Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-774/24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice PTT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Jeleni Batarelo Peh, odvjetnici iz Zagreba, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Kožul&Petrinović, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 26. siječnja 2026., u prisutnosti pun. tužitelja, a u odsutnosti tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 396 -6/2007 zaključenog 19.01.2007. godine između tužiteljice i tuženika (ranije: Hypo Alpe -Adria- Bank d.d.), potvrđenog kod javnog bilježnika Darka Paravića u Rijeci dana 23.01.2007. godine pod brojem OU-111/07 i to:

- dio odredbe članka 8. cit. Ugovora koja glasi „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.715,62 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. travnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici od dana 25. travnja 2024. pod posl.br. Gž-593/23 ukinuta je ovosudna presuda poslovni broj P-3063/19 od 30. ožujka 2023. u pobijanom dijelu točke I., pod stavkom 5 izreke i pod točkom IV. izreke te je predmet u navedenom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2. Tužiteljica u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je dana 19. siječnja 2007. zaključila s prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj: 396-6/2007, a koji ugovor da je potvrđen kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke posl.br. OU-111/07. Navedenim ugovorom da joj je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 90.150,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita s kamatom od 3,88% godišnje koje se obračunavaju mjesečno, a koja je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke. Navela je da je predmetni kredit otplatila u cijelosti dana 30.03.2015. Odredbom članka 6 ugovora o kreditu da je propisano da banka ugovorenu kamatnu stopu neće mijenjati do 30.06.2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora, da je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, kao i da će se kamatna stopa od 01.07.2007. promijeniti na kamatnu stopu važeću za „kredit za mlade“ ukoliko se korisnik kredita bude pridržavao svih odredbi ugovora. Navela je da prilikom zaključenja ugovora nisu pregovarali o navedenoj odredbi niti da su ugovorom određeni parametri koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, a da se kamatna stopa od zaključenja ugovora povećala u nekoliko navrata, što da je za posljedicu imalo i povećanje mjesečnih anuiteta. prilikom sklapanja ugovora da je ugovorena kamatna stopa od 3,88% godišnje, dok da je visina kamatne stope ovisila isključivo o jednostranoj odluci banke. Navela je da je presudom Visokog trgovačkog suda republike Hrvatske posl.br. Pž-7192/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena odluka suda prvog stupnja u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako da su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navela je da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene se ne može niti provjeriti jer da nam nikakvih egzaktnih kriterija. Navela je da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem te ugovorne odredbe tuženik da je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu. Navela je da je prilikom ugovaranja predmetnog kredita tuženik nije kao potrošača informirao, niti upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već da joj je nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji, a što da znači da je isti postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidba. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navela je da uzimajući u obzir da se ugovorom glavnica kredita veže za valutu CHF, a ona kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom ista valutna klauzula povlači, da sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz citirane presude, u predmetnom ugovoru da su ništene odredbe ugovora kojim se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Navela je da iz svega proizlazi da je tuženik propustio informirati ju o rizicima kredita u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, a što da je posebno bitno i s obzirom da je u ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu ugovorena i promjenjiva kamatna stopa pa da je njena obveza ovisila o istovremeno dva promjenjiva elementa. Navela je da odluka suda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana takvim postupanjem tuženika.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te da ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje predmetnog postupka obzirom na to da se počevši od 01. siječnja 2014. na predmetni ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju pa da je nakon stupanja na snagu ZPK-a u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen čl. 11 citiranog Zakona. Naveo je da se tužitelj neosnovano poziva i na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu posl.br. Revt-249/14 u predmetnom postupku. Naveo je da bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja ne može se obrazloženo tvrditi da bi iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenim, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne. Naveo je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao i za vrijeme trajanja ugovorene obveze u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima odnosno da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama, Zakona o zaštiti potrošača odnosno da je sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014. nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi i postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Naveo je da s druge strane nakon 01. siječnja 2014. je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje aneksa vezano uz konverziju kredita), te da je konačno ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima pa da ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu. Naveo je da niti sam tužitelj ne čini spornim da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja ugovora o kreditu pa da ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te ga ozbiljno i postupno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i parametrima koji utječu na samu visinu kamatne stope. Također osim samim potpisivanjem Ugovora tužitelj da je još jednom prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća posljedica koje iz takve odredbe proizlaze odnosno javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi takav ugovor o kreditu i može li razumjeti značaj pojedinih ugovornih odredbi. Naveo je da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako to zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a što da nije bila volja ugovornih strana jer da je prava volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, preciziran i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika. Naveo je da je tužitelj očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa odnosno na sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe raskida ugovora ili refinanciranja kredita, a niti je ugovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je slao u skladu sa zakonskim obvezama. Naveo je da u skladu sa svim iznesenim u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovarao stvarnoj volji ugovornih strana te je suprotno tužiteljevim navodima predmetni Ugovor sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti. Naveo je da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo zbog čega da se ne može raditi on nepoštenoj ugovornoj odredbi te da je kreditni referent prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovarane valutne klauzule kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te da mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije objasnio značenje svih ugovornih odredbi, a pored navedenog sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je upravo bio izbor tužitelja jer da mu je on nudio i druge kreditne proizvode kao što su ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunske kredite. Naveo je da odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stvarnu valutu te da je također potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF-a sve do 2009. godine, a iz čega proizlazi da on jednako kao niti tužitelj nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. Naveo je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva, lako uočljiva odredba o predmetu ugovora slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Također navedena ugovorna odredba da je i razumljiva jer da je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja u CHF u odnosu na kunu pa da predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Na kraju je naveo da u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja da ističu i prigovor zastare za potraživanje tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc od trenutka sklapanja ugovora pa budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove da se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina za povrat tako plaćenih iznosa odnosno da ističe kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povratom pojedinih preplaćenih iznosa budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241 ZOO-a. Naveo je da u cijelosti osporava da bi odredba čl. 8 ugovora bila ništetna jer da citirana odredba propisuje kako on ima pravo na naknadu štete koja da mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, a što da je i ugovorio spornim čl. 8 ugovora o kreditu prema kojem ima pravo na uplatu sukladno obračunu banke koja da je ovlaštena zaračunati i naknadu pa da je jasno da je volja stranaka bila ugovoriti njegovo pravo na naplatu jednokratne naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, a koja predstavlja unaprijed određeni iznos naknade štete i troškova koje on trpi zbog prijevremene otplate ugovora o kreditu.

4. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu, dopise tužitelja tuženiku, specifikaciju uplata za predmetni kredit, pregled prometa za predmetni kredit, obavijesti o promjenama kamatne stope, početni otplatni plan, otplatni plan za predmetni kredit, dokumentaciju dostavljenu po tuženiku, saslušao je tužiteljicu, svjedoka PT te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 396-6/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužitelj ica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili istoga i to dana 19. siječnja 2007. na iznos od 90.150,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita i to po niže navedenim uvjetima. Utvrđeno je da je rok otplate bio 15 godina u kunskoj protuvrijednosti uz promjenjivu kamatnu stopu.

5.1. U spornoj odredbi članka 8. navodi se "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

6. Saslušana u tijeku postupka tužiteljica je navela da prilikom sklapanja predmetnog kredita nije imala mogućnost pregovaranja o odredbi koja se odnosi na naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Navela je da se uistinu ne sjeća da li ju je netko posebno upozorio da će morati u slučaju prijevremene otplate kredita platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje te da se zbog protoka vremena ne sjeća da li joj je netko kod javnog bilježnika ukazao na tu odredbu.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

8. Sporno je između stranaka da li je dio odredbe čl.8 kojom je ugovoreno da "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe -

Adria-Bank d.d.“ ništetna ugovorna odredba

9. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 19. siječnja 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

10. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

12. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

13. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

14. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl.84 ZZP/03).

15. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl.87 st. 1 i 2 ZZP/07).

17. Iz navoda tužiteljice iznijetih tijekom postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007. o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl.8 predmetnog ugovora nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu te se prihvaća iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je navela da prilikom sklapanja predmetnog kredita nije imala mogućnost pregovaranja o odredbi koja se odnosi na naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita.

18. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u odredbi čl.8 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

19. Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.8 Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007. kojom je ugovoreno da “ "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“ ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

20. Kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne.

21. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

22. O odredbi čl.8 Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl.8 Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelj ice kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

23. Naime sporna odredba čl.8 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja visine jednokratne naknade o kojoj bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da visinu naknade određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelj ici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene.

24. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za određivanje visine jednokratne naknade tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.8 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem odredbe čl.8 obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi određivanja visine jednokratne naknade niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena iste, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju interni akti banke i u donošenju kojih tužitelj ica nije sudjelovala, niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba čl.8 ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

25. Naime, odredba o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita među stranaka zaključenog ugovora ovisna je isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji određivanja visine iste pa takva ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice. Ovo iz razloga jer takva ugovorna odredba vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete visine jednokratne naknade 26. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

27. Ugovorna odredba kakva je odredba čl.8 je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja visinu naknade za oobradu kredita svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene iste. U smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl.82 ZZP/07 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

28. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

29. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

30. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl.8 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se naknada prijevremene konačne otplate kredita određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezino određivanje u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelj ice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

31. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da dio odredbe čl.8 među strankama zaključenog ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007. predstavlja u smislu odredbe čl.81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl.87 st.1 ZZP-a ništava.

32. Kako je u smislu odredbe čl.87 st.1 ZZP/03 dio odredbe čl.8 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelj ice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništavosti dijela predmetne ugovorne odredbe valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

33. U konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.8 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007. može opstati i bez te ništetne odredbe Ugovora.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se od troška sastavljanja tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na osam ročišta i to pet u iznosu od 1.000,00 eura i tri u iznosu od 500,00 eura za svako (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja tri podneska u iznosu od 1.000,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 Tarife), pripadajućeg PDV-a u iznosu od 2.625,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 192,45 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura, dakle sveukupno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 13.715,62 eura.

34.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 8. travnja 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika