Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-111/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Veljku Kučekoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ON, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Gelenčiru, odvjetniku iz Zagreba, Frana Alfirevića 4, protiv tuženika Instituta Ruđer Bošković, OIB: 69715301002, Zagreb, Bijenička cesta 54 zastupanog po punomoćnicima po zaposlenju, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 9297/2020-13 od 23. svibnja 2024., 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Tuženikova žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9297/2020-13 od 23. svibnja 2024.:

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR (stotinu osamdeset sedam eura i pedeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama na način da se taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbija

- potvrđuje u cijelom preostalom dijelu, osim u dijelu točke I. izreke koji glasi: „izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak“ protiv kojeg nije podnesena žalba i o kojem ovaj sud nije odlučivao te u tom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženiku INSTITUT RUĐER BOŠKOVIĆ, Zagreb, Bijenička cesta 54 isplatiti tužitelju ON, iz [adresa], iznos od bruto 851,05 eura (slovima: osamstopedesetjedaneuropetcenti), sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, tekućim:

- na iznos 54,02 € od 16. siječnja 2016. godine do isplate,

- na iznos 55,81 € od 16. veljače 2016. godine do isplate,

- na iznos 49,74 € od 16. ožujka 2016. godine do isplate,

- na iznos 53,06 € od 16. travnja 2016. godine do isplate,

- na iznos 51,00 € od 16. svibnja 2016. godine do isplate,

- na iznos 54,83 € od 16. lipnja 2016. godine do isplate,

- na iznos 58,33 € od 16. srpnja 2016. godine do isplate,

- na iznos 69,53 € od 16. kolovoza 2016. godine do isplate,

- na iznos 69,75 € od 16. rujna 2016. godine do isplate,

- na iznos 70,01 € od 16. listopada 2016. godine do isplate,

- na iznos 65,35 € od 16. studenog 2016. godine do isplate,

- na iznos 62,24 € od 16. prosinca 2016. godine do isplate,

- na iznos 76,04 € od 16. siječnja 2017. godine do isplate,

- na iznos 61,35 € od 16. veljače 2017. godine do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 703,13 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2024.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv presude, osim u dijelu točke I. izreke koji glasi: „izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak“, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tužitelj se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali u obrazloženju žalbe ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u sporovima male vrijednosti.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika, te da mu je tuženik isplaćivao u utuženom razdoblju plaću po osnovici od 5.108,84 kn i 5.211,02 kn, odnosno u iznosu kako je to navedeno u obračunskim ispravama dostavljenim u spis, s time da je predmet ovoga spora potraživanje tužitelja kao zaposlenika tuženika koji od poslodavca potražuje isplatu pripadajuće plaće koja se sukladno članku 2. Zakona o plaćama u javnim službama isplaćuje iz Državnog proračuna Republike Hrvatske. Nakon toga prvostupanjski sud citira odredbe Sporazuma od 23. studenog 2006. između Vlade RH i Sindikata javnih službi kojim je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama za po 6% u 2007., 2008., 2009. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak Sporazumu kojim Dodatkom je utvrđeno da se danom potpisivanja Sporazuma primjenjuje osnovica za izračun plaća za javne službenike i namještenike iz 2008. u iznosu od 5.108,84 kn, dok će se od 1. siječnja 2010. osnovica povećati za inflaciju mjerenu indeksom potrošačkih cijena u razdoblju od 1. srpnja do 31. srpnja 2009. (članak II.). Člankom III. ugovoreno je da u trenutku kada službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) osnovica za obračun plaće u javnim službama iznosit će 5.415,37 kn bruto. Člancima IV. i V. Dodatka Sporazuma ugovoreno je daljnje, postepeno povećanje osnovice radi usklade plaća u javnim službama sa prosječnim plaćama u Republici Hrvatskoj. Pri tome su kao osnove kategorije povećanja osnovice uzeti prosječna mjesečna bruto plaća VSS početnika u javnim službama (koeficijent 1,95) i prosječna mjesečna bruto plaća u Republici Hrvatskoj, te je odnos te dvije vrijednosti kroz povećanje osnovice do kraja 2016. trebao doseći ciljanu razinu od 92:100. Također 26. listopada 2011. između Vlade RH i Sindikata javnih službi sklopljene su Izmjene Dodatka Sporazumu kojima je izmijenjen članak III. Dodatka sporazuma, članak IV. koji se odnosi na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta i članak VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodataka Sporazumu. Člankom III. Izmjena Dodatka Sporazumu određeno je da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno 2 ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivati će se iza toga do prve slijedeće promjene prema Izmjenama i dopunama. Člankom IX. Izmjena Dodatka Sporazumu propisano je da se Dodatak Sporazumu i navedene Izmjene i Dopune smatraju ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od 5 godina s time da se ugovorne strane obvezuju u dobroj vjeri pristupiti produljenju roka trajanja Izmjena i Dopuna za godinu dana u slučaju da u razdoblju od potpisivanja Izmjena i Dopuna zaključno do kraja 2016. bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a manji od 3%. Također Vlada RH i Sindikati javnih službi dana 28. prosinca 2012. usvojili su Vjerodostojno tumačenje Izmjena i Dopuna o osnovici plaće za javne službe, u odnosu na članak IV. u svezi s člankom VII. Dodatka sporazumu. Državni zavod za statistiku objavio je dana 28. kolovoza 2015. prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015. u kojem se ističe da prva procjena pokazuje da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014. Dana 27. studenog 2015. Državni zavod za statistiku objavio je prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje u kojem se ističe da prva procjena pokazuje da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. realno veći za 2,8 % u odnosu na isto tromjesečje 2014. Nadalje, Državni zavod za statistiku objavio je 4. ožujka 2016. procjenu tromjesečnog BDP-a za četvrto tromjesečje 2015. u kojem je istaknuo da je BDP realno veći za 1,9% u četvrtom tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014.

7. U odnosu na prigovore vezane za ništetnost i nevaljanost Izmjena iz 2011., pa i kasnije iz Arbitražne odluke, te konačno Vjerodostojnog tumačenja prvostupanjski sud utvrđuje da činjenica da navedene Izmjene nisu doista potpisane od strane jednog od Sindikata koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006. pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske) nije od utjecaja na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena. Navedeni Sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi navedeni Sindikat bio isključen iz pregovaranja, već je nedvojbeno da taj Sindikat nije potpisao navedene Izmjene. Slijedom navedenog prvostupanjski sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama zakonite, te pravno valjane i proizvode određene pravne učinke. Ujedno takvo stajalište proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 408/12-2 i Revr 408/2012-2 od 7. prosinca 2011. te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3535/2013.

8. U odnosu na područje primjene Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. nije bilo sporno da je tužitelj u cijelom spornom razdoblju bio u radnom odnosu kod tuženika koji predstavlja javnu ustanovu. Isplata plaće u skladu s povećanom osnovicom predstavlja tužiteljevo individualno pravo prema tuženiku kao njegovom poslodavcu, a temeljem važećeg ugovora o radu, pri čemu navedeno pravo iz radnog odnosa tužitelj može ostvarivati prema osnivaču ili prema tuženiku kao svom poslodavcu. Visina tužbenog zahtjeva između parničnih stranaka nije bila sporna zbog čega nakon što je utvrdio da postoji pravna osnova za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu utuženog iznosa prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Ovakvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

9. Odluka suda prvoga stupnja u skladu je s mjerodavnim materijalnim pravom sadržanim u odredbama članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., koji je sastavni dio Kolektivnog ugovora sklopljenog sukladno odredbama članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama ("Narodne novine" br. 39/09. i 124/09.) temeljem kojeg se osnovica plaća u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom između Vlade RH i Sindikata javnih službi te članka 51. stavak 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 115/10.), a kojom je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu i svih njegovih izmjena i dopuna na područje visine plaće u javnim službama kao i članka 51. stavak 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12., 150/13., 153/13. i 24/17.), kojim je utvrđena primjena Dodatka sporazumu te svih njegovih izmjena i dopuna na pitanje visine plaće u javnim službama. Također prvostupanjska presuda je u skladu sa pravnim stavom kojeg je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. Tužitelj se u tužbi osnovano pozvao na navedene odredbe slijedom kojih je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju bio u obvezi obračunavati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn odnosno isplatiti mu razliku plaće u utuženom razdoblju zbog ostvarenja uvjeta za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužitelju obračunata i isplaćena plaća rastom međugodišnjeg tromjesečnog bruto društvenog proizvoda za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto) i stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a. Također u odnosu na prigovore vezane za ništetnost i nevaljanost Izmjena iz 2011., pa i kasnije iz Arbitražne odluke, te konačno Vjerodostojnog tumačenja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da činjenica da navedene Izmjene nisu doista potpisane od strane jednog od Sindikata koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006. pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske) nije od utjecaja na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena. I po ocjeni ovoga suda navedeni Sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi navedeni Sindikat bio isključen iz pregovaranja, već je nedvojbeno da taj Sindikat nije potpisao navedene Izmjene. Takvo stajalište proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revr-408/2012-2 od 3. travnja 2017., Revr-847/2010-2 od 7. prosinca 2011., te odluke Revr-1797/2009-2 od 7. veljače 2012., te Gž-13/2002), te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3535/2013 od 5. ožujka 2015. zbog čega prigovori tuženika u odnosu na valjanost Izmjena kolektivnog ugovora i Arbitražne odluke nisu osnovani. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je također pravilno utvrdio na temelju navoda tužitelja s obzirom da između stranaka nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva tužitelja, već samo njezina pravna osnova.

10. Zbog tih razloga je tuženikova žalba primjenom članka 368. stavak 1. ZPP -a odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke.

11. Tuženik se također žali i protiv odluke o naknadi parničnog troška navodeći da smatra da tužitelju ne pripada sastav podneska od 2. lipnja 2022., kojim se je tužitelj očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, jer nije bio nužan za vođenje parnice sukladno članku 155. stavak 1. ZPP-a. Iz tog podneska proizlazi da je tužitelj njime odgovorio na navode iz tuženikovog odgovora na tužbu koji se tiču tuženikovih pravnih stavova u vezi primjene materijalnog prava i iznio je vlastite pravne stavove na kojima temelji osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Ovaj sud nalazi da takav podnesak, kojim stranke elaboriraju svoje pravne stavove, doista nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a jer sud poznaje pravo pa stoga tužitelju ne pripada trošak sastava tog podneska, pogotovo jer je te svoje stavove mogao iznijeti na ročištu od 8. travnja 2024. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak sastava tog podneska u iznosu od 187,50 eura.

12. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je tužitelju dosuđen trošak sastava podneska od 13. veljače 2024. jer je tim podneskom tužitelj samo uredio tužbeni zahtjev iskazujući ga u valuti euro. Tim podneskom je tužitelj doista izrazio tužbeni zahtjev u eurima zbog uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, jer je Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22., 88/22.) euro postao službena valuta Republike Hrvatske od 1. siječnja 2023. te je tužitelj bio dužan tužbeni zahtjev postaviti u važećoj valuti Republike Hrvatske zbog čega se radi o potrebnom podnesku iz Tbr. 8. točka 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) i prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelju za taj podnesak pripada naknada u visini od 18,75 bodova.

13. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud odluku o naknadi parničnog troška donio prema vrijednosti boda od 2,00 eura, smatrajući da Tarifa, koja nije Zakon, ne može imati povratno djelovanje. Prvostupanjski sud je odluku o naknadi parničnog troška donio 23. svibnja 2024., a Tarifom je u Tbr. 52. stavak 3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odluku o trošku postupka donio primjenom Tarife kojom je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

14. Proizlazi da je tužitelju nepripadno dosuđen trošak u iznosu od 187,50 eura pa je slijedom navedenih razloga dio prvostupanjske presude pod točkom II. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 703,13 eura potvrđen za iznos od 515,63 eura, a preinačen za iznos od 187,50 eura na način da je taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen.

Koprivnica, 8. travnja 2026.

Sudac

Veljko Kučeković