Poslovni broj 19 P.980/2023-35

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženika OTP BANKA d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 zastupana po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. ožujka 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekrentinama u z. ul. [broj ZK uloška] za K. O. [katastarska općina], broj ugovora 051107267250 SF, koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikša Viđen iz Dubrovnika pod posl. br. OU- 1345/05-1 dana 09. studenog 2005. godine u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužiteljici s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi, iznos od 8.082,99 EUR-a skupa sa zateznim kamatama koje teku od 21. siječnja 2016. do isplate, po stopi koja do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužiteljici iznos od 420,50 EUR-a.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja u iznosu od 2.889,93 EUR.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.350,00 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 8. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom dana 9. studenog 2005. sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke broj : 051107267250SF, solemniziran po javnom bilježniku Nikša Viđen iz Dubrovnika pod posl. Br. OU-1345/05-1 dana 9. studenog 2005. Ugovoreni iznos kredita je 53.000,00 CHF. Tvrdi kako je od sklapanja Ugovora plaćao mjesečne anuitete, ali isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno, već su se povećavali zahvaljujući nepoštenim ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli.

1.1. Navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt-249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, tuženik nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502. c navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Navodi kako se upravo odredbama članka 3. i dr. tužiteljeva Ugovora o kreditu promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, te glavnica i otplata vezuju uz tečaj švicarskog franka, pa su iste nepoštene i samim time ništetne.

1.3. Obzirom na navedeno, navodi da njegovo potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe. Dodatno ukazuje da je proveo konverziju kredita temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF, kao i isplatu iznosa od 53.500,00 HRK, s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova.

1.4. Podneskom od 6. lipnja 2023. tužitelj preinačava tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na isplatu na iznos od 10.000,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik navodi da nije sporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu. Prigovara zastari potraživanja tužitelja jer da je ovaj postupak pokrenut 10 lipnja 2019. čime su do pokretanja istog protekli i rokovi zastare, bilo da se zahtjev tužitelja kvalificira kao naknada štete, bilo kao stjecanje bez osnove.

2.1. Tuženica smatra da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora jer nije dokazano da je tužitelj prosječni potrošač te da su konkretne odredbe ugovora nejasne i nerazumljive, a niti nepoštene.

2.2. Ukazuje da je tužitelju, sukladno zakonskoj obvezi, ponudila izmjene predmetnog ugovora na način da se isti denomira u EUR i da se tužitelj time izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka ugovoren kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što je tužitelj prihvatio. Smatra da je sklapanjem tog dodatka ugovora o kreditu tužitelj izgubio pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa jer se dodatak ugovora primjenjuje retroaktivno.

2.3. Svakako, tuženica ukazuje da je odredba o valutnoj klauzulu jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da kao takva ne može biti predmetom ocjene poštenosti, uz napomenu da je u samom ugovoru navedeno da je tužitelj upoznat sa značenjem i primjenom valutne klauzule uz izjavu da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na kunu, a kreditor otklanja od sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute ugovora. Tvrdi da ona, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znala niti mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF, a da je do kasnije aprecijacije bez presedana, došlo zbog svjetske ekonomske krize koji nitko, pa ni ona, nije mogao predvidjeti. Obzirom na navedeno, te sukladno činjenici da je ugovaranje valutne klauzule bilo zakonom dopušteno, smatra potpuno neosnovanim tvrdnju da mu pri sklapanju ugovora postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. U odnosu na nepoštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženice, tuženica ukazuje da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo, a i sada je, dopušteno zakonom te da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pregovaralo, koja je jasna, razumljiva i uočljiva. Naime, tvrdi da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, a što je interni akt koji je dostupan svima, dok se na navedeni način ne narušava ravnoteža u pravima i obvezama jer je odluku u kamatnoj stopi donosio sukladno stanju na tržištu, u smislu cijene pribavljanja iste valute od strane nje kao banke na svjetskom tržištu, pa kako je ta cijena porasla uslijed ekonomske krize 2008., da je ona i kamatnu stopu odredila sukladno navedenom.

2.5. Konačno, tuženica prigovara visini zahtjev tužitelja te smatra da nema mjesta obračunu pretplate na način da se kamata ¨fiksira¨ tijekom cijelog razdoblja otplate jer to nije učinjeno pri sklapanju samog ugovora, pa smatra da u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, to nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

2.6. Slijedom navedenog, tuženica predlaže odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti i istom naložiti da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

2.7. Podneskom od 31. siječnja 2020. tuženica obavještava sud o konverziji kredita, ističući da je tuženik postupio sukladno zakonskoj obvezi i poslao tužitelju ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, a da je tužitelj prihvatio ponudu te su sklopili Dodatak 1. Ugovora o kreditu broj 1511109069463, kojim su s retroaktivnim učinkom izmijenili svoj osnovni CHF ugovorni odnos, izmijenivši kamatnu stopu iz osnovnog CHF ugovora i valutnu klauzulu vezanu uz CHF, s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora. Svrha konverzije bila je trajno i konačno, voljom ugovornih strana, riješiti pravnu neizvjesnot u vidu svojevrsne nagodbe, odnosno dodatka ugovoru o kreditu s retroaktivnim učinkom, radi čega zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetenosti osporavane i retroaktivne izmijenjene odredbe, kao i zahtjev za isplatu preplaćene razlike treba odbiti. Podredno, ističe prigovor radi prijeboja i to pretplate tužitelja po osnovi ugovora o kreditu u iznosu od 21.774,17 HRK s pripadajućim zateznim kamatama. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene pretplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos pretplate.

3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke posl. Br. OU-1345/05-1 (str.7-17 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str.18 spisa), amortizacijski plan (str.19-23 spisa), Obavijest o naplati interkalarne kamate (str.24 spisa), promet po računu tužitelja (str. 25-38 spisa), Obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate od 4. lipnja 2019. (str.39-42 spisa), revizija OTP banke d.d. od 17. kolovoza 2018. (str. 59 spisa), sudska praksa i članci koje su dostavile stranke (str. 60-67, 97-146 spisa), saslušao tužiteljicu (str.175-176 spisa), proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić (stranica 183-212 spisa) koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (stranica 228-229 spisa).

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita i odredbe o promjenivoj kamatanoj stopi, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

5. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 9. studenog 2005. sklopile Ugovor o kreditu za iznos od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu uz promjenu iste temeljem odluke tuženice,

- da je kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjana temeljem odluke tuženika,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

-da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF-a,

- da su stranke sklopile DODATAK br. 1. Ugovora o kreditu br. 151109069463 kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

6. Sporno je između stranaka:

- primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, pa time

-j e li ugovorna odredba o načnu promjene kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna,

- ništetnost ugovorene valutne klauzule,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- postojanje tražbine tuženice prema tužitelju proizašle iz konverzije kredita, te

- osnovanost prigovora zastare potraživanja.

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Odredbom članka 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, 125/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba, a iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja da je sklopljen za potrebe kupnje stana za osobne potrebe, pri čemu treba dodati da tuženik nije ni osporavao status tužitelja kao potrošača.

9. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke posl. Br. OU-1345/05-1 (str.7-17 spisa), proizlazi da su stranke istim ugovorile kredit za kupnju stana u izgradnji u kunskoj protuvrijednosti CHF 53.000,00 obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, na rok otplate 180 mjeseci, uz kamatnu stopu 4,89%, promjenjiva.

10. Tužiteljica je saslušana kao parnična stranka iskazala da joj je ovo bio prvi kredit u životu te joj je trebao za kupnju stana za osobne potrebe. Za ovu banku se odlučila jer je preko nje primala plaću i uvijek je bila klijent te banke koja se prije zvala Dubrovačka banka. U banci je rekla iznos u eurima koji joj je trebao s tim da je firma koja je prodavala stanove imala ugovorenu suradnju sa ovom bankom za kreditiranje. U banci su joj ponudili traženi iznos. Nije htjela kredit u kunama jer je kamata bila dosta veća, a nakon što su joj predočili otplatni plan odlučila se za najpovoljniji kredit koji je bio vezan za CHF. Taj kredit je bio povoljniji jer je s njim mjesečni anuitet bio manji, a i uvjeti kreditiranja su bili povoljniji. Njoj je bilo bitno da joj mjesečna rata koju plaća u kunama bude prihvatljiva. Vidjela je u otplatnom planu kako bi trebali iznositi ti anuiteti te je shvatila da će u tim iznosima vraćati. Shvatila je da će biti promjena no nitko joj nije rekao u kojem rasponu, a ona nije mislila da bi to bile znatne promjene i naravno da ne bi uzela taj kredit da joj je to rečeno ili da je to znala. Banka je sastavila ugovor koji je pročitala. Shvatila je iznos kredita, iznos njezinog mjesečnog anuiteta i razdoblje vraćanja kredita. Nije očekivala da bi moglo biti ikakvih problema. Nije imala dodatnih pitanja, a nije znala da bi uopće mogla pregovarati niti joj je to rečeno. Zna što je promjenjiva kamatna stopa, ali nije mislila da će doći do bitnih promjena u tome. Nisu joj ništa govorili o tome zašto se spominje valuta CHF-a. U banci su bili jako ljubazni i sve je bilo brzo gotovo. Kredit je isplaćen prodavatelju izravno, a ona ga je otplaćivala putem trajnog naloga. U početku je otplata išla po dogovoru odnosno po tom otplatnom planu, a onda se počeo povećavati anuitet i to se više nije moglo pratiti. S početnih nepunih 2.000,00 kuna anuitet je narastao na preko 3.000,00 kuna, a što joj je predstavljalo egzistencijalni problem i dovelo je u neizvjesnost. Iz banke joj nisu slali nikakve obavijesti a niti je išla u banku već se počela razmišljati o prodaji stana. Problem se na kraju riješio konverzijom. Do te konverzije je došlo tako što je dobila obavijest iz banke da će joj postepeno vraćati plaćeni i jedan iznos joj se zaista vratio, ali ne sve, kroz umanjivanje budućih rata. Tu konverziju je učinila jer je shvatila da će joj smanjiti ratu i da će uspjeti vratiti kredit. Pročitala je obračun koji su joj dostavili i ugovor o konverziji. Kredit je prijevremeno otplaćen 2018. godine. Na pitanja je odgovorila da joj nitko ništa nije objašnjavao u vezi valute i kamate. Pročitala je ugovor o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala niti obrt niti firmu.

11. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.

12. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12.1. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

14. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

15. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

16. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

17. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tužitelj kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju kao tuženik, dapače isti je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogao samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.

18. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze.

19. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetna pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja.

21. Nije sporno da je između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ''Narodne novine'' broj: 102/2015- dalje ZID ZPK/15).

22. Nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ima kredit denominiran u valutu Euro. Pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe s obzirom na isplatu tuženika prema informativnom izračunu konverzije proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda u odlukama Rev 18/2018 i Rev-2868/2018. Činjenica što je tužitelj slobodno voljom prihvatio informativni izračun i isplatu ne znači da je izgubio pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

23. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristala tzv. konverzijom.

25. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09.,112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

26. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama, a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

27. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužitelj, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, doveden u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristao da tuženica zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekao svojih potraživanja po toj osnovi.

28. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine, koji je tuženica prethodno stekla bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogao niti je pristao da sklapanjem Dodatka prestanu sva njezina potraživanja prema tuženici, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača.

28.1 Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužiteljica bila dovedena u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristala niti je mogla utjecati.

28.2. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obveznopravnim odnosima.

29. Ocjena ovog suda je da izračunom buduće obveze tužitelja konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imao da je od početka sklopio ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužitelja na povrat iznosa koji tuženica stekla bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplatesamo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

30. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 HC protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C- 452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

31. Prema čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ugovora, a ako to nije moguće, isplaćuje se odgovarajuća naknada u novcu. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je za štetu nastalu drugoj strani, ukoliko ta nije znala niti je morala znati za uzrok ništetnosti. Čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez nje. Čl. 1111. i 1115. ZOO-a uređuju vraćanje onoga što je stečeno bez pravne osnove, uključujući plodove i zatezne kamate, pri čemu obveza nastaje od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Prigovor zastare nije osnovan.

32.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

32.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:

- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

33.3. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO- a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 10. lipnja 2019., zastarni rok nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

34. Nadalje, jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 4,89 % godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

35. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, prema tečaju CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

36. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristao.

37. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je vještakinji dan zadatak određen rješenjem ovog suda od 5. ožujka 2025. poslovni broj P-980/2023-24. Stalna sudska vještakinja u nalazu i mišljenju tablično prikazala i konačno, sukladno zadatku suda, zaključila da:

- pretplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 2.585.99 EUR,

- manje plaćena kamata iznosi 7,21 EUR,

- preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 5.497,00 EUR,

- negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 453,00 EUR,

- ukupna pretplata kamate i tečaja iznosi 8.082,99 EUR,

- zatezna kamata na preplatu kamata i tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije 21.1.2016. iznosi 3.310,43 EUR,

- razlika između pretplate kamate, pretplate tečaja (pozitivinih tečajnih razlika), zateznih kamata na pozitivne pretplate kamata i tečaja i pretplate u konverziji iznosi 8,503,49 EUR,

- da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15.

37.1. Tužitelj nije imao primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te je uredio svoj zahtjev na način da potražuje iznos od 8.082,99 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dana nakon provedene konverzije do isplate po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli, kao i da u pogledu kamata nakon prijeboja potražuje iznos od 420,50 EUR ne potražujući na taj iznos daljnje kamate.

37.2. Tuženik prigovara matematičkom izračunu sadržanom u nalazu i mišljenju vještaka u odnosu na izračun preplate po osnovi promjene kamatne stope. Naime, kod obračuna eventualne preplate po osnovi promjene kamatne stope, ispravna razlika je razlika anuiteta uslijed promjene kamatne stope. Računanjem razlike anuiteta, iznos preplate je mogao biti utvrđen jedino u iznosu od 1.692,08 EUR (1.790,65 EUR pozitivne razlike - 98,57 EUR negativne razlike), a ne u iznosu 2.585,99 EUR koji navodi vještak. Na izračun vještaka u odnosu na preplatu po osnovi valutne klauzule tuženik nema matematičkih prigovora ali, jednako kao i u odnosu na izračun preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, smatra neophodnim uzeti u obzir i utvrđene negativne razlike, sukladno ranije dostavljenoj sudskoj praksi. Konačno, tuženik ističe da je, u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva, prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva nužno uzeti u obzir preplatu koja je tužitelju priznata prilikom konverzije Ugovora u iznosu od 2.889,93 EUR.

37.3. Vještakinja je usmeno iznijela da ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja, a u odnosu na primjedbu tuženika iz podneska od 13. listopada 2025., navodi da se razlika kamate treba računati kao razlika koja je nastala u anuitetima. Može reći da kod neotplaćenih kredita u cijelosti to se ne može primijeniti jedino kod otplaćenih kredita razlika kamate je jednaka razlici anuiteta. U ovom slučaju razlika kamate može se računati samo kao razlika stvarno plaćene kamate u CHF i kamate u CHF koja je trebala biti plaćena po početnom otplatnom planu. U neotplaćenim kreditima kada raste kamatna stopa razlika anuiteta nije jednaka razlici kamate a to se može vidjeti u tablici br. 2. jer kod rasta kamatne stope razlika anuiteta je manja u odnosu na stvarno plaćenu kamatu jer u početku otplate kredita u anuitetu u većem iznosu sudjeluje kamata nego glavnica.

37.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje s obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, a stranke po usmeno iznesenom nalazu i mišljenju nisu imale daljnjih prigovora pravilnosti obračuna.

38. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da ukupna pretplata kamate i tečaja iznosi 8.082,99 EUR, da zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog promjene kamate i rasta tečaja do dana konverzije iznosi 3.310,43 EURA (uz pojedinačne naznake po mjesecima u tabličnim prikazima), sve do dana konverzije, kao i naglasila da je konverzija provedena sukladno zakonu, a u konverziji priznat iznos 2.889,93 EUR-a, dakle pretplata u konverziji je manja od zatezne kamate i nakon prijeboja ostaje iznos 420,50 EUR zatezne kamate na pretplatu kamata i tečaja.

39. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tijekom otplate kredita prije konverzije preplatio svaki pojedini anuitet, koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužitelj na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije.

40. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužitelja tako da mu je priznala preplatu od 2.889,93 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužitelju priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužitelj u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužitelja prema banci, a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužitelja i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije, a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO.

41. Stoga je ukupno izračunati iznos zateznih kamata na pretplatu do konverzije 3.310,43 EUR-a umanjen iznosom od 2.889,93 EUR priznatim u konverziji, te je po prijeboju preostali iznos zatezne kamate 420,50 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi od 8.082,99 EUR (ukupna pretplata kamate i pretplata tečaja) sa zateznom kamatom od dana konverzije uz stopu propisnu odredbom čl. 29. st.2. ZOO –a (točka II. izreke), kako je tužitelj i zatražio, kao i iznos od 420,50 EUR (razlika između zatezne kamate na pretplatu tečaja kamata i tečaja i pretplate u konverziji) te odlučiti kao u točki III. izreke.

42. Tuženica je tijekom ovog postupka istaknula da treba uzeti u obzir i utvrđene negativne razlike. U odnosu na pravno pitanje treba li sud po tužbi tužitelja utvrđivati negativne razlike tj. razlike za razdoblje u kojem je tečaj bio niži od početnog kada je ugovor sklopljen, treba reći da je o ovom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište u svojoj presudi poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj je istaknuto sljedeće stajalište: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Stoga, kako u konkretnom slučaju tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv negativnim tečajnim razlikama. Tužiteljica je u konkretnom slučaju precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje bez uračunatih negativnih razlika. Za dodati je i da tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove, pa da stoga ne može postojati njegova obveza na vraćanje nečega što nije primila. Naime, predmet ovog spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 214. ZOO/91, sada članka 1111. ZOO/05, neosnovano obogatio tuženica kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništavom/ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članak od 211. do 219. ZOO/91, sada članak od 1112. do 1120. ZOO/05) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženice nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to tuženik s uspjehom ne može isticati prigovor kao što je predmetni.

42.1. Tuženica je tijekom ovog postupka istaknula prigovor radi prijeboja s osnova priznatog u konverziji. U odnosu na prigovor radi prijeboja iznosa od iznosa 2.889,93 eura (koji predstavlja iznos priznat u konverziji) valja reći da je tužitelj izjavom o prijeboju sadržajno priznao ovo potraživanje tuženice te sukladno istom umanjio svoje potraživanje, a što je ovaj sud predmetnom presudom prihvatio kada je tuženici naložio da tužitelju isplati dug koji predstavlja razliku obračunatog potraživanja tužiteljici umanjenu za potraživanje tuženice.

42.2. Obzirom je potraživanje tuženice prestalo izjavom o prijeboju (podnesak tužitelja od 26. listopada 2025., dostavljen tuženici od strane ovog suda prije zaključenja glavne rasprave), utvrđeno je da potraživanje tuženice prema tužitelju po osnovi priznate pretplate prilikom konverzije kredita ne postoji (točka IV. izreke).

43. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa).

46.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za zastupanje na ročištima od 25. rujna 2020. i 10. prosinca 2020. po 50 bodova (Tbr. 9. t. 2.), za zastupanja na ročištima od 23. svibnja 2024., 5. veljače 2025. i 3. ožujka 2026. po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1), sastav podnesaka od 6. lipnja 2023. i 27. listopada 2025. svako po 100 bodova (Tbr. 8. t. 1.), ukupno 700 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25 % iznosi 1.750,00 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 600,00 EUR-a, što konačno daje iznos od 2.350,00 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

46.2 Stoga je tužitelju priznat iznos od 2.350,00 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 8. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika