REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2709/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-925/2021-26 od 4. srpnja 2023., 8. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-925/2021-26 od 4. srpnja 2023. u pobijanim točkama II. i III. izreke.
II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-925/2021-26 od 4. srpnja 2023. u pobijanoj točki I. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-925/2021-26 od 4. srpnja 2023. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 813,84 € sa zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2020. do isplate (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.136,11 € s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 118,98 € (točka III. izreke).
2. Protiv točaka II. i III. izreke presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe navodi da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete koja obuhvaća novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, pozivom na odredbu čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, te da je prvostupanjski sud nepravilno postupio kada je u konkretnom slučaju primijenio odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Žalitelj smatra da prvostupanjski sud nepravilno primjenjuje institut razlike između invalidske i starosne mirovine, budući da pravo na starosnu mirovinu nije ni bilo priznato, i da sud ne može temeljiti odluku na pretpostavkama što bi bilo da nije bilo štetnog događaja, jer se visina mirovine ne može određivati hipotetski, nego na temelju stvarno utvrđenih činjenica. Navodi da je šteta koju trpi stvarna šteta u smislu odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, jer predstavlja konkretno novčano izdvajanje iz sustava mirovinskog osiguranja.
3. Protiv točke I. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe navodi da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno postupio kada je primijenio odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, no, da je unatoč toj pravilnoj primjeni Zakona, pogrešno ocijenio izvedene dokaze i na temelju nalaza i mišljenja vještaka izveo nepravilan zaključak o postojanju razlike između invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje i starosne mirovine koja bi bila utvrđena da nije bilo ozljede na radu. Traži trošak sudske pristojbe u iznosu od 39,82 €.
4. Žalbe nisu osnovane.
5. Nakon što je ispitao presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda pravilna i na zakonu osnovana.
6. Predmet spora je naknada štete u iznosu 2.949,95 € koja je tužitelju nastala plaćanjem invalidske mirovine svom osiguraniku u razdoblju od 1. siječnja 2019 do 31. siječnja 2020. za koju štetu tužitelj tvrdi da je posljedica ozljede na radu (60%) zadobivene u prometnoj nezgodi koju je 21. svibnja 1992. prouzročio tuženikov osiguranik.
7. Sporno je i ima li tužitelj pravo na potraživanje razmjernog iznosa invalidske mirovine ili na razliku između invalidske mirovine i starosne mirovine jer je tužiteljev osiguranik navršio 65 godina starosti pa bi imao pravo na starosnu mirovinu.
8. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužiteljeve tražbine, ističući da je tuženik ispunio uvjete za odlazak u starosnu mirovinu te da je tužitelj nakon 65 godina života svog osiguranika, uzimajući u obzir i njegov minuli rad, u obvezi svom osiguraniku isplaćivati starosnu mirovinu i da nije bilo konkretnog štetnog događaja. Stoga smatra da tužitelj ne trpi nikakvu štetu i da nema pravo potraživati naknadu štete u visini isplaćene invalidske mirovine. Predlaže izvesti dokaz financijskog vještačenja na okolnost razlike između isplaćene invalidske mirovine i starosne mirovine koju bi isplaćivao da nije bilo štetnog događaja.
9. Napominje se da se prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude pozvao kako na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/018, 115/18 i 102/19; dalje: ZOMO), tako i na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP). Iz primijenjenog kriterija razlike jasno proizlazi da je prvostupanjski sud tuženikov opseg odgovornosti ocijenio prema pravilima koja uređuju odgovornost osiguratelja u prometu, odnosno prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
10. Dakle, polazeći od toga da tuženikova odgovornost obuhvaća samo stvarnu štetu, sud je odlučnim smatrao utvrditi postoji li i u kojem iznosu razlika između invalidske i starosne mirovine. Radi utvrđenja te činjenice izveo je dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između tih mirovina. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je iznos isplaćene invalidske mirovine veći od starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao da nije bilo štetnog događaja za iznos od 813,84 €. Prvostupanjski je sud taj nalaz prihvatio te je tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim u visini utvrđene razlike, dok je u preostalom dijelu taj zahtjev odbio.
11. Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija je uređena ZOOP-om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju navedena odredba čl. 27. ZOOP-a.
12. Slijedom navedenog, kako iz činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj djelomično dokazao osnovanost svog zahtjeva, riješeno je kao u izreci.
13. Stoga ni žalbeni navodi stranaka nisu osnovani. Sud je pravilno ograničio odgovornost tuženika na stvarnu štetu, a ne na cjelokupan iznos isplaćene invalidske mirovine. Činjenica da je invalidska mirovina priznata i da se isplaćuje kontinuirano ne znači da osiguratelj odgovara za cjelokupna davanja, već samo za onaj dio koji predstavlja razliku u odnosu na stanje koje bi postojalo da nije bilo štetnog događaja. Prvostupanjski sud nije odlučivao o pravu osiguranika na starosnu mirovinu, već je u parničnom postupku, putem financijskog vještačenja, dakle na temelju rezultata izvedenog dokaza, utvrdio razliku između dviju mirovina radi određivanja opsega štete. Dodatno, u skladu s pravnom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, obveza društva za osiguranje postoji samo za razliku između invalidske mirovine isplaćene tužitelju i one koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, a ne za cjelokupni iznos invalidske mirovine. Ova razlika predstavlja stvarnu štetu u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a, što je i utvrđeno financijskim vještačenjem prihvaćenim od strane suda. Stoga je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je ograničio odgovornost tuženika na tu razliku, odbijajući zahtjev za naknadu u punom iznosu invalidske mirovine.
14. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a, odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 8. travnja 2026.
Sudac
Maja Bilandžić
