REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-1428/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Martini Barić, u pravnoj stvari tužitelja u pravnoj stvari tužitelja GRAD SISAK, Rimska 26, Sisak, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Rupčić, odvjetnik u ZOU Rupčić i Kostanjšek iz Siska, protiv tuženika E.ON Distribucija plina d.o.o., Sveta Nedjelja, Trg Ante Starčevića 2, OIB: 85690422241, kojeg zastupa punomoćnica Željka Rostaš Blažeković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, j.t.d. Zagreb, radi poništaja pravorijeka, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Poništava se pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori broj AS-P-2023/17 od 10. veljače 2025. u predmetu između tužitelja Grada Siska, Rimska 26, Sisak OIB: 08686015790 i tuženika: E.ON Distribucija plina d.o.o., OIB: 85690422241, Sveta Nedjelja, Trg Ante Starčevića te se predmet vraća Stalnom arbitražnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori na ponovni postupak."

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku iznos od 11.112,47 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je pred Stalnim arbitražnim sudištem Hrvatske gospodarske komore (dalje: Stalno arbitražno sudište HGK) arbitražni postupak između ovdje parničnih stranaka okončan pravorijekom broj AS-P-2023/17 od 10. veljače 2025., kojim pravorijekom je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 107.349,45 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos. Tužitelj smatra da su ispunjeni uvjeti za poništaj pravorijeka iz članka 36. stavka 2. točka 2) b) Zakona o arbitraži ("Narodne novine" 88/2000.; dalje - ZA) jer je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske, budući da je u suprotnosti s osnovnim načelima pravnog poretka Republike Hrvatske i to: načelom pravne sigurnosti, načelom savjesnosti i poštenja, osobito prilikom ispunjenja obveza (pacta sunt servanda), načelom zabrane zlouporabe prava i načelom autonomije ugovornih strana u uređivanju njihovih obveznopravnih odnosa. U tužbi iznosi činjenični slijed predmeta arbitražnog spora te u bitnom navodi da je pravorijek donesen na način da je arbitražno vijeće odbilo tužbeni zahtjev jer su dvojica članova vijeća smatrali da je predmetni dug zastario, dok je treći član arbitražnog vijeća iznio izdvojeno mišljenje.

2. Po pitanju povrede načela pravne sigurnosti u tužbi ističe da je prije pokretanja predmetnog arbitražnog postupka, tužitelj pokrenuo tri arbitražna postupka u kojima je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, iako je tuženik i u prvom (AS -P- 2014/27) i u trećem arbitražnom postupku (AS-P-2020/23) stavio prigovor zastare, koji su odbijeni, dok u drugom arbitražnom postupku (AS-P-2017/40) tuženik nije istaknuo prigovor zastare. Stava je da je ranijim arbitražnim odlukama tužitelj stekao određenu pravnu poziciju jer su već tri tužbena zahtjeva bila prihvaćena u cijelosti, prigovor zastare je u tim odlukama odbijen odnosno u jednom od njih nije ni istaknut pa tužitelj svakako ima legitimno očekivanje da će, sukladno načelu pravne sigurnosti i načelu stečenih prava, i četvrti put biti donesena odluka u korist tužitelja, jer se apsolutno ništa nije promijenilo niti u pogledu činjenične, a niti u pogledu pravne osnovanosti njegovog zahtjeva.

