Poslovni broj: Us I-1295/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Nataši Brajević, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja ČV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po posebnom skrbniku ČVP, OIB: [osobni identifikacijski broj], a ona po opunomoćeniku Frani Šturi, odvjetniku u Zagrebu, Lovinčićeva 1a, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po opunomoćeniku OV (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi uspostave isplate obiteljske mirovine, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 12. ožujka 2026. u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Maria Mikulića, odvjetnika u Splitu i opunomoćenika tuženika, 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-03/25-01/03292512197, URBROJ: 341-99-05/3- 25-2596 od 17. travnja 2025.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe Zagreb, KLASA: UP/I 140-03/25-01/03292512197, URBROJ: 341-25-05/3-25- 5947 od 26. veljače 2025. i predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je prvostupanjsko tijelo vezano pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju ove presude.

i

r i j e š i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke isplatiti tužitelju iznos od 2.500,00 eura na ime naknade troškova upravnog spora zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od dana izvršnosti odluke o troškovima (prvi dan poslije isteka roka za dobrovoljno ispunjenje) do isplate.

II. Za više traženo od dosuđenog odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj:

31 Su-369/2025-15 od 6. lipnja 2025. predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Us I-2160/2025 je ustupljen na rješavanje ovome sudu, na temelju članka 11. stavka 1. Zakona o sudovima (Narodne novine, br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23).

2. U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II 140-03/25-01/03292512197, URBROJ: 341-99-05/3-25-2596 od 17. travnja 2025. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe Zagreb, KLASA: UP/I 140-03/25-01/03292512197, URBROJ: 341-25-05/3-25-5947 od 26. veljače 2025. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

3. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, kojim se tužitelju, uspostavljena počevši od 27. veljače 2023. isplata obiteljske mirovine u iznosu od 267,35 eura mjesečno.

4. Tužitelj u tužbi kojom pobija zakonitost osporenih rješenja iz svih zakonom predviđenih razloga u bitnom navodi da su prvostupanjskom prethodile sljedeće činjenice: tužitelju da je rješenjem tuženika od 17.6.2004. priznato pravo na obiteljsku mirovinu (nakon smrti majke SV); isplata obiteljske mirovine je obustavljena u srpnju 2020. i to iz razloga jer su mirovine koje su trebale biti isplaćene tužitelju i doznačene na njegov račun, vraćene ovdje tuženiku; tuženik je dana 27.2.2024. zaprimio dopis tužitelja kojim ga obavještava o novoj adresi boravka (bolnica NPB „dr. Ivan Barbot“, Popovača), te kojim traži isplatu mirovine; tuženiku je 1.8.2024. dostavljeno „Ovlaštenje/suglasnost“ za isplatu mirovine na transakcijski račun tuženika. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, tuženik donosi prvostupanjsko rješenje, u bitnom pozivajući se na odredbu članka 95. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO), koja propisuje pravila o korištenju, gubitku i ponovnom određivanju prava, odnosno konkretno o pravu tuženika na obustavu isplata mirovine u slučaju nastupa okolnosti koje je izazvao korisnik primanja. U svojoj žalbi, ovdje tužitelj iznosi okolnosti zbog kojih nije bio u mogućnosti brinuti se o svojim pravima i interesima, niti ih zaštititi, međutim tuženik ne prihvaća takvu argumentaciju, pa u pobijanom rješenju ostaje pri svojem tumačenju propisa na kojem je zasnovano prvostupanjsko rješenje. Tužitelj ukazuje na nezakonitost osporenog drugostupanjskog rješenja, te slijedom toga i prvostupanjskog rješenja, a sve iz razloga što obustava isplate obiteljske mirovine koja je nastupila u srpnju 2020. nije utemeljena na zakonu. Iz spisa predmeta proizlazi kako je tuženik obavještavao tužitelja o potrebi za dostavom novog računa dopisima koje je navodno slala njegova služba, konkretno „Odsjek za obračun primitaka i naknada korisnicima“. Tužitelj osporava ovu činjenicu i navodi kako navedene dopise nikada nije primio. Međutim, posebno je sporna upravo činjenica što tuženik nikada nije donio akt (odluku) kojom je u predmetnoj upravnoj stvari odlučio o obustavi isplate tuženiku obiteljske mirovine. Člankom 96. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP) je propisano da se o upravnoj stvari odlučuje rješenjem. Obustava isplate obiteljske mirovine, nesporno se ima smatrati upravnom stvari jer o istome u upravnom postupku rješava tuženik kao javnopravno tijelo, a radi se o pravu, odnosno pravnom interesu tužitelja na obiteljsku mirovinu. Drugi riječima, tužitelj smatra kako se i u slučaju kada se ne radi o tome da je rješenje kojim je tužitelju priznato pravo na obiteljsku mirovinu poništeno, ukinuto ili izmijenjeno, već kada je „samo“ obustavljena isplata sukladno pravu na pridržaj obustave isplate dok traju zakonski razlozi, zapravo radi o zadiranju u njegove pravne interese o kojima se mora odlučiti rješenjem. Suprotno takvom pravnom stajalištu, tuženik je o obustavi isplate obiteljske mirovine, jednostavno „obavijestio“ tužitelja i to u formi dopisa, čime mu je i formalno onemogućio zaštitu njegovih prava i interesa. U korist svojih tvrdnji, tužitelj ukazuje na činjenicu kako je tuženik o ponovnom „uspostavljanju isplate“ obiteljske mirovine tužitelju, donio upravno rješenje (prvostupanjsko rješenje). Prema tome, pravilima logike, argumentum a contrario, o obustavi isplate iste te obiteljske mirovine trebalo je također donijeti rješenje sukladno propisima koji uređuju upravni postupak. Slijedom iznesenog, pobijano rješenje je nezakonito iz razloga što je u postupku koji mu je prethodio došlo do bitne povrede pravila upravnog postupka. Nadalje, takvim tuženikovim postupanjem, tužitelju je onemogućeno koristiti pravna sredstva za zaštitu svojih prava i interesa, osobito iznošenjem činjenica koje mu idu u korist, te je posljedica istoga pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a u konačnici i pogrešna primjena materijalnog prava. Zbog svega prethodno navedenog, predlaže se sudu donijeti presudu kojom će se poništiti osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora zajedno sa zateznom kamatom.

5. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi i razlozi izneseni u tužbi da nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Vezano uz navode tužitelja ističe se da je odredbom članka 102. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13., 151/14., 33/2015., 93/15., 120/16., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., u daljnjem tekstu: ZOMO), koji se Zakon primjenjuje na temlju odredbe članka 174. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 96/25.), propisano da je korisnik prava, opunomoćenik, centar za socijalnu skrb, odnosno ustanova za zbrinjavanje starijih i nemoćnih osoba iz članka 101. ovoga Zakona dužan u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava. Nadalje, odredbom članka 91. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP), propisana je dužnost stranke obavijestiti javnopravno tijelo o promjeni adrese prebivališta, boravišta ili sjedišta, radi dostave pismena. Sve do zaprimanja podneska od 27. veljače 2024. Zavod nije obaviješten o promjeni adrese boravišta, niti je do podnošenja žalbe obaviješten o pokretanju postupka za lišenje poslovne sposobnosti tužitelja, a niti je na bilo koji način u postupku koji je prethodio obustavi isplate mirovine i sve do dostave podneska od 27. veljače 2024. imao razloga sumnjati da tužitelja zdravstvene ili druge okolnosti sprečavaju u obavljanju potrebnih radnji tj. dostavi potrebnih podataka. Činjenica da je tužitelj tek nakon obustave isplate mirovine u srpnju 2020., 21. rujna 2022. prisilno smješten u Neuropsihijatrijsku bolnicu dr. Ivan Barbot Popovača, kao i da je nakon obustave isplate mirovine i dostave podneska od 27. veljače 2024., prijedlogom Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Novi Zagreb od 8. kolovoza 2024. pokrenut postupak lišenja poslovne sposobnosti, nije od utjecaja na donošenje drugačijeg rješenja u predmetnom upravnom postupku. Naime, budući da se radi o okolnostima nemogućnosti isplate mirovine zbog nedostavljanja potrebnih podatka od stane tužitelja prije pokretanja postupka lišenja poslovne sposobnosti, te je tužitelj tek nakon podnošenja podneska od 27. veljače 2024., dostavio tražene podatke potrebne za isplatu mirovine, to mu je pravilno uspostavljena isplata mirovine od 27. veljače 2023. prema članku 95. stavku 7. ZOMO-a. Također se napominje da je tužitelj imao mogućnost, u skladu s odredbom članka 11. i članka 155. ZUP a, odmah po saznanju za neisplatu mirovina obratiti se Zavodu vezano za obustavu i mogućnosti ponovne uspostave isplate mirovine, odnosno mogao se informirati o svojim pravima, te tražiti savjet i stručnu pomoć u postupanju u njegovom predmetu, što nije učinio sve do 27. veljače 2024. U svezi sa navodima tužitelja da o obustavi isplate mirovine nije odlučeno aktom u smislu članka 96. ZUP-a ističe se da je obustava isplate mirovine u određenim specifičnim sitaucijama regulirana odredbom članka 95. stavkom 4. ZOMO-a, a istom nije propisana obveza donošenja rješenja, niti je to tužitelj ranije tražio, te isti navodi također nisu od utjecaja na donošenje drugačijeg rješenja u predmetnom upravnom postupku. Tuženik ukazuje na stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi, poslovni broj: Usž-344/2013-3 od 2. travnja 2014. vezano uz nedostatak upravnog akta u pisanoj formi i pravomoćnost dovršetka postupka. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno i predlaže da se donese presuda kojom će sud odbiti tužbeni zahtjev.

6. U podnesku tužitelja od 5. ožujka 2026. kojim se očituje u odnosu na navode iz odgovora na tužbu razvidno je da tužitelj u cijelosti ostaje kod tužbenog zahtjeva i ističe kako su navodi tuženika o opravdanosti obustave isplate mirovine u potpunosti paušalni te nemaju zakonsko uporište u odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Nadalje, tužitelj ostaje kod navoda kako je u predmetnom upravnom postupku počinjena bitna povreda odredaba upravnog postupka i to iz razloga što je tuženik propustio donijeti rješenje (upravni akt) kojim tužitelju obustavlja isplatu mirovine. Navedenim postupanjem tuženik je pogrešno primijenio odredbe članaka 96. i 97. Zakona o općem upravnom postupku (dalje u tekstu: ZUP) koje propisuju obvezu donošenja upravnog akta i to u pisanom obliku. Pritom se tuženik pogrešno poziva odnosno pogrešno tumači odredbu čl. 95. st. 4. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje u tekstu: ZOMO) kada navodi da istom cit. ¨nije propisana obveza donošenja rješenja, niti je to tužitelj ranije tražio¨. Naime, predmetnom odredbom ZOMO-a propisani su slučajevi u kojima Zavod može obustaviti isplatu mirovine i drugih primanja iz mirovinskog osiguranja, međutim ista odredba ni na koji način ne predviđa mogućnost da se isto izvrši bez donošenja upravnog akta odnosno rješenja. Prema tome, s obzirom na to da ZOMO kao lex specialis ne predviđa drugačije, u konkretnom je slučaju valjalo primijeti odredbu čl. 96 ZUP-a kojom je jasno propisano da cit. ¨O upravnoj stvari odlučuje se rješenjem.¨ Uz to, potrebno je i naglasiti kako je odredbom čl. 97. ZUP-a propisana obvezatnost pisane forme rješenja i to na način da donošenje usmenog rješenja predstavlja iznimku od općeg pravila koja nužno mora biti opravdana jednim od taksativno navedenih zakonskih razloga. U svakom slučaju, stavak 3. citirane odredbe ZUP-a jasno propisuje obvezu javnopravnog tijela da rješenje u pisanom obliku dostavi bez odgode, a najkasnije u roku od osam dana od dana donošenja usmenog rješenja pri čemu je službena osoba dužna upozoriti stranku da ima pravo tražiti pisani otpravak usmenog rješenja. Međutim, tuženik je propustio postupiti u skladu s gornjom odredbom čime je počinjena bitna povreda odredaba upravnog postupka. Naposlijetku, tužitelj ističe kako stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Usž-344/2013 na koju se tuženik poziva nije primjenjivo na konkretan upravni predmet. Naime, predmetnom odlukom izraženo je shvaćanje suda kako je isplatom naknade plaće u 100% određenom iznosu pravomoćno riješeno u upravnom postupku odnosno da izvršena isplata naknade plaće predstavlja priznanje prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju bez obzira na nedostatak akta u pisanoj formi. Ovdje je potrebno ukazati kako je u predmetnom slučaju javnopravno tijelo isplatom naknade plaće postupilo u korist stranke upravnog postupka pa je opravdano pozivanje suda na ¨prešutno¨ priznanje prava koja stranki pripadaju na temelju zakona. S druge strane, u ovome konkretnom predmetu, javnopravno tijelo je postupilo protivno interesima tužitelja odnosno ¨odlučivalo je¨ o gubitku njegovih prava. U takvom se slučaju, odredbe zakona kojima se uređuje gubitak nekog prava moraju tumačiti restriktivno, a ne ekstenzivno, pa se pravna stajališta suda izražena u odluci Usž-344/2013 jednostavno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj. Također, tužitelj sudu ukazuje na recentnu odluku Upravnog suda u Rijeci od 24. ožujka 2025., posl.br. Us I-2254/2024 kojom je poništeno rješenje tuženika (kojim je odbijen zahtjev za isplatom zaostalih svota obiteljske mirovine) nakon što je utvrđeno da je u upravnom postupku počinjena povreda odredaba upravnog postupka, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a da je ne takvo činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tuženika da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka

7. U sporu je održana rasprava 12. ožujka 2026., a čime je, kao i dostavom navedenih podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojoj je zamjenik opunomoćenika tužitelja ostao pri navodima iz odgovora na tužbu i podneska od 5. ožujka 2026., a na kojoj je opunomoćenik tuženika naveo da u cijelosti ostala pri navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja, te je istaknuo da je tužitelju obustavljena isplata obiteljske mirovine i to po dojavi Hrvatske poštanske banke s obzirom da su se mirovine vraćale nepridignute. U takvim situacijama praksa je tuženika da se ne donosi rješenje o obustavi isplate jer nije sigurno na koju adresu bi bilo upućeno. Ovakva praksa da se uspostavila nakon što je u više slučajeva utvrđeno da su mirovine isplaćivane i po nekoliko godina ili umrlom osiguraniku ili na pogrešnu adresu ako bi ih netko predizao. Što se tiče uspostave isplate obiteljske mirovine, ona je uspostavljena nakon što je tuženik dobio i formalni zahtjev u tom smislu i to sukladno zakonskim propisima koji reguliraju tu materiju najranije godinu dana od saznanja novih činjenica.

8. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora i pregledao cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

8.1. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

9. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a ovaj Sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

11. Među strankama je sporno je li osporenim rješenjima povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

12. Prema odredbi članka 95. stavka 4. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18,115/18 i 102/19; dalje: ZOMO) Zavod može obustaviti isplatu mirovine i drugih primanja iz mirovinskog osiguranja u okolnostima koje je izazvao korisnik primanja ako korisnik primanja ne dostavi osobni identifikacijski broj (OIB), ne dostavi potvrdu o životu, ne obnovi punomoć, ne dostavi obavijest o promjeni adrese, odnosno ne dostavi bilo koji drugi podatak ili dokument koji Zavod zatraži, a koji Zavod ne može pribaviti službenim putem, ili ako korisnik primanja ne obavi radnju ili ne izvijesti Zavod o činjenicama važnim za daljnju isplatu mirovine ili drugog primanja.

13. Stavkom 7. istog članka propisano je da dospjela primanja iz stavka 4. ovoga članka, koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je izazvao korisnik primanja, mogu se naknadno isplatiti najviše za dvanaest mjeseci unatrag računajući od dana kada su Zavodu dostavljeni traženi podaci, isprave ili obavijesti.

14. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva tužitelja podnesenog dana 27. veljače 2024. za uspostavu isplate mirovine.

15. Nadalje, iz podataka spisa predmeta je razvidno da je tužitelju rješenjem Područne službe u Zagrebu, broj spisa: 454818 od 17. lipnja 2004. priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 3. kolovoza 2003., nakon smrti majke SV.

16. Prvostupanjsko rješenje kojim je tužitelju uspostavljena isplata obiteljske mirovine počevši od 27. veljače 2023. u bitnom, se obrazlaže time da je tužitelju obustavljena isplata obiteljske mirovine u srpnju 2020. jer su mirovine (od veljače do lipnja 2020.) koje su bile doznačene na tadašnji račun korisnika u Zagrebačkoj banci vraćene tuženiku, a isplata da je obustavljena do dostave novog računa, te da je tuženik o obustavi isplate mirovine i potrebi dostave novog računa obavještavao tužitelja dopisima na njegovu adresu prebivališta, međutim da se tužitelj na iste nije odazvao i da je 27. veljače 2024. prvostupanjsko tijelo zaprimilo podnesak kojim tužitelj traži uspostavu mirovine, te da je stoga u skladu s odredbom članka 95. stavka 7. ZOMO-a valjalo uspostaviti isplatu invalidske mirovine počevši od 27. veljače 2023.

17. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja uz obrazloženje u bitnom istovjetno prvostupanjskom rješenju.

18. Tužitelj u tužbi u bitnom prigovara da obustava isplate obiteljske mirovine do koje je došlo u srpnju 2020. nije utemeljena na zakonu, da o obustavi isplate obiteljske mirovine nije donesen akt (odluka) kojom je u predmetnoj upravnoj stvari odlučeno o obustavi isplate obiteljske mirovine tužitelju, a čime je tužitelj i formalno onemogućen u zaštiti svojih pravnih interesa. Kako je tuženik u ovoj upravnoj stvari donio rješenje o uspostavi isplate obiteljske mirovine, to je argumentum a contrario o obustavi isplate mirovine trebalo također donijeti rješenje sukladno propisima koji uređuju upravni postupak. Nadalje, vezano za navode tuženika da je tužitelja dopisima obavještavao o potrebi dostave novog računa, tužitelj osporava tu činjenicu i navodi da navedene dopise nikada nije dobio.

19. S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, ovaj Sud ne može osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje ocijeniti zakonitim, niti za sada otkloniti tužbene prigovore tužitelja.

20. Naime, kako spisu predmeta upravnog tijela ne prileži rješenje o obustavi isplate mirovine tužitelju u srpnju 2020. (na koju se obustavu isplate mirovine u osporenim rješenjima pozivaju tuženik i prvostupanjsko tijelo) to ovaj Sud već iz navedenog razloga nije u mogućnosti ispitati zakonitost osporenih rješenja, niti otkloniti tužbene prigovore o povredi prava tužitelja. Pored toga spisu predmeta ne prileže dokazi da je tužitelj uredno pozvan na dostavu novog računa od strane upravnog tijela (spisu ne prileže dostavnice o uručenju navedenih dopisa tužitelju) pa stoga ovaj Sud, u svemu prethodno navedenom, za sada ne može otkloniti prigovore tužitelja da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni naprijed citirane odredbe članka 95. ZOMO- a, odnosno da do obustave isplate mirovine nije došlo u okolnostima koje je izazvao korisnik primanja, ovdje tužitelj.

21. Glede pozivanja tuženika na stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Usž-344/2013 za navesti je da isto nije primjenjivo na konkretan upravni predmet.

22. Slijedom navedenog, osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje ovaj Sud ne može ocijeniti zakonitim, radi čega je valjalo, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a, a postupajući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, poništiti osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje tuženika i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, odnosno presuditi kao u izreci presude.

23. U postupku povodom ove presude prvostupanjsko tijelo će utvrditi točno kojim rješenjem je i kada je odlučeno o obustavi isplate mirovine (ukoliko je takvo rješenje uopće doneseno budući da ne prileži spisu upravnog tijela) te kada je tužitelj zaprimio dopise tuženika kojim ga se obavještava o potrebi dostave novog računa, nakon čega će biti u mogućnosti novim rješenjem koje će valjano obrazložiti odlučiti o predmetnom zahtjevu tužitelja pridržavajući se pritom izloženih pravnih shvaćanja i primjedaba ovog suda, u skladu s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS-a.

24. S obzirom na uspjeh tužitelja u ovom sporu valjalo je pozivom na odredbu članka 144. stavka 1. u svezi članka 147. stavka 1. ZUS-a priznati zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe i troška zastupanja na ročištu od 12. ožujka 2026., svaka radnja po 500 bodova, odnosno ukupno 2.000,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV iznosi ukupno 2.500,00 eura (Tbr. 27. toč. 1. u svezi Tbr. 46. i Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s odredbom članka 144. stavka 3. ZUS-a.

24.1. Sud nije našao opravdanim troškom zatraženi trošak sastava podneska od 5. ožujka 2026. u smislu odredbe članka 144. ZUS-a obzirom da je sve navedeno tužitelj mogao iznijeti i na ročištu od 12. ožujka 2026., a na kojem je u cijelosti ostao pri navodima tužbe i podneska od 5. ožujka 2026., a koji trošak mu je obistinjen.

24.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Splitu 9. travnja 2026.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS-a). Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 148. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela

- u spis.