REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-148/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CEZAREJA d.o.o., Ivankovo, Gorjani 175, OIB: 44343542645, kojeg zastupa punomoćnica Neda Brčić, odvjetnica u Vinkovcima, protiv tuženika AGROKOM NATURA d.o.o. u stečaju, Novi Senkovac, Varaždinska 70, OIB: 26932106693, kojeg zastupa punomoćnik Branko Rakitničan, odvjetniku u Koprivnici, radi utvrđivanja tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-84/2025-4 od 12. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-84/2025-4 od 12. prosinca 2025.
II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 3.191,81 eura.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom utvrđena je osnovanom tražbina u iznosu 151.941,07 eura sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke presude, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 28.318,88 eura.
2. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem tražbine koja predstavlja naknadu štete koja je tužitelju nastala jer mu tuženik nije isporučio pšenicu koju je pohranio u svom skladištu. Prvostupanjski sud je nakon izvedenih dokaza vještačenjem, uvidom u isprave te saslušanjem svjedoka ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev budući da je tužitelj dokazao svoju tvrdnju da se pšenica nalazi u tuženikovom skladištu te da mu nikada nije isporučena. Visina štete je ocjenjena osnovanom jer bi, prema provedenom gospodarskom vještačenju, vrijednost predmetne pšenice i u vrijeme otvaranja stečajnog postupka i u vrijeme podnošenja prijave tražbine odnosno izlučnog zahtjeva iznosila i više nego je prijavljena u stečajnom postupku.
3. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).
4. Protiv te presude tuženik je podnio žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga - bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja te da je pogrešno ocijenio pravnu osnovu tužiteljevog zahtjeva. Naime, prvostupanjski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o uskladištenju dok iz historijata tužbe proizlazi da tužitelj svoje potraživanje temelji na ugovoru o kupoprodaji. Nadalje smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio mjerodavne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o obveznim odnosima koji se odnose na ugovor o uskladištenju. Prema tim odredbama obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu duguje - a tuženik je tužitelju nesporno isporučio 848.400,00 kg svoje pšenice na način da je iz skladišta u Babinoj Gredi premjestio pšenicu u novo skladište u Gunji a na što je tužitelj pristao potpisom Vlasničkog lista od 31. prosinca 2020. kao novi vlasnik robe, dok je tuženik isti vlasnički list potpisao kao prethodni vlasnik robe. Dakle, tuženik je svoju obvezu ispunio te tužitelj eventualna potraživanja može ostvariti samo od društva Bio mlin d.o.o. iz Gunje koje je isti Vlasnički list potpisalo kao novi vlasnik skladišta. Ističe kako za pravilno presuđivanje u predmetnom sporu uopće nije odlučno pitanje je li tuženikova pšenica koju je tuženik predao tužitelju u skladištu u Gunji prethodno u to skladište dopremljena iz skladišta u Babinoj Gredi ili se radi o nekoj drugoj tuženikovoj pšenici. Odlučna činjenica je da je tužitelj pristao primiti upravo tu pšenicu u svoje vlasništvo, čime je tuženik svoju obvezu prema tužitelju (sve i da je ta obveza doista i postojala) pravovaljano ispunio te, osim eventualnih prigovora na kvalitetu tako preuzete pšenice, tužitelj više ne može imati nikakvu tražbinu prema tuženiku u vezi sporne količine pšenice. Predložio je da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.
5. Tužitelj je u odgovoru na tuženikovu žalbu naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, odnosno na pravilnoj činjeničnoj podlozi pravilno primijenio materijalno pravo. Predlaže odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu te naložiti tuženiku da mu naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.191,81 eura.
6. Tuženikova žalba nije osnovana.
7. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.
8. Iz isprava u spisu proizlaze sljedeće činjenice:
- stranke su bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o kupoprodaji pšenice te ugovora o uskladištenju iste te pšenice
- 31. prosinca 2019. tuženik je izdao Inventurnu listu u kojoj je naveo da se u skladištu društva Agropromet d.o.o. iz Babine Grede nalazi pšenica iz uroda 2019. godine u količini 848.400 kg koja je u vlasništvu tužitelja. Tuženik je u tom trostranom odnosu skladištar
- 31. prosinca 2020. društvo Bio mlin d.o.o. iz Gunje je izdalo inventurnu listu u kojoj je naveo da se u njegovom skladištu u Gunji nalazi pšenica urod 2018. godine u količini 848.400 kg koja je u vlasništvu tuženika te koja s danom izdavanja inventurnog lista prelazi na tužitelja
- nad tuženikom je 10. studenoga 2011. otvoren stečajni postupak
- tužitelj je u stečajnom postupku prijavio tražbinu te postavio izlučni zahtjev za robom (pšenicom) koja se nalazi u tuženikovom skladištu
- stečajni upravitelj je tijekom postupka utvrdio da se pšenica ne nalazi u skladištu u Babinoj Gredi
- tužitelj je sukladno odredbi čl. 148. st. 1. i 2. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24) podnio zahtjev za naknadom štete u iznosu od 151.941,07 eura.
9. Među strankama je sporno je li pšenica navedena na inventurnom listu od 31. prosinca 2019. isporučena tužitelju ili je premještana u drugo skladište, kako to tvrdi tuženik. Teret dokaza navedene činjenice bio je na tuženiku koji je ni u ponovljenom postupku nije dokazao.
10. Prema odredbi čl. 744. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) ugovorom o uskladištenju obvezuje se skladištar da primi i čuva određenu robu i da poduzima potrebne ili ugovorene mjere radi njezina očuvanja u određenom stanju te da je preda na zahtjev ostavodavca ili druge ovlaštene osobe, a ostavodavac se obvezuje da mu za to plati određenu naknadu.
11. Iz isprava u spisu (računi i otpremnice) proizlazi da je tuženik tužitelju prodao 3 tone pšenice, rod 2019. godine, koje je tužitelj preuzeo, a što proizlazi iz otpremnica potpisanih od obje stranke. Nejasno je stoga na što se odnosi 848.400 kg pšenice iz skladišta u Babinoj Gredi (inventurna lista od 31. prosinca 2019.), odnosno na koji kupoprodajni ugovor i uz koji račun je ta pšenica vezana, uzevši u obzir da je sva pšenica iz tri dostavljena ugovora predana tužitelju. Neovisno o činjenici da ne postoje prateće isprave uz tu pšenicu, nesporno je iz inventurne liste da se ona nalazila u skladištu društva Agropromet d.o.o. (najmodavac skladišta), da je tuženik bio skladištar a tužitelj vlasnik robe. Navedena činjenica nije bila sporna među strankama.
12. Ono što je sporno između stranaka je na što se odnosi 848.400 kg pšenice iz skladišta u Gunji, pogotovo ako se uzme u obzir da je na inventurnoj listi iz tog skladišta od 31. prosinca 2020. navedeno da se odnosi na pšenicu roda 2018. godine, za razliku od pšenice roda 2019. godine iz ranije spomenute inventurne liste. Prema tuženikovim tvrdnjama radilo se o istoj pšenici koju je tuženik prebacio u drugo skladište te da se radilo o grešci u pisanju godina uroda pšenice (umjesto 2019. da je upisana 2018. godina).
13. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su stranke prvo bile u odnosu na temelju ugovora o kupoprodaji, na temelju kojeg je tužitelj od tuženika kupio pšenicu iz uroda 2019. godine. Nakon toga su bili u odnosu na temelju ugovora o uskladištenju na temelju kojeg se tuženik kao skladištar obvezao primiti i čuvati 848.400,00 kg pšenice za tužitelja ostavodavca, vlasnika pšenice. Dokaz navedenom odnosu je Inventarna lista od 31. prosinca 2019.
14. Tuženik nije dokazao da je nakon izdavanja Inventurne liste od 31. prosinca 2019., odnosno dana uskladištenja navedene pšenice u skladištu u Babinoj Gredi, istu predao tužitelju nakon isteka ugovora o uskladištenju. Također nije dokazao da je navedenu pšenicu predao drugom skladištaru (Bio mlin d.o.o.) koji je imao skladište u Gunji budući da iz isprava koje se odnose na skladište u Gunji proizlazi da se radi o pšenici godine uroda 2018. te da je vlasnik te pšenice tuženik (a ne tužitelj kako je navedeno na Inventurnoj listi iz 2019. godine).
15. Iako se, dakle, radilo o istoj količini pšenice u oba skladišta, zbog podataka o rodu (2018. i 2019. godina) kao i podataka o vlasniku pšenice ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski nije mogao sa sigurnošću zaključiti da je tuženik dokazao da je tužitelju isporučio pšenicu. Tuženik svoju tvrdnju da se radilo o grešci u pisanju nije dokazao ispravama niti je predložio saslušanje skladištara iz Gunje.
16. U svjetlu svega navedenog, prvostupanjski sud je nakon izvedenih dokaza njihovom ocjenom i primjenom pravila o teretu dokazivanja pravilno zaključio da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da je pšenica roda 2019. godine vlasništvo tužitelja bila predana u skladište treće osobe i da u vrijeme otvaranja stečajnog postupka tuženik više nije bio skladištar te robe, slijedom čega je pravilno odbio njegov prigovor promašene pasivne legitimacije kao neosnovan.
17. Uzevši u obzir sve navedeno, ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, njezine razloge, a samim time i odluku prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva donesenu pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
18. U odnosu na pobijanu odluku o parničnom trošku nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a sam žalitelj je ne pobija konkretnim žalbenim navodima.
19. Tužitelju ne pripada zahtijevana naknada troška odgovora na tuženikovu žalbu, jer cijeneći sve okolnosti ovaj sud utvrđuje da nije riječ o radnjama nužnim za vođenje parnice čiji bi trošak trebala snositi suprotna stranka (čl. 155. i čl. 166. ZPP-a).
Zagreb, 8. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Davor Pustijanac
