Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-302/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl iz Garešnice, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašičeva 6, radi i utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj P- 984/2024-25 od 12. studenog 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tužiteljeva žalba odbija se kao neosnovana, a tuženikova žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj P- 984/2024-25 od 12. studenog 2025.:

- preinačuje u točki I/2 presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na iznos od 1.078,25 EUR plati zatezne kamate u razdoblju od 1. listopada 2015. do 6. lipnja 2019. na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija

- potvrđuje u cijelom preostalom dijelu presude

-potvrđuje u točki 1. izreke rješenja

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 EUR (tristo dvanaest eura i pedeset centi).

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 352,32 EUR (tristo pedeset dva eura i trideset dva centa).

IV. Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u dijelu, koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103237986 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 7. studenog 2006. godine koja glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke”, te se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. navedenog ugovora koja glasi „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke”.

2. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320 da tužitelju ŽU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.078,25 € zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 01.10.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023. godine, od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana."

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 203,06 € po osnovi redovnih kamata, te za iznos od 2.834,43 € na ime razlike tečaja, kao neosnovan.

III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika u iznosu od 4.880,75kn/647,78 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.252,81 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine za svako polugodište, od dana donošenja presude tj. dana 12. 11. 2025. do dana isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.»

1.1. Prvostupanjski sud je u sklopu presude donio i rješenje čija izreka glasi: «1.Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

2. Utvrđuje se djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva za isplatu na ime razlike redovnih kamata u iznosu od 19,95 €, te za isplatu na ime tečajne razlike iznosa od 170,68 € sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na te iznose.» 2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj se žali protiv točaka II. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik se žali protiv točke 1. izreke rješenja te protiv točaka I., III. i IV. izreke presude zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a i predlaže da se prvostupanjska presuda i rješenje u pobijanim dijelovima preinače, a podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Tužiteljeva žalba nije osnovana, dok je tuženikova žalba djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

5.1. Tužitelj se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali u obrazloženju žalbe ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji. Kako je utvrđeno da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP -a taj žalbeni razlog nije osnovan.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 7. studenog 2006. zaključili Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) za iznos od 31.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj

- da su stranke ugovorile redovnu kamatu s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,390 % godišnje

- da su se stranke Ugovorom suglasile da je redovna kamata promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke Ugovorom povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF na dan dospijeća pojedinih rata

- da su stranke 5. veljače 2016. zaključile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103237986 (dalje: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

6.1. Prvostupanjski sud je utvrdio, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te na članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP) i članak 502.c ZPP-a da su sporni dijelovi Ugovora koji se odnose na povrat kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća pojedinih rata otplate kredita i na promjenjivu stopu redovne kamate sukladno jednostranoj odluci tuženika ništetni sukladno članku 81. stavak 2. i 3. ZZP i članku 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO).

6.2. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platio 203,06 eura/1.529,96 kuna više, a zbog porasta tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni je platio 2.834,43 eura/21.355,98 kuna više nego što bi platio prema početno ugovorenim uvjetima predmetnog Ugovora. Također je utvrđeno da zatezne kamate na preplaćene iznose pojedinih rata otplate kredita, računajući od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita, iznose 1.078,25 eura.

6.3. Kako su stranke sklopile Aneks, prvostupanjski sud smatra da tužitelj nema pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi jer je ta preplata uračunata tužitelju prilikom konverzije kredita pa je pobijanom presudom utvrđeno da je ništetna odredba članka 7. stavak 4. Ugovora koja glasi "VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke", te da je ništetna odredba članka 8. stavak 2. navedenog Ugovora koja glasi "Ugovorene strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i načina obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“ i tuženik je obvezan tužitelju temeljem članka 1111. ZOO platiti iznos gore navedenih uglavničenih zateznih kamata u iznosu od 1.078,25 eura sa zateznim kamatama i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.252,81 eura, također sa zateznim kamatama, a odbijen je dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva da se tuženiku naloži da tužitelju isplati gore navedene preplaćene iznose otplate kredita u iznosu od 203,06 eura po osnovi redovnih kamata i u iznosu od 2.834,43 eura na ime razlike tečaja.

6.4. Tuženik u žalbi navodi da je potrebno razmotriti postoji li okolnost za izuzeće sudaca u smislu članka 71. stavka 1. i 7. ZPP-a, odnosno da li postoji situacija da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka) i da li bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna stranka, pa ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od okolnosti koje su naprijed navedene, taj dio žalbe se ima smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu članka 73. ZPP-a u svezi s člankom 71. stavak 7. ZPP- a, odnosno tuženik predlaže da u tom slučaju sukladno članku 72. stavak 2. ZPP-a taj sudac u tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

6.5. Obzirom da prema odredbi članka 73. stavak 2. točka 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu, a u ovom konkretnom slučaju tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, to zahtjev za izuzeće u smislu citirane odredbe članka 73. stavak 2. točka 1. ZPP-a nije dopušten, zbog čega je ovaj sud na temelju članka 73. stavak 3. ZPP-a odbacio zahtjev za izuzeće kao nedopušten (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev- 348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

6.6. Tuženik se nadalje žali protiv dijela prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen njegov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan.

6.7. Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 41/14, 110/15 i 14/19. Međutim, predmetni Ugovor kojim su stranke ugovorile spornu prorogacijsku klauzulu je sklopljen 7. studenog 2006. pa na njega treba primijeniti odredbe ZZP-a.

6.8. Odredbom članka 81. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

6.9. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao o spornoj prorogacijskoj klauzuli i da je ona dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora kojeg je formulirao tuženik. Nadalje je utvrđeno da tuženik ima prebivalište u [adresa] koji je više od 250 km udaljen od sjedišta tuženika u Rijeci, a prorogacijskom klauzulom je ugovorena nadležnost upravo suda u Rijeci, što bi za tužitelja značilo znatno veće novčane izdatke radi pristupa sudu pa stoga prvostupanjski sud smatra da je ta ugovorna odredba ništetna. Takav stav prihvaća i ovaj sud. Sporna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja zbog gore iznijetih razloga koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje bi ga mogle odvratiti od nakane da zaštitu svojih prava potraži pred sudom pa je stoga sporna prorogacijska klauzula doista nepoštena, a posljedično i ništetna na temelju članka 87. stavak 1. ZPP-a. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetni Ugovor sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Garešnici, a što tuženik ne osporava, za suđenje je sukladno članku 59. ZPP-a nadležan upravo prvostupanjski sud. Stoga je pobijana točka I. izreke prvostupanjskog rješenja potvrđena na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a.

7. Tuženik se nadalje žali osporavajući pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu stopu redovnih kamata i povrat kredita prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća pojedinih rata ništetne.

7.1. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

7.2. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP-a.

7.3. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Ovdje treba reći da je u gore navedenim postupcima vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mjerodavan bio samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Slijedom navedenoga, tuženik je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu imao mogućnost dokazivati da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi Ugovora, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao. Stoga navedeni žalbeni razlog nije osnovan. Nadalje, sama činjenica da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz druge valutne klauzule ne znači da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Stoga žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u tom dijelu nije osnovan.

7.4. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je isključivo na temelju uvida u predmetni Ugovor i iskaza tužitelja utvrdio da tužitelj ima status potrošača.

7.5. Tuženik pravilno navodi da je teret dokaza činjenice da tužitelj ima status potrošača upravo na tužitelju. Tužitelj je na tu okolnost predložio dokaz svojim saslušanjem kao stranke u svrhu dokazivanja i iz tog iskaza proizlazi da je sredstvima predmetnog kredita kupio obiteljsku kuću za zadovoljenje vlastitih stambenih potreba. Također i iz Ugovora proizlazi da je namjena kredita stambeni kredit za kupovinu nekretnine. Tuženik, pak, s druge strane, nije iznosio činjenice iz kojih bi proizlazilo da tužitelj nije u smislu članka 3. točka 1. ZZP-a fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da tužitelj ima status potrošača u smislu članka 3. točka 1. ZZP-a.

7.6. Tuženik se također žali tvrdeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

7.7. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018. Kako je tužiteljeva tužba podnesena 12. lipnja 2019., vidljivo je da nije istekao opći petogodišnji rok zastare pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

7.8. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina obračunate zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO -a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.9. Tužitelj se žali zbog toga što je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva radi povrata preplaćenog iznosa od 203,06 eura po osnovi neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate i radi povrata preplaćenog iznosa od 2.834,43 eura po osnovi porasta tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

8. Već je gore rečeno da su stranke 5. veljače 2016. zaključile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8.1. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, taj je Sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

8.2. U ovom postupku kao i postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke te odredbe o obvezi vraćanja kredita vezanoj za valutu CHF. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 102. stavka 1. ZZP/07 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

8.3. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog Ugovora o kreditu nakon zaključenog Aneksa tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 102. stavkom 1. ZZP/07.

8.4. Stranke su Aneksom izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točke 4. ZID ZPK/15, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom. U obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kako to pravilno u žalbi ističe tuženik, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR.

8.5. U tom smislu, u situaciji kada su isplate koje je tužitelj učinio na ime otplate kredita pa tako i na ime nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju, među strankama sklopljenog valjanog Aneksa, iskorištene za ispunjenje obveze tužitelja ugovorene tim Aneksom, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne određuje da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutne klauzule ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, već da se ti iznosi iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Zbog toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripadaju zahtijevani novčani iznosi s osnove tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer ih u imovini tuženika više nema budući da su iskorišteni za namirenje budućih anuiteta koji su dospjeli nakon sklapanja Aneksa kako je to i ugovoreno Aneksom koji je odraz prisilne odredbe članka 19.c stavku 5. ZID ZPK/15.

8.6. Iz naprijed navedenih razloga nema uporišta pravno shvaćanje tužitelja da sklapanjem Aneksa nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, a za vrijeme važenja osnovnog ugovora do sklapanja ugovora o konverziji, unatoč što je ugovor o konverziji valjan pravni posao i da stoga postoji pravo i obveza da mu tuženik vrati sve što je primio na osnovi gore navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

8.7. Kao što je već prethodno navedeno, primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su uplaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valuti obveze u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje obveze ugovorene Aneksom na način propisan ZID ZPK/15, a ujedno je ugovoren i način na koji će se iskoristiti preplata (članaka 19.c stavak 1. alineja 5. ZID ZPK/15). Na taj je način, sukladno članku 160. stavku 1. ZOO koji glasi: "Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima.", prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih iznosa s osnovne ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u smislu članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO. Više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika bez pravne osnove pa stoga nema pravnog temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat svih plaćenih iznosa kroz razdoblje otplate do konverzije u smislu naprijed citiranih odredbi ZOO u iznosu koji je tužitelju dosuđen.

8.8. Zbog svega naprijed navedenog valjalo je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP- a potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi plaćanja iznosa od 203,06 eura po osnovi redovnih kamata i iznosa od 2.834,43 eura na ime razlike tečaja.

8.9. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

9. Zbog tih razloga je u povodu tuženikove žalbe primjenom članka 368. stavak 1. ZPP- a potvrđen dio prvostupanjske presude u točki I. i II. izreke kojim su utvrđene ništetnim sporne ugovorne odredbe i kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati uglavničene zatezne kamate u iznosu od 1.078,25 eura na pojedine plaćene mjesečne iznose anuiteta koji su plaćeni u razdoblju do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je provedena konverzija. Izvršenom konverzijom prestala je tužiteljeva tražbina na plaćanje glavnice preplaćenih iznosa i tražbina na ime zateznih kamata na tu glavnicu se je osamostalila pa tužitelj ima pravo tražiti uglavničene zatezne kamate, a provedenom konverzijom je tužitelj obeštećen pa mu ne pripadaju zatezne kamate nakon 30. rujna 2015.

9.1. Međutim, dosuđujući tužitelju zatezne kamate na uglavničeni iznos zateznih kamata od 1. listopada 2015., prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Radi se o uglavničenim kamatama te je stoga potrebno primijeniti članak 31. stavak 2. ZOO-a kojim je propisano da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužitelj je tužbu podnio 7. lipnja 2019. pa stoga primjenom navedene zakonske odredbe ima pravo na zatezne kamate od toga dana. Zbog tih razloga je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđena točka II. izreke pobijane presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na iznos uglavničenih kamata od 1.078,25 eura plati zatezne kamate od 7. lipnja 2019. pa nadalje, a primjenom članka 373. točka 3. ZPP- a je preinačen dio kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na taj iznos plati zatezne kamate u razdoblju od 1. listopada 2015. do 6. lipnja 2019. na način da je taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbijen.

9.2. Tuženik se također žali zbog toga što je odbijen njegov prigovor prijeboja. Tuženik je podnio taj prigovor smatrajući da ima tražbinu prema tužitelju po osnovi manje plaćenih kamata za razdoblje kada se je u otplati predmetnog kredita primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene.

9.3. Taj žalbeni razlog nije osnovan. Sklapanjem Aneksa ne postoji više pravna osnova po kojoj bi tuženik imao pravo na isplatu po osnovu razlike u tečaju CHF, pa iako je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo utvrditi da ne postoji potraživanje koje je tuženik istakao u prigovoru radi prijeboja to niti odbijanjem prigovora radi prijeboja odluka nije donesena na štetu tuženika. Zbog tih razloga je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude pod točkom III. izreke kojim je odbijen tuženikov prigovor radi prijeboja.

9.4. Tuženik se nadalje žali protiv odluke o parničnom trošku navodeći da je prvostupanjski sud tužitelju pogrešno priznao trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 82,69 eura, pritom se poziva na članak 11. stavak 1. točku 20. Zakona o sudskim pristojbama kojim su plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Međutim, Zakonom o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) je u članku 4. točka 1. propisano da obveza plaćanja pristojbe za tužbe nastaje u trenutku kad se predaju. Kako je tužitelj svoju tužbu predao 7. lipnja 2019., njegovu obvezu plaćanja pristojbe na tužbu treba utvrditi primjenom Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18.), a tim zakonom tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa nisu bili oslobođeni plaćanja pristojbi. To oslobođenje je propisano tek donošenjem Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) pa je stoga tužitelj bio dužan platiti sudsku pristojbu na tužbu. Zbog tih razloga je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude pod točkom IV. izreke.

9.5. Budući da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a

9.5. Tužitelj nije uspio sa žalbom te mu stoga odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a ne pripada zatraženi trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 eura pa je zbog toga njegov zahtjev za naknadu tog parničnog troška odbijen.

9.6. Tuženik je uspio sa žalbom samo u neznatnom dijelu pa mu stoga odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a ne pripada zatraženi trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 352,32 eura zbog čega je njegov zahtjev za naknadu tog parničnog troška odbijen.

Koprivnica, 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić