REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-468/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u stvari tužiteljice ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zrinki Sertić, odvjetnici u Jastrebarskom , protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Zrinku Sertić, odvjetnicu i punomoćnika tuženika Marka Metelka, odvjetnika, 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje da je ništetna odredba i dio Ugovora o gotovinskom namjenskom kreditu br. 7103236624, koji je dana 25.07.2006.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Stjepana Volarića pod posl. brojem OV-7894/06, sklopljen između tuženika ZAGREBAČKE BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 853,10 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude do isplate, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 25.07.2006. sklopila s tuženikom Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu prema kojem joj je kao korisniku kredita tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 88.967,97 kn. Također navodi da je u članku 2. predmetnog ugovora utvrđeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tužiteljica smatra kako je navedena odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, tužiteljica ističe kako prilikom ugovaranja navedene odredbe tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja te je tužiteljica bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba . Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga je prema mišljenju tužiteljice ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužiteljice kao i o zaštiti tih interesa. Također tužiteljica ističe da se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu ona tuženiku obvezala platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate pa je tuženik dužan u to smislu i organizirati svoje poslovanje.

1.2. Tužiteljici je 25.07.2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.779,36 kn što u protuvrijednosti iznosi 236,16 eura, stoga je jasno kako tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti naprijed citirane ugovorne odredbe.

1.3. Tužiteljica stoga predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu iz članka 2. ugovora i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva uz nadoknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava pravni interes tužiteljice za podnošenje deklaratorne tužbe ; smatra da tužiteljica nije dokazala status potrošača; u cijelosti osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da je tužiteljica od strane službenika Banke jasno upućena da postoji njezina obveza na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Dodaje da je naknada koja se naplaćivala u trenutku sklapanja ugovora pokrivala troškove poput – operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, povezanih regulatornih troškova. Smatra da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Dodaje kako treba uzeti u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita; nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa; sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, čime jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Sijedom svega ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ista imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 7. studenoga 2005. (str. 6-10 spisa), potvrdu (str. 11 spisa), uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (str. 31-38 spisa), opće uvjete poslovanja (str. 39-43 spisa), sudska praksa (str. 44-59 spisa) te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23

– dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Između stranaka nije sporno da je predmetni ugovor sklopljen 25.07.2006., da je navedenim ugovorom tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 88.967,97 kn te da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

6.1. Sporno je je li ugovorna odredba članka 2. ugovora o namjenskom kreditu o naplati naknade za obradu zahtjeva za kredit ništetna. Sporan je također status potrošača tužiteljice, kao i njezin pravni interes za vođenje ovog postupka.

7. Iz sadržaja odredbe članka 2. u dijelu u kojem se odnosi na predmetnu naknadu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je predmetni kredit podigla 2006. i radilo se o nenamjenskom kreditu za financiranje radova u kući u kojoj i danas stanuje. Kredit je iznosio nekih 88.000,00 kn i taj novac je iskoristila upravo za navedene radove. Ugovor je pročitala i zna da je platila naknadu vezano za kredit, iako joj to nije bilo jasno, ali je tada bila sretna da je kredit dobila. Oni joj nisu ništa posebno objašnjavali vezano za ovu naknadu, a ne može se sjetiti je li ih ona nešto pitala o tome. Ne sjeća se točno niti kad je naknada plaćena. Moguće je da su joj oduzeli od kredita pa je odmah dobila manji iznos.

8.1. Na poseban upit pun. tužiteljice odgovara da ni je mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, već je ugovor dala banka i tužiteljica ga je potpisala takvog kakav je bio. Na poseban upit pun. tuženika odgovaram da u trenutku sklapanja ugovora ni je bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva.

9. Uzimajući ovakav iskaz tužiteljice, kao i činjenicu da tuženik u smislu odredbe članka 219. ZPP u vezi odredbe članka 221 a ZPP, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bila vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o obrtu, pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP, to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužiteljice kako je kreditom financirala radove u kući u kojoj i danas stanuje te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužiteljice (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

10. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kojeg sud prihvaća jer je životan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. U konkretnom slučaju je utvrđeno da se o navedenim odredbama nije pregovaralo jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji tužiteljica može potpisati ili ne, odnosno Ugovor je ponuđen tužiteljici po principu "uzmi ili ostavi", jer je tužiteljica mogla samo isti prihvatiti, druge opcije nije imala. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe naknada za obradu kredita, članka 2., nije vidljivo na što se točno odnose i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Naime, odredbe koje su se odnosile na naplatu predmetne naknade sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pritom tuženik nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ( u smislu članka 81. stavak 4. ZZK), iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz članka 219. stavak 1. ZPP.

13. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto se odnosi i na ostale naknade koje se utvrđuju prema Odluci banke, jer tužiteljica o tome nije imala mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu joj iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužna platiti. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 2. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

15. Sud smatra da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 2. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužiteljica nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna platiti naknadu.

16. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 2. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

17. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom na to da tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu, tj. nije postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev, valja reći da isti nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev-1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužiteljica pritom isplatu s navedene osnove.

18. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora, slijedom čega se navodi da je u predmetnom slučaju tužiteljica postavila deklaratoran zahtjev te je vrijednost predmeta spora određena primjenom članka 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23) u visini od 1.327,22 eura.

19. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, odluka o parničnim troškovima je donesena primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Tužiteljici su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) dosuđeni troškovi sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 26. lipnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 25. studenog 2025. i 10. ožujka 2026. u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife). Sveukupno, dakle, tužiteljici pripada 400 bodova, odnosno 800,00 eura. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 26,55 eura pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 853,10 eura. Sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate na parnične troškove koje teku od dana donošenja odluke o troškovima. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

19.1. Tužiteljici nisu priznati troškovi za sastav podneska od 18. rujna 2025. jer se u ovom podnesku sadržajno uglavnom ponavljaju navodi iz podneska od 26. lipnja 2025. pa je u navedenom dijelu njezin zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 8. travnja 2026.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se predaje putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.