Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1487/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČA iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini odvjetniku iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po ODO iz Splita, radi naknade štete, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn 601/2024 od 26. ožujka 2025., ispravljene rješenjem od 27. ožujka 2025., dana 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja ČA, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn 601/2024 od 26. ožujka 2025. u točki I. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 29,20 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Republike Hrvatske, te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 37,16 eur sa zakonskim zateznim kamatama počam od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.

III Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na glavnicu od 37,16 eur za razdoblje od 2. veljače 2023. do isplate i sudi:

„Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja JA odnosuna tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu od 37,16 eur za razdoblje od 3. veljače 2023. do isplate.“

r i j e š i o  j e

I Ukida se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 130,84 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u odbijajućem dijelu za iznos od 148,09 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbacuje tužba tužitelja za iznos od 278,93 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika, potvrđuje se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 14,90 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u dijelu u kojem nije tužitelju preostali zatraženi parnični trošak u iznosu od 503,02 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 120,60 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

IV Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 168,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama počam od 10. travnja 2020. pa nadalje do isplate, dok je odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Rješenjem istog suda, ispravljena je citirana prvostupanjska presuda u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 168,00 eur na način da ista teče od 10. travnja 2020. do isplate.

2.Protiv citirane presude, točke I. izreke u odbijajućem dijelu, kao i odluke o trošku sadržane u točki II. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak, žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a), dok protiv točke I. izreke u dosuđujućem dijelu, te odluke o parničnom trošku sadržane u točki II. izreke, u dosuđujućem dijelu, žalbu podnosi tuženik iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t.1. i 3. ZPP-a.

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu, u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, obzirom na čl. 467. st.1. ZPP-a, kako se radi o predmetu u postupku spora male vrijednosti, prema uvjerenju ovog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2., t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9. i 10. ZPP-a, a na koje povrede odredaba parničnog postupka, pazi ovaj sud po službenoj dužnosti, kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6.1.No, u pravu je tuženik kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.14. ZPP-a, budući da prije podnošenja predmetne tužbe u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja u visini od 278,93 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, nije bio proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava.

Naime, tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u fazi žalbenog postupka, isticao da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora zatražio za svaki dan proveden u pritvoru iznos od po 66,36 eur (koju tvrdnju tužitelj nije osporio ni u jednom trenutku), dok se podnesenom tužbom zatražio isplatu iznosa od 345,29 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6.2.U svezi prednjeg, valjalo je ovdje voditi računa o čl. 186.a. st.1. ZPP-a, iz kojeg je pored ostalog razvidno da zahtjev za mirno rješenje spora, kao i tužba moraju sadržavati određeni zahtjev. Nastavno tome, time što je sud prvog stupnja odlučio da je dio zahtjeva tužitelja osnovan, a dio da je neosnovan, počinio je gore navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, zbog čega je valjalo odbaciti tužbu tužitelja za iznos koji prelazi visinu zatražene naknade štete za 1 dan, dakle za iznos od 278,93 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

6.3.U prilog prednjem, ukazuje se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1890/2011 od 18. studenog 2015., Rev 493/2008 od 13. siječnja 2010., Rev 2356/2019 od 12. listopada 2021., sukladno kojim nije ispunjena procesna pretpostavka za dopuštenost tužbe protiv Republike Hrvatske ako zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao zahtjeve koje sadrži kasnije sudu podnesena tužba.

7.Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na točku I. izreke u odbijajućem dijelu, dok su djelomično osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na točku I. izreke presude u dosuđujućem dijelu, iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

8.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi pored ostalog:

-da je tužitelj presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K 45/2010 od 10. listopada 2011. proglašen krivim za kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvo, zbog čega mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina,

-da je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj I Kž 983/2011 od 6. ožujka 2012. ukinuta prvostupanjska presuda, predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak,

-da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K 20/2012 tužitelj ponovno proglašen krivim za ranije navedeno kazneno djelo, te mu je izrečena kazna zatvora u istom trajanju,

-da je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj I Kž 404/2013 od 2. srpnja 2013. ponovno ukinuta prvostupanjska presuda, predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak,

-da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K 43/2013 od 21. srpnja 2017. tužitelj oslobođen,

-da je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj I Kž 483/2017 od 10. srpnja 2018. ponovno ukinuta prvostupanjska presuda, predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak,

-da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K 13/2018 tužitelj ponovno oslobođen predmetne optužbe,

-da je presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj I Kž 679/2018 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska presuda,

-da je punomoćnik tužitelja presudu Vrhovnog suda primio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.,

-da je tužitelj boravio u istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 dana,

-da je tužitelj Ministarstvu pravosuđa podnio zahtjev radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete 10. travnja 2020., da je Ministarstvo 2. veljače 2023. utvrdilo zahtjev tužitelja za naknadu štete u predmetu: UP/I-702-03/20-01/52, osnovanim, te mu ponudilo isplatu iznosa od 46.078,40 eur odnosno 37,16 eur po danu,

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je preko dvije godine proveo u ćeliji br. 39., u kojoj je mjesecima bilo i po 10 nepoznatih ljudi, u skučenom prostoru, u kojem se nije moglo ni hodati ni kretati, da je nakon toga premješten u ćeliju u kojoj je inače moglo stati 6 osoba, a da je njih uvijek bilo po 4 ili 5, te zadnji put da je premješten u ćeliju br. 36., da je bio zadužen za skupljanje posuđa poslije ručka, da noćima nije spavao, da je plakao, da nije mogao jesti, da je bio tužan, deprimiran, da je izgubio kontakt s rodbinom, pa čak i bratom. Naveo je i to da je među pritvorenicima bilo naguravanja, vrijeđanja, da se za sve osim odlaska na WC trebalo pisati molbe koje su mogle biti i iskidane, da je smršavio 20 kila.

9.1.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud ponajprije utvrđuje da je uz tužbu dostavljena pisana punomoć izdana 31. ožujka 2023. za zastupanje tužitelja u postupku za naknadu štete koju je isti zatražio u ranije navedenom upravnom postupku, koji da je jedan od postupaka kojeg tužitelj vodi protiv tuženika. Kako se radi o predmetnu naknade štete koji je iz proizašao iz obraćanja Ministarstvu, stav je suda da je riječ o valjanoj pisanoj punomoći, te da nema razloga temeljem kojih bi sud posumnjao u istinitost pisane punomoći sukladno čl. 89., 89a., i 95. ZPP-a. Obzirom na to da tužitelj vodi više postupaka pred istim sudom, sud utvrđuje da je isti 27. ožujka 2024. ovlastio odvjetnike iz OD Lubina i Čutura j.t.d. da ga zastupaju u svim predmetima koji se vode pred sudom prvog stupnja.

9.2.Nadalje, prvostupanjski sud uvažava čl. 29. st.1. Ustava RH, čl. 9. st.5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, čl. 5. st.1. i 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 6/1999, 88/1999), čl. 476., 480. st.1. t.1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/1997 i dr., dalje: ZKP-a), kao i pravna shvaćanja izražena u više odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 766/2009, Rev 474/2009, Rev 505/2023 i dr.).

Nastavno prednjem, stajalište je suda prvog stupnja da osnov odgovornosti tuženika proizlazi iz ranije navedenih odredaba ZKP-a, kao i čl. 14. ZKP-a/08, prema kojoj odredbi osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna, te druga prava utvrđena zakonom.

Također sud smatra da su ispunjene i drugi procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, budući se tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe obratio tuženiku s zahtjevom za mirno rješenje spora.

9.3.Vezano za visinu zahtjeva, prvostupanjski sud uvažava čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda RH, kao i iskaz tužitelja, iz kojeg proizlazi pored ostalog da je pokretanjem kaznenog postupka, optužbom za ubojstvo od supruga i oca postao svirepi ubojica vlastite majke o čemu su mediji redovno izvještavali, objavljujući njegove fotografije i podatke iz privatnog života, da je takvo stanje zasigurno utjecalo na psihu tužitelja, izazivalo depresiju, strah i nemoć, jer nije mogao zbog dužine trajanja postupka znati ishod, odnosno na koji način će kazneni postupak završiti i hoće li uspjeti dokazati svoju nevinost. Osim toga, da je zbog osobito teškog kaznenog djela koje mu se stavljalo na teret, tužitelj je zasigurno trpio osudu okoline i izoliranost, a posljedično tome da je zbog situacije u kojoj se našao trpio duševne boli jakog intenziteta, prvenstveno iz razloga što mu je oduzeta sloboda, a potom i život na koji je navikao. Sloboda je temeljno ljudsko pravo, a dostojanstvo, ugled i čast se presumiraju kao osobine pojedinca u svakom društvu, te su neutemeljenim pritvaranjem tužitelju povrijeđena temeljena ljudska prava, umjesto života sa suprugom i djetetom, za vrijeme pritvora boravio je u neadekvatnom zatvorskom prostoru okružen osobama koje su na razne načine involvirane u kriminal (osnovano ili neosnovano).

9.3.Nadalje, je stajalište prvostupanjskog suda da novčana naknada koja se dosuđuje nikako ne može biti ekvivalent ugroženom, odnosno izgubljenom dobru, ali mora osigurati tuženiku, kao oštećeniku, mogućnost pribavljanja drugih dobara i ugodnosti koje će mu pomoći da lakše prebrodi tjelesnu i duševnu krizu nastalu kao posljedicu štete koja joj je nanesena neutemeljenim pritvaranjem, a to svakako nije iznos koji mu tuženik nudi. U svezi toga, sud uvažava i 13 odluka na koje se tužitelj pozvao vezano za visinu njegova tužbenog zahtjeva, te zbraja iznose dosuđene u tim odlukama odnosno postupcima, što je u konkretnom slučaju iznosilo 2.184,02 eur, pa taj iznos dijeli na 13, temeljem čega dobija prosječni iznos od po 168,00 eur po danu, te ujedno ovakav način određivanja visine štete drži pravičnim.

Slijedom tih razloga, te uz uvažavanje čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a kao primjeren iznos tužitelju dosudio naknadu od 168,00 eur za 6. prosinca 2011., kao i pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana podnošenja pisanog zahtjeva nadležnom Ministarstvu sukladno čl. 1103. u svezi čl. 29. ZOO-a, odnosno od 10. travnja 2020.

Temeljem prethodno navedenog, sud prvog stupnja utvrdio je visinu naknade štete u iznosu od po 168,00 eur po danu.

9.4.U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud vodeći računa o čl. 478., 481., 495. ZKP-a/97, kao i činjenici da je tužitelj primio odluku Vrhovnog suda RH od 17. prosinca 2019. dana 3. siječnja 2020., zaključuje da je zastara tužiteljevih potraživanja započela teći 3. siječnja 2020. Budući da je tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora tuženiku podnio 10. travnja 2020., to sud smatra da je s navedenim datumom došlo do zastoja zastare, koja je ponovno počela teći 2. veljače 2023. kada je tuženik utvrdio zahtjev tužitelja osnovanim, te mu ponudio isplatu ranije navedenog iznosa, posljedično čemu utvrđuje da ovaj prigovor tuženika nije osnovan. Shodno prednje navedenim razlozima, sud prvog stupnja odlučuje kao u točki I. izreke, dok odluku o trošku temelji na čl. 154. st.2. ZPP-a.

10.1.Sagledavajući prethodno izneseno, neosnovanim smatra ovaj sud žalbene navode tuženika kojima ustraje na prigovoru zastare u odnosu na dosuđujući dio tužbenog zahtjeva za iznos od 37,16 eur.

10.2.Naime, prema čl. 477. st.1. tog Zakona, pravo na naknadu štete zastarijeva za 3 godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud – od dana primitka odluke višeg suda. Prema st.2. istog članka, oštećenik se prije podnošenja tužbe treba obratiti sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete, vrsti i visini naknade. Iz dosadašnjeg dijela obrazloženja ovosudne odluke, nepobitno proizlazi da je tužitelj odluku Vrhovnog suda od 17. prosinca 2019. primio 9. siječnja 2020., dok je Ministarstvu pravosuđa zahtjev za naknadu štete podnio 10. travnja 2020.

10.3.Nadalje, iz čl. 478. st.1. ZKP-a/97 proizlazi da ako je zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3 mjeseca od podnošenja zahtjeva, da oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu radi naknade štete. Prema st.2. tog članka, dok traje postupak iz st.1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u čl. 481. st.1. ovog Zakona.

Osim toga, valja voditi računa i o čl. 238. st.2. ZOO-a, prema kojem ako je zastara počela teći prije nego je nastao uzrok koji je zaustavio njen daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u određeni rok za zastaru.

Obzirom na prednje, nameće se zaključak da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, sa time da zastarijevanje koje je počelo teći u trenutku kad je tužitelj zaprimio ranije navedenu odluku Vrhovnog suda RH, dakle prije podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa, da je upravo podnošenje tog zahtjeva zaustavilo daljnji tijek zastare, koja je ponovno počela teći sukladno čl. 478. st.1. ZKP-a/97, po proteku 3 mjeseca od podnošenja predmetnog zahtjeva Ministarstvu.

U prilog pravilnosti prednje iznesenog stajališta, ukazuju i pravna shvaćanja izražena u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Revr 1081/2013 od 3. siječnja 2017 i Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 660/2024 od 15. svibnja 2024.

10.4.Primijenjeno na konkretan slučaj to znači da je zastara počela teći 9. siječnja 2020., da je do zastoja zastare došlo 10. travnja 2020., da se ista nastavila 10. srpnja 2020., te da je nastupila 9. travnja 2023.

No, kako nije sporno da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. ponudilo tužitelju na ime nastale štete iznos od 46.078,40 eur odnosno 37,16 eur po danu, to je za navedeni iznos prema uvjerenju ovog suda, sukladno čl. 240. st.1. ZOO-a nastupio prekid zastare, koja je ponovno počela teći upravo 2. veljače 20203. sukladno čl. 245. st.2. ZOO-a, slijedom čega u odnosu na taj iznos, nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

11.Posljedično prethodno iznesenim razlozima, nije u pravu tuženik kada ranije citirane odredbe ZKP-a/97, vezano za zastoj zastarijevanja, pogrešno držeći da se tijek zastare nastavio po proteku 3 mjeseca od dana podnošenja tužiteljeva zahtjeva za mirno rješenje spora, a iz razloga koji su prethodno pobliže pojašnjeni.

12.1.Međutim, osnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda u odnosu na preostali dio zahtjeva u visini od 29,20 eur, a upravo zbog prigovora zastare.

12.2.U kontekstu prethodno iznesenih razloga, temeljem kojih ni prema ocjeni ovog suda nije nastupila zastara dijela tražbine tužitelja u iznosu od 37,16 eur, nameće se zaključak, da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio mjerodavne odredbe ZKP- a/97 i ZOO-a, kada je zaključio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja u visini od 29,20 eur, kako to ispravno ističe tuženik u žalbi.

13.Što se tiče same visine dijela dosuđene naknade neimovinske štete u konačnom iznosu od 37,16 eur, koju stranke osporavaju, tužitelj pobijajući sav odbijeni dio, a tuženik dosuđeni dio, valja reći da sukladno rezultatima dokaznog postupka, ti navodi prema prosudbi ovog suda, obzirom na sve do sada rečeno, nisu pravno utemeljeni.

14.1.No, osnovano tuženik ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja, glede tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, koje su pobijanom presudom dosuđene počam od 10. travnja 2020. do isplate, što je međutim i prema prosudbi ovog suda pogrešno.

Ponajprije valja istaći da je pravilno sud prvog stupnja, u konkretnoj pravnoj situaciji, tužitelju dosudio primjenom čl. 1103. ZOO-a, zatezne kamate na iznos od počam od 10. travnja 2020., kada je isti podnio zahtjev za mirno rješenje spora.

14.2.No, unatoč tome, prosudba je ovog suda da tužitelju ne pripadaju zatezne kamate na dosuđenu glavnicu do isplate, kako to pogrešno tumači sud prvog stupnja. U svezi toga, ukazuje se prvostupanjskom sudu na čl. 169. st.1. ZOO-a, sukladno kojem vjerovnik nije dužan primiti djelomično ispunjenje osim ako narav obveze drukčije ne nalaže, dok je prema st.2. istog članka, vjerovnik dužan primiti djelomično ispunjenje novčane obveze, osim ako ima poseban interes da ga odbije. Polazeći od toga da iz rezultata dokaznog postupka nije razvidno da bi tužitelj imao bilo kakav poseban odnosno opravdan interes zbog kojeg nije prihvatio ranije odnosno zbog koje je odbio navedenu ponudu Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023., tada mu primjenom citirane odredbe, prema uvjerenju ovog suda, zatezne kamate na dosuđenu glavnicu pripadaju do 2. veljače 2023.

Slijedom ovih iznesenih razloga, neosnovanim se ukazuje dio zahtjeva tužitelja i glede dosuđeno tijeka zateznih kamata, izuzev za razdoblje od 3. veljače 2023. do isplate.

15.Cijeneći sve prethodno navedeno, neutemeljenim u potpunosti drži ovaj sud opširne žalbene navode tužitelja, kojima pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva za iznos od 177,29 eur sa zakonskim zateznim kamatama počam od 7. prosinca 2011. do isplate.

Naime, protivno tumačenju tužitelja iz do sada rečenih razloga, jasno proizlazi da u konkretnim okolnostima, nisu bile ispunjene pretpostavke temeljem kojih se moglo udovoljiti zahtjevu tužitelja u dijelu u kojem je tražio isplatu ranije navedenog iznosa, te se tužitelj radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja upućuje na t.6.1. i 6.2., te t. 10.2- 10.4. ovosudnog obrazloženja.

16.1.U kontekstu svih prethodno navedenih razloga, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu, rukovodeći se čl. 154. st.2. ZPP-a, obzirom na konačni uspjeh tužitelja u ovoj parnici.

Sukladno navedenoj odredbi, tužitelj je u ovoj parnici s osnovom uspio u omjeru od 100%, s visinom u omjeru od 11%, što znači da je uspio sa 55,5% (100+11=111:2=55,5%), slijedom čega je tuženik uspio s osnovom u omjeru od 0%, s visinom u omjeru od 89% odnosno 44,5% (0+89=89:2=44,5%). Prednje navedeno znači da je u konačnici tuženik u obvezi naknaditi tužitelju parnični trošak u omjeru od 11%.

Kako je pobijanom presudom, tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 135,50 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, valjalo je tuženika obvezati da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14,90 eur, dok se preostali dio dosuđenog zahtjeva tužitelja za naknadu troška u visini od 120,60 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama ukazuje neosnovanim.

16.2.Budući da je po žalbi tužitelja ožalbena i odluka o trošku u dijelu u kojem istome nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak iznad onog dosuđenog točkom II. izreke pobijane presude u iznosu od 503,02 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sagledavajući ishod ovog postupka, neosnovanim smatra ovaj sud zahtjev tužitelja za dosudu ovog dijela parničnog troška.

17.Kako je povodom žalbe tuženika, djelomično preinačena prvostupanjska presuda, a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja je tužba odbačena, to je sukladno čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka tuženika, primjenom čl. 154. st.2. ZPP-a.

Dosuđeni trošak odnosi se na nagradu za rad odvjetnika prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023), koja se odnosi na nagradu za sastav žalbe u iznosu od 97,50 eur, dok se neosnovanim ukazuje preostali dio zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 27,50 eur.

18.1.Zbog svih prednje izloženih razloga, valjalo je odbiti žalbe stranaka i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 29,20 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 37,16 eur sa zakonskim zateznim kamatama počam od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., sve primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

Djelomično uvažiti žalbu tuženika, preinačiti prvostupanjski presudu u točki I. izreke u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na glavnicu od 37,16 eur za razdoblje od 2. veljače 2023., primjenom čl. 373. st.3. ZPP-a.

18.2.Nadalje, je valjalo uvažiti žalbu tuženika i ukinuti presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 130,84 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u odbijajućem dijelu za iznos od 148,09 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te odbaciti tužbu, primjenom čl. 369. st.2. ZPP-a.

Odbiti žalbe stranaka i potvrditi pobijanu presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 14,90 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u dijelu u kojem nije tužitelju preostali zatraženi parnični trošak u iznosu od 503,02 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pozivom na čl. 380. t.2. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti presudu suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 120,60 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pozivom na čl. 380. t.3. ZPP-a.

19.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki V. izreke ovog rješenja.

U Rijeci 9. travnja 2026.

Sutkinja

Svjetlana Pražić