Pr-217/2023-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, temeljem prijedloga više sudske savjetnice-specijaliste LĐ, u pravnoj stvari tužiteljice FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po pun. Mariu Skejiću, odvj. u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, OIB:51401063283, Split, Spinčićeva 1, zastupan po pun.Katarini Zrilić, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5.ožujka 2026., u nazočnosti zam.pun.tužiteljice zam.pun.tuženika, a po objavi presude dana 8.travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Split OIB:51401063283, tužitelju FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti iznos od 391,56 eura neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 16,19 EUR koja teče od 15. ožujak 2018.

- 16,19 EUR koja teče od 15. rujan 2018.

- 7,70 EUR koja teče od 15. veljača 2019.

- 11,95 EUR koja teče od 15. srpanj 2019.

- 20,44 EUR koja teče od 15. kolovoz 2019.

- 50,17 EUR koja teče od 15. rujan 2019.

- 3,45 EUR koja teče od 15. ožujak 2020.

- 9,41 EUR koja teče od 15. travanj 2020.

- 50,43 EUR koja teče od 15. lipanj 2020.

- 11,95 EUR koja teče od 15. srpanj 2020.

- 28,93 EUR koja teče od 15. kolovoz 2020.

- 7,70 EUR koja teče od 15. siječanj 2021.

- 20,44 EUR koja teče od 15. kolovoz 2021.

- 3,45 EUR koja teče od 15. studeni 2021.

- 16,19 EUR koja teče od 15. prosinac 2021.

- 7,70 EUR koja teče od 15. svibanj 2022.

- 3,45 EUR koja teče od 15. srpanj 2022.

- 28,93 EUR koja teče od 15. kolovoz 2022.

- 25,22 EUR koja teče od 15. rujan 2022.

- 5,31 EUR koja teče od 15. listopad 2022.

- 29,22 EUR koja teče od 15. siječanj 2023.

- 5,99 EUR koja teče od 15. veljača 2023.

- 1,33 EUR koja teče od 15. svibanj 2023.

- 0,80 EUR koja teče od 15. srpanj 2023.

- 5,04 EUR koja teče od 15. rujan 2023.

- 0,27 EUR koja teče od 15. listopad 2023.

- 0,80 EUR koja teče od 15. siječanj 2024.

- 1,33 EUR koja teče od 15. ožujak 2024.

- 0,80 EUR koja teče od 15. travanj 2024.

- 0,80 EUR koja teče od 15. svibanj 2024.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1.1.2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, dok se za više zatraženo u iznosu od 808,44 eura tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 510,17 eura na račun punomoćnika tužitelja odvjetnika Maria Skejića koji se vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa] , sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 14.ožujka 2023. tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu zdravstvenog djelatnika –laboratorijskog tehničara na Zavodu za transfuzijsku medicinu i da ima prebivalište na adresi [adresa], koja je udaljena više od 2 km od mjesta rada. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva PROMET d.o.o., autobusna postaja koja je najbliža tužiteljevom mjestu prebivališta pripada IV. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 570,00 kuna mjesečno. S obzirom na činjenicu da tužitelj ima organiziran javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, sukladno odredbama čl. 66. st. 1. i 7. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 1. i 9. TKU/22, tužitelj da ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za IV. tarifnu zonu, u mjesečnom iznosu od po 570,00 kuna, a koji iznos da nije isplaćivan tužitelju, već umanjeni. Naime, s obzirom da tužitelj ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, prema odredbi čl.66.st.17.TKU/17, odnosno čl.65.st.23 TKU/22, tužitelju da je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Nadalje, mjesečna karata se kupuje na početku mjeseca na mjesečnoj razini pa da naknadu troškova mjesečne karte nije moguće umanjiti za pojedine dane u mjesecu kada je tužitelj zbog opravdanih razloga bio spriječen dolaziti na posao (npr. bolovanje). Tužitelj u tužbi napominje da u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID -19, radi čega da tužiteljica u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Radi navedenog, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što mu je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a na ime naknade troškova prijevoza, sve za razdoblje od 01.02.2018. pa na dalje, uz naknadu parničnog troška.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, navodi da se protivi postavljenoj tzv. stupnjevitoj tužbi odnosno da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu te predlaže da sud pozove tužitelja da uredi tužbu sukladno odredbama čl.186b Zakona o parničnom postupku, na način da postavi određeni tužbeni zahtjev.

3.Tužitelj je podneskom od 11.rujna 2024., sukladno raspravnom rješenju suda, uredio tužbeni zahtjev na način da je kao vrijednost predmeta spora označen iznos od 1.200,00 eura te zatražena isplata toga iznosa na ime razlike manje isplaćenog putnog troška za razdoblje od 01.02.2018. do 30.9.2024. sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od 15,00 eura teče od 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate, te ujedno zatraženo da se parnični trošak postupka isplati na račun punomoćnika tužitelja.

3.1.Konačno, nakon provedenog financijskog vještačenja te sukladno dostavljenom nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je podneskom od 19.prosinca 2025. uredio i postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 391,56 eura.

3.2.Tuženik se u odnosu na tako uređeni tužbeni zahtjev istom usprotivio na način da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Ističe nadalje da je teret dokaza na tužitelju koji treba dokazati da mu pripada pravo na isplatu troškova prijevoza na način kako to isti potražuje. Nadalje, da je tužitelj kao radnik bio dužan na početku svake kalendarske godine poslodavcu, ovdje tuženiku, očitovati se o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza, pa da tužbeni zahtjev nije osnovan budući radnik ne može tužbom tražiti troškove ili razliku troškova prijevoza ako se prethodno nije pisano obratio poslodavcu s takvim zahtjevom.

4.Sud je tijekom postupka izveo dokaz: čitanjem Odluke KBC Split klasa:121-

01/22-01/391, ur.broj:2181-147-47/J.Š.-22-1 od 18.08.2022., Odluke klasa:121- 01/22-01/250, ur.broj:2181-147-47/J.Š.-22-1 od 24.05.2022., Odluke KBC klasa:121- 01/14-01/74, ur.broj:2181-147-02/MJ-14-1 od 03.09.2014., Odluke KBC Split klasa:121-01/18-01/07, ur.broj:2181-147-02/ZD-18-1 od 31.08.2018., duljinu puta prema HAK te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije.

5.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan na način određen u izreci presude.

Stranke su popisale parnični trošak.

6.Tužiteljica tužbom potražuje razliku na ime troškova prijevoza za razdoblje od 01.02.2018.-30.09.2024., sve za IV.tarifnu zonu, uz iznimku za razdoblje od 21.03.202.-11.05.2020. kada nije postojala redovita linija međumjesnog prijevoza zbog pandemije Covid-19, prema prijeđenom kilometru.

7.Tužiteljev radni odnos reguliran je Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje: ZR), Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, dalje: KU/18), Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 35/19, dalje: Dodatak I. KU), Dodatkom II (NN 92/19) te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12-važio do 12. prosinca 2016., 128/17, 47/18, 2/19, dalje: TKU), Dodatak II Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (NN 150/13).

8.Troškovi prijevoza nisu sastavni dio plaće jer predstavljaju materijalno pravo radnika koje nije utemeljeno na odredbama ZR već na ugovoru o radu i Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 128/17, 47/18 i 123/19, dalje u tekstu TKU/17).

8.1.Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

9.Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

9.1.Odredbom čl.66.st.7. TKU/17, odnosno čl.65.st.9. TKU/22 propisano je ako je od prebivališta, odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, da zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

9.2.Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

9.3.Odredbom čl.66. st.12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur.

9.4.Odlukom tuženika klasa:121-01/18-01/07, ur.broj:2181-147-02/ZD-18-1 od 31.08.2018., a koja se primjenjuje od 1.8.2018. za tužiteljicu je utvrđeno pravo o naknadi troškova prijevoza po cijeni pokazne karte za IV zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o.

10.Na okolnost visine potraživanja obavljeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, a koje kao stručno, argumentirano i objektivno ovaj sud prihvaća. Vještak je u svojem nalazu i mišljenju naveo da tužiteljici u razdoblju od veljače 2018. do rujna 2024. na ime razlike troškova prijevoza prema pokaznoj karti za IV. tarifnu zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split pripada iznos od 391,56 eura, a sve to po mjesecima kako je to prikazano u Tablici 1 pisanog nalaza i mišljenja.

12.Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da traži isplatu iznosa od 391,56 eura.

12.1.Tako uređenom tužbenom zahtjevu tuženik se usprotivio na način kako je to već navedeno pod toč.3.2. obrazloženja ove odluke.

13.Iz same tužbe te daljnjih podnesaka tužitelja tijekom postupka proizlazi da tužitelj traži da mu tuženik isplati razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza. Naime, tužitelj navodi da mu je poslodavac umanjivao iznos naknade za one dane kada ne bi dolazio na posao npr. zbog korištenja jednog dana godišnjeg odmora, bolovanja ili slobodnog dana. Navedeno je u suprotnosti s Tumačenjima odredbe čl. 66. TKU/17 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje TKU-a koje (Tumačenju br. 31/18 od 20.6.2018.) u kojem se navodi da se naknada za trošak prijevoza neće isplatiti za vrijeme privremene spriječenosti za rad i za dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, te s Tumačenjem br. 103/19 od 17. travnja 2019. u kojem se navodi da se zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti u slučajevima kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Kako tuženik tužitelju nije isplaćivao naknadu za trošak prijevoza u slučaju korištenja slobodnog dana ili godišnjeg odmora ili bolovanja do dva dana, a što je opravdani izostanak do dva dana, proizlazi da je tuženik isplaćivao tužitelju umanjeni iznos naknade troškova prijevoza pa je tužitelj, prema mišljenju suda, dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, sve u skladu s odredbom čl. 135. st. 1.ZR-a prema kojoj je u slučaju radnog spora teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno.

13.1.Iz Odluke tuženika od 31.kolovoza 2018. proizlazi da je tuženik priznao pravo tužiteljici da joj se naknada troškova prijevoza obračunava prema cijeni pokazne karte za IV zonu javnog prijevoznika. U tom smislu su neosnovani navodi tuženika da se tužiteljica trebala pisano izjasniti svojem poslodavcu na početku kalendarske godine o načinu korištenja toga prava. Kako tužiteljica tijekom utuženog razdoblja točnije od trenutka donošenja te odluke poslodavca nije mijenjala niti adresu prebivališta niti način korištenja prava na naknadu troškova prijevoza odnosno načina dolaska na posao, nije ni postojala potreba da se dodatno pismeno izjašnjava niti više obraća poslodavcu jer do nikakve promjene nije niti došlo.

14.Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je isti prihvaćen kao osnovan, pa je u presudi pod točkom I. odlučeno da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza neto iznos od 391,56 eura. Naime, prema odredbi čl. 135. st. 1.ZR-a u slučaju radnog spora teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, a kako tuženik, s druge strane, nije pružio dokaze kojima bi pobio navode i dokaze tužiteljice, kako u pogledu osnovanosti, tako u pogledu visine tužbenog zahtjeva te kako je vještak na temelju platnih lista tužiteljice i odjelnih lista utvrdio manje isplaćen trošak prijevoza primjenom odredbi TKU-a i same odluke tuženika, valjalo je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti kao osnovan.

15.Tužiteljica je podneskom od 11.rujna 2024. postavila određeni tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 1.200,00 eura za razdoblje od 02/2018. do 9/2024. sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos teče od 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate. Konačno, a nakon provedenog vještačenja i zaprimanja vještakovog pisanog nalaza i mišljenja, tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev na iznos od 391,56 eura.

16.Nije sporno da je smanjenje odnosno postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka svrsishodno radi rješenja odnosa među strankama s obzirom da tužitelj nema potrebnog financijskog znanja da bi u potpunosti ispravno matematički postavio određeni tužbeni zahtjev.

17.U situaciji kada tužitelj tužbom prvotno potražuje isplatu iznosa od 1.200,00 eura pa potom, po dostavi nalaza i mišljenja sudskog vještaka, snižava tužbeni zahtjev tako da potražuje 391,56 eura, dakle povlači dio tužbenog zahtjeva, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH od 26.travnja 2021. radilo bi se o djelomičnom povlačenju tužbe na koje se primjenjuju odredbe o povlačenju po čl.193 ZPP-a, a s obzirom da je do djelomičnog povlačenja došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je pristanak tuženika (Županijski sud u Varaždinu Gž-1601/24, Županijski sud u Puli-Pola Gž-1405/21, Županijski sud u Zagrebu Gž R-1281/22). Naime, ako se gleda ukupan iznos koji je tužiteljica potraživala prvotno uređenim tužbenim zahtjevom (1.200,00 eura), te konačno uređenim tužbenim zahtjevom (391,56 eura), ista je djelomično povukla tužbu.

18.Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza u utuženom razdoblju, pa je isti prihvaćen kao osnovan na način kako je to određeno u toč.I izreke na način da je dosuđen iznos od 391,56 eura, a odbijen za iznos od 808,44 eura zbog protivljenja djelomičnom povlačenju.

19.Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa do isplate (čl. 84. st.3. ZR/09 odnosno, čl. 92. st.3. ZR/14).

20.Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbama čl.154. -155. Zakona o parničnom postupku.

20.1.Prema odredbi članka 154. stavak 2., ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

20.2.Naime, kada stranka djelomično uspije u sporu, tada prilikom određivanja razmjernog dijela parničnih troškova sud treba voditi računa ne samo o visini odbijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, već i o osnovi tužbenog zahtjeva, odnosno treba uzeti u obzir ne samo kvantitativni uspjeh s tužbenim zahtjevom već i kvalitativni.

20.3.Tijekom postupka tuženik je osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na osnovu, tužitelj je s istom uspio u cijelosti, dok u odnosu na visinu nije uspjela u cijelosti već u omjeru od 32,63%, pa je samim time i djelomično uspjela u postupku. Time se uspjeh tužitelja umanjuje, pa kad se uzme u obzir osnova i visina, tužitelj je u postupku uspio sa 66,31%, dok bi uspjeh tuženika s druge strane onda bio 33,68%. Sukladno navedenom valjalo je donijeti i odluku o trošku u ovom postupku.

20.4.Tužitelju je priznat slijedeći trošak: sastav tužbe-50 bodova, sastav podneska od 03.07.2023.-50 bodova, zastupanje na ročištu od 11.09.2024, 11.10.2024., 05.03.2026.- svako po 50 bodova, sastav podneska od 11.9.2024. i 19.12.2025.-po 12,5 bodova (Tbr.8. toč.4-nije obrazloženi podnesak), pristup na ročište za objavu presude-25 bodova, ukupno 300 bodova (1 bod=2,00 eura), što daje 600,00 eura+PDV=750,00 eura. S obzirom da je razlika uspjeha tužiteljice i tuženika 32,63%, tužiteljici pripada 32,63% od 750,00 eura što iznosi 244,72 eura+trošak vještačenja od 265,45 eura, ukupno 510,17 eura.

20.5.Navedeni stav vezano za izračun uspjeha i troškova postupka zauzet je u odlukama Županijskog suda u Vukovaru (Gž R-55/2025, Gž R-57/2025), a upravo u odnosu na (djelomični) uspjeh stranaka (protiv istog tuženika u istoj vrsti radnih sporova), a glede izjavljenih žalbi na parnični trošak. Sukladno navedenom valjalo je donijeti i odluku o trošku u ovom postupku.

20.6.U izreci odluke kojom se dosuđuju troškovi postupka sud navodi samo ukupan iznos troškova postupka koji je jedna stranka dužna naknaditi drugoj, dok se priznavanje/nepriznavanje troškova, prijeboj i ostalo obrazlažu u samoj odluci (Županijski sud u Varaždinu, Gž 829/05 od 14.9.2005.).

21.S obzirom na sve gore navedeno valjalo je odlučiti kao u izreci.

Split, 8.travnja 2026.

Sudac

Jerka Kovačić Garac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun.tuženika

-u spis