Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1575/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ZS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Željki Ivanušić, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po pun. Zlatku Knezović, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 17. ožujka 2026. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007, sklopljenog 30.01.2007. između tužiteljice i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, u čl. 7. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00 % jednokratno, unaprijed.“ te u čl. 9. u dijelu koji glasi: "…Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku, najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu, sukladno poslovnoj politici banke.".

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici ZS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 411,47 € (četristojedanaesteuraičetrdesetsedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, koje do 31.07.2008. teku po stopi od 15 %, a od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja na iznos od 139,17 € teče od 07.02.2007. pa do isplate te na iznos od 272,30 € teče od 06.02.2013. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica s preostalim dijelom kamatnog potraživanja od 31.01.2007. do 06.02.2007. o d b i j a .

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 437,50 € (četristotridesetsedameuraipedesetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 8. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom kao pravnim slijednikom Slavonske banke d.d. Osijek 30.01.2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007, prema kojem joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan isplate uz rok otplate od 120 mjeseca.

1.1. Predmetnim Ugovorom u čl. 7. određeno je da će se 1,00 % od iznosa kredita, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, naplatiti naknada za obradu kredita. Tako da joj je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.048,61 kn /139,17€.

1.2. Isto tako sukladno čl. 9. predmetnog ugovora određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici banke, tako da joj je u skladu s tim naplaćena izlazna naknada u iznosu od 2.051,65 kn / 272,30 €.

1.3. O ugovornim odredbama iz čl. 7. i 9. predmetnog Ugovora odn. za tzv. „ulaznu naknadu“ i "izlaznu naknadu" nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane prednika tuženika (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koje ona kao potrošač nije imala utjecaja niti su ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini naknade.

1.4. Navodi da prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto tako propisano je da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatram ništetnom.

1.5. Ističe kako joj nije bio razjašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga odn. nije joj bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi bili pokriveni iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Kako se radi o ugovornim odredbama iz ugovora o potrošačkom kreditu koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika i o kojim se odredbama nije pregovaralo, iste su nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor uglavio nepoštene odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO), predmetne naknade je dužan vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Poziva se na odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-673/2023 te Suda Europske unije br. C-84/19 i C-224/19. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbe te ističe prigovor zastare. Po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena je naknada za obradu kredita 06.02.2007. u iznosu od 1.048,61 kn te naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita 05.02.2013. u iznosu od 2.051,65 kn.

2.1. U odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora navodi da je jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,00 % jednokratno, unaprijed. Ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, a tu je obvezu ispunio. Navodi da je čl. 7. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade.

2.2. U odnosu na spornu odredbu čl. 9. Ugovora, ističe da je navedena ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 9. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužiteljici do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome joj je objašnjeno i u kojem iznosu. Stoga je odredba u čl. 9. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna jer je navedeno da se u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke.

2.3. Ističe da su obje odredbe u čl. 7. i 9. predmetnog ugovora o kreditu lako uočljive jer su navedene istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu te samim time i razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03), a pitanje raskida uređeno je sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je ispunio (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Navodi da u pogledu jasnosti i uočljivosti dodaje kako su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužiteljici odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je banka postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Ukazuje da je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te smatra da predmetne odredbe nisu i ne mogu biti ništetne.

2.4. Poziva se na odluke suda Europske unije C-621/17, C-84/19, C-224/19 i C- 259/19, C-565/21, C-186/16 te odluke Županijskog suda u Splitu br. Gž-230/2023, VSRH br. Rev-2781/2011, Rev-2288/2000… predlažući da sud odbije tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Tužiteljica se u podnesku od 5. ožujka 2026. očitovala na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Navodi da sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njegove navode kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Smatra da i troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njezin teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je od njega naplaćivao prilikom otplate kredita.

3.1. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da prije sklapanja ugovora nije imala pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imala saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj nije mogla niti pregovarati s tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potrošaču nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom te sumnja da joj je tuženik postupanjem na opisani način obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu. Prema tome, budući da joj je kao korisnici predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njenu štetu.