3. U pogledu povrede načela savjesnosti i poštenja, osobito prilikom ispunjenja obveza (pacta sunt servanda) ističe da u predmetnom kao ni u ranijim arbitražnim postupcima između stranaka nije bilo sporno da predmetni ugovor nije raskinut, da traje do 2031. i da je na snazi, kao što nije bilo sporno da je jedna od obveza tuženika iz Ugovora o koncesiji bila izgraditi plinsku mrežu na ugovornom području. U tom dijelu iznosi činjenice predmetnog arbitražnog spora te svoja stajališta o relevantnim utvrđenjima Stalnog arbitražnog sudišta HGK u tom predmetu smatrajući da se pobijanom odlukom odobrava samovoljno neispunjenje obveza iz ugovornog odnosa koji dalje i traje, budući da je upravo volja ugovornih strana bila da tužitelj za svo vrijeme trajanja Ugovora o koncesiji ima pravo tražiti ili ispunjenje pojedine obveze, za slučaj da tuženik kasni s njenim ispunjenjem ili ju neuredno izvršava, ili tražiti ugovornu kaznu ili raskinuti ugovor.

4. Osvrće se i na povredu načela zabrane zloporabe prava ističući da ugovorna kazna ima akcesorni karakter u odnosu na glavnu ugovornu obvezu, ali za naplatu iste postoje uvjeti dok god egzistira ugovor između stranaka, jer je upravo smisao njenog utemeljenja postrožiti odgovornost za slučaj neispunjenja ili neurednog ispun jenja ugovora, koji je u konkretnom još uvijek na snazi.

5. U smislu povrede načela autonomije ugovornih strana u uređivanju njihovih obveznopravnih odnosa u tužbi iznosi da je tužitelj u cijelosti suglasan s izdvojenim mišljenjem člana Vijeća Ivice Crnića, kojeg citira te navodi da citirani dio izdvojenog mišljenja predstavlja činjenično i pravno stajalište tužitelja, a koji se tiče odredbe predmetnog ugovora o ugovornoj kazni.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, te osporava činjenice iznesene u tužbi. Ističe da pojam javnog poretka predstavlja temeljna načela određenog pravnog sustava, načela iz konvencija i samog Ustava Republike Hrvatske, a ne osnovna načela iz Zakona o obveznim odnosima, kako to pogrešno ističe tužitelj. Navodi da tužitelj upire na navodnu ispravnost činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava u tri arbitražna postupka koja su prethodila predmetnom te u kojima su doneseni pravorijeci, iako navedeno nije zakonom predviđen razlog za poništaj arbitražnog pravorijeka iz članka 36. stavka 2. točke 2) b) ZA-a. Tuženik ističe da sud ne može povodom tužbe za poništaj arbitražnog pravorijeka ispitivati činjenično stanje na temelju kojeg je donesen pravorijek, a niti to je li u sličnim stvarima donesen drugačiji pravorijek, a pritom se tuženik poziva na stajališta iz odluke Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž-574/04 od 12. prosinca 2006.

7. Tuženik ističe da je praksa Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda RH da se sudska zaštita može pružiti samo u slučajevima kada je u arbitražnom postupku povrijeđeno neko od temeljnih vrijednosti pravnog poretka, što znači da u sudskom postupku pokrenutom radi pobijanja pravorijeka, dok zaštitu ne uživaju apsolutno sve kogentne norme, nego samo one norme koje predstavljaju temeljne vrijednosti pravnog sustava. Drugačije tumačenje bi dovelo u pitanje svrhu postojanja arbitraže. Stava je da nisu ispunjeni uvjeti za poništaj Pravorijeka jer navodne povrede na koje se poziva tužitelj u tužbi uopće ne predstavljaju razloge za poništaj pravorijeka sukladno članku 36. ZA-a.

8. Tuženik u odnosu na tužiteljeva uporišta u pogledu zastare u osporenoj odluci Stalnog arbitražnog sudišta HGK-a, a nastavno na druge odluke između ovdje parničnih stranaka ispred tog sudišta, navodi da je prigovor zastare pravno i činjenično potpuno različit i odvojen od prigovora zastare ugovorne kazne kao sporedne tražbine, a do koje zastare dolazi uslijed zastare glavne tražbine na projektiranje i izgradnju obveznog dijela sustava. Upire na to da tužitelj, citirajući izdvojeno mišljenje arbitra, po prvi puta u tužbi tvrdi da su „ugovorne strane slobodnom i ozbiljnom voljom ugovorile da tužitelj ima ovlast zahtijevati naplatu ugovorne kazne, u svako vrijeme kad tuženik ili kasni s ispunjenjem obveza iz Ugovora i/ili ne ispunjava Ugovor u cijelosti na način predviđen Ugovorom, a tužitelj kao davatelj koncesije ne raskine Ugovor već upravo izricanjem ugovorne kazne ustraje na njegovu ispunjenju .“ Nadalje, ističe da tvrdnja o povredi načela autonomije ugovornih strana u uređivanju njihovih obveznopravnih odnosa je potpuno neosnovana, ona ne proizlazi niti iz činjenica utvrđenih tijekom postupka koji je rezultirao Pravorijekom, a niti iz tvrdnji stranaka. Iznosi da tužiteljeve tvrdnje o navodnoj povredi načela savjesnosti i poštenja, osobito prilikom ispunjavanja obveza (pacta sunt servanda), kao i navodnoj povredi načela zabrane zlouporabe prava, se svode na tvrdnje tužitelja o tome da tuženikovo isticanje prigovora zastare predstavlja zlouporabu prava od strane tuženika, te da stoga Pravorijek valja poništiti jer je protivan javnom poretku. U preostalom dijelu odgovora na tužbu tuženik se osvrće na činjenično stanje predmeta koje tužitelj iznosi u tužbi, a koje je utvrđeno pred izabranim Stalnim arbitražnim sudištem HGK.

9. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te se usprotivio navodima iz odgovora na tužbu ističući da je prethodne tri odluke istog arbitražnog sudišta potrebno sagledati jer su one relevantne i mjerodavne za odlučivanje u ovom predmetu, posebice iz razloga što je isti arbitražni sud u istom činjeničnom i pravnom sporu između istih stranaka zauzeo jedno pravno shvaćanje, dok je u predmetnom osporenom pravorijeku zauzeo suprotno pravno shvaćanje. Također, tužitelj je istaknuo da arbitražni sudovi primjenjuju materijalno pravo Republike Hrvatske te su se dužni voditi pravnim i moralnim načelima Republike Hrvatske.

10. Tuženik s druge strane, u daljnjem tijeku postupka ističe da tužitelj pogrešno shvaća institut legitimnih očekivanja da se objektivne granice pojedinog arbitražnog pravorijeka proširuju na svaku daljnju arbitražu koja se vodi ili bi se mogla voditi između istih stranaka. Smatra da prethodni pravorijeci između istih stranaka, ovdje parničnih stranaka, nisu relevantni u ovom predmetu budući da se radi o činjeničnim i pravnim osnovama u tim pravorijecima koje nisu identične činjeničnim i pravnim osnovama predmetnog osporenog pravorijeka.

11. Tijekom postupka sud je od Stalnog arbitražnog sudišta HGK-a pribavio predmete tog sudišta poslovnih brojeva AS-P-2014/27, AS-P-2020/23, AS-P-2017/40, kao i predmetni spis tog sudišta poslovnog broja AS-P-2023/17 kako bi parničnim strankama omogućio uvid u te predmete, s time da je sud na pripremnom ročištu održanom 20. siječnja 2026. naložio tužitelju da u predmetni spis priloži samo one dijelove tih predmeta Stalnog arbitražnog sudišta HGK-a koji su relevantni za odlučivanje o predmetu spora jer sud neće uzeti u obzir one navode koji se odnose na pribavljene predmete, a ne tiču se predmeta spora. Nakon na taj način pribavljene dokumentacije u predmetni spis, sud je izvršio uvid u svu priležeću dokumentaciju predmetnom spisu te ih je cijenio u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

12. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za poništaj pravorijeka Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori broj AS-P-2023/17 od 10. veljače 2025. zbog razloga propisanih odredbom članka 36. stavka 2. točke 2) b) ZA-a, odnosno da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

13. Između stranaka nije sporno da su pred Stalnim arbitražnim sudištem HGK-a između istih parničnih stranaka doneseni pravorijeci poslovnih brojeva AS-P-2014/27, AS-P-2020/23, AS-P-2017/40, kao i predmetni pravorijek poslovnog broja AS-P- 2023/17, no između parničnih stranaka je sporno je li donošenjem pravorijeka AS-P- 2023/17 od 10. veljače 2025. došlo do povrede javnog poretka Republike Hrvatske.

14. Prema odredbi članka 36. stavka 2. točke 2) ZA-a pravorijek može poništiti sud iz članka 43. stavka 1. toga Zakona, ako sud nađe, i kad se stranka nije pozvala na taj razlog: a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske, b) da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

15. Ovaj sud je utvrdio da je predmet spor arbitrabilan budući da su stranke odlučile svoje sporove o pravima kojima mogu slobodno raspolagati, rješavati pred arbitražnim sudom (članak 3. ZA-a). Zakon određuje samo jednu pretpostavku za dopustivost arbitriranja, a to je dispozitivnost spornih prava, tek kad bi stranke izašle iz tog okvira i predvidjele arbitražu za rješavanje spora o pravima kojima one ne mogu raspolagati, takav bi pravorijek po službenoj dužnosti sud poništio. Nadalje, arbitražni je pravorijek u skladu s javnim poretkom Republike Hrvatske i njime se poštuju kogentne norme i osnovna načela pravnog poretka.

16. U konkretnom slučaju tužitelj se poziva na razlog za poništaj pravorijeka na koji sud pazi po službenoj dužnosti pa je suprotnost pravnom poretku razlog koji će se obuhvatiti u daljnjem obrazlaganju ove presude, kroz prizmu tužiteljevih uporišta na način kako ih je iznio u ovom predmetu i u svijetlu povrede načela za koje tužitelj smatra da su počinjeni od strane Stalnog arbitražnog sudišta HGK-a.

17. Prije svega, potrebno je razjasniti, a što i sam tužitelj u svojim navodima tijekom postupka ističe, da sud nije ovlašten ocjenjivati pravilnost arbitražne odluke izvan okvira zadanih odredbom članka 36. ZA-a kao i da sud ne kontrolira činjenična utvrđenja na kojima se zasniva arbitražna odluka, nego u konkretnom slučaju može utvrđivati samo je li pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

18. Pod pojmom javnog poretka Republike Hrvatske valja uzeti u obzir pravna i moralna načela na kojima počiva sustav Republike Hrvatske pa se pojam javni poredak ne bi trebalo tumačiti u smislu svih kogentnih normi jedne države, već u smislu osnovnih načela pravnog poretka te države. Prema stajalištu ovog suda, prilikom pozivanja na suprotnosti pravorijeka s pravnim poretkom Republike Hrvatske nije dovoljno da se samo navedu pojedina načela obveznopravnih odnosa kako to tužitelj navodi - povreda načela pravne sigurnosti, načela savjesnosti i poštenja, načela zabrane zlouporabe prava i načela autonomije ugovornih strana u uređivanju njihovih obveznopravnih odnosa, već je potrebno da se povreda tih načela ogleda u posljedicama koji pravorijek donosi za same stranke, kao i da te posljedice dovode do narušenja javnog poretka Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju, posljedice pravorijeka na način kako ga je donijelo Stalno arbitražno sudište HGK-a su upravo one posljedice do kojih dovodi i svaka druga odluka o pravima i interesima stranaka, bila ona sudska odluka ili odluka donesena povodom odabranog arbitražnog sudišta, pa nema mjesta utvrđenju da je predmetni pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

19. Naime, iako se tužitelj poziva na načela obveznopravnih odnosa, iz samog sadržaja tužbe i tužiteljevih uporišta proizlazi da je tužitelj stajališta da izabrano sudište donijelo pogrešnu odluku o predmetu spora između stranaka, posebice iz razloga što je o primjenjivosti instituta zastare u predmetnom pravorijeku odlučio drugačije nego li u svojim odlukama u drugim predmetima između istih stranaka. Na taj način tužitelj, sva spomenuta načela obveznopravnih odnosa na čiju povredu upire, interpretira na način da iznosi svoj stav da je vijeće Stalnog arbitražnog sudišta HGK-a koje je donijelo pravorijek pogrešno odlučilo o institutu zastare, odnosno da se povreda načela oveznopravnih odnosa ogleda u tome što je odabrano sudište donijelo pogrešnu odluku.

20. Naime, odabrana su sudišta, na temelju sporazuma stranaka, ovlaštena suditi i primjenjivati pozitivne pravne propise Republike Hrvatske kojima se reguliraju pravna pitanja koja su se ukazala spornim između stranaka. Tužitelj tužbenim zahtjevom i tužbenim razlozima na kojima zasniva tužbeni zahtjev nastoji da ovaj sud ponovno preispita pravorijek zbog povrede za koju smatra da ju je Stalno arbitražno sudište HGK-a počinilo prilikom donošenja odluke povodom prigovora zastare ugovorne kazne. Budući da su parnične stranke izrazile svoju volju za rješavanje svog spora pred odabranim sudištem, one su, iz tog razloga, dužne prihvatiti odluku tog sudišta, čak i kada smatraju da je ona nepravilna. Ovaj sud ne može sveobuhvatno preispitivati odluke arbitražnog sudišta, već je jedino relevantno vrijeđaju li se pravorijekom osnovna načela domaćeg pravnog poretka. Ovaj sud je stajališta da u trenutku donošenja ove presude ne postoji suprotnost pravorijeka s javnim poretkom Republike Hrvatske, o čemu će iznijeti razloge u daljnjem obrazloženju svoje odluke.

21. Pravorijek nije u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske jer se povredama na koje tužitelj upire i za koje smatra da su počinjene ne ugrožavaju temeljne vrijednosti pravnog sustava Republike Hrvatske. Sudska praksa je već postala uvriježena u tom smislu te je u parnicama povodom tužbi za poništaj arbitražnog pravorijeka tumačenje sadržaja javnog poretka ograničeno svrhom instituta, koji je, instrument ograničene kontrole privatnog judikata, i ne može predstavljati nedopušteno upuštanje u preispitivanje činjeničnih i pravnih utvrđenja i ocjena arbitražnog suda. Stoga ovaj sud drži da razlozi za poništaj pravorijeka koje tužitelj iznosi u tužbi ulaze u sferu ponovnog suđenja i odlučivanja o samoj stvari, a zadaća suda nije upuštati se u suđenje i provođenje postupka koji bi trebao nadomjestiti citirani pravorijek jer bi takvo postupanje bilo protivno naravi i cilju arbitražnog postupka. Stoga, sud u sporu radi poništaja pravorijeka nije ovlašten ispitivati niti ocjenjivati je li mjerodavno pravo za nastup zastare ugovorne kazne u pobijanom pravorijeku pravilno primijenjeno, već je odlučno da pravorijek nije u suprotnosti s javnim poretkom.

22. Tužitelj smatra da je osporenom odlukom Stalnog arbitražnog sudišta HGK-a došlo do povrede pravne sigurnosti u smislu tužiteljevog legitimnog očekivanja i to povodom ranije donesenih pravorijeka pred istim odabranim sudištem između istih stranaka, a navedeno iz razloga što je tužitelj time stekao određenu pravnu poziciju budući da su njegova tri tužbena zahtijeva prethodno prihvaćena. Takva tužiteljeva teza ne može opstati upravo iz razloga što odabrano sudište nije vezano svojim prethodnim odlukama, a njegove prethodne odluke ni na koji način ne utječu ni na odluku ovog suda prilikom ocjene je li tom odlukom došlo do povrede javnog poretka. Naime, ovom sudu ne bi bile relevantne odluke iz drugih pravorijeka istog odabranog sudišta čak ni kada bi preispitivao činjenična utvrđenja iz osporene odluke odabranog sudišta, a posebice mu nisu relevantne prilikom donošenja odluke u okviru odredbe iz članka 36. ZA-a.

