REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-123/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Ljubičić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-972/2023-3 od 10. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4166/2018 od 3. studenoga 2023., u sjednici održanoj 8. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-972/2023-3 od 10. veljače 2025. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 276.000,00 kuna sa zateznim kamatama i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu 109.389,15 kuna sa zateznim kamatama i tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka.

2. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 113/22,155/23 i 146/25, dalje: ZPP), dopuštenu joj rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2872/2025-2 od 8. srpnja 2025., zbog pravnih pitanja: „Da li je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje drugostupanjske odluke kojom odbija žalbu i potvrđuje prvostupanjsku odluku u postupcima koji su u tijeku na dan 1. rujna 2019. (ili kasnije) dužan izložiti svoje shvaćanje o žalbenim prigovorima bez obzira na prihvaćanje činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda, imajući u vidu stupanje na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/2019) kojom je brisan dotadašnji stavak 5. članka 375. Zakona o parničnom postupku? Da li je drugostupanjski sud u takvom slučaju obvezan obrazložiti razloge zbog kojih se nije osvrnuo na žalbene navode za koje smatra da nisu od odlučnog značaja? Da li sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ukoliko se u takvoj situaciji samo pozove da su sva utvrđenja prvostupanjskog suda pravilna umjesto osvrta na žalbene razloge i dovođenje vlastite ocjene činjenica u svezu s procesnim i materijalnim pravom i davanja obrazloženja u pogledu toga, sve u smislu odredbi čl. 375. st .1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP?“. Predložila je ovome sudu da preinači ili ukine drugostupanjsku presudu.

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

4. U skladu s člankom 391. stavkom 3. ZPP ovaj je sud drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužiteljica prema dopuštenju ovoga suda i pobija, a samo zbog pitanja zbog kojih joj je revizija dopuštena.

5. Revizija je osnovana.

6. Predmet spora i po glavnom i po eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu je isplata određene novčane svote na ime naknade u visini razlike između minimalne tržišne najamnine koju bi tužiteljica kao vlasnica stana u [adresa] mogla ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju je dobila od zaštićenoga najmoprimca u određenom razdoblju, a za koju naknadu tuženik odgovara zbog primjene Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20, dalje: ZNS). Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetni stan tužiteljica stekla na temelju ugovora o darovanju sklopljenoga s majkom kao vlasnicom stana nakon stupanja na snagu ZNS-a pa nižestupanjski sudovi smatraju da zbog toga nema pravo na naknadu o kojoj je ovdje riječ. Drugostupanjski sud s tim u vezi obrazlaže da tužiteljica „ne tvrdi, niti dokazuje da je mogla razumno očekivati da će se sustav zaštićenog najma ukinuti u razumnom vremenu nakon stjecanja vlasništva …“ pa da „nedostaje uzročno posljedična veza između postupanja tuženice i eventualne štete koju tužiteljica trpi u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine“ te da „tužiteljici, kao vlasnici koja je opterećeni stan stekla na temelju pravnoga posla ne pripada pravo na naknadu štete jer joj, kao takvom vlasniku država nije nametnula prekomjerni teret i nemogućnost izbora, već je sama imala izbor hoće li primiti ili ne takav dar“.

7.1. Tužiteljica je, međutim, već u prvostupanjskom postupku (počevši od podneska predanoga na ročištu 24. listopada 2019. koji je na listovima 49. -51. predmetnoga spisa), ustvrdila da vlasništvo predmetnoga stana nije mogla steći na temelju ugovora o darovanju zbog njegove ništetnosti, a to pak zbog povrede propisanoga oblika u kojemu je taj ugovor sklopljen, pa da ga je stekla nasljeđivanjem iza majke, vlasnice stana, ispravivši tako svoj prvotni navod da je stan stekla darovanjem. Tu tvrdnju prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir, odnosno, prvostupanjska ju presuda ni ne spominje. Isto je tužiteljica istaknula u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, na što se drugostupanjski sud ni je osvrnuo niti jednom riječju.

7.2. Razlikovati je li tužiteljica vlasništvo predmetnoga stana stekla na temelju darovanja ili pak na temelju nasljeđivanja, važno je, međutim, za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu. To zato što je, kada se radi o tome da je vlasništvo stečeno na temelju pravnoga posla, pa i na temelju darovanja, ovaj sud već zauzeo shvaćanje da vlasnik nema pravo na naknadu od Republike Hrvatske o kojoj je ovdje riječ, pa bi, ako je tužiteljica vlasništvo doista stekla darovanjem, pobijana presuda bila u skladu s pravnim shvaćanjem ovoga suda.

7.3. Naime, u odluci ovoga suda Rev-1033/2024-2 od 23. srpnja 2024. navedeno je:

- „kod singularne sukcesije dolazi do stupanja sljednika u jedno ili više točno određenih prava prethodnika te se ispituju i tumače pravila na kojima je utemeljen konkretni pravni posao pa je, s tim u vezi, tužitelj prihvatom dara (jer čl. 479. st. 1. ZOO određuje da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati), znao za postojanje odnosa zaštićenog najma na predmetnom stanu i na to pristao…. …Tužitelj nije u trenutku stupanja na snagu ZNS bio vlasnik stana, pa stoga tužitelj nije u situaciji da je bio „zatečen“ zakonskom regulativom i nemogućnošću utjecaja na svoj položaj kako je to slučaj sa vlasnicima stanova koji su to bili u trenutku stupanja na snagu ZNS i njihovim univerzalnim sljednicima i u odnosu na koje je ESLJP zaključio da sustav zaštićenog najma kakav postoji u Hrvatskoj nema odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova i da stoga primjenom takvih propisa država nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta već je teret neopravdano prebacila samo na najmodavce - vlasnike stanova… …Tužitelj nije morao prihvatiti darovanje, a kada je prihvatio, besplatno je stekao nekretninu sa svim osobitostima, pa tako i činjenicom da je na stanu bio uspostavljen odnos zaštićenog najma. On nije mogao osnovano očekivati da će iznajmljivanjem darovanog stana ostvarivati slobodno ugovorenu najamninu u visini tržišne najamnine kako je u pogledu visine precizirao tužbeni zahtjev… …Stoga, prema redovitom tijeku stvari, niti prema posebnim okolnostima tužitelj u trenutku stjecanja prava vlasništva nije osnovano mogao očekivati korist, nastanak koje da je spriječen radnjom ili propustom tuženice kao štetnika. Tužitelj je znao da neće moći predmetni stan davati u najam u uvjetima slobodno ugovorene najamnine, slijedom čega nije osnovano mogao očekivati korist u visini slobodno ugovorene, tržišne, odnosno primjerene najamnine.“

7.4. To je ponovljeno i u odluci ovoga suda Rev 7/2025-4 od 26. studenoga 2025. donesenoj u proširenome vijeću (članak 390. stavak 2. ZPP), u kojoj je na revizijsko pitanje „Odgovara li Republika Hrvatska vlasniku stana za naknadu štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva povezanog s institutom zaštićenog najma uvedenim Zakonom o najmu stanova, ako je isti vlasništvo stana stekao na temelju ugovora o darovanju kad je u stanu već stanovao zaštićeni najmoprimac koji ostvaruje pravo na zaštićenu najamninu?“ odgovoreno: „Republika Hrvatska ne odgovara vlasniku stana za naknadu štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva povezanog s institutom zaštićenog najma uvedenim Zakonom o najmu stanova, ako je isti vlasništvo stana stekao na temelju ugovora o darovanju kad je u stanu već stanovao zaštićeni najmoprimac koji ostvaruje pravo na zaštićenu najamninu.“.

7.5. Sve navedeno ne odnosi se, međutim, na vlasnika koji je vlasništvo stana stekao univerzalnom sukcesijom (nasljeđivanjem) iza prijašnjega vlasnika koji je imao pravo ostvariti naknadu na koju se odnosi zahtjev u ovoj parnici.

8. Dakle, žalbeni navod tužiteljice u vezi s činjenicom stjecanja vlasništva predmetnoga stana ukazuje se odlučnim žalbenim navodom.

9.1. Revizijskim se pitanjima u biti problematiziraju dvije stvari. Prva se tiče primjenjivosti članka 375. stavka 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14) brisanoga člankom 65. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19, dalje: ZIDZPP/19) u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme donošenja pobijane drugostupanjske presude. Tom je odredbom bila ustanovljena ovlast drugostupanjskoga suda da odluku o odbijanju žalbe posebno ne obrazlaže ako prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnoga prava iz prvostupanjske presude. Međutim, člankom 117. stavkom 2. ZIDZPP/19 propisano je da se odredba članka 65. toga Zakona primjenjuje na sve postupke u tijeku. Kako je predmetna drugostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu ZIDZPP/19 odgovor na pitanje o primjenjivosti te odredbe je negativan, odnosno, drugostupanjski sud tu odredbu ne smije primijeniti nakon stupanja toga Zakona na snagu. Međutim, iz sadržaja obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da se drugostupanjski sud i nije pozvao na brisanu odredbu članka 375. stavka 5. ZPP, a nije ju ni faktično primijenio. Naime, drugostupanjski je sud obrazložio zašto smatra da žalba nije osnovana, a druga je stvar što se to obrazloženje u većem dijelu svodi na doslovnu reprodukcija dijelova obrazloženja prvostupanjske presude. Zato odgovor na dio pitanja kojim se problematizira primjena brisanoga članka 375. stavka 5. ZPP nije odlučan za ocjenu pravilnosti i zakonitost drugostupanjske presude.

9.2. Drugi se dio pitanja odnosi na postupanje žalbenoga suda prema članku 375. stavku 1. ZPP i s tim u vezi postojanja bitne povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. toga Zakona počinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, odnosno, problematizira se je li žalbeni sud dužan obrazložiti zbog čega pojedine žalbene navode nije smatrao odlučnima te je li izostankom obrazloženja o odlučnim žalbenim navodima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. toga Zakona.

9.3. Člankom 375. stavkom 1. ZPP propisana je dužnost drugostupanjskoga suda da u obrazloženju presude odnosno rješenja ocijeni odlučne žalbene navode. Ova odredba daje mogućnost, ali i obvezu žalbenom sudu da ocijeni koji su to žalbeni navodi odlučni za zaključak o pravilnosti i zakonitosti pobijane odluke. Takva ocjena mora biti zasnovana na uvjerenju žalbenoga suda o tome zašto neki žalbeni navod jest ili nije odlučan u navedenome smislu, a takvo uvjerenje treba biti zasnovano i na ocjeni cjelokupne procesne građe koja je iznesena u postupku, kao i na ocjeni samih žalbenih navoda. Postupanje žalbenog suda u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP -a pretpostavlja prije svega jasno i nedvojbeno zauzimanje shvaćanja o tome koji su to žalbeni navodi odlučni, a koji to nisu, i zbog čega. Tek tada, žalbeni sud može ispuniti zahtjev iz te odredbe. U konkretnom slučaju sud drugoga stupnja nije postupio kako od njega članak 375. stavak 1. ZPP zahtijeva te je tako počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 1. ZPP, na koju se pitanje odnosi, pa je prethodno navedeno i odgovor na postavljeno pitanje u vezi primjene te zakonske odredbe.

10. U konkretnom slučaju, drugostupanjski je sud propustio prepoznati da je odlučan žalbeni navod tužiteljice pozivanje na to da je već u prvostupanjskom postupku ustvrdila da je stan stekla nasljeđivanjem, a ne na temelju ugovora o darovanju, jer od te činjenice ovisi primjena materijalnoga prava, a potom je drugostupanjski sud trebao donijeti zaključak o tome je li tužiteljica tu tvrdnju dokazala, a ako i nije, je li joj dokazivanje navedene odlučne činjenice u postupku omogućeno.

11. Kako je drugostupanjski sud na izloženi način počinio bitnu povredu postupovnih odredaba opisanu ovdje pod 9.3., a to je u konkretnom slučaju utjecalo na to da pobijana odluka nije pravilna i zakonita, valjalo je na temelju članka 391. stavka 7. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskome sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke) kako bi taj sud ponovno ocijenio žalbu tužiteljice, odnosno, ponovno ispitao pravilnost i zakonitost njome pobijane prvostupanjske presude.

12. Odluka iz točke II. izreke ovoga rješenja utemeljena je na članku 166. stavku 3. ZPP.

Zagreb, 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek