REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-463/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u stvari tužiteljice VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Masnec, odvjetnici u Jastrebarskom, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Maju Masnec, odvjetnicu i zamjenicu punomoćnika tuženika Piu Gaiu Baučić, odvjetnicu, 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje da je ništetna odredba i dio Ugovora o namjenskom kreditu br. 7102925865, koji je dana 07.11.2005.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Stjepana Volarića iz Jastrebarskog pod posl. brojem OU-247/05, sklopljen između tuženika ZAGREBAČKE BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja VC iz [adresa], ranije iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 853,10 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koje teku od donošenja presude do isplate, sve to roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 07.11.2005. sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu prema kojem joj je kao korisniku kredita tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 66.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Također navodi da je u članku 2. predmetnog ugovora utvrđeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tužiteljica smatra kako je navedena odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, tužiteljica ističe kako prilikom ugovaranja navedene odredbe tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja te je tužiteljica bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga je prema mišljenju tužiteljice ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužiteljice kao i o zaštiti tih interesa. Također tužiteljica ističe da se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu ona tuženiku obvezala platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate pa je tuženik dužan u to smislu i organizirati svoje poslovanje.

1.2. Iz potvrde Zagrebačke banke d.d. od dana 24.03.2025. proizlazi kako je dana 08.10.2005. tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.232,75 kn što u protuvrijednosti iznosi 296,33 eura, stoga je jasno kako tužitelj ica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti naprijed citirane ugovorne odredbe.

1.3. Tužiteljica stoga predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu iz članka 2. ugovora i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva uz nadoknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare, u cijelosti osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ističe da u vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Smatra da tužiteljica nije dokazala pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva. Ističe da tužiteljica nije navela u čemu bi se sastojala neravnoteža između stranaka. Tuženik dodaje da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a tužiteljica je obvezi plaćanja naknade dobila jasnu uputu od osobnog bankara. Smatra da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu među strankama, jer sama činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne znači neposredno da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža, već je istu potrebno posebno utvrđivati. Tuženik smatra da u situaciji kad je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način te određena, odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku, tuženik smatra da se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom (niti da bi povrijedila načelo dobre vjere, odnosno uzrokovala značajnu ravnotežu). Dodaje da su naknadom za obradu kredita pokrivene usluge i troškovi poput : troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i s njima povezani troškovi; administrativni troškovi i administracija – materijalni troškovi i troškovi za ne bankovne usluge i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; troškovi prov izija i naknada- ne kamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; troškovi poreza i drugih administrativnih davanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 7. studenoga 2005. (str. 6-10 spisa), potvrdu (str. 11 spisa), uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (str. 31-38 spisa), opće uvjete poslovanja (str. 39-43 spisa), sudska praksa (str. 44-59 spisa) te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Između stranaka nije sporno da je predmetni ugovor o namjenskom kreditu sklopljen 7. studenog 2005., da je navedenim ugovorom tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 66.800,00 CHF kao i da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

6.1. Sporno je je li ugovorna odredba članka 2. ugovora o namjenskom kreditu o naplati naknade za obradu zahtjeva za kredit ništetna. Sporno je i postojanje pravnog interesa tužiteljice, kao i pitanje zastare.

7. Iz sadržaja odredba članka 2. u dijelu u kojem se odnosi na predmetnu naknadu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje obiteljske kuće u kojoj sada i stanuje. Radilo se o iznosu od 66.800,00 CHF. Platila je i naknadu za obradu kredita, misli da je iznosila oko 2.500,00 kn. Čini joj se da je taj iznos bio oduzet od ukupnog iznosa kredita, prije realizacije. Njoj u banci nisu ništa posebno objašnjavali, već su joj samo rekli da se radi o naknadi za obradu kredita. Kad je pitala je li moguće da se ta naknada ne plati, rekli su da ne može bez toga. Njoj je ugovor o kreditu bio predočen od strane banke i ona u pogledu njegovog sadržaja nije mogla ništa mijenjati. Ona nije tražila pojašnjenje vezano za naknadu.

8.1. Na poseban upit odgovara da je pročitala ugovor o kreditu, odredbe o iznosu kredita i kamatama. Koliko se sjeća u ugovoru je bila predviđena izlazna naknada, a ulazna nije. Na upit je li tražila uvid u Odluku o tarifi naknada, odgovara da nije. Na upit odgovara da je prije potpisivanja znala da mora platiti takvu naknadu. P laćanje naknade je za nju predstavljalo financijsko opterećenje, ali je unatoč tome sklopila ugovor jer nije imala izbora. Kredit je podigla u Zagrebačkoj banci jer je dugogodišnji klijent i za nju je to bio najbolji izbor. Nekretnina koju je kupila nikad nije davana u najam niti u zakup, niti je na adresi te nekretnine registrirano trgovačko društvo, odnosno obrt. Cjelokupni iznos kredita je utrošila upravo za predmetnu nekretninu.

9. Ovakav iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti jer je životan i uvjerljiv te iz navedenog proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio njezin status potrošača, a tuženik tijekom postupka suprotno nije ni tvrdio niti dokazivao.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11. U konkretnom slučaju je utvrđeno da se o navedenim odredbama nije pregovaralo jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji tužiteljica može potpisati ili ne, odnosno Ugovor je ponuđen tužiteljici po principu "uzmi ili ostavi", jer je tužiteljica mogla samo isti prihvatiti, druge opcije nije imala. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe naknada za obradu kredita, članka 2., nije vidljivo na što se točno odnose i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Naime, odredbe koje su se odnosile na naplatu predmetne naknade sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj . Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pritom tuženik nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ( u smislu članka 81. stavak 4. ZZK), iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz članka 219. stavak 1. ZPP.

12. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto se odnosi i na ostale naknade koje se utvrđuju prema Odluci banke, jer tužiteljica o tome nije imala mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu joj iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužna platiti. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 2. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

14. Sud smatra da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 2. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužiteljica nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna platiti naknadu.

15. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 2. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

16. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom na to da tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu, tj. nije postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev, valja reći da isti nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev-1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužiteljica pritom isplatu s navedene osnove.

17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

18. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, odluka o parničnim troškovima je donesena primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Tužiteljici su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) dosuđeni troškovi sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 23. srpnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 24. studenog 2025. i 11. ožujka 2026. u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife). Sveukupno, dakle, tužiteljici pripada 400 bodova, odnosno 800,00 eura. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 26,55 eura pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 853,10 eur. Sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate na parnične troškove koje teku od dana donošenja odluke o troškovima. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

U Zagrebu, 8. travnja 2026.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se predaje putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.