REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-634/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužiteljice ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nikola Sabljar, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-915/2025-3 od 10. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-574/2019-31 od 25. listopada 2024., u sjednici održanoj 8. travnja 2026.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-915/2025-3 od 10. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-574/2019-31 od 25. listopada 2024.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naveo da prijedlog podnosi zbog sljedećih pravnih pitanja:
„1. Je li, u slučaju kad utvrdi da su pojedine promjene ugovorne kamatne stope neodredive, sud ovlašten ukinuti ugovorenu promjenjivost kamatne stope iz ugovora o kreditu ili je dužan utvrditi na koji se način kamata trebala mijenjati?
2. Može li sud, u slučaju pravne praznine nastale u ugovornom odnosu utvrđenjem ništetnosti dijela ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom o kojem ovisi ispunjenje obveze na plaćanje ugovorne kamate korisnika kredita, a kad tužitelj potražuje isplatu kao da se radi o ugovoru o kreditu bez valutne klauzule, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu ugovorne kamate za kredite bez valutne klauzule?
3. Ima li banka (tuženik), prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pravo naplatiti klijentu (tužitelju) uslugu obrade tog kredita kao dio ukupne cijene kredita ili ima pravo naplatiti isključivo ugovornu kamatu (koja predstavlja cijenu zajma konkretnog iznosa te se u tom smislu obračunava u ovisnosti o iznosu preostale glavnice u trenutku naplate)?
4. Je li sud povrijedio zabranu ocjene poštenosti ugovornih odredbi o cijeni, propisanu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), ocjenjujući poštenost ugovorne odredbe kojom je u ugovoru o kreditu propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, ako ta naknada predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade (tužiteljevog) kredita, a za koju odredbu je sud istovremeno utvrdio da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva?
5. Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, primijeniti i na ugovor o kreditu?
6. Može li se nepoštenje ugovorne strane predmnijevati ili sud isto mora utvrditi na temelju činjenica i dokaza u pojedinačnom postupku, a kako bi se na konkretan pravni odnos primijenila odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (opseg vraćanja)?“
3. U odgovoru na prijedlog tužiteljica je predložila prijedlog za dopuštenje odbaciti, a podredno odbiti kao neosnovan uz zahtjev za naknadu parničnog troška.
4. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.
5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a, čl. 387., čl. 388. i čl. 389. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11,25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, s obzirom na to da pobijana odluka u odnosu na prva dva pitanja ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022. i dr., te u odnosu na ostala pitanja od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda poslovni broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-43/22 od 14. lipnja 2022. i Rev-112/18 od 9. ožujka 2022., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (u tom smislu ovaj sud u Revd- 4218/2024, Revd-2722/2024 i Revd-1291/2024, Revd-2342/2025-2 od 11. lipnja 2025. i sl.).
6. Slijedom navedenog, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389. b. st. 1. i 2. ZPP riješio kao u izreci ovog rješenja.
7. Tuženik je istaknuo i to da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na legitimno očekivanje u smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
8. Judikatura Europskog suda za ljudska prava naznačuje kako se razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu, jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske prakse koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo (tako i u Revd- 1869/2023-2 od 17. svibnja 2023.).
9. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st.1. i 4. ZPP te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.
10. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer on nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 8. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
