Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-354/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Veljku Kučekoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženice LK, iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10777/2023-2 od 26. veljače 2024., 8. travnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10777/2023-2 od 26. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je rješenje čija izreka glasi:
"I Ovaj sud proglašava se nenadležnim za suđenje u ovom predmetu.
II Ukidaju se sve provedene radnje u ovom postupku te se odbacuje tužba od 11. prosinca 2023.“
2. Protiv rješenja žali se tužitelj zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
4.1. Ispitujući pobijano rješenje u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
5. Tužitelj je protiv tuženice podnio tužbu kojom od tuženice kao nasljednice njezinog pokojnog oca HK traži povrat iznosa od 492,02 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Radi se o iznosu za koji tužitelj tvrdi da je u razdoblju od 1. rujna 2019. do 30. studenog 2019., nepripadno isplaćen HK pa od tuženice potražuje taj novčani iznos.
5.1. Kako je prebivalište tuženice u [adresa], prvostupanjski je sud pozivom na odredbu članka 46. stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu u građanskim i trgovačkim stvarima i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinaka) (dalje: Uredba), utvrdio je da nije nadležan za postupanje po predmetnoj tužbi, jer je domicil tuženice u Bosni i Hercegovini (članak 4. stavak 1. Uredbe), a nema osnove niti za nadležnost suda Republike Hrvatske sukladno članku 5. stavak 1. Uredbe, temeljem pravila iz odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe, slijedom čega je tužbu tužitelja pozivom na odredbu članka 16. stavak 3. ZPP-a u vezi s člankom 28. Uredbe, odbacio.
5.2. Tužitelj se žali navodeći u žalbi da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o sporu iz članka 18. stavak 1., članka 21. stavak 2. te članaka 24. i 25. Uredbe pa se stoga na pitanje nadležnosti ne primjenjuju odredbe Uredbe nego odredbe nacionalnog prava o nadležnosti koja su važeća na državnom području države članice suda pred kojim je pokrenut postupak, kako je to propisano u točki 13. Uredbe, a to su u ovom slučaju odredbe ZPP-a. Stoga tužitelj u žalbi navodi da smatra da nadležnost suda u Republici Hrvatskoj proizlazi iz članka 66. ZPP-a koja propisuje uzajamnu nadležnost za tužbe protiv stranih državljana, a sve u vezi s odredbama Sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima i Izmjene Sporazuma od 17. lipnja 2002. Tužitelj smatra da primjenom tih propisa državljani Bosne i Hercegovine koji stalno prebivaju na području Bosne i Hercegovine mogu biti tuženi pred sudovima u Republici Hrvatskoj, o čemu postoji ustaljena sudska praksa.
5.3. Člankom 46. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17. i 67/23.; dalje: ZMPP) koji je stupio na snagu 29. siječnja 2019. je propisano da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena), dalje: Uredba), a stavkom 2. istog članka je propisano da se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljka 2. i 3., poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. tog članka i kad tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.
5.4. Obzirom da tuženica ima prebivalište u Republici Bosni i Hercegovini koja nije članica Europske unije, prvostupanjski sud je nadležnost ocijenio primjenom članka 46. stavak 2. ZMPP-a koja upućuju na primjenu odredaba odjeljka 2. i 3. Uredbe. Pritom je prvostupanjski sud utvrdio da odjeljak 3. poglavlja II. Uredbe ne dolazi u obzir za primjenu jer je njime propisana nadležnost u predmetima osiguranja, a što ovdje nije slučaj pa može doći u obzir samo primjena odjeljka II. poglavlja II. Uredbe i to samo članka 7. stavak 1. Uredbe, a to je situacija kada se radi o stvarima povezanim s ugovorom i to pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze ili stavka 2. kad se radi o stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala i može nastati štetna radnja.
5.5. Prvostupanjski sud zaključuje da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o stvari koja bi bila povezana s ugovorom pa ne dolazi u obzir primjena članka 7. stavak 1. Uredbe. Nadalje, prvostupanjski sud pozivom na tumačenje iz presude Suda Europske unije C- 242/20 u predmetu Hrvatske šume d.o.o. Zagreb protiv BP Europa SE (koje se odnosi na primjenu prethodno važeće Uredbe Vijeća (EZ) broj 44/2001 od 22. prosinca 2000., ali je to tumačenje primjenjivo i u odnosu na tumačenje sada važeće Uredbe, jer se odnosi na tumačenje istih pojmova) zaključio da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima iz članka 7. stavak 2. Uredbe jer se ne radi o šteti već o stjecanju bez osnove na strani tuženice što nije obuhvaćeno člankom 7. stavkom 2. Uredbe.
5.6. Takvo tumačenje navedenih zakonskih odredbi i odredbi Uredbe prihvaća i ovaj sud.
5.7. Prema odredbi članka 4. stavak 1. Uredbe osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice. Dakle, temeljno načelo Uredbe jest međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila. To znači da tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo onda ako postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe. To je izričito navedeno u odredbi članka 5. stavak 1. Uredbe prema kojoj osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja (posebna nadležnost). U konkretnom slučaju radi se o tužbi radi povrata stečenog bez osnove, odnosno radi povrata nepripadno stečenog davanja iz mirovinskog osiguranja pa stoga nema osnove za nadležnost suda Republike Hrvatske sukladno članka 5. stavak 1. Uredbe temeljem odredbi odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Predmetni zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćen ni stvarima koje se odnose na ugovore u smislu članka 7. stavka 1. Uredbe, ni stvarima koje se odnose na delikte ili kvazidelikte u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe. U takvoj je situaciji zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove u nadležnosti je sudova države članice tuženikova domicila, u skladu s općim pravilom iz članka 4. stavka 1. Uredbe.
5.8. Zbog tih razloga je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja pravilno primijenio gore navedeno pravo. Nije u pravu tuž itelj kada smatra da bi se nadležnost trebala određivati prema odredbama Sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima i Izmjene Sporazuma od 17. lipnja 2002. prema kojima državljani Bosne i Hercegovine koji stalno prebivaju na području Bosne i Hercegovine mogu biti tuženi pred sudovima u Republici Hrvatskoj. Državljani Bosne i Hercegovine koji stalno prebivaju na području Bosne i Hercegovine doista mogu biti tuženi pred sudovima u Republici Hrvatskoj, ali samo ako je nadležnost suda Republike Hrvatske propisana odgovarajućim zakonima koji uređuju nadležnost za suđenje, a u ovom predmetu , kako je to gore navedeno, takvo što nije propisano već je propisana nadležnost sudova države članice tuženičina domicila, dakle nadležnost sudova Bosne i Hercegovine.
5.9. Stoga je tužiteljeva žalba na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
Koprivnica, 8. travnja 2026.
Sudac
Veljko Kučeković
