REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] Z 5
Poslovni broj: Us I-1289/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja Green Delivery Workers d.o.o. (OIB: 58598984169), Rijeka, Korzo 6, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Žrtava fašizma 3, kojeg zastupa službena osoba ZŽ, radi ukidanja dozvole za boravak i rad, 8. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, KLASA: UP/I-216-02/24-09/169686, URBROJ: 511-09-38- 25-4 od 5. svibnja 2025., te radi naknade troškova ovoga upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/24-09/169686, URBROJ: 511-09- 38-25-4 od 5. svibnja 2025., ukinuta je dozvola za boravak i rad, KLASA: UP/I-216- 02/24-09/169686 od 31. listopada 2024. (s rokom važenja od 31. listopada 2024. do 30. listopada 2025.) za indijskog državljanina GŽ (t. 1. izreke rješenja), te je određeno da je navedeni stranac dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) u roku od 15 dana od izvršnosti rješenja, uz ostale prateće odluke (t. 2. -5.).
2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tuženik je propustio u obzir uzeti činjenicu da tužitelj nije mogao u zakonskom roku od šest mjeseci od početka valjanosti dozvole za boravak i rad stići u Republiku Hrvatsku, budući da za tužitelja nije pravomoćno okončan postupak za izdavanje vize koji se vodi pred Veleposlanstvom Republike Hrvatske u Republici Indiji te Ministarstvom vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Tužitelj je zaprimio prvostupanjsku odluku o odbijanju zahtjeva za izdavanje vize od 14. travnja 2025., protiv koje odluke je tužitelj izjavio žalbu. Nezakonite su i točke 2., 3., 4. i 5. izreke osporavanog rješenja, vezane uz dužnost napuštanja područja EGP-a, jer tužitelj nije ni stupio na hrvatski teritorij. Jasno je, stoga, da tužitelj nije bio u mogućnosti u zakonskom roku stići u Republiku Hrvatsku. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u nespecificiranom iznosu.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Tuženik ne može utjecati na tijek ili trajanje postupka za izdavanje vize, niti je tuženik dužan preispitivati rad i odluke drugih tijela. Dozvola za boravak i rad može se ostvarivati i zadržavati samo uz ispunjenje svih uvjeta, uključujući važeću vizu. Smisao izdavanja dozvole za boravak i rad, kao konstitutivnoga pravnog akta, osiguranje je zakonitog poslovanja državljanina treće zemlje u razdoblju koje treba logički uslijediti nakon izdavanja dozvole. Tužbeni navod koji se odnosi na dužnost napuštanja EGP-a irelevantan je i ne utječe na zakonitost rješenja, čije donošenje nije bilo uvjetovano realizacijom ulaska ili izlaska iz zemlje. Ishod postupka nije zapreka da navedeni državljanin treće zemlje u budućem razdoblju uredi svoj status stranca u Republici Hrvatskoj, kada za to budu ispunjeni svi propisani uvjeti. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, te u spisu ovog spora.
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Prema članku 87. stavku 1. točki 3. podtočki b) Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25), Ministarstvo unutarnjih poslova će, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, ukinuti privremeni boravak državljaninu treće zemlje ako ne prijavi svoje boravište policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji u roku od šest mjeseci od početka valjanosti privremenog boravka, ako mu je za ulazak u Republiku Hrvatsku potrebna dugotrajna viza.
7. Tužitelju je rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/24-09/169686, URBROJ: 511-09-38-24-3 od 31. listopada 2024. izdana dozvola za boravak i rad za razdoblje od 31. listopada 2024. do 30. listopada 2025. godine. Među strankama je nesporno da je tužitelju za ulazak u Republiku Hrvatska potrebna dugotrajna viza, te da tužitelj u roku od šest mjeseci od početka valjanosti privremenog boravka nije prijavio svoje boravište policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji. Pritom nije od utjecaja s kojim pravnim ili stvarnim zaprekama je tužitelj bio suočen pri ispunjenju rečene dužnosti, tj. neovisno o tome da li stranka, primjerice, nije uspjela ishodovati vizu, ili se razbolila, ili je u tom razdoblju imala važnih obiteljskih obveza, i dr. Ovdje se ne utvrđuje odgovornost stranke, nego fakticitet izostanka prijave boravišta u [adresa], tj. fakticitet legalnog boravka u Republici Hrvatskoj u svrhu rada.
8. Tuženik, pritom, osnovano naglašava da tužitelj može podnijeti novi zahtjev za uređenje svojeg statusa stranca u Republici Hrvatskoj, pod za to propisanim pretpostavkama.
9. U vrijeme donošenja osporavanog rješenja tuženik se mogao nalaziti u Republici Hrvatskoj (u ovoj vrsti predmeta tuženik utvrđuje je li stranka prijavila boravište, a ne da li joj je izdana viza), pa utoliko uzgredne odluke sadržane u točkama 2., 3., 4. i 5. osporavanog rješenja nisu nužno bespredmetne. Podredno, tuženik utemeljeno ističe da postojanje tog dijela izreke osporavanog rješenja ne dovodi u pitanje zakonitost toga rješenje.
10. Sud je utvrdio i da je tuženik prilikom sastavljanja obrazloženja svojeg rješenja propustio navesti činjenice na podlozi kojih je utvrđeno da su ispunjene pretpostavke za primjenu zakonskih odredbi navedenih u obrazloženju, sadržaj kojih odredbi, k tomu, nije iznesen. Međutim, spomenuti procesni nedostatak ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS) propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (čl. 98. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.
11. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24), vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
U Rijeci 8. travnja 2026.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- Green Delivery Workers d.o.o., Rijeka, Korzo 6, putem oglasne ploče
- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, Sektoru za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Žrtava fašizma 3