3.2. Poziva se na odluke Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1368/2021 od 20.7.2021. i VSRH br. Rev-673/2023 od 13.2.2024. i Rev-715/2024 od 22.5.2024. Stoga ostaje u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da ga sud usvoji u cijelosti.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Tužiteljica ZS, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazala je da je s bivšom Slavonskom bankom koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank a tu sadašnja Addiko Bank, 2007. zaključila ugovor o kreditu za adaptaciju kuće u protuvrijednosti od 23.000,00 CHF. Pregovarala je s djelatnicom banke Poslovnice tuženika u Osijeku i tražila kredit u eurima, a ta djelatnica joj je preporučila isključivo kredit u CHF kao najpovoljniji jer nije imala dovoljno osiguranje za kredit u eurima. Pribavila je podatke o plaći i popunila zahtjev za kredit i banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima. Djelatnica banke ju nije prilikom razgovora o kreditu upoznala s troškovima ulazne naknade koja je po čl. 7. iznosila 1 % jednokratno unaprijed te sa čl. 9. na ime izlazne naknade. Nije joj dala objašnjenje koji parametri i troškovi čine ulaznu i izlaznu naknadu. Pristala je na uvjete banke jer joj je novac bio potreban za adaptaciju kuće. Pogledala je ugovore i gledala je visinu kredita, rok otplate od 10 godina kao i visinu mjesečne rate. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu iz ugovora već samo ugovor prihvatiti ili ne po uvjetima banke. Odnijela je ugovore kod javnog bilježnika u Osijeku koji joj je ugovore ovjerio i nije joj tumačio pojedine odredbe ugovora. Ugovore je vratila u banku i kredit joj je odobren i isplaćen na tekući račun jer je bila klijent tuženika. Kredit je podigla isključivo kao fizička osoba i utrošila ga za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa]. Kuća nikada nije iznajmljivana niti je u njoj obavljan kakav obrt ili pravna djelatnost i u toj kući živi i danas. Ne zna koliki iznos ulazne naknade joj je naplaćen niti da joj je odmah odbijen u početku odobravanja kredita na način da joj je banka stavila na raspolaganje razliku ostvarenog kredita uz odbijanje ulazne naknade od 1 %. Djelatnica banke ju nije upozoravala da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na eur. Odlučila je prijevremeno otplatiti taj kredit pa je podigla drugi kredit u HPB banci i prijevremeno ga otplatila a banka joj je naplatila izlaznu naknadu, ali ne zna u kojem iznosu.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su prednik tuženika Slavonska banka i tužiteljica sklopili 30.01.2007. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007;

- da je čl. 7. Ugovora ugovoreno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00 % jednokratno, unaprijed;

- da je čl. 9. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita te izvršiti uplatu prema zaključnom bračnu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici banke;

- da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita 06.02.2007. u iznosu od 1.048,61 kn te naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita 05.02.2013. u iznosu od 2.051,65 kn.

7. Među strankama je prijeporno:

- da li su ništetne odredbe čl. 7. i čl. 9. predmetnog Ugovora;

- da li tužiteljica ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužiteljice, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 7. st.1. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,00 % unaprijed kao i odredba čl. 9. st.2. Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno poslovnoj politici banke.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužiteljica bila upoznata o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,00 % iznosa kredita. Međutim, tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogla pregovarati kao ni o naknadi za prijevremenu otplatu kredite. Banka je te naknade obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja.

11. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bila je ovisna o novcu potrebnom za adaptaciju kuće pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe u čl. 7. prema kojoj se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,00 % te u slučaju prijevremene otplate kredita u odredbi čl. 9. tužiteljica se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici banke.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 7.st.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Osim toga, tuženik ima pravo na vraćanje glavnice kredita, na naplatu ugovorenih kamata te na naknade koje su stvarne odnosno za koje postoji dokaz da je banka imala određene troškove pa ih je onda imala pravo i naplatiti. Kod prijevremene otplate kredita, potpuno je jasno da banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno.

19. Kako su ništetne odredbe i to čl. 7.st.1. i čl. 9.st.2. Ugovora o kreditu, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 139,17 €, a koja je naplaćena 06.02.2007. kao i na isplatu naknade na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 272,30 € koja je naplaćena 05.02.2013. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

20. Sud je odbio tužiteljicu s preostalim dijelom kamatnog potraživanja kod naknade za obradu kredita i to od 31.01.2007. do 06.02.2007. jer je naknada za obradu kredita naplaćena 06.02.2007. pa joj kamate teku od 07.02.2007.

21. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

23. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. Tužiteljici su priznati zahtijevani troškovi postupka u iznosu od 437,50 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 100,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife, iznosa od 100,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 05.03.2026. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 17.03.2026., iznosa od 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 87,50 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 350,00 €.

25. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 8. travnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika