Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7, 51000 Rijeka

Poslovni broj : Kž-361/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Juranović kao predsjednika vijeća te Srebrenke Šantić i Saše Cvijetića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Štefančić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog DE zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 1. i 4. Kaznenog zakona(„Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97),odlučujući o žalbi državnog odvjetnika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu poslovnog broja K-47/2023 od 5. prosinca 2024. na javnoj sjednici održanoj 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Pazinu je na temelju članka 452. točka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 125/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24- dalje u tekstu: ZKP/08) odbijena optužba da bi okrivljeni AE počinio dva kaznena djela prijevarom iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97.

1.1. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz članka 143. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika te nagrada i nužni izdaci branitelja pali su na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv ove presude žalbu je izjavio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona te zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu podnio je okrivljeni AE po branitelju Siniši Milevoju, odvjetniku iz Pule s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana te je zahtijevano da se o sjednici drugostupanjskog vijeća izvijesti obrana.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci.

5. Na sjednicu vijeća suda drugog stupnja nije pristupio okr. AE, za kojega je dostava poziva uredno iskazana, pa je ista održana u njegovoj odsutnosti po članku 475. stavak 3. ZKP/08. Prisutna zamjenica ŽDO Rijeka DER podržala je žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci i žalbeni prijedlog za ukidanje presude te navela da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio „stari“ i „novi“ Kazneni zakon, u pogledu kvalifikacije kaznenog djela te kod postupanja po načelu alternativiteta jer je KZ/97 propisao da se Kazneni zakon primjenjuje prema hrvatskom državljaninu koji počini kazneno djelo izvan RH, ali ističe da i KZ/11 u članku 14. stavak 1. ima propisano navedeno, ali sada i prema osobi koja ima prebivalište u [adresa], što znači da je KZ/11 stroži zakon. Odredba članka 18. stavak 2. KZ/11 da se ne može primijeniti jer se ista odnosi na pitanje zastare po hrvatskom, a ne inozemnom, odnosno u konkretnom slučaju slovenskom zakonodavstvu. Branitelj okrivljenika u zamjeni odvjetnik Ivan Primorac ostaje kod navoda iz odgovora na žalbu i predlaže potvrđivanje prvostupanjske presude.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja pozvao se u svojoj odluci na odredbu članka 14 . stavak 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24- dalje: KZ/11) naglašavajući pitanje kažnjivosti kaznenog djela prema zakonu države u kojoj je kazneno djelo počinjeno pa obrazlaže, obzirom da je u ovome predmetu kazneno djelo počinjeno u Republici Sloveniji i na štetu slovenskih državljana te da je po slovenskom kaznenom zakonodavstvu nastupila zastara kaznenog progona protiv okrivljenika, da u konkretnom kaznenom predmetu nema mjesta primjeni hrvatskog kaznenog zakonodavstva.

8. Državni odvjetnik žaleći se zbog povrede kaznenog zakona navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Kazneni zakon/97(„Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), a ne Kazneni zakon (Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24- dalje: KZ/11) jer se sukladno članku 14. stavak 2. KZ/97 kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje prema hrvatskom državljaninu koji izvan područja Republike Hrvatske počini bilo koje drugo kazneno djelo osim onih koja su obuhvaćena odredbom članka 14. stavak 1. KZ/97.

9. U konkretnom slučaju optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Puli od 5. prosinca 2016. optužen je okrivljeni AE, inače hrvatski državljanin zbog dva kaznena djela prijevare iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97 počinjenih 19. svibnja 2010. i 1. listopada 2010. na štetu slovenskog državljanina BE u [adresa]. Odlukom Općinskog suda u Pazinu poslovni broj K-208/2019, Kv-88/2022 od 16. ožujka 2022. ovaj predmet je odlučeno ustupiti nadležnom pravosudnom tijelu Republike Slovenije na temelju članka 65. stavak 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima. Ministarstvo pravosuđa Republike Slovenije obavijestilo je dopisom od 29. studenog 2022. da zamolbi nije udovoljeno jer je Okružno državno odvjetništvo u Mariboru, Republika Slovenija odlučilo da neće preuzeti kazneni progon jer je prema zakonodavstvu Republike Slovenije nastupila apsolutna zastara pokretanja postupka za predmetna kaznena djela, 19. svibnja 2020. odnosno 1. listopada 2020. pa kazneni postupak nije dozvoljen.

10. Obzirom na žalbene navode državnog odvjetnika o pravilnoj primjeni kaznenog zakona te pitanju je li u konkretnom slučaju u razmatranju načela aktivnog personaliteta u hrvatskom zakonodavstvu valjalo primijeniti odredbe Kaznenog zakona/97 ili Kaznenog zakona/11 navodi se da je u odredbi članka 14. stavak 2. KZ/97 propisano da se kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje prema hrvatskom državljaninu koji izvan područja Republike Hrvatske počini bilo koje drugo kazneno djelo osim onih koja su obuhvaćena odredbom iz stavka 1 . toga članka (o kojem stavku 1. se konkretno nije radilo), a ujedno je u odredbi članka 16. stavak 1. KZ/97 propisano da se u slučajevima iz članka 14. stavak 2., 3. i 4. ovog zakona kazneni postupak radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske neće pokrenuti ako je počinitelj u potpunosti izdržao kaznu na koju je osuđen u stranoj državi, ako je počinitelj u stranoj državi pravomoćnom presudom oslobođen ili mu je kazna po zakonu države u kojoj je kazneno djelo počinio oproštena ili zastarjela , ako se za pokretanje kaznenog postupka po zakonu države u kojoj je kazneno djelo počinjeno traži prijedlog, pristanak ili privatna tužba osobe prema kojoj je kazneno djelo počinjeno, a takav prijedlog ili tužba nisu podneseni, ili pristanak nije dan.

11. U KZ/11 je u Glavi drugoj (II) propisana primjena kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske na djela počinjena izvan područja Republike Hrvatske te se po članku 14. stavak 1 KZ/11 kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje prema hrvatskom državljaninu i osobi koja ima prebivalište u [adresa] koja izvan područja Republike Hrvatske počini bilo koje drugo kazneno djelo osim onih koje su uhvaćena odredbom iz članka 13. i članka 16. ovog zakona ( o kojima se nije radilo) ako je to kazneno djelo kažnjivo i prema zakonu države u kojoj je počinjeno. Ujedno prema odredbi članka 18. stavak 2. KZ/11 u slučajevima iz članka 14. KZ/11 postupak radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske neće se pokrenuti ako je pravomoćnom presudom izrečena kazna izvršena ili je u postupku izvršenja ili više ne može biti izvršena prema zakonu države u kojoj je osoba osuđena, potom ako je počinitelj u stranoj državi pravomoćnom presudom oslobođen ili mu je kazna po zakonu države u kojoj je kazneno djelo počinio oproštena te ako se kazneno djelo po zakonu države u kojoj je počinjeno progoni po prijedlogu ili privatnoj tužbi, a takav prijedlog ili tužba nisu podneseni ili je nastupila zastara kaznenog progona.

12. Prema članku 3. KZ/11 (kao uostalom i članku 3. KZ/97) prema počinitelju se primjenjuje kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno , a ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela , a prije donošenja pravomoćne presude izmijeni jedan ili više puta primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja.

14. Obzirom na žalbena upiranja ovaj sud navodi da doista po načelu alternativiteta je u pravilu moguća primjena samo jednog zakona, a ne kombinacija više zakona. Ovdje je, iako se radi o kaznenim djelima iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97 pitanje zastare kaznenog progona po hrvatskom zakonodavstvu razmotreno kroz retroaktivnu primjenu produljenih zastarnih rokova primjenom članka 86. KZ/11 jer u konkretnom slučaju rok zastare po članku 81. stavak 1. alineja 3. KZ/11 je 15 godina, a sada uz stavak 3. toga članka 17 godina, dok je po članku 19. stavak 1. alineja 4. i članak 20. stavak 6. KZ/97 isti 10 godina te je sud prvog stupnja razmatrajući nastup zastare po hrvatskom zakonodavstvu pravilno razmatrao kroz navedene odredbe jer bi primjenom odredbi KZ/97 zastara kaznenog progona već nastupila.

15. Pitanje primjene blažeg kaznenog zakona po stajalištu ovog suda trebalo je uzeti u obzir i kod razmatranje odredbi o primjeni hrvatskog zakonodavstva na kaznena djela počinjena izvan područja Republike Hrvatske i propisanim pretpostavkama za isto, odnosno zakonskim uvjetima propisanim kod primjene načela aktivnog personaliteta. Sud prvog stupnja očito uzima u obzir odredbu članka 14. stavak 1. KZ/11 iz razloga jer navodi i potrebnu „kažnjivost djela prema zakonu države u kojoj je počinjeno“, dok članak 14. stavak 2. KZ/97 navodi „bilo koje kazneno djelo“. No, ovaj sud ističe da je u naprijed citiranim zakonskim odredbama u KZ/11 u propisivanju posebnih uvjeta za pokretanje postupka u zakonu kao negativna pretpostavka izričito naveden „nastup zastare kaznenog progona“, za razliku od KZ/ 97 koji nije sadržavao predmetni izričaj. Stoga su odredbe općeg dijela Kaznenog zakona/11, po mišljenju ovog suda, izrijekom povoljnije za okrivljenika te je prvostupanjski sud pravilno razmotrio načelo aktivnog personaliteta kroz odredbe toga zakona pa ga je u konkretnom slučaju i primijenio u odlučivanju, doduše pozivajući se samo na odredbu članka 14. stavak 1. KZ/11, dok je odbijajuću presudu donio u odnosu na kazneno djelo prema prema pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela iz optužnice, odnosno prema kaznenom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, što znači da se radilo o iznimki od načela alterniviteta te primjeni načela konkretnosti kada se uzima u obzir ponaosob zakon i odredbe zakona u odnosu na počinitelja.

16. Ujedno, naprijed citirana odredba članka 18. stavak 2. KZ/11 propisuje uvjete ne samo za pokretanje, već i vođenje kaznenog postupka pred nadležnim sudom koje pretpostavke moraju biti ispunjene kroz cijeli postupak i o njima sud prvog stupnja mora voditi računa, a ukoliko pretpostavke nisu ispunjene kazneni progon je isključen, kako je to u stvari odlučio sud prvog stupnja.

17. Pored osnovnih elemenata kaznenog djela koji ga čine u formalnom i pravnom smislu, osim propisanosti u zakonu, u određenim situacijama nema kaznenog djela jer nije ispunjena pretpostavka kažnjivosti, a radi se o objektivnim uvjetima kažnjivosti ili razlozima isključenja kažnjivosti te iako zastara kaznenog progona ili izvršenja kazne ima svoju specifičnu pravnu prirodu kada ista nastupi također prestaje kažnjivost djela, na što se poglavito referirao sud prvog stupnja, polazeći od zastare kaznenog progona koja je nastupila za terećena kaznena djela u Republici Sloveniji.

18. Državni odvjetnik smatra da je pitanje zastare kaznenog progona vezano samo za nastup iste po hrvatskom zakonodavnom okviru. No, u konkretnom slučaju sve navedeno, po stajalištu ovog suda, bez obzira radi li se o primjeni KZ/97 ili KZ/11 povezano je prije svega s primjenom načela ne bis in idem, na što se po smislu odnosi upravo dio sadržaja odredbe članka 18. stavak 2. KZ/11, pa i odredbe članka 16. stavak 1. KZ/97. Predmetno načelo „ne dva puta o istoj stvari“ posebno je regulirano u Konvenciji o provedbi Schengenskog sporazuma koji sadrži poglavlje o primjeni tog načela, a iz članka 54. ove Konvencije ne traži se presuda kao rezultat provedenog postupka da bi se radilo o pojmu „bis“ odnosno „dvaput“. Prema presudama Europskog suda pravde načelo ne bis in idem, sadržano u članku 54. ove Konvencije, primjenjuje se i u slučaju odluke suda države članice donesene u pokrenutom kaznenom postupku, kojom je okrivljenik konačno oslobođen zbog nastupa zastare kaznenog progona. Načelo se primjenjuje samo na osobe čiji sudski postupak je konačno dovršen (riješen)u državi ugovornici (Presuda od 28. rujna 2006. u predmetu broj C- 467/04). Također načelo ne bis in idem primjenjuje se i kada daljnji kazneni progon za optužbu o glavnoj stvari nije dopušten u slučaju kad je državni odvjetnik države članice obustavio kazneni postupak u odnosnoj državi, bez učešća suda, nakon što je optuženi ispunio naložene obveze, odnosno u konkretnom slučaju platio izvjesnu sumu novca koju je odredio državni odvjetnik (presuda od 11. veljače 2003. u spojenim predmetima broj C-150/05 i C- 385/01).

19. Ovaj sud također nalazi da je odluka drugog pravosudnog tijela odnosno državnog odvjetnika u Republici Sloveniji, nakon odluke prvostupanjskog suda o ustupu kaznenog progona, o tome da se kazneni postupak neće voditi konačna u smislu primjene citiranog načela te ima značaj presuđene stvari i to zbog nastupile zastare kaznenog progona, ali ne u Republici Hrvatskoj, već u državi s kojom je povezano razmatranje načela aktivnog personaliteta u konkretnom slučaju, kao države u kojoj su kaznena djela počinjena- Republici Sloveniji, pa se ovdje prije svega radi o primjeni članka 18. stavak 2. KZ/11 kao razlogu ne pokretanja, odnosno sada ne vođenja postupka protiv okrivljenika jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti za vođenje kaznenog postupka, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja donio odbijajuću presudu , a razlozima svoje žalbe državni odvjetnik nije doveo u pitanje ispravnost pobijane odluke. Naime, odredbe članka 18. stavak 2. KZ/11 kao posebnosti u pogledu pokretanja postupka za djela počinjena u inozemstvu vezane su za propise i odluke iz drugih stranih država o kojima se radi pa se tako i pitanje zastare odnosi na propise i odluke strane države, a ne propise Republike Hrvatske, gdje je pitanje zastare uostalom regulirano u drugim odredbama istog zakona, također naprijed navedenim.

20. Ujedno, obzirom da je u konkretnom slučaju ovaj sud drugog stupnja smatrao da je pravilno donesena odbijajuća presuda, to nema razloga ulaziti u pitanje ispravnosti ili nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja jer se po članku 459. stavak 10. ZKP/08 u obrazloženju presude kojom se optužba odbija sud ne upušta u ocjenu stvari, nego se ograničava na razloge odbijanja optužbe pa žalba zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvatljiva, a niti su time u obrazlaganju presude nepravilno primijenjene odredbe zakona, kako se to navodi u žalbi.

21. Iz iznesenih razloga je odbijanjem kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjska presuda potvrđena po članku 482. ZKP/08.

Rijeka, 8. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Sandra Juranović