Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1681/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ČM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Željki Ivanušić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 17. ožujka 2026. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl.6. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, sklopljenog 12.05.2005. između tužiteljice i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % jednokratno, unaprijed.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ČM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 194,20 € (stodevedesetčetirieuraidvadesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.05.2005. do 31.07.2008. po stopi od 15 %, a od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od

218,75 € (dvjestoosamnaesteuraisedamdesetpetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 8. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom kao pravnim slijednikom Slavonske banke d.d. Osijek 12.05.2005. sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, prema kojem joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 15.500,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan isplate uz rok otplate od 72 mjeseca.

1.1. Predmetnim Ugovorom u čl. 6. određeno je da će se 2,00 % od iznosa kredita, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, naplatiti naknada za obradu kredita. Tako da joj je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 310,00 CHF, odn. 1.463,20 kn / 194,20 €.

1.2. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane prednika tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji ona kao potrošač nije imala utjecaja niti je ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini naknade. Navodi da joj nije bio razjašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga odn. nije joj bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi bili pokriveni iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Kako se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika i o kojoj se odredbi nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO), predmetnu naknadu je dužan vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Poziva se na odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-673/2023 te Suda Europske unije br. C-84/19 i C-224/19. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare te osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

2.1. Navodi da tužba uopće ne sadrži koje su njegove konkretne radnje dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

2.2. Smatra da su pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Posebice napominje kako je u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st.3. Zakona o kreditnim institucijama koji glasi: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa te je tužiteljici kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

2.3. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužiteljide iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužiteljice.

2.4. Navodi da kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u čl. 173. u bitnome navedeno da je Banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu.

2.5. Poziva se na odluke Općinskog suda u Zadru br. P-2119/2021 od 04. travnja 2024., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024., Trgovačkog suda u Osijeku br. P-2/2021-28 od 28. travnja 2022., Županijskog suda u Splitu br. Gž-1215/2020 od 24.02.2021. i Županijskog suda u Splitu br. Gž 230/2023-3 od 09. veljače 2023., Vrhovnog suda RH br. Rev-2781/2011 od 16.03.2015.

2.6. Predlaže da sud odbije tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Tužiteljica se u podnesku od 5. ožujka 2026. očitovala na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Navodi da sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njegove navode kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Smatra da i troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njezin teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je od njega naplaćivao prilikom otplate kredita.

3.1. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da prije sklapanja ugovora nije imala pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imala saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj nije mogla niti pregovarati s tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potrošaču nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom te sumnja da joj je tuženik postupanjem na opisani način obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu. Prema tome, budući da joj je kao korisnici predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njenu štetu.

3.2. Poziva se na odluke Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1368/2021 od 20.7.2021. i VSRH br. Rev-673/2023 od 13.2.2024. i Rev-715/2024 od 22.5.2024. Stoga ostaje u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da ga sud usvoji u cijelosti.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Tužiteljica ČM, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazala je da je s bivšom Slavonskom bankom koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank a tu sadašnja Addiko Bank, 2005. zaključila ugovor o nenamjenskom kreditu u protuvrijednosti od 15.500,00 CHF. Pregovarala je s djelatnicom banke Poslovnice tuženika u Osijeku i tražila kredit u eurima, a ta djelatnica joj je preporučila isključivo kredit u CHF kao najpovoljniji jer nije imala dovoljno osiguranje za kredit u eurima. Pribavila je podatke o plaći i popunila zahtjev za kredit i banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima. Djelatnica banke ju nije prilikom razgovora o kreditu upoznala s troškovima ulazne naknade koja je po čl. 6. iznosila 2 % jednokratno unaprijed. Nije joj dala objašnjenje koji parametri i troškovi čine 2 % naknade za obradu tog kredita. Pristala je na uvjete banke jer joj je novac bio potreban za organizaciju svadbe kćerke. Pogledala je ugovore i gledala je visinu kredita, rok otplate od 6 godina kao i visinu mjesečne rate. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu iz ugovora već samo ugovor prihvatiti ili ne po uvjetima banke. Odnijela je ugovore kod javnog bilježnika u Osijeku koji joj je ugovore ovjerio i nije joj tumačio pojedine odredbe ugovora. Ugovore je vratila u banku i kredit joj je odobren i isplaćen na tekući račun jer je bila klijent tuženika. Kredit je podigla isključivo kao fizička osoba i utrošila ga je za pokriće troškova svadbe kćerke. Ne zna koliki iznos ulazne naknade joj je naplaćen niti da joj je odmah odbijen u početku odobravanja kredita na način da joj je banka stavila na raspolaganje razliku ostvarenog kredita uz odbijanje ulazne naknade od 2 %. Djelatnica banke ju nije upozoravala da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na eur. Početna rata joj je iznosila oko 950,00 kn da bi se poslije povećala na iznos od oko 1.450,00 kn ovisno o tečaju CHF na dan plaćanja rate. Ne zna da li bi ispunjavala uvjete za kredit da joj je početna rata iznosila kao ova povećana. Nije dobivala obavijesti iz banke, ali znala je razloge povećanja rata kredita, a koje je ipak plaćala i povećane. Da bi otplatila taj kredit podigla je drugi kredit kojim je otplatila ovaj kako bi smanjila pojedine rate kredita.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su prednik tuženika Slavonska banka i tužiteljica sklopili 03.05.2006. Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005;

- da je čl. čl.6. st.1. Ugovora ugovoreno da naknada za obradu kredita iznosi 2,00 % jednokratno, unaprijed;

- da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 194,20 €.

7. Među strankama je prijeporno da li tužiteljica ima pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom postupku kao i da li je ništetni dio odredbe čl. 6.st.1. predmetnog Ugovora.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužiteljice, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika nije prijeporan, prijeporan je dio odredbe čl. 6.st.1. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 2,00 % od iznosa kredita unaprijed.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužiteljica bila upoznata o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 2,00 % iznosa kredita. Međutim, tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogla pregovarati. Banka je tu naknadu obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja.

11. Stoga je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za adaptaciju kuće pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 2,00 %.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 7.st.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Kako je ništetna odredba čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 194,20 €, pa je je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

19. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

20. Kako se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetnih naknada, sukladno čl. 1115. ZOO-a tužiteljica osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita od dana plaćanja.

21. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

23. Tužiteljici su priznati zahtijevani troškovi postupka u iznosu od 218,75 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 50,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife, iznosa od 50,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 05.03.2026. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 17.03.2026., iznosa od 25,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 43,75 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 175,00 €.

24. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 8. travnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika