REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1199/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja BOKAVŠEK d.o.o., OIB 60787614257, Umag, Nikole Tesle 11, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Zagreb, Listopadska ulica 2, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2140/2025 od 2. veljače 2026., 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2140/2025 od 2. veljače 2026. u pobijanim točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2140/2025 od 2. veljače 2026. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 186,38 € sa zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2024. do isplate (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 186,38 € po stopi kola prelazi stopu određenu u točki I. izreke, kao neosnovan (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 € sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. do isplate (točka III. izreke). Odbijaju su tužiteljevi zahtjevi za isplatu zateznih kamata na trošak u iznosu od 144,91 € po stopi koja prelazi stopu određenu u točki III. izreke i za naknadu troškova u iznos od 6,63 € sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. do isplate, kao neosnovani (točka IV. izreke).

2. Protiv točaka I. i III. izreke tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju žalbe u bitnome osporava svoju aktivnu i pasivnu legitimaciju, osnovu i visinu sporne tražbine. Ističe da je vlasnik vozila trebao popraviti vozilo po jeftinijim cijenama, u preporučenim servisima, a kako to nije učinio, doprinio je da šteta bude veća i tako postupio protivno odredbi čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Osporava zatezne kamate, smatrajući da one eventualno teku od dana donošenja pobijane presude (2. veljače 2026.), te odluku o trošku. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 107,01 €.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjska presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146,25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP -a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

5. Budući da je u ovom predmetu vrijednost predmeta spora 186,38 € radi se o sporu male vrijednosti do 6.630,00 EUR (čl. 502. st. 1. ZPP-a), te se presuda ne može, sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, ali ni zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

6. Iz podataka u spisu proizlazi da su tuženikov osiguranik i tuženik sklopili kasko policu te da je tuženikovom osiguraniku 13. srpnja 2024. nastala šteta na vozilu te je tuženikov osiguranik prijavio tuženiku štetni događaj, a tuženik je napravio procjenu štete (izvid štete broj: 248603200604 – list 52 i list 95. spisa) i kalkulaciju troška popravka vozila. Nakon štetnog događaja, oštećenik (tuženikov osiguranik) je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je vozilo prema nalogu vlasnika popravio i vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve prema pravilima struke, te je za svoju uslugu ispostavio račun broj 208-P1-2 od 17. listopada 2024. u ukupnom iznosu od 1.275,13 € (list 50. spisa). Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i likvidirao račun, ali na iznos od 1.088,75 €, a razliku od 186,38 € po računu tuženik nije platio jer je za taj iznos osporavao cijenu rada limara i lakirera. Oštećenik je kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 12. veljače 2025. sklopio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 74. – 75. spisa) kojim je prenio na tužitelja navedeno potraživanje, a o čemu je tuženik obaviješten (list 76. – 78. spisa).

7. Predmet spora je razlika u cijeni rada limara/lakirera te tužbom tužitelj zahtijeva od tuženika plaćanje navedenog iznosa od 186,38 €, navodeći da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, a o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga.

8. Dakle, tuženik je tijekom postupka osporavao ne samo osnov i visinu tužbenog zahtjeva koja se odnosi na cijenu radnog sata tužitelja, nego i aktivnu legitimaciju i pasivnu tužitelja.

9. Neosnovano tuženik osporava aktivnu legitimaciju. Naime, tužitelj je uz tužbu dostavio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 12. veljače 2025., sklopljen između ČJ kao ustupitelja (oštećenika) i tužitelja kao primatelja tražbine, kojim je na tužitelja prenesena predmetna tražbina u iznosu od 186,38 €, a o kojem ustupu je tuženik bio uredno obaviješten. Prema odredbi čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), tužitelj kao primatelj ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je ČJ kao ustupitelj imao prema tuženiku kao dužniku do ustupanja. U konkretnom slučaju nedvojbeno je utvrđena identičnost ustupljene tražbine i predmetnog štetnog događaja, budući da iz Izvida štete tuženika proizlazi da se isti odnosi upravo na predmetni štetni događaj (broj spisa odgovara oznaci štete navedenoj u Ugovoru o ustupu tražbine), dok iz računa tužitelja broj 208 -P1-2 proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila nastao upravo tim štetnim događajem. Slijedom navedenog, tužitelj ne temelji svoju aktivnu legitimaciju na činjenici izvršenog popravka, već na valjano stečenoj tražbini prema tuženiku, koja je na njega prenesena sukladno citiranim zakonskim odredbama, pa je ovlašten zahtijevati ispunjenje iste u cijelosti, zbog čega je prigovor tuženika o nepostojanju aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan.

10. Neosnovano tuženik osporava i svoju pasivnu legitimaciju. Iz spisa predmeta, a osobito iz priložene kasko police osiguranja, nedvojbeno proizlazi da je za predmetno vozilo u trenutku nastanka štetnog događaja postojala valjana i važeća polica osiguranja kod tuženika, slijedom čega isti odgovara za naknadu nastale štete. Dodatno, činjenica da je tuženik po istoj polici već izvršio djelomičnu isplatu naknade štete predstavlja izričito i nedvojbeno priznanje postojanja svoje obveze, kako u pogledu osnove tako i u pogledu svojstva dužnika, čime je njegova pasivna legitimacija u ovom postupku jasno potvrđena. Sukladno odredbama čl. 80. st. 1., čl. 81. st. 1. i čl. 84. st. 1. ZOO-a, ustup tražbine nema utjecaja na obvezu dužnika, već dolazi isključivo do promjene na strani vjerovnika, dok sadržaj, pravna osnova i opseg obveze ostaju neizmijenjeni. Slijedom navedenog, kako je predmetna tražbina valjano ustupljena tužitelju, isti je stupio u pravni položaj oštećenika kao izvornog vjerovnika, dok je tuženik zadržao status dužnika iste tražbine. Stoga je pravno irelevantno postojanje neposrednog ugovornog odnosa između stranaka ovog postupka, budući da obveza tuženika proizlazi iz njegova odnosa s osiguranikom, odnosno iz štetnog događaja obuhvaćenog policom osiguranja. Nadalje, prema općim pravilima obveznog prava o odgovornosti i ispunjenju obveza, sadržanim u Zakon o obveznim odnosima, dužnik je dužan ispuniti obvezu vjerovniku, a nakon valjanog ustupa upravo tužitelj postaje nositelj prava zahtijevati ispunjenje iste obveze. Kako ustup tražbine ne dovodi do prestanka niti preoblikovanja obveze, već isključivo do promjene u osobi vjerovnika, tuženik i nadalje ostaje obveznik ispunjenja predmetne tražbine u cijelosti. Slijedom svega navedenog, prigovor tuženika o nepostojanju pasivne legitimacije u cijelosti je neosnovan.

11. Pravna osnova tužbenog zahtjeva također je nesporno utvrđena – ona proizlazi iz navedene kasko police, koja se nalazi u spisu i iz odredbe čl. 965. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. Budući da je predmetna polica valjana za vrijeme nastanka štete, prigovor tuženika kojim se dovodi u pitanje pravna osnova zahtjeva ocjenjuje se neosnovanim.

12. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utvrdio da iz navedenog računa tužitelja proizlazi da je izvršio popravak vozila ČJ za ukupnu cijenu od 1.275,13 € (s uključenim PDV-om po stopi od 25%). U računu je navedeno da je utrošena količina radnih sati i to lakirerski radovi 14,2 sati rada koja količina radnih sati proizlazi i iz tuženikovog Izvida štete. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 45,00 €, što sa uključenim PDV-om, kako je već navedeno, iznosi 1.275,13 €. Tuženik je procijenio cijenu radnog sata ovlaštenog servisa, u koju kategoriju spada i tužitelj, na iznos od 30,00 € + PDV. Tužitelj je ČJ obračunao cijenu radnog sata u skladu s Cjenikom po kojem u svom poslovanju obavlja popravke vozila svim klijentima.

13. Ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Također, pravilno prvostupanjski sud navodi da okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO -a. Potrebno je istaknuti da kada je tužitelj na okolnost visine štete, a kada opseg oštećenja nije sporan kao u konkretnom slučaju, visinu dokazao računom o popravku iz kojeg je razvidno da su izvršeni i plaćeni upravo oni popravci koje je bilo potrebno izvesti radi popravka štete, on je ponudio dostatne dokaze na okolnost visine štete i time je ispunio svoju procesnu obvezu iz odredbe čl. 219. ZPP-a.

14. Dakle, tuženik ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama niti može isplatu štete, odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera, pa kako nesporno proizlazi da cijena satnice tužitelja iznosi 45,00 € uvećano za PDV to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje dužnog iznosa.

15. Također, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika kojim osporava obvezu plaćanja zateznih kamata od dana nakon dospijeća računa, držeći da bi iste trebale teći tek od dana donošenja prvostupanjske presude (2. veljače 2026.). Naime, iz ugovora o ustupu tražbine jasno proizlazi da je predmet ustupa glavnica računa, a sukladno odredbi čl. 81. st. 3. ZOO-a smatra se da su s glavnom tražbinom ustupljene i sve dospjele, a neisplaćene kamate. Stoga, kako je glavnica dospjela 31. listopada 2024., pravilno je prvostupanjski sud odredio da zatezne kamate teku od dana nakon dospijeća, tj. od 1. studenog 2024., kao dana kada je tuženik stupio u zakašnjenje, pa sve do konačne isplate.

16. I odluka o troškovima postupka koje je dužan platiti tuženik donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

17. Slijedom svega navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikovu je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 8. travnja 2026.

Sudac

Maja Bilandžić