23. U smislu povrede načela savjesnosti i poštenja na koju se tužitelj poziva valja reći da ovaj sud drži da osporenim pravorijekom nije došlo do povrede načela prema kojem ugovore treba poštovati jer su upravo parnične stranke predmetnim ugovorom o koncesiji o kojem je u konkretnom slučaju riječ, odnosno člankom 38. tog ugovora (list 72. spisa) uredile svoje odnose na način da će sporove i sporna pitanja koja proizađu iz njihovog odnosa, kao i sporove o njihovoj povredi rješavati pred nadležnom institucionalnom arbitražom, pred Stalnim arbitražnim sudištem HGK-a. Tužiteljeve tvrdnje da je odabrano sudište donošenjem osporenog pravorijeka počinio povrede načela savjesnosti i poštenja bi predstavljale ponovno suđenje i odlučivanje o meritumu stvari koji su povjerile tom sudištu. Stoga, nema mjesta ni utvrđenju povrede savjesnosti i poštenja na koju tužitelj upire svojim tvrdnjama.

24. U odnosu na povredu načela zabrane zloporabe prava, za koju tužitelj tvrdi da je nastala jer je odabrano sudište pogrešno ocijenilo da je nastupila zastara prava na naplatu ugovorne kazne, i u tom slučaju, kada bi ovaj sud preispitivao ispravnost takve odluke, bi se radilo o ponovnom suđenju o konkretnoj pravnoj stvari o kojoj su stranke povjerile suđenje odabranom sudištu. Naime, iz sadržaja tužbenih navoda proizlazi da tužitelj drži da je došlo do zloporabe prava od strane tuženika, prema predmetnom ugovoru o koncesiji, a navedeno ne može predstavljati razlog za suprotnost pravorijeka s javnim poretkom Republike Hrvatske, posebice ne na način da je zbog toga osporeni pravorijek u suprotnosti s pravnim poretkom Republike Hrvatske.

25. Također, ovaj sud je stava da pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta HGK-a ne predstavlja povredu načela autonomije ugovornih strana iz istih razloga koje je prethodno iznio u obrazloženju ove presude, a posebice što tužitelj u smislu povrede tog načela upire na okolnost da je jedan od trojice članova vijeća iznio izdvojeno mišljenje. Naime, svaki od članova vijeća odabranog sudišta ima mogućnost i vlastitu autonomiju iznijeti drugačije mišljenje od ostalih članova, što posljedično, a ni u konkretnom slučaju, ne dovodi do povrede načela na kojima počiva javni poredak Republike Hrvatske.

26. Na temelju odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. stavaka 1. i 2. i članka 164. ZPP-a donesena je odluka o trošku (točke II. i III. Izreke). Tuženiku je, u skladu s Tbr. 8. Tarife nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 128/23.; dalje -Tarifa), priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.616,36 eura, u skladu s Tbr. 8. Tarife mu je priznat trošak podnesaka od 30. prosinca 2025. i od 6. ožujka 2026. svaki u iznosu od po 1.616,36 eura, u skladu s Tbr. 9. trošak pristupa ročištu od 10. studenog 2025. u iznosu od 808,18 eura i pristupa ročištima od 20. siječnja 2026. i 16. ožujka 2026., svako u iznosu od po 1.616,36 eura, što sveukupno iznosi 8.889,98 eura, a uvećano za PDV (25%) iznosi 11.112,47 eura.

U Zagrebu 8. travnja 2026.

Sutkinja

Martina Barić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku