R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-320/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, protiv tužene Zagrebačke Banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 23. veljače 2026. provedene u prisutnosti tužiteljice HR, osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice RR, odvjetničke vježbenice, i punomoćnika tužene HRŠ, odvjetnika, nakon javne objave presude, 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208214890 od 8. siječnja 2007. sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 2. i 7. ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 64.250,00 po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja (u dijelu članka 1., 2. i 7. ugovora).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 405,49 EUR (slovima: četiri stotine pet eura i četrdeset devet centi) , sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-28,32 eur od dana 02.02.2007. do isplate,

-28,73 eur od dana 02.03.2007. do isplate,

-31,60 eur od dana 02.04.2007. do isplate,

-34,41 eur od dana 02.05.2007. do isplate,

-34,87 eur od dana 02.06.2007. do isplate,

-35,65 eur od dana 02.07.2007. do isplate,

-62,81 eur od dana 02.08.2008. do isplate,

-59,68 eur od dana 02.09.2008. do isplate,

-53,97 eur od dana 02.10.2008. do isplate,

-35,45 eur od dana 02.11.2008. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 4.633,40 EUR (slovima: četiri tisuće šest stotina trideset tri eura i četrdeset centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-16,23 eur od dana 02.11.2008. do isplate,

-5,85 eur od dana 02.12.2008. do isplate,

-15,02 eur od dana 02.01.2009. do isplate,

-19,38 eur od dana 02.02.2009. do isplate,

-24,67 eur od dana 02.03.2009. do isplate,

-16,75 eur od dana 02.04.2009. do isplate,

-16,60 eur od dana 02.05.2009. do isplate,

-14,07 eur od dana 02.06.2009. do isplate,

-10,51 eur od dana 02.07.2009. do isplate,

-11,50 eur od dana 02.08.2009. do isplate,

-14,09 eur od dana 02.09.2009. do isplate,

-12,62 eur od dana 02.10.2009. do isplate,

-11,20 eur od dana 02.11.2009. do isplate,

-14,49 eur od dana 02.12.2009. do isplate,

-17,63 eur od dana 02.01.2010. do isplate,

-20,93 eur od dana 02.02.2010. do isplate,

-20,07 eur od dana 02.03.2010. do isplate,

-25,62 eur od dana 02.04.2010. do isplate,

-24,21 eur od dana 02.05.2010. do isplate,

-27,30 eur od dana 02.06.2010. do isplate,

-43,22 eur od dana 02.07.2010. do isplate,

-39,61 eur od dana 02.08.2010. do isplate,

-53,21 eur od dana 02.09.2010. do isplate,

-46,05 eur od dana 02.10.2010. do isplate,

-40,68 eur od dana 02.11.2010. do isplate,

-58,49 eur od dana 02.12.2010. do isplate,

-68,89 eur od dana 02.01.2011. do isplate,

-61,37 eur od dana 02.02.2011. do isplate,

-62,50 eur od dana 02.03.2011. do isplate,

-56,31 eur od dana 02.04.2011. do isplate,

-59,24 eur od dana 02.05.2011. do isplate,

-77,23 eur od dana 02.06.2011. do isplate,

-79,84 eur od dana 02.07.2011. do isplate,

-110,21 eur od dana 02.08.2011. do isplate,

-79,36 eur od dana 02.09.2011. do isplate,

-82,98 eur od dana 02.10.2011. do isplate,

-78,01 eur od dana 02.11.2011. do isplate,

-88,79 eur od dana 02.06.2012. do isplate,

-89,08 eur od dana 02.07.2012. do isplate,

-89,11 eur od dana 02.08.2012. do isplate,

-87,37 eur od dana 02.09.2012. do isplate,

-84,14 eur od dana 02.10.2012. do isplate,

-88,14 eur od dana 02.11.2012. do isplate,

-89,45 eur od dana 02.12.2012. do isplate

-88,89 eur od dana 02.01.2013. do isplate,

-83,10 eur od dana 02.02.2013. do isplate,

-86,26 eur od dana 02.03.2013. do isplate,

-89,41 eur od dana 02.04.2013. do isplate,

-80,46 eur od dana 02.05.2013. do isplate,

-79,09 eur od dana 02.06.2013. do isplate,

-80,86 eur od dana 02.07.2013. do isplate,

-80,56 eur od dana 02.08.2013. do isplate,

-82,71 eur od dana 02.09.2013. do isplate,

-85,40 eur od dana 02.10.2013. do isplate,

-85,98 eur od dana 02.11.2013. do isplate,

-96,13 eur od dana 02.06.2014. do isplate

-98,74 eur od dana 02.07.2014. do isplate,

-101,74 eur od dana 02.08.2014. do isplate,

-101,09 eur od dana 02.09.2014. do isplate,

-103,71 eur od dana 02.10.2014. do isplate,

-104,77 eur od dana 02.11.2014. do isplate,

-105,15 eur od dana 02.12.2014. do isplate,

-104,19 eur od dana 02.01.2015. do isplate,

-105,50 eur od dana 02.02.2015. do isplate,

-105,47 eur od dana 02.03.2015. do isplate,

-105,44 eur od dana 02.04.2015. do isplate,

-105,41 eur od dana 02.05.2015. do isplate,

-105,38 eur od dana 02.06.2015. do isplate,

-105,35 eur od dana 02.07.2015. do isplate,

-105,31 eur od dana 02.08.2015. do isplate,

-105,28 eur od dana 02.09.2015. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 3.016,98 EUR (slovima: tri tisuće šesnaest eura i devedeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su 08.01.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 3208214830 temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 64.250,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja 20 godina. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 2. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje. Člankom 2. ugovora kamatna stopa određena je kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do 1. siječnja 2014. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/13) višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pl-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 1. izreke, utvrđuje se da je tuženik u razdoblju od 01.04. 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi is člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. Istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili su dana 17.12.2015. godine Dodatak ugovoru o kreditu, temeljem odredbi članka 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009-102/2015), kojim Aneksom je izvršena konverzija tužiteljevog kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč ugovorenoj konverziji, tužitelj i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 08.01.2007. godine, kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326. st.1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl.326. st.2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od isplate kredita do 01.01.2014.g., na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, buduće visine i izračuna, vrijednosti predmeta spora kao i činjenica i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja da sud naloži tuženiku da dostavi isprave kako bi tužitelj mogao postaviti tužbeni zahtjev. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 28. svibnja 2014. Tužitelj ne postavlja manifestacijski zahtjev, niti je tužba stupnjevita. Tužitelj se samo načelno poziva na odredbu članka 186.b st. 3. ZPP, iako njegova tužba ne udovoljava pretpostavkama iz članka 186.b.st. 3. ZPP. Naime, tužitelj je trebao navesti i dokazati da tuženik odbija dati podatke/isprave, a koje mu je prema sadržaju gradanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Tužitelj to nije naveo, a još je manje dokazao. Ovdje se radi o tome da tužitelj nastoji prevaliti teret dokaza na tuženika, što je samo po sebi, zloporaba procesnih ovlaštenja i ne smije uživati zaštitu. S obzirom da tužitelj nije ni naveo niti dokazao da mu je tuženik odbio dati traženu dokumentaciju, već svoju tužbu obrazlaže potpuno nerelevantnim činjenicama s aspekta primjene odredbe članka 186.b. stavak 3. ZPP-a ("laik je i ne raspolaže ekonomskim znanjem da bi postavio tužbeni zahtjev"), tuženik se protivi tužiteljevim prijedlozima da tuženik dostavlja isprave kako bi pomogao tužitelju u postavljanju tužbenog zahtjeva. Teret dokaza je na tužitelju. Tužitelj raspolaže svim relevantnim ispravama. Naime, tuženik mu je tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljeve obveze iz ugovora o kreditu, od prvog preko narednih otplatnih planova do svih odluka o promjeni kamatnih stopa. Ukoliko ih tužitelj nije sačuvao ili ih je zagubio, posljedice njegovog nemara ne trebaju teretiti tuženika. Tužiteljev prijedlog da sud naloži tuženiku dostavu tražene dokumentacije zapravo jest neosnovano prevaljivanje tereta dokazivanja s tužitelja na tuženika, što je samo po sebi, zloporaba procesnih ovlaštenja i ne smije uživati zaštitu. Zato se tuženik protivi bilo kakvom naknadnom određivanju, usklađivanju, specificiranju tužbenog zahtjeva za isplatu. U kontekstu prethodno obrazloženog stava o neopravdanosti tužbenih tvrdnji o tome da tužitelj nema isprava i nema znanja pa uslijed toga ne može postaviti "specificiran" tužbeni zahtjev bez vještačenja, tuženik drži da je zahtjev za isplatu očigledno neosnovan pa predlaže da ga sud bez daljnjeg raspravljanja odbije. Zatraženi iznos je, kako i sam tužitelj kaže, "okviran" pa tako okviran treba biti odbijen. Tužitelj je dužan u tužbi postaviti tužbeni zahtjev (osim u slučaju stupnjevite tužbe o čemu se ovdje ne radi), jer ZPP ne poznaje pravo tužiteljske strane da u tužbi postavi "okviran" tužbeni zahtjev pod uvjetom naknadnog određivanja vještačenjem. Tužitelj, a ne vještak postavlja tužbeni zahtjev. Vještačenje je samo dokazno sredstvo. Deklaratorni zahtjev je neodređen i tuženik predlaže da ga sud odbaci. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku,,ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik dana 17. prosinca 2015.g. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: Na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi "trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti "novi otplatni plan" i njime zamijeniti "početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s "novim anuitetima u EUR", te svim "izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promijenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope - prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem Dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: "U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora". Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno. U odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III- 2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen medu strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Zaključno, na temelju svega navedenog, tuženik je predložio da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208214830 od 8. siječnja 2007., Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 17. prosinca 2015., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještakinji Mirjani Radman-Funarić te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužiteljica je podneskom od 25. lipnja 2025. precizirala tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na ročištu 23. veljače 2026. sud je raspravnim rješenjem dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 25. lipnja 2025. obzirom da je ista učinjena nakon vještačenja i potrebna je radi cjelovitog rješenja spora među strankama.

4.2. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan..

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208214830 od 8. siječnja 2007. na iznos od CHF 64.250,00 u kunskoj protuvrijednosti. Rok otplate kredita je 20 godina. Ugovorena početna kamatna stopa je 4,50%. Kredit je obračunat prema srednjem tečaju HNB -a na dan isplate kredita.

5.1. Nadalje, nesporno je da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim se mijenjaju odredbe iz osnovnog Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Dakle, tuženik je nesporno ponudom konverzije postupao sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. Nadalje je nesporno da u Aneksu ugovora glede kamatne stope i promjene iste nisu vođeni pojedinačni pregovori već se kamatna stopa mijenjala prema odlukama tuženika.

6. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je 2007. godine zaključen ugovor o kreditu sa tuženikom. Uz ugovor o kreditu tužiteljica je dobila i otplatni plan. Kroz vrijeme kako je plaćala rate kredita one su rasle i nisu bile onako kako je bilo u otplatnom planu. Ugovor je zaključen sa promjenjivom kamatnom stopom. U banci joj nije ništa posebno objašnjavano o promjenjivoj kamatnoj stopi ali taj kredit je mogla dobiti u banci s obzirom na njezina i suprugova primanja. Ne sjeća se da bi joj netko u banci objasnio kada i zbog čega bi se mogla mijenjati kamatna stopa. Otplata kredita vezana je za otplatu u švicarskim francima. U banci joj nitko nije rekao o eventualnom riziku za nju zbog zaključenja ugovora sa promjenjivom kamatno stopom, te zbog toga što je kredit vezan za valutu švicarski franak. U banci tužiteljici nisu rekli da HNB nema utjecaja na tečaj švicarskog franka. U banci je dobila tipski ugovor na potpis. Nije mogla tražiti tada od banke u vrijeme potpisa ugovora da se neka odredba iz ugovora promjeni ukoliko joj ne bi odgovarala, bilo je po principu uzmi ili ostavi. Rađena je konverzija ugovora. Tužiteljica je pristala na uvjete konverzije ali nije se odrekla bili kakvog obeštećenja. Ugovor o kreditu prije potpisa nije pročitala. Novac od kredita koristila je za gradnju obiteljske kuće. Kuću nikada nije davala u najam niti dio kuće, odnosno u najam ili zakup. Unazad 10 godina njezin suprug ima otvorenu tvrtku. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu takva tvrtaka nije bila otvorena. Tvrtka se zove Ping d.o.o. i bavi se računarstvom. Ured se nalazi u potkrovlju kuće i tamo se obavlja servis računala. Tužiteljica je prigovarala banci prilikom povećanja anuiteta (rata). Kada su se rate kredita povećavale nije ih mogla redovito plaćati pa se odgađalo 2 rate odnosno da se dođe do treće rate. Realno u zaključenju ugovora tužiteljica nije bila svjesna da rate kredita mogu ići i dole i gore.

6.1. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica novac od kredita koristila za gradnju obiteljske kuće, da u vrijeme zaključenja Ugovora jeste imala status potrošača obzirom da je ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba, te da u vrijeme zaključenja ugovora nije davala kuću u najam.

7. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

8. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi: "U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.“ U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,133/09, 78/12 i 56/13–dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Sporno je među parničnim strankama da li je provedenom konverzijom tužiteljica dovedena u položaj u kojem bi bila da je koristila kredit u eurima.

11. Naime, sukladno odredbama ZID ZPK konverzija kredita u CHF u EUR podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u EUR. Pri tome se ističe da je način izračuna konverzije propisan odredbom čl.19.c ZID ZPK pri čemu ovaj sud napominje da se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako da se konverzijom kredita, između ostalog umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u EUR uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača teme ljem dobi, namjene kredita i sl. a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.d. i 19.c.st.1.to.č.2 .ZID ZPK. Dakle, činjenica sklapanja Aneksa ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, tim više što isti ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu istog. Pri tome se ističe da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge-izvanugovorne odnose među strankama.

12. Nastavno na navedeno ističe se da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s.t.1.ZOO) osim iz razloga predviđenih čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen.

13. Tužitelj stoga, protivno tvrdnjama tuženika, ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatraju da mu pripadaju.

14. Važno je za napomenuti da je pitanje provođenja konverzije pojašnjeno i u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207. Riječ je o predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. predmetne odluke).

15. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Činjenica provođenja konverzije dakle sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li konverzijom cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Dakle, drugim riječima, potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koje mu pripada.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a glede pitanja ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, utvrđuje kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se u obrazloženju odluke navodi da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". U tom smislu presudom Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača; dok presuda broj C452/18 od 9. srpnja 2020. potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

17. Dakle, glavni činjenični supstrat vezan za provjeru transparentnosti jest da je potrošač svjestan da je ugovorna odredba koja se mijenja ništetna i koje pravne posljedice i prava iz njezine ništetnosti za njega proizlaze, da je svjestan čega se time odriče i to kojeg se novčanog iznosa koje mu pripada iz njezine ništetnosti konkretno odriče, drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave navedene kao isprava o obnovi provela provjeru transparentnosti i obavijestila potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom nepoštene odredbe te ako je to propustila učiniti je li to razlog za ništavost tih isprava odnosno sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, za posljedicu imati ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio kao da te odredbe nije bilo, s time da odgovor na pitanje može li se potrošač odreći pozivanja na nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive ne ide toliko daleko da čini obvezatan sustav zaštite protiv korištenja nepoštenih odredaba, ali da je prethodno zadovoljen test transparentnosti, da je potrošač svjestan neobvezujuće naravi nepoštene odredbe te izjavi da se protivi izuzimanju te odredbe čime daje slobodan i informirani pristanak na izmjenu odredbe o kojoj je riječ.

18. Informacije koje potrošač dobije prije sklapanja ugovora od temeljne važnosti su za potrošača, jer na temelju njih potrošač donosi odluku želi li biti obvezan uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluga. Dakle, zaključno sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu tužitelj se nije odrekao tih prava, te se Aneksom ugovora nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. Nadalje, Dodatkom ugovoru o kreditu nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke). Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

19. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi Ugovora čl. 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i čl. 1. Ugovora prema kojoj je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak, nije pregovaralo.

20. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, osim izričitim porukama da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope…,dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

21. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute… Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

22. Stoga je bila dužnost tuženika prilikom pregovaranja pružiti potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i narav i kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač pa je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

23. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno prevode čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05.travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poš tenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… čl.138. regulirana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131..st..1.toga Zakona, a o tome govori i već ranije spomenuta odredba čl.502.c. ZPP-a.

24. Činjenično, u stvarnosti tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a niti to tuženik konačno tijekom postupka tvrdi.

25. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

26. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Dakle, neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati visina njegova zaduženja.

27. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

28. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO-a.

30. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan, a s tim u vezi potrebno je istaći slijedeće: U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

31. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. ( u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih do 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014.(kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitel ja (tužba podnesena 28. svibnja 2019.).

32. Nastavno na navedeno ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33. Stoga, a kako je ovaj sud našao da su odredbe čl. 1. i 2. Ugovora ništetne, to protivno tvrdnji tuženika, nije došlo do zastare potraživanja tužitelja.

34. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li i koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadno povisivane kamatne stope temeljem kojih je tužitelj plaćao pojedine anuitete te dane kada su pojedine preplate učinjene te je li i koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir srednji tečaj CHF HNB - a na dan sklapanja ugovora o kreditu te naknadni rast srednjeg tečaja CHF HNB-a na dan plaćanja pojedinog anuiteta, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirjani Radman-Funarić.

34.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka je utvrđeno da su Zagrebačka banka d.d. Zagreb kao Kreditor (tuženik) i HR iz [adresa], kao Korisnik kredita (tužitelj), dana 8. siječnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, broj 3208214830 partija 7103462631, (dalje: Ugovor o kreditu), na iznos od 64.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom vraćanja 20 godina. Odredbe Ugovora o kreditu: Iznos: 64.250,00 CHF, Kamatna stopa u trenutku ugovaranja: 4,5% godišnja, promjenjiva, Rok otplate: 20 godina (240 mjeseci), Namjena: stambeni, Način otplate: Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima po 403,36 CHF, u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB, važećem na dan plaćanja. Prvi anuitet dospijeva na naplatu 1.3.2007. godine, a zadnji 1.2.2027. godine. Tužitelju je 12. siječnja 2007. godine isplaćen iznos od 64.250,00 CHF. Početni anuitet u iznosu od 403,36 CHF na dan 12. siječnja 2007. godine (Početni otplatni plan), prema srednjem tečaju HNB, iznosio je 1.840,13 kn (403,36 CHF x 4,561995 kn). Obračun uplaćenih razlika po redovnj kamati izvršen je do 1. siječnja 2014. godine, a tečajnih razlika do 30. rujna 2015. godine, odnosno do dana obračuna konverzije. Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj, u razdoblju od 8. siječnja 2007. do 1. siječnja 2014., platio više redovne kamate u iznosu od 2.763,12 EUR. U istom razdoblju utvrđeno je da tužitelj nije platio manje redovne kamate u odnosu na početni otplatni plan. Tečajne razlike (valutna klauzula), u razdoblju od 8. siječnja 2007. do 30. rujna 2015., po otplaćenoj redovnoj kamati iznose 2.254,98 EUR (2.267,67 EUR – 12,69 EUR). Pozitivne tečajne razlike po otplaćenoj redovnoj kamati iznose 2.267,67 EUR. Negativne tečajne razlike (valutna klauzula) po otplaćenoj redovnoj kamati iznose 12,69 EUR. Tečajne razlike (valutna klauzula), u razdoblju od 8. siječnja 2007. do 30. rujna 2015., po otplaćenoj glavnici iznose 2.356,57 EUR (2.365,73 EUR – 9,16 EUR). Pozitivne tečajne razlike po otplaćenoj glavnici iznose 2.365,73 EUR. Negativne tečajne razlike (valutna klauzula) po otplaćenoj glavnici iznose 9,16 EUR. Ukupne pozitivne tečajne razlike iznose 4.633,40 EUR.

34.2. Nadalje, iz Dopune nalaza i mišljenja, odnosno odgovora na podnesak tužitelja od 27. svibnja 2025. kao bitno iz Nalaza vještaka je utvrđeno da razlika između pretplaćenog iznosa kamata i utvrđenog iznosa po Dodatkuk ugovora o kreditu iznosi 405,49 eur.

34.3. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine.

35. Kako je, dakle, utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznose pobliže opisane u izreci, to je sukladno članku 1111. i članku 1115.

ZOO-a odlučeno o glavnoj stvari.

36. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužiteljici zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

37. Sukladno članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.016,98 eura, koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sudske pristojbe na tužbu u iznosu 76,98 eur, troška sastava tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT u iznosu 200,00 eur, trošak vještačenja u iznosu 440,00 eur, zastupanje na ročištima 6. studenog 2019. i 23. siječnja 2020. 2x50,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, zastupanje na ročištima 26.r ujna 2024. i 23. veljače 2026. 2x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 3. rujna 2019., 27. siječnja 2020., 6. travnja 2023. i 16. srpnja 2024. 4x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, sastav podnesaka 27. svibnja 2025. i 25. lipnja 2025. 2x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 3.OT. PDV iznosi 500,00 eur.

38. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 8. travnja 2026.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.