječnja 2020. koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Primijenjeno na konkretan slučaj, to znači da kako je tek u ovoj parnici odnosno pobijanom presudom kao prethodno pitanje, utvrđeno da su ništetne odredbe iz Ugovora od 6. prosinca 2000. i 22. veljače 2006., te da je podnesenom tužbom tužiteljica zatražila isplatu utuženih iznosa, kao posljedice ništetnosti spornih ugovornih odredaba, nameće se zaključak da ni u kom slučaju ne mogu biti novčane tražbine tužitelja obzirom na petogodišnji opći zastarni rok.

Slijedom toga, pravno irelevantnim drži ovaj sud ostale tvrdnje tuženika vezane za predmetni prigovor.

14.Konačno neutemeljenim smatra ovaj sud vrlo opširne žalbene navode tuženika o pogrešnom stavu suda prvog stupnja glede tijeka zakonskih zateznih kamatama na dosuđene glavnice, pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

Ovo iz razloga, jer je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, budući je u spornom Ugovoru koristio nepoštene ugovorne odredbe, kojima su ugovorene ranije spomenute naknade o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega su iste nepoštene, a nastavno tome i ništetne, te je to rezultiralo time da je tuženik taj koji je odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe, te nametanje istih tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja o njihovu sadržaju. Shodno tome je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je kao takav sukladno čl. 1115. ZOO-a, obvezan platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

15.Na dio žalbenih navoda tuženika u dijelu u kojem je ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valja odgovoriti da se sadržajno radi o žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg se sukladno čl. 467. st.1. ZPP-a, presuda u sporu male vrijednosti kao što je ovaj, ne može pobijati, posljedično čemu ti navodi tuženice ne mogu biti predmetom ispitivanja prvostupanjske odluke u ovom žalbenom postupku. Nastavno prednjem, ističe se da je u ovoj vrsti sporova povodom žalbe, isključeno ispitivanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja pa je ovaj sud kod odlučivanja o žalbi dužan respektirati činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda.

16.Isto tako, nije u pravu tuženik ni kada smatra da obzirom na to da su predmetni krediti isplaćeni u cijelosti, a da tužiteljica ističe ništavost samo nekih ugovornih odredaba, da bi se radilo o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. st.2. ZOO-a/05, zbog čega da je tužbene zahtjeve tužiteljice trebalo odbiti, jer više nije moguće isticanje ništetnosti.

To stoga što je predmetnom ugovornom odredbom povrijeđen ne samo interes jedne ugovorne strane (tužiteljice), već je njime povrijeđen i javni interes (obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), slijedom čega se ne radi o zabrani manjeg značaja. Nastavno tome, unatoč činjenici da su konkretni Ugovori o kreditu u cijelosti ispunjen, ni prema uvjerenju ovog suda nema mjesta primjeni čl. 326. st.2. ZOO-a, dakle ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti iz prethodno navedenog razloga.

17.1.Konačno, pogrešno tuženik pobija odluku o trošku, budući da obzirom na ishod spora, kao i odbijanje žalbe tuženika, tužiteljici neupitno pripada pravo na naknadu parničnih troškova.

No, u pravu je tuženik kada ističe da u konkretnom slučaju nije trebalo tužiteljici priznati trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, jer da je se radi o trošku koji je u smislu čl. 155. ZPP-a, bio nužan za potrebe ovog postupka.

Naime, čl. 186.a. ZPP-a, predviđena je obveza osobe koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske da se prethodno obrati nadležnom Državnom odvjetništvu sa Zahtjevom za mirno rješenje spora. Međutim, prema prosudbi ovog suda, obveza podnošenja takvog Zahtjeva u postupcima u kojima se tužba podnosi protiv neke od Banaka ne proizlazi ni iz odredaba ZPP-a, kao ni odredaba ZZP-a, ni drugih mjerodavnih zakonskih propisa.

Posljedično tome, u konkretnoj situaciji nije bilo valjanog razloga da se tužiteljici prizna predmetni trošak u iznosu od ukupno 150,00 eur, uz uvećanje za PDV odnosno 187,50 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, zbog čega je odluku o trošku valjalo preinačiti na način da se odbije tužiteljica s ovim dijelom zahtjeva za naknadu troška, a u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 615,58 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama potvrditi.

17.2.U kontekstu prethodno izloženog, pravilnom drži ovaj sud odluku prvostupanjskog suda sadržanu u točki II. izreke presude.

18.Budući da je tuženik s izjavljenom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu, to sukladno čl. 154. st.5. ZPP-a, prema uvjerenju ovog suda nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

19.Zbog svega do sada iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u odnosu na dosuđenu glavnicu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 615,58 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke, sve primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu na način pobliže naveden u točki II. izreke presude, primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a.

U Rijeci 9. travnja 2026.

Sutkinja

Svjetlana Pražić