Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-1022/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Goranu Marčanu, odvjetniku iz Rijeke , protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 12. studenog 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4 toč. 4.1. ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 25.5.2007. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke, kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7 toč. 7.2., odnosno obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 25.5.2007.

III. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 13.247,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 10,75 eura od 30.6.2007. pa do isplate

- iznos od 5,40 eura od 31.7.2007. pa do isplate

- iznos od 113,58 eura od 31.8.2007. pa do isplate

- iznos od 111,58 eura od 30.9.2007. pa do isplate

- iznos od 111,42 eura od 31.10.2007. pa do isplate

- iznos od 112,95 eura od 30.11.2007. pa do isplate

- iznos od 112,11 eura od 31.12.2007. pa do isplate

- iznos od 108,63 eura od 31.1.2008. pa do isplate

- iznos od 192,10 eura od 29.2.2008. pa do isplate

- iznos od 195,39 eura od 31.3.2008. pa do isplate

- iznos od 189,90 eura od 30.4.2008. pa do isplate

- iznos od 188,67 eura od 31.5.2008. pa do isplate

- iznos od 190,43 eura od 30.6.2008. pa do isplate

- iznos od 186,86 eura od 31.7.2008. pa do isplate

- iznos od 187,04 eura od 31.8.2008. pa do isplate

- iznos od 189,10 eura od 30.9.2008. pa do isplate

- iznos od 206,56 eura od 31.10.2008. pa do isplate

- iznos od 194,73 eura od 30.11.2008. pa do isplate

- iznos od 207,29 eura od 31.12.2008. pa do isplate

- iznos od 209,17 eura od 31.1.2009. pa do isplate

- iznos od 209,98 eura od 28.2.2009. pa do isplate

- iznos od 207,29 eura od 31.3.2009. pa do isplate

- iznos od 207,67 eura od 30.4.2009. pa do isplate

- iznos od 204,18 eura od 31.5.2009. pa do isplate

- iznos od 201,19 eura od 30.6.2009. pa do isplate

- iznos od 207,46 eura od 31.7.2009. pa do isplate

- iznos od 209,15 eura od 31.8.2009. pa do isplate

- iznos od 208,91 eura od 30.9.2009. pa do isplate

- iznos od 207,20 eura od 31.10.2009. pa do isplate

- iznos od 210,26 eura od 30.11.2009. pa do isplate

- iznos od 212,48 eura od 31.12.2009. pa do isplate

- iznos od 216,09 eura od 31.1.2010. pa do isplate

- iznos od 215,08 eura od 28.2.2010. pa do isplate

- iznos od 219,73 eura od 31.3.2010. pa do isplate

- iznos od 218,64 eura od 30.4.2010. pa do isplate

- iznos od 220,73 eura od 31.5.2010. pa do isplate

- iznos od 234,92 eura od 30.6.2010. pa do isplate

- iznos od 231,81 eura od 31.7.2010. pa do isplate

- iznos od 239,94 eura od 31.8.2010. pa do isplate

- iznos od 237,23 eura od 30.9.2010. pa do isplate

- iznos od 231,57 eura od 31.10.2010. pa do isplate

- iznos od 196,77 eura od 30.11.2010. pa do isplate

- iznos od 207,60 eura od 31.12.2010. pa do isplate

- iznos od 193,41 eura od 31.1.2011. pa do isplate

- iznos od 195,96 eura od 28.2.2011. pa do isplate

- iznos od 192,33 eura od 31.3.2011. pa do isplate

- iznos od 192,79 eura od 30.4.2011. pa do isplate

- iznos od 171,65 eura od 31.5.2011. pa do isplate

- iznos od 172,35 eura od 30.6.2011. pa do isplate

- iznos od 182,33 eura od 31.7.2011. pa do isplate

- iznos od 141,15 eura od 31.8.2011. pa do isplate

- iznos od 136,80 eura od 30.9.2011. pa do isplate

- iznos od 136,18 eura od 31.10.2011. pa do isplate

- iznos od 135,72 eura od 30.11.2011. pa do isplate

- iznos od 137,52 eura od 31.12.2011. pa do isplate

- iznos od 139,40 eura od 31.1.2012. pa do isplate

- iznos od 139,47 eura od 29.2.2012. pa do isplate

- iznos od 138,05 eura od 31.3.2012. pa do isplate

- iznos od 138,62 eura od 30.4.2012. pa do isplate

- iznos od 139,15 eura od 31.5.2012. pa do isplate

- iznos od 138,08 eura od 30.6.2012. pa do isplate

- iznos od 138,31 eura od 31.7.2012. pa do isplate

- iznos od 137,67 eura od 31.8.2012. pa do isplate

- iznos od 136,17 eura od 30.9.2012. pa do isplate

- iznos od 137,56 eura od 31.10.2012. pa do isplate

- iznos od 138,27 eura od 30.11.2012. pa do isplate

- iznos od 137,89 eura od 31.12.2012. pa do isplate

- iznos od 134,63 eura od 31.1.2013. pa do isplate

- iznos od 137,22 eura od 28.2.2013. pa do isplate

- iznos od 137,24 eura od 31.3.2013. pa do isplate

- iznos od 136,02 eura od 30.4.2013. pa do isplate

- iznos od 132,91 eura od 31.5.2013. pa do isplate

- iznos od 132,73 eura od 30.6.2013. pa do isplate

- iznos od 133,27 eura od 31.7.2013. pa do isplate

- iznos od 134,37 eura od 31.8.2013. pa do isplate

- iznos od 136,11 eura od 30.9.2013. pa do isplate

- iznos od 135,05 eura od 31.10.2013. pa do isplate

- iznos od 135,48 eura od 30.11.2013. pa do isplate

- iznos od 136,00 eura od 31.12.2013. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 30.6.2007. do 31.12.2007. iznosi 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 16.004,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 0,59 eura od 31.7.2007. pa do isplate

- iznos od 3,54 eura od 31.8.2007. pa do isplate

- iznos od 0,53 eura od 30.11.2007. pa do isplate

- iznos od 6,54 eura od 31.1.2008. pa do isplate

- iznos od 14,27 eura od 29.2.2008. pa do isplate

- iznos od 24,58 eura od 31.3.2008. pa do isplate

- iznos od 7,59 eura od 30.4.2008. pa do isplate

- iznos od 3,84 eura od 31.5.2008. pa do isplate

- iznos od 9,39 eura od 30.6.2008. pa do isplate

- iznos od 5,49 eura od 30.9.2008. pa do isplate

- iznos od 59,97 eura od 31.10.2008. pa do isplate

- iznos od 23,23 eura od 30.11.2008. pa do isplate

- iznos od 62,45 eura od 31.12.2008. pa do isplate

- iznos od 68,44 eura od 31.1.2009. pa do isplate

- iznos od 71,08 eura od 28.2.2009. pa do isplate

- iznos od 62,82 eura od 31.3.2009. pa do isplate

- iznos od 64,14 eura od 30.4.2009. pa do isplate

- iznos od 53,38 eura od 31.5.2009. pa do isplate

- iznos od 44,19 eura od 30.6.2009. pa do isplate

- iznos od 46,15 eura od 31.7.2009. pa do isplate

- iznos od 51,44 eura od 31.8.2009. pa do isplate

- iznos od 50,85 eura od 30.9.2009. pa do isplate

- iznos od 45,81 eura od 31.10.2009. pa do isplate

- iznos od 55,25 eura od 30.11.2009. pa do isplate

- iznos od 62,14 eura od 31.12.2009. pa do isplate

- iznos od 73,21 eura od 31.1.2010. pa do isplate

- iznos od 70,34 eura od 28.2.2010. pa do isplate

- iznos od 84,64 eura od 31.3.2010. pa do isplate

- iznos od 81,52 eura od 30.4.2010. pa do isplate

- iznos od 88,05 eura od 31.5.2010. pa do isplate

- iznos od 131,36 eura od 30.6.2010. pa do isplate

- iznos od 122,12 eura od 31.7.2010. pa do isplate

- iznos od 147,09 eura od 31.8.2010. pa do isplate

- iznos od 139,08 eura od 30.9.2010. pa do isplate

- iznos od 122,10 eura od 31.10.2010. pa do isplate

- iznos od 157,47 eura od 30.11.2010. pa do isplate

- iznos od 199,09 eura od 31.12.2010. pa do isplate

- iznos od 170,83 eura od 31.1.2011. pa do isplate

- iznos od 181,28 eura od 28.2.2011. pa do isplate

- iznos od 167,28 eura od 31.3.2011. pa do isplate

- iznos od 169,40 eura od 30.4.2011. pa do isplate

- iznos od 227,84 eura od 31.5.2011. pa do isplate

- iznos od 231,66 eura od 30.6.2011. pa do isplate

- iznos od 280,37 eura od 31.7.2011. pa do isplate

- iznos od 259,90 eura od 31.8.2011. pa do isplate

- iznos od 233,58 eura od 30.9.2011. pa do isplate

- iznos od 230,31 eura od 31.10.2011. pa do isplate

- iznos od 227,99 eura od 30.11.2011. pa do isplate

- iznos od 239,60 eura od 31.12.2011. pa do isplate

- iznos od 251,81 eura od 31.1.2012. pa do isplate

- iznos od 252,75 eura od 29.2.2012. pa do isplate

- iznos od 244,61 eura od 31.3.2012. pa do isplate

- iznos od 248,68 eura od 30.4.2012. pa do isplate

- iznos od 252,52 eura od 31.5.2012. pa do isplate

- iznos od 246,48 eura od 30.6.2012. pa do isplate

- iznos od 248,55 eura od 31.7.2012. pa do isplate

- iznos od 245,16 eura od 31.8.2012. pa do isplate

- iznos od 236,51 eura od 30.9.2012. pa do isplate

- iznos od 245,70 eura od 31.10.2012. pa do isplate

- iznos od 250,79 eura od 30.11.2012. pa do isplate

- iznos od 249,05 eura od 31.12.2012. pa do isplate

- iznos od 229,44 eura od 31.1.2013. pa do isplate

- iznos od 246,20 eura od 28.2.2013. pa do isplate

- iznos od 247,04 eura od 31.3.2013. pa do isplate

- iznos od 240,03 eura od 30.4.2013. pa do isplate

- iznos od 221,31 eura od 31.5.2013. pa do isplate

- iznos od 220,84 eura od 30.6.2013. pa do isplate

- iznos od 224,91 eura od 31.7.2013. pa do isplate

- iznos od 232,52 eura od 31.8.2013. pa do isplate

- iznos od 244,15 eura od 30.9.2013. pa do isplate

- iznos od 238,21 eura od 31.10.2013. pa do isplate

- iznos od 241,67 eura od 30.11.2013. pa do isplate

- iznos od 245,63 eura od 31.12.2013. pa do isplate

- iznos od 240,35 eura od 31.1.2014. pa do isplate

- iznos od 245,37 eura od 28.2.2014. pa do isplate

- iznos od 243,85 eura od 31.3.2014. pa do isplate

- iznos od 237,96 eura od 30.4.2014. pa do isplate

- iznos od 235,56 eura od 31.5.2014. pa do isplate

- iznos od 236,20 eura od 30.6.2014. pa do isplate

- iznos od 243,81 eura od 31.7.2014. pa do isplate

- iznos od 249,35 eura od 31.8.2014. pa do isplate

- iznos od 248,10 eura od 30.9.2014. pa do isplate

- iznos od 253,39 eura od 31.10.2014. pa do isplate

- iznos od 257,09 eura od 30.11.2014. pa do isplate

- iznos od 255,12 eura od 31.12.2014. pa do isplate

- iznos od 257,76 eura od 31.1.2015. pa do isplate

- iznos od 257,76 eura od 28.2.2015. pa do isplate

- iznos od 257,75 eura od 31.3.2015. pa do isplate

- iznos od 257,76 eura od 30.4.2015. pa do isplate

- iznos od 257,76 eura od 31.5.2015. pa do isplate

- iznos od 257,75 eura od 30.6.2015. pa do isplate

- iznos od 257,75 eura od 31.7.2015. pa do isplate

- iznos od 257,76 eura od 31.8.2015. pa do isplate

- iznos od 257,75 eura od 30.9.2015. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 31.7.2007. do 31.12.2007. iznosi 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 7.114,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 30.9.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se od 30.9.2015. do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke .

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.532,80 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 8. travnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. svibnja 2019. navodi da je s tuženikom 25. svibnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu te da mu je tim ugovorom odobren kredit u iznosu od 219.379,77 CHF u protuvrijednosti u kunama namećući valutnu klauzulu čime je glavnicu i kamate vezao za CHF. Naveo je da je mjesečna rata kredita uz kamatnu stopu od 4,30% iznosila 1.085,65 CHF. Naveo je da smatra da su određene odredbe ugovora nepoštene i ništetne te da je tuženik više puta jednostrano promijenio kamatnu stopu pa da su sve promjene rezultirale povećanom otplatnom ratom. Naveo je da je promjena izvršena zakonito da bi mu tuženik tada zasigurno obrazložio razloge promjene te mu objasnio koji elementi utječu na promjenu kamatne stope i zašto. Naveo je da tuženik u vrijeme povoljnih tržišnih prilika nikada nije promijenio tu kamatnu stopu naniže iako da su kamate na CHF u vrijeme trajanja ugovora bile na povijesno najnižim razinama. Ugovor da je sastavljen u tipskom obliku te da on nije mogao pregovarati o njegovom sadržaju jer da je on u tom odnosu slabija strana pa da je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik diktirao. Sporna odredba članka 4 toč. 4.1. da tuženiku omogućuje mijenjanje kamatne stope bez ikakvog osnovanog razloga, a što da je protivno članku 82. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik da je kamatnu stopu mijenjao uvijek u svoju korist te da iako nisu postojali tržišni uvjeti za to da ju je povisivao pa da je banka kao jača ekonomska strana iskorištavala svoju dominantnu poziciju u odnosu na njega koji na tu promjenu nije mogao utjecati. Naveo je da mu tuženik nije dao nikakvu informaciju o tome na temelju čega i kada misli mijenjati kamatnu stopu te da ta informacija predstavlja bitni uvjet od koga ovisi procjena rizika kojima je on kao potrošač izložen. Naveo je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 utvrdio ništetnost ugovorene valutne klauzule. Naveo je da je u konkretnom slučaju valutna klauzula ništetna zbog toga što stranke o njoj nikad nisu pregovarale. Zbog toga što tuženik mu nikada nije objasnio elemente i kriterije o kojima ovisi promjena tečaja niti je to navedeno u ugovornim odredbama. Zbog toga što ga tuženik nije upoznao sa specifičnostima rizika koji prati ugovorenu valutnu klauzulu u CHF zbog toga što ga je tuženik uvjeravao da je CHF sigurna valuta i da se radi o povoljnom kreditu zbog toga što je tuženik na temelju valutne klauzule svaku preplatu rate zbog povećanja tečaja dobivao u svoju korist. Naveo je da je na temelju takve klauzule tuženik stjecao zaradu iako se nije zaduživao u CHF kako bi kreditirao njega te da takva klauzula je uzrokovala nejednakost između stranaka i da je zbog svega toga Visoki trgovački sud valutnu klauzulu i proglasio ništetnom. Naveo je da mu tuženik nikada nije dao informaciju o tome na temelju čega i kada se mijenja tečaj valute no ta informacija da pretpostavlja bitan uvjet od kojeg ovisi procjena rizika kojima je tužitelj kao potrošač izložen. Naveo je da je banka kao jača ekonomska strana iskoristila svoju dominantnu poziciju odnosno njega koji nije bio upoznat s načinom promjene tečaja te da je iskorištavajući svoj položaj tuženik evidentno uzrokovao očiglednu neravnopravnost u odnosu prava i obveza. Naveo je da je tuženik stekao nešto što je u očitom nesrazmjeru s onim što je dao i što nikako ne opravdavaju pravila o poštenom postupanju. Naveo je da je on kao potrošač u pogledu valutne klauzule ugovorene u CHF bio nezaštićen od strane Hrvatske narodne banke dok je tuženik kao ekonomski i stručno nadmoćna strana iskoristio svoje pozicije i znanje kako bi takvom klauzulom stekao dodatnu zaradu. Naveo je da su stranke 11. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovoru kojim je ugovorena konverzija kredita iz CHF u EUR. No od dana zaključenja ugovora pa sve do izvršene konverzije 30. rujna 2015. tužitelj da je plaćao anuitete zbog nezakonitih promjena kamatne stope i tečaja. Tuženik da je prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. obračunao iznos glavnice od 186.397,78 CHF. Međutim uplate koje je on vršio da su morale zatvoriti daleko veći iznos glavnice. Naveo je da je tuženik nezakonito obračunao i naplatio mu 54.782,67 CHF. Naveo je da je preplata od 35.668,85 kn razlika između preplate po kamati i tečaju i sveukupne preplate po kreditu te da je ona nastala zato jer tuženik nije uzimao u obzir preplate po početnom tečaju i kamati da bi na temelju takvih uplata umanjio nedospjelu glavnicu i buduće anuitete.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 9. lipnja 2025. napravio preinaku tužbe, međutim navedenoj preinaci tuženik se nije protivio, odnosno upustio se u raspravljanje po preinačenoj tužbi, slijedom čega sud nije odlučivao o dopuštenosti iste.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu br. 9012535671 te na isplatu iznosa od 219.379,77 CHF sve na ime preplaćenog iznosa po osnovi povišenja kamatne stope odnosno na ime promjene tečaja vezano za valutnu klauzulu sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos. Naveo je kako je sklapanjem novog ugovora prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao postojati pa da korisnik kredita na temelju tog ugovora ne može osnovano potraživati bilo što od banke, a niti tuženik od njega uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Naveo je da iz Zakona jasno proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno da uključuje i kamate. Naveo je da budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka Ugovora na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF to da je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema, a ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak predmetnog postupka. Naveo je da što se tiče same pretplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojima se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Pretplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice te da se preplata može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućih obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Naveo je da budući potpisom Dodatka Ugovora o kreditu nesporno je izvršena konverzija ugovora time da je tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava koje je do tada tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a što da nesporno proizlazi iz čl. 3. i 4. Dodatka Ugovora o kreditu te da nakon ovako izvršene konverzije usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije da je priznao i obračunao uplate – pretplatu, a na temelju ovako donijete presude tužitelj da bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnova kamate). Naveo je da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima nije nečija špekulacija već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša te da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu pa ako je temeljem čl. 22. ZOO -a valutna klauzula dopuštena onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Naveo je da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Naveo je da u konkretnom slučaju stranke su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalog u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Naveo je da tužitelj utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl.4. predmetnog Ugovora o kreditu povlači za sobom utvrđenje ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope čime se njegov izračun razlike preplaćene kamate u cijelosti ukazuje neosnovanim. Naveo je da iz ponašanja tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu se razumno može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Naveo je da je nesporno da je slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, a što da je on nesporno učinio te da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata da svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti banke da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Naveo je kako je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštivao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja Ugovora o kreditu očito pogrešna i promašena pri čemu tužitelj da implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Naveo je da je njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a te da je usklađena sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je očito da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je kako ih svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima Direktive 93/13 jasno proizlazi da ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamatna stopa niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa da se ne može reći da kamatna stopa nije odrediva. Ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate te da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula. Naveo je da završno ističe prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 9012535671, Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012535671, otplatni plan, otplatni plan, ostalu dokumentaciju koju je tuženik, saslušan je tužitelj te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu br. 9012535671 i to dana 25. svibnja 2007. u iznosu od 219.379,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita u tečaj i to za kupnju stambenog objekta, s rokom vraćanja od 360 mjeseci.

4.1. Između stranaka su sporni dijelovi odredbe čl.4 i čl.7 Ugovora o kreditu 9012535671 od dana 25. svibnja 2007.

5. Između stranaka nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naniže pa naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,30%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 01.07.2007 do 01.08.2007 iznosila 4,25%, od 01.08.2007 do 01.01.2008 iznosila je 5,25%, od 01.01.2008 do 01.02.2008 iznosila je 5,20%, od 01.02.2008 do 01.07.2009 iznosila je 5,95%, od 01.07.2009 do 01.11.2010 iznosila je 6,00%, od 01.11.2010 do 01.01.2011 iznosila je 5,65%, od 01.01.2011 do 01.05.2011 iznosila je 5,60%, 01.05.2011 do 01.08.2011 iznosila je 5,35%, od

01.08.2011 do 01.01.2014 iznosila je 5,10% te je od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23%.

6. U svom nalazu i mišljenju od 28. svibnja 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 13.247,40 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 2.479,66 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatio 16.004,32 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatio 27,48 €. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 7.114,60 €. Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju. Tužitelj da je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 11.774,88 € na dan 30.09.2015. Zakonske zatezne kamate na sve u nalazu utvrđene pojedinačne više plaćene iznose s osnova preplate tečaja i kamate (točke 1 i 3), počev od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije 30.09.2015 iznose 13.586,90 €. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir da su uzete sve uplate tužitelja pa tako i oni iznos i koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 3 i 5. Nepriznati iznos umanjenja glavnice (razlika glavnice) da nije sadržan u iznosima preplate po kamati i preplate na ime tečajnih razlika.

6.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 5. lipnja 2025. jer smatra da su i zadatak i vještački nalaz zasnovani na pogrešnoj premisi te kao takav da nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari.

6.2. U svom očitovanju od dana 24. lipnja 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da tuženik iznosi primjedbe koje su isključivo pravne primjedbe te da on ostaje pri svojem Nalazu i mišljenju u potpunosti i ne ulazi u pravna tumačenja .

7. Saslušan tijekom postupka tužitelj je naveo da je 2007.g. odlučio uzeti stambeni kredit s time da su mu djeca krenula u školu i želio je kupiti stan. S obzirom da je po zanimanju liječnik u to doba da je bio još uvijek specijalizant te si je to mogao priuštiti odnosno ostvariti. Tada da je bio klijent Erste banke te da je obilazio više banaka, međutim PBZ da mu je tada ponudila bolje uvjete nego ostale banke. Naveo je da su reklamirali predmetni kredit kao top proizvod sa super kamatom međutim nitko da mu ništa nije objasnio niti ga upozorio da bi moglo doći do čega je u konačnici došlo. Naveo je da mu nitko ništa nije objašnjavao niti za promjenjivu kamatu, niti za valutnu klauzulu i da je svjestan da tečaj može rasti, ali ne toliko. Također, kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije da mu nitko ništa nije posebno objašnjavao. Naveo je da mu je anuitet s početnih 4.700,00 kn došao do 8.500,00 kn te da mu je praktički ostajalo 100,00 kn od plaće međutim da je također zanimljivo da ga je tuženik praktički prisilio s obzirom da mu nije želio odobriti kredit zbog toga što je falio potpis supruga od prodavateljice da sklopi životno osiguranje od 21.000,00 EUR u CHF te da su mu taj iznos stavili u iznos kredita. Naveo je da mu banka nije ponudila reprogram kredita kada su anuiteti počeli rasti i da je u jednom navratu kontaktirao banku međutim da su mu rekli da što oni tu mogu. Naveo je da je napravio konverziju i da su mu ponudili samo jednu opciju izračuna te da ih je pitao da mu tu preplatu vrate međutim da nisu željeli i rekli su da će mu oni time smanjiti buduće anuitete te u konačnici kako mu to nije odgovaralo da je zatvorio predmetni kredit te nastavio u drugoj banci po povoljnijim uvjetima. Naveo je da nije mogao pregovarati o uvjetima kredita te da je on liječnik međutim da je već iskazivao zbog čega je bio prinuđen uzeti predmetni kredit. Na kraju je naveo da je dobivao obavijesti međutim to da su bile jednostrane obavijesti i da je ranije imao kredit za auto.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelj u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita 25. svibnja 2007. zaključen ugovor o kreditu br. 9012535671 predmet kojeg je iznos od 219.379,77 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 360 mjeseci.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,30% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.4 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od srpnja 2007. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,30% smanjio pa povisivao tako da je kamatna stopa od 01.07.2007 do 01.08.2007 iznosila 4,25%, od 01.08.2007 do 01.01.2008 iznosila je 5,25%, od 01.01.2008 do 01.02.2008 iznosila je 5,20%, od 01.02.2008 do 01.07.2009 iznosila je 5,95%, od 01.07.2009 do 01.11.2010 iznosila je 6,00%, od 01.11.2010 do 01.01.2011 iznosila je 5,65%, od 01.01.2011 do 01.05.2011 iznosila je 5,60%, 01.05.2011 do 01.08.2011 iznosila je 5,35%, od 01.08.2011 do 01.01.2014 iznosila je 5,10% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu 9012535671 od dana 25.5.2007. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju srpnja 2007. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 13.247,40 EUR-a, iznosa od 16.004,32 EUR-a te iznosa od 7.114,60 EUR-a također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 25. svibnja 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora o kreditu 9012535671 od dana 25.5.2007. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.4 i čl.7 nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom, 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 2- tuženik Privredna banka d.d. Zagreb postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.4 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,30% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,30%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.7 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 25. svibnja 2007. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara ju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.4 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.7 Ugovora o kreditu 9012535671 od dana 25.5.2007.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe čl.4 i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. i II. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.4 i čl.7 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od srpnja 2007. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 13.247,40 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 16.004,32 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužitelj ne osporava, dok tuženik u svom podnesku od dana 5. lipnja 2025. navodi da ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer da je i zadatak i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisu i kao takav da nije primjenjiv u konkretnoj pravnoj stvari te ne predlaže da se vještak očituje , valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,30% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO - a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju i odlučiti kao u toč. III. i IV. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO- a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.4 i čl.7 Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od srpanj 2007. pa do rujna 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Dodatak Ugovor o kreditu br. 9012535671, dalje Aneks.

48. Uvidom u Aneks utvrđeno je da je isti sklopljen dana 11. prosinca 2015. između tužitelja i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1 st.3 ugovoreno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se taj Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe zajedničkog postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Utvrđeno je da je čl.5 između ostalog ugovoreno da preostali iznos pretplate iz članka trećeg i četvrtog tog Dodatka iznosi 11.774,26 eura te da će se preostali iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka šest toga Dodatka namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, s time da za to razdoblje za preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Utvrđeno je da je čl.6 st.1 ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinaka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog Dodatka preostali iznos neotplaćene dospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 114.998,02 EUR. Utvrđeno je da je Aneks potpisan po tužitelju i tuženiku.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos -1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i njegovo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

53. Stoga, kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije da je da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj. 974.814,01 kn, odnosno 133.171,31 €, ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita, banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. S takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit da postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. da je 115.464,94 eura odnosno 881.863,48 kn po primijenjenom tečaju 7,637500 kn za 1 €. Navedeni iznos ostatka glavnice da je neovisan o uplatama tužitelja, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom € kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu 186.397,78 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/kn na dan isplate kredita 828.258,54 kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 881.863,48 kn – 828.258,54 kn, što iznosi 53.604,94 kn / 7.114,60 € na dan 30.09.2015 i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik da je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 421.523,18 kn (sa 1.303.386,66 kn na 881.863,48 kn), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno da je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 53.604,94 kn / 7.114,60 € kao što da je navedeno u tablici 9. Naveo je da želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te da je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. No svakako da valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to da nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega da je predmet prethodna točka zadaće vještačenja. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točki V. izreke presude.

54. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 2.479,66 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatio 27,48 €.

54.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

54.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

54.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelja.

54.4. Nadalje, valja navesti da je tuženik izjavio prigovor radi prebijanja na ročištu dana 12. studenog 2025., međutim stav je ovoga suda da tuženik ne može izjaviti prigovor prijeboja u toj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

55. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

55.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

55.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 24. svibnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od srpnja 2007. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

55.3. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

56. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatka ugovora o kreditu broj 9012535671 nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

57. Također valja navesti da tuženik tužitelju nije osporavao status potrošača te da je na ročištu dana 12. studenog 2025. odustao od saslušanja osobnog bankara tužitelj te javnog bilježnika.

58. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 500,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na četiri ročišta i to tri u iznosu od 500,00 eura za svako i jedno u iznosu od 250,00 eura za svako (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja pet podneska i to četiri u iznosu od 500,00 eura za svaki i jedan u iznosu od 200,00 eura (T.br.8 t.1 i t.3 Tarife), PDV u iznosu od 1.112,50 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 600,00 eura te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 370,30 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 6.532,80 eura.

58.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Rijeci, 8. travnja 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika