REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-115/2021-108

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Andrei Jelenić Pitoski, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ISTRAKOP d.o.o. Poreč, Partizanska 4/1, OIB: 30911615139, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Tomislav Brajković i Milena Matošević Brajković, odvjetnici u Poreču, Zagrebačka 1, protiv tuženika OPĆINA ŽMINJ, Žminj, Pazinska 2/G, OIB: 55323221255, koju zastupa punomoćnik Nikša Radišić, odvjetnik u Puli, Jeretova 9, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude održanom 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

„II. Nalaže se tuženiku OPĆINI ŽMINJ, Žminj 52 341, Pazinska 2/G, oib: 55323221255, da kao solidarni dužnik zajedno sa drugim solidarnim dužnikom Žminjom d.o.o. oib:30007771249 , Pazinska cesta bb, isplati tužitelju ISTRAKOP d. o. o., iz Poreča, Partizanska 4/1 u roku od 8 dana novčani iznos od 360.684,81 eur / 2.717.579,67 kn sa zakonskim zateznim kamatama na odnose između trgovaca tekućim:

-na iznos od 108.166,56 eur / 814.980,91 kn od 1.svibnja 2009., pa do isplate,

-na iznos od 55.537,34 eur / 418.446,11 kn od 23.svibnja 2009., pa do isplate,

-na iznos od 64.592,71 eur / 486.673,75 kn od 18.srpnja 2009., pa do isplate,

-na iznos od 1.141,36 eur / 8.599,56 kn od 4.siječnja 2010., pa do isplate,

-na iznos od 100.688,15 eur / 758.634,90 kn od 29.siječnja 2010., pa do isplate , -na iznos od 4.342,03 eur / 32.715,04 kn od 1.veljače 2010., pa do isplate ,

-na iznos od 4.518,4 eur / 34.043,90 kn od 18.prosinca 2009. pa do isplate, te -na iznos od 21.698,25 eur / 163.485,50 kn na ime troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom na odnose između trgovaca tekućom od presuđenja od 29. rujna 2011. pa do isplate.“

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tuženik OPĆINA ŽMINJ, Žminj 52 341, Pazinska 2/G, oib: 55323221255, solidarni dužnik tužitelju ISTRAKOP d. o. o., iz Poreča, Partizanska 4/1, oib:30911615139, glede svih obveza Žminja d.o.o. oib:30007771249 za plaćanje za korist tužitelja iz presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH posl.br.91 Pž-353/12- 3 od 26.08.2015. i presude Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu posl.br.P- 319/11-29 od 29.rujna 2011.,te da tužitelj može protiv tuženika kao solidarnog dužnika zahtijevati naplatu svih potraživanja iz presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH posl.br.91 Pž-353/12-3 od 26.08.2015. i presude Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu posl.br.P-319/11-29 od 29.rujna 2011.“

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 89.140,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u preostalom iznosu od 19.340,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj ISTRAKOP d.o.o. Poreč podnio je 31. ožujka 2021. tužbu protiv tuženika Općine Žminj radi utvrđenja, u kojoj navodi da je kao izvođač radova s trgovačkim društvom Žminj d.o.o., komunalnim društvom osnovanim od tuženika, 27. prosinca 2007. sklopio Ugovor o izgradnji komunalne infrastrukture broj 04/07, vrijednosti 8.976.790,87 kn, radi izgradnje i uređenja komunalne infrastrukture u radnoj odnosno industrijskoj zoni na području Općine Žminj. Tužitelj tvrdi da su radovi izvedeni za račun i korist tuženika, da se radilo o komunalnoj infrastrukturi iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave, te da je infrastruktura ostala u vlasništvu tuženika, koji je potom u toj zoni prodavao uređene poslovne nekretnine. Nadalje navodi da mu je tijekom izvođenja radova Žminj d.o.o. platio dio ugovorene cijene, ali da je nakon završetka radova ostao neplaćen iznos od 2.577.549,70 kn, zbog čega je protiv Žminja d.o.o. vođen parnični postupak koji je pravomoćno okončan presudom Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu, posl. br. P-319/11-29 od 29. rujna 2011., potvrđenom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-353/12-3 od 26. kolovoza 2015., kojom je Žminj d.o.o. obvezan isplatiti tužitelju 2.520.050,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima. U ovoj parnici tužitelj tvrdi da je tuženik solidarno odgovoran za tu obvezu, i to s osnove stjecanja bez osnove izvršenom radnjom u korist tuženika te s osnove proboja pravne osobnosti iz članka 10. Zakona o trgovačkim društvima. U tužbi je istaknuto da je Žminj d.o.o. obavljao poslove iz djelokruga i za korist tuženika, da je tuženik bio jedini osnivač društva, da su se poslovne odluke stvarno donosile kod tuženika, te da je društvo korišteno tako da se preuzimaju obveze bez financijskog pokrića kako bi tuženik bez plaćanja dobio izgrađenu infrastrukturu i povećanje vrijednosti svoje imovine. Tužitelj se poziva i na porezna rješenja donesena u postupku poreznog nadzora nad društvom Žminj d.o.o., iz kojih, prema njegovu stavu, proizlazi da je Žminj d.o.o. račune izvođača, pa tako i tužiteljeve, trebao prefakturirati Općini Žminj, kao krajnjem korisniku i naručitelju radova. Tužitelj je stoga u tužbi predložio pribavu poreznih spisa, dokumentacije o gradnji i planiranju predmetne poslovne zone, podataka o poslovanju društva Žminj d.o.o. i tuženika, te saslušanje stranaka i druge dokaze. Tužitelj zaključuje kako ima pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje budući da su izvršeni radovi izgradnje i uređenja komunalne infrastrukture iz područja obveza tuženika, odnosno da je izvršen prijelaz imovine izvršenom radnjom iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, te da se radi o zloporabi člana društva - tuženika, obzirom da je osnivač Žminja d.o.o. sam tuženik, da Žminj d.o.o. preuzima poslove umjesto tuženika kojima se povećava imovina ne Žminja d.o.o. već samo tuženika, da se poslovne odluke za Žminj d.o.o. donose kod tuženika obzirom je tuženik jedini vlasnik i obzirom su odgovorne osobe Žminj d.o.o. osobe koje su na vlasti kod tuženika. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva slijedećeg sadržaja:

„I. Utvrđuje se da je tuženik OPĆINA ŽMINJ, Žminj 52 341, Pazinska 2/G, oib: 55323221255, solidarni dužnik tužitelju ISTRAKOP d. o. o., iz Poreča, Partizanska 4/1, oib:30911615139, glede svih obveza Žminja d.o.o. oib:30007771249 za plaćanje za korist tužitelja iz presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH posl.br.91 Pž-353/12- 3 od 26.08.2015. i presude Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu posl.br.P- 319/11-29 od 29.rujna 2011.,te da tužitelj može protiv tuženika kao solidarnog dužnika zahtijevati naplatu svih potraživanja iz presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH posl.br.91 Pž-353/12-3 od 26.08.2015. i presude Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu posl.br.P-319/11-29 od 29.rujna 2011.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak, sve u roku od 15 dana“.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, i po osnovi i po visini. Istaknuo je prigovor pogrešne pasivne legitimacije te prigovor zastare. Naveo je da nije sporno kako su tužitelj i Žminj d.o.o. sklopili Ugovor o izgradnji komunalne infrastrukture od 27. prosinca 2007. te da je ugovorni odnos postojao isključivo između tih dviju pravnih osoba, a ne između tužitelja i Općine Žminj. Tuženik tvrdi da nije bio ugovorna strana, da nije preuzeo nikakva prava ni obveze prema tužitelju i da činjenica što je osnivač društva Žminj d.o.o. sama po sebi ne stvara njegovu odgovornost za dugove toga društva. Nadalje osporava da bi iz ijedne isprave proizlazilo da su svi radovi izvršeni upravo u korist tuženika ili da bi ih tuženik bio dužan platiti tužitelju. U odnosu na porezna rješenja, tuženik ističe da su ona donesena u odnosu na poreznog obveznika Žminj d.o.o., a ne u odnosu na Općinu Žminj, te da se iz njih ne može izvesti zaključak o solidarnoj obvezi tuženika prema tužitelju. Tuženik nadalje navodi da nisu ispunjene pretpostavke za proboj pravne osobnosti, budući da tužitelj nije dokazao da je član društva koristio društvo za ostvarenje zabranjenog cilja, oštećenje vjerovnika, protupravno upravljanje imovinom društva kao vlastitom ili namjerno umanjenje imovine društva uz znanje da ono neće moći podmiriti obveze. Također ističe da je Žminj d.o.o. tužitelju već platio više od 6.000.000,00 kn, što po njegovu stavu isključuje tvrdnju da je društvo osnovano radi izbjegavanja plaćanja obveza. U vezi s institutom stjecanja bez osnove, tuženik navodi da tužitelj nije jasno odredio koju je točno imovinsku korist tuženik stekao niti u kojem opsegu. Nadalje naglašava da tužitelj od 2009. godine pa do podnošenja ove tužbe 2021. godine smatra isključivo Žminj d.o.o. svojim dužnikom, da je protiv njega vodio parnicu i potom ovrhu, te da iz toga proizlazi kako sadašnja tužba protiv Općine Žminj predstavlja naknadni pokušaj naplate istoga duga od osobe koja za njega ne odgovara. Tuženik je predložio da se tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka tužitelj je ostao kod tužbenih navoda, a iste je dopunjavao naknadnim podnescima. Podneskom od 24. svibnja 2022. dostavio je prvostupanjsko porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, klasa UP/I-471-02/11-01/378 od 22. svibnja 2012., kao i drugostupanjsko rješenje od 28. lipnja 2013., navodeći da se njima potvrđuje da je Žminj d.o.o. za račune izvođača radova, uključujući i račune tužitelja, trebao ispostaviti račun s PDV- om krajnjem korisniku i naručitelju – Općini Žminj, te da je izvedbom radova omogućeno tuženiku raspolaganje predmetnim komunalnim objektima. Tužitelj je tim podneskom istaknuo da navedena porezna rješenja potvrđuju njegove navode iz tužbe o tome da su svi poslovi i radovi bili obavljeni za Općinu Žminj, odnosno da je Žminj d.o.o. nastupao prema izvođačima, dok je stvarni korisnik i naručitelj bila Općina Žminj.

4. Na pripremnom ročištu održanom 25. svibnja 2022. punomoćnik tužitelja ostao je kod tužbe, tužbenog zahtjeva i svih dotadašnjih dokaznih prijedloga, posebno ustrajući na pribavi poreznog spisa i spisa Državne revizije, te je predložio pribavu ugovora o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći zaključenog između Općine Žminj i Žminja d.o.o. 7. veljače 2007., navodeći da se tim ugovorom Općina obvezala dostavljati Žminju d.o.o. sredstva potrebna za namirenje izvođača radova na predmetnoj komunalnoj infrastrukturi. Tuženica je na istom ročištu ostala kod odgovora na tužbu, osporila značaj poreznih rješenja za ovaj spor, istaknula da se radi o odlukama donesenima isključivo prema poreznom dužniku Žminju d.o.o., te ustrajala na stavu da se postupak mora koncentrirati na pitanje postoji li stjecanje bez osnove i proboj pravne osobnosti. Tuženica je ujedno predložila saslušanje svjedoka RA i KA. Na tom ročištu utvrđeno je da podnesci stranaka neposredno prije ročišta nisu bili dostavljeni protivnoj strani, a sud je potom vodio prethodni postupak.

5. Podneskom od 18. listopada 2022. tužitelj je objektivno preinačio tužbu tako da je, uz prvotno postavljeni deklaratorni zahtjev na utvrđenje solidarne obveze, dodao i kondemnatorni zahtjev sadržaja kako slijedi:

„Nalaže se tuženiku OPĆINI ŽMINJ, Žminj 52 341, Pazinska 2/G, oib: 55323221255, da kao solidarni dužnik zajedno sa drugim solidarnim dužnikom Žminjom d.o.o. oib:30007771249 , Pazinska cesta bb, isplati tužitelju ISTRAKOP d. o. o., iz Poreča, Partizanska 4/1 u roku od 8 dana ukupno novčani iznos od 2.520.050,27kn sa zakonskim zateznim kamatama na odnose između trgovaca tekućim:

-na iznos od 814.980,91kn od 1.svibnja 2009., pa do isplate u cijelosti,

-na iznos od 418.446,11kn od 23.svibnja 2009., pa do isplate u cijelosti,

-na iznos od 486.673,75kn od 18.srpnja 2009., pa do isplate u cijelosti,

-na iznos od 8.599,56kn od 4.siječnja 2010., pa do isplate u cijelosti,

-na iznos od 758.634,90kn od 29.siječnja 2010., pa do isplate u cijelosti,

-na iznos od 32.715,04kn od 1.veljače 2010., pa do isplate u cijelosti,

-na iznos od 34.043,90kn od 18.prosinca 2009. pa do isplate u cijelosti, te

-na iznos od 163.485,50kn na ime troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom na odnose između trgovaca tekućom od presuđenja od 29.rujna 2011. pa do isplate u cijelosti.“

U obrazloženju preinake tužitelj je naveo da se time samo precizira i razrađuje već postavljeni zahtjev, te da su pravne osnove i dalje stjecanje bez osnove i proboj pravne osobnosti. Tuženica se toj preinaci usprotivila, navodeći da je tužbeni zahtjev povećan, da je kontradiktoran činjeničnim navodima tužbe, da tužitelj nema pravni interes za deklaratorni dio tužbe ako već traži i kondemnatornu zaštitu, te je ponovno istaknula prigovor zastare u odnosu na novčani zahtjev istaknut tek preinakom. U tom očitovanju tuženica je navela da zastara u odnosu na nju teče odvojeno od zastare prema Žminju d.o.o. te da je mogući zastarni rok istekao prije isticanja kondemnatornog zahtjeva.

6. Na pripremnom ročištu 13. prosinca 2022. punomoćnica tužitelja ostala je kod preinačene tužbe i predložila pribavu dodatnih podataka od Porezne uprave i ODO-a radi utvrđenja mogućnosti naplate tražbine te podatke o imovini društva Žminj d.o.o. od 2011. nadalje. Zamjenica punomoćnice tuženice ostala je kod odgovora na tužbu, osporila navode iz podneska tužitelja od 7. studenoga 2022., usprotivila se novim dokaznim prijedlozima kao nebitnima, te ponovno ustrajala na prigovoru zastare, posebno navodeći da pokretanje ovršnog postupka protiv Žminja d.o.o. nije prekinulo zastaru u odnosu na tuženicu. Sud je na tom ročištu rješenjem dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 18. listopada 2022., zaključio prethodni postupak i prešao u stadij glavne rasprave, usvojio personalne dokazne prijedloge stranaka, odredio saslušanje stranaka te svjedoka UA, Elvisa Klimana, RA i KA, naložio tužitelju dostavu adresa za svjedoke UA i Klimana te odgodio ročište radi provedbe tih dokaza. Sud je preinaku tužbe dopustio osnovom odredbe članka 190. stavka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP) budući da je preinaka učinjena do zaključenja prethodnog postupka, a iako se preinaci tuženica protivila, sud smatra da bi odluka (i) o preinačenoj tužbi bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. Na glavnoj raspravi 16. svibnja 2023. punomoćnik tužitelja je dodatno predložio uvid u stečajni predmet Žminja d.o.o. St-359/22 budući da je uvidom u sudski registar utvrđeno da je društvo brisano 21. ožujka 2023., te uvid u ovršni predmet Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Rovinju Ovr-113/14 radi namirenja tražbine, tvrdeći da je tužitelj tek krajem 2016., iz procjene vrijednosti nekretnine u ovrsi, stekao spoznaju da se od društva Žminj d.o.o. vjerojatno neće moći naplatiti, pa da od tog vremena do podnošenja ove tužbe nije protekao zastarni rok. Također je predložio pribavu poreznog spisa i spisa Državne revizije, tvrdeći da iz tih spisa proizlazi kako su svi računi tužitelja i ostalih izvođača trebali biti prefakturirani Općini Žminj, te da postoje ugovori o kapitalnoj pomoći kojima se Općina obvezala financirati predmetne radove. Nadalje iz tog poreznog spisa da će se vidjeti i ugovor između tužitelja i Žminja d.o.o. kojim se u članku 5. Općina Žminj odnosno tuženik obvezala u roku od 3 dana iz proračuna dostaviti sredstva Žminju d.o.o. da se mogu platiti izvođači. Punomoćnik tuženika ostao je kod odgovora na tužbu, prigovorio nejasnoj pravnoj osnovi tužbe, smatrajući da izvorno proizlazi izvanugovorna odgovornost, dok se u raspravi tužitelj poziva i na navodne ugovorne odnose, te je ukazao na nejasan i proturječan tužbeni zahtjev. Ponovno je istaknuo prigovor zastare, osporio postojanje ikakve solidarnosti Općine Žminj sa Žminjem d.o.o., te osporio i visinu i kvalitetu izvedenih radova. Sud je toga dana, cijeneći prigovor vrijednosti predmeta spora istaknut po tuženici, temeljem odredbe članka 40. stavka 3. u svezi članka 37. stavka 1. ZPP-a donio rješenje kojim je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 347.740,43 EUR odnosno 2.620.050,27 kuna koliko iznosi zborj deklaratornog i kondemnatorni zahtjev prema preinačenoj tužbi, budući da je vrijednost predmeta spora od 100.000,00 kn / 1.327,22 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (prema tužbi) bila suviše nisko naznačena cijeneći dopuštenu preinaku.

8. Na istoj raspravi 16. svibnja 2023. saslušan je zakonski zastupnik tužitelja GA. Zakonski zastupnik tužitelja GA iskazao je da je osobno, kao direktor društva tužitelja, sudjelovao u poslovnom odnosu sa društvom Žminj d.o.o. i Općinom Žminj te da ima neposredna saznanja o dinamici poslovnih odnosa koji su rezultirali zaključenjem Ugovora o izgradnji komunalne infrastrukture 2007. godine, zaključenog s komunalnim društvom Žminj d.o.o. Naveo je da je nekoliko mjeseci prije zaključenja tog ugovora Žminj d.o.o. raspisao javni natječaj za izgradnju cjelokupne komunalne infrastrukture u radnoj zoni u Žminju, a da se ta infrastruktura odnosila na izgradnju oborinske i fekalne kanalizacije, vodovodne mreže, DTK mreže sa šahtovima, struje i javne rasvjete, pri čemu je tužitelj pripremio infrastrukturu za javnu rasvjetu u vidu temelja i provučenih kablova te izgradio cestu do tamponskog dijela. Naveo je da je na tom javnom natječaju tužitelj izabran kao najpovoljniji ponuđač, nakon čega je zaključen ugovor, tužitelj uveden u posao, radovi izvedeni u skladu s ugovorom, izvršena primopredaja uz zapisnik i ateste, te da je 2009. izrađena okončana situacija. Iskazao je da je u taj posao ušao zato što je od tadašnje ovlaštene osobe Općine Žminj, načelnika UA, imao potvrdu i informaciju da će posao biti u cijelosti plaćen sredstvima doznačenima od strane Općine Žminj. Naveo je da je znao da komunalno društvo Žminj d.o.o. nema financijsku moć niti imovinu iz koje bi se tužitelj mogao naplatiti, a da se radilo o poslu vrijednom oko 7.000.000,00 kn bez PDV-a. Nadalje je naveo da je imao razgovore s tadašnjim načelnikom UA, tadašnjim direktorom Žminja d.o.o. ČA i DA, te da su se ti razgovori vodili neposredno nakon provedbe javnog natječaja, a prije zaključenja ugovora. Iskazao je da mu je UA tada u više navrata objašnjavao da su sredstva za plaćanje njegovih radova osigurana, da će se radovi plaćati iz sredstava Općine Žminj, koja je sa Žminjom d.o.o. zaključila ugovor o financiranju izgradnje infrastrukture, te da se ne mora brinuti oko plaćanja radova. Naveo je da mu je DA, tada kao predsjednik poglavarstva Općine Žminj, također u više navrata govorio da se ne mora brinuti oko naplate jer su sredstva osigurana. Iskazao je i da ga je telefonom nazvao ČA, tada direktor Žminj d.o.o., i uvjeravao ga da neće biti nikakvih problema s plaćanjem njegovih radova i da prihvati posao, dok mu je on u tom razgovoru izrazio zabrinutost jer je sumnjao da Žminj d.o.o. nema novca platiti posao, na što ga je ČA uvjeravao da neće biti problema. Nakon toga, kako je iskazao, uslijedio je i poziv njegova poznanika VA, direktora društva Kapitel d.o.o., koji je bio dobro upućen u poslovanje Općine Žminj i društva Žminj d.o.o., te mu je i on osobno rekao da se ne mora brinuti za naplatu. Naveo je da pretpostavlja da su ti pozivi uslijedili zato što su nastojali prije završetka računovodstvene godine zaključiti ugovor kako bi mogli prebaciti dio sredstava. Pojašnjavajući položaj DA, iskazao je da je on u to vrijeme bio voditelj financija u Općini Žminj i član poglavarstva. Nadalje je naveo da su radovi izvedeni u skladu s ugovorom, uz napomenu da dopušta da je tužitelj izveo i manju količinu radova, iako se toga zbog proteka vremena više točno ne sjeća, te da je primijetio da su problemi s plaćanjem počeli već pri izdavanju posljednjih situacija, jer se dosta kasnilo s plaćanjem. Iskazao je da je nakon izdavanja okončane situacije 2009. godine, kada je načelnik još bio UA, a direktor Žminja d.o.o. BA, pošto mu nije plaćena dospjela tražbina, kontaktirao UA i Klevu te ih pitao zašto tražbina nije plaćena, na što mu je UA rekao da Općina Žminj nema sredstava, ali da će mu biti sve plaćeno u njegovom drugom mandatu. Nadalje je iskazao da UA nije dobio drugi mandat, nego je 2009. načelnik postao Aldo Bančić, s kojim je također stupio u kontakt i molio ga da mu se dugovanje podmiri, ali mu je Bančić, prema njegovim riječima, odmah rekao da mu neće ništa platiti jer je u izbornoj kampanji obećao mještanima da će asfaltirati sela i javnu rasvjetu, te da slobodno može tužiti Općinu koliko hoće, ali da u njegovom mandatu neće dobiti ništa. Iskazao je i da je u vrijeme načelnika Bančića predsjednik vijeća bio Elvis Kliman, da je Kliman bio upoznat sa svime i da je i preko Klimana pokušavao doći do Bančića, ali bez uspjeha. Naveo je da je Klimana upoznao još dok je radio u društvu Vladimir Gortan d.d. Nadalje je naveo da je nakon BA direktor Žminja d.o.o. postao RA, koji je, kako je rekao, bio dobro upoznat s kompletnom situacijom, ali mu je na njegov upit da mu se plati dugovanje odgovorio da mu ne može pomoći jer je sve u rukama načelnika, a da je načelnik rekao da mu se neće ništa platiti. Iskazao je da je nakon Bančića 2013. godine načelnik postao RA, kojem se ponovno u više navrata obratio, ali da mu je RA rekao da on stare ugovore neće plaćati. Naveo je da je nakon 2017. odustao od obraćanja načelnicima Općine Žminj te da nije kontaktirao sadašnjeg načelnika glede utuženog dugovanja. Dalje je iskazao da mu je poznato da je Aldo Bančić, znajući da su počeli problemi s naplatom dugovanja prema Žminj d.o.o., dao nalog da se materijalna imovina Žminj d.o.o., koja se sastojala od traktora, kosilica i druge opreme za održavanje cesta i javne rasvjete, izdvoji u posebni pogon Općine Žminj kako se vjerovnici ne bi mogli naplatiti iz te imovine, te da su mu to osobno rekli u razgovorima koje je vodio s BA, Klimanom i Bančićem. Naveo je da je aneksom produžen rok izvođenja radova, ali da su radovi svakako dovršeni u mandatu načelnika UA. Nadalje je iskazao da mu je UA rekao da u pogledu novčanih sredstava očekuje pomoć od države i IKB-a, da je od IKB d.d. dobiveno oko 2.000.000,00 kn i da su mu iz tih sredstava plaćene pojedine situacije. Također je iskazao da mu je potpuno jasno, a da mu je to i UA potvrdio, da je komunalno društvo Žminj d.o.o. osnovano kako bi moglo iskazivati PDV, odnosno povratiti PDV. Naveo je i da je cjelokupna infrastruktura u vlasništvu Općine Žminj, da je i danas u funkciji, da su parcele uz tu infrastrukturu u radnoj zoni prodane, da su komunalni doprinos i komunalne naknade naplaćene i da se još naplaćuju, a da su ceste također u vlasništvu lokalne samouprave. Iskazao je i da je tužitelj pokušao putem prethodne mjere u postupku protiv Žminja d.o.o. pred tim sudom ishoditi osiguranje tražbine, ali bezuspješno. Naveo je da već 38 godina surađuje s lokalnom samoupravom, prati javne natječaje i ima zaposlene kalkulante koji ih prate, te da je njemu UA rekao da, da Općina Žminj neće financijski stajati iza Žminja d.o.o., odnosno da Općina neće plaćati radove koji su trebali biti ugovoreni, on sigurno ne bi zaključio ugovor sa Žminj d.o.o. Na posebna pitanja punomoćnika tuženika iskazao je da je 2009. imao oko 40 zaposlenih, kasnije 120, pa 70, a sada ponovno oko 45, da je jedini imatelj poslovnih udjela u društvu tužitelja, da društvo ima zaposlene stručnjake iz ekonomije, a za pravna pitanja angažira vanjske suradnike, među kojima je naveo odvjetnike Nuića i Modrušana, koje nije plaćao paušalno, nego po obavljenom poslu. Naveo je da tim odvjetnicima nije na uvid nosio predmetni ugovor sa Žminj d.o.o. niti ih je kontaktirao u pogledu tog posla. Iskazao je da njegovo društvo nikada nije bilo u blokadi i da je uvijek plaćao svoja dugovanja. Naveo je da je još 2009. u IKB banci podigao kredit kako bi podmirio svoje dobavljače, jer je ugovor sa Žminj d.o.o. uključivao i njegov materijal pa je ostao dužan dobavljačima za materijal. Iskazao je da su radovi trajali cijelu 2008., da su prve situacije bile plaćene i da se, koliko se sjeća, radilo ukupno o oko 3.000.000,00 kn bez PDV-a, te da se ne sjeća koliko je bilo privremenih situacija, ali da su se izdavale mjesečno. Naveo je da nije tražio nikakvo osiguranje od Žminj d.o.o. jer nije mogao mijenjati uvjete javnog natječaja, ali da je bio obvezan dati osiguranje za dobro izvršenje posla i to u vidu zadužnice Žminju d.o.o. Iskazao je da od privatnih investitora, kad je to moguće, traži osiguranje za svoju buduću tražbinu. Naveo je i da u njegovim radovima nije bilo nedostataka, što potvrđuje zapisnik o primopredaji, a da je tek u postupku pred Trgovačkim sudom u Pazinu Žminj d.o.o. tvrdio da je sam morao sanirati oštećenja na dijelovima DTK mreže i da je za to bilo potrebno izdvojiti 130.000,00 kn, pri čemu je on već tada rekao da je suglasan da se tih 130.000,00 kn odbije od iznosa utvrđenog u okončanoj situaciji, dodajući da je moguće da su DTK mrežu oštetili kod nabijanja tampona vibro pločama. Nadalje je iskazao da kod osiguravajućeg društva nije imao osiguranu tražbinu o kojoj je riječ u ovom postupku, da mu je UA dao na uvid ugovor o financiranju izgradnje infrastrukture koji je Općina zaključila sa Žminjom d.o.o., te da je shvatio da mu Općina neće platiti izvedene radove kada je od Bančića čuo da u njegovom mandatu neće dobiti ništa. Naveo je da je, kada je tužio samo Žminj d.o.o., mislio da će Općina ipak prebaciti sredstva Žminju d.o.o., o čemu je razgovarao s Križmanom, odnosno da Bančić plati Križmanu, Općina Žminju d.o.o., a Žminj d.o.o. njemu. Iskazao je da se ne sjeća je li bilo dodatnih radova. Nadalje je naveo da je kazneno prijavio Žminj d.o.o. jer je smatrao da je Žminj d.o.o. trebao pokrenuti postupak protiv Općine radi naplate potraživanja, da se ne sjeća točno kada je podnio kaznenu prijavu, možda 2016. ili 2017., te da zna da je kaznena prijava išla i protiv fizičkih osoba, čini mu se protiv RA, Bančića, DA i možda još nekoga čijeg se imena ne sjeća, a da je

Državno odvjetništvo odbilo kaznenu prijavu

9. Istoga dana saslušan je i zakonski zastupnik tuženika PA koji je u bitnome naveo da je 8. lipnja 2017. službeno preuzeo mandat načelnika Općine Žminj te da je toga dana izvršena primopredaja. Naveo je da s GA nije imao nikakvih kontakata sve do dana saslušanja, te da o poslovnom odnosu tužitelja i društva Žminj d.o.o. ima samo posredna saznanja iz ovog spora. Iskazao je da je mandat načelnika preuzeo od RA i da ga niti RA niti Bančić niti itko drugi nije upoznao s poslovnim odnosom koji se odvijao između tužitelja i Žminja d.o.o. Naveo je da u kritično vrijeme nije ni živio na području Općine Žminj, nego u Rijeci. Iskazao je da mu je poznato da je u trenutku preuzimanja mandata načelnika društvo Žminj d.o.o. već bilo u dugotrajnoj blokadi, a da je odgovorna osoba društva bio RA. Naveo je da mu je poznato da je RA u više navrata sudskom registru dostavljao obavijest o ostavci na mjesto direktora društva, a da je upoznat da ta ostavka nije prihvaćena, pri čemu nema evidenciju da bi RA ostavku dostavio Općini Žminj, nego ima saznanja da ju je dostavljao sudu. Iskazao je da, koliko ima saznanja, u upravi društva Žminj d.o.o. nije bio nitko drugi osim RA, te da on o njegovoj ostavci nije odlučivao. Naveo je da je član društva Žminj d.o.o. samo Općina Žminj. Nadalje je iskazao da u vrijeme kada je preuzeo mandat društvo Žminj d.o.o. uopće nije funkcioniralo, da je bilo u blokadi i da nije imalo zaposlenih. Iskazao je da je RA bio i načelnik općine i direktor komunalnog društva Žminj d.o.o. te da on nije sazivao vijeće niti predlagao sastanak vijeća radi ostavke RA ili ocjene njegova rada u društvu Žminj d.o.o. Naveo je i da nije pokretao stečajni postupak, nego da ga je po službenoj dužnosti pokrenula FINA nakon oko 3000 dana blokade. Iskazao je da mu je u vrijeme preuzimanja mandata bilo poznato da je odvjetnica Općine zastupala Žminj d.o.o. u parnici koja je bila pred Trgovačkim sudom u Pazinu. Na posebna pitanja punomoćnika tužitelja naveo je da mu je poznato da je odvjetnica društva Žminj d.o.o. bila AA, da mu nije poznato da bi Općina Žminj plaćala tu odvjetnicu za zastupanje društva, da Općina nije plaćala RA na poziciji direktora Žminj d.o.o. jer je on bio načelnik i dobivao plaću načelnika, da mu je poznato da je RA dobivao šest mjeseci načelničku plaću nakon prestanka mandata, te da mu nije poznato je li vrtić u Žminju plaćao zakup Žminju d.o.o., dok koliko mu je poznato dječji vrtić zakup plaća stečajnoj masi Žminj d.o.o.

10. Na istoj raspravi 16. svibnja 2023. saslušana je svjedokinja KA, dugogodišnja voditeljica financijske službe i proračuna Općine Žminj. Svjedokinja KA iskazala je da je od 1991. do 2017. bila zaposlena u Općini Žminj na radnom mjestu voditelja financijske službe i proračuna, te da je 2017. umirovljena. Iskazala je da se na temelju izglasanog proračuna na godišnjoj razini sa komunalnim društvom Žminj d.o.o. zaključivao ugovor o kapitalnoj pomoći. Navela je da je na temelju takvog ugovora, odnosno na temelju zahtjeva koji je potpisao direktor Žminj d.o.o. i priložene dokumentacije, mjesečnih situacija i druge dokumentacije, njezino računovodstvo izvršavalo isplatu ugovorene kapitalne pomoći društvu Žminj d.o.o., nakon što bi nalog o takvoj isplati potpisao načelnik općine. Iskazala je da je svaki zahtjev za isplatu kapitalne pomoći koji je bio potpisan od direktora Žminj d.o.o. i odobren od načelnika bio isplaćen, te da joj nije poznato da bi se odbilo postupiti po nekom zahtjevu za isplatu, pri čemu je navela da je važno da je zahtjev bio u skladu s ugovorom o kapitalnoj pomoći i izglasanim proračunom. Također je iskazala da je Državna revizija provela reviziju poslovanja Općine Žminj, da se radilo o redovnoj reviziji i da rezultati revizije nikada nisu ukazivali na propuste u radu njezina računovodstva. Nadalje je navela da joj ništa nije poznato o poslovnom odnosu društva Istrakop d.o.o. i društva Žminj d.o.o., kao ni o poslovnom odnosu Žminja d.o.o. i drugih izvođača, te da u te poslovne odnose nije ulazila, nego je tražila da uz zahtjev za isplatu bude kompletirana sva potrebna dokumentacija i da načelnik odobri isplatu. Na posebna pitanja punomoćnika tužitelja iskazala je da nikada nije vodila financije za Žminj d.o.o., da je Žminj d.o.o. zahtjev s potpisom svojeg direktora i potrebnom dokumentacijom dostavljao najprije u pisarnicu Općine Žminj, da pretpostavlja da je načelnik to sve kontrolirao, te da bi nakon što bi načelnik dao nalog da se izvrši isplata, zahtjev s dokumentacijom i nalogom bio dostavljen njima na provedbu. Iskazala je da su oni nalog provodili, a da su kontrolirali jedino je li zahtjev u skladu s ugovorom. Na posebna pitanja punomoćnika tuženika iskazala je da je, koliko se sjeća, knjigovodstvo za Žminj d.o.o. vodilo društvo Economy d.o.o. iz Pazina, da joj se čini da se knjigovođa prezivao R. Nadalje je iskazala da se sjeća da su jednom prilikom dobili kapitalnu pomoć od države za izgradnju vrtića, moguće novac dobiven na natječaju Europske unije, te da su ta sredstva bila strogo namjenska i mogla se utrošiti samo za konkretan projekt. Navela je da se sjeća i nekakvih kapitalnih pomoći, primjerice od županije, možda i od države, primjerice za izgradnju ceste i slično u industrijskoj zoni Žminj, ali da se konkretno ne sjeća, te da misli da oprema komunalne infrastrukture u industrijskoj zoni nije bila pokrivena posebnim projektom kao što je to bio slučaj s vrtićem. Iskazala je da, koliko zna, u vrijeme njezina rada u Općini Žminj Istrakop d.o.o. nije imao zaključene ugovore sa Općinom Žminj, ali je dodala da se radi o radnom vijeku od 38 godina pa je moguće da je postojao nekakav ugovor, što se može provjeriti u poslovnim knjigama. Navela je da ne zna koji su razlozi doveli do blokade Žminj d.o.o. Nadalje je iskazala da je Žminj d.o.o., odnosno direktor Žminja d.o.o., imao svoj ured u zgradi [adresa], odmah do računovodstva, te da nikada nije čula da bi načelnik Općine Žminj davao direktoru društva bilo kakav nalog da se pojedini izvođači ne plate ili da se pojedini izvođači plate po njegovom nalogu mimo vremena dospijeća tražbine. Iskazala je da je, koliko joj je poznato, Žminj d.o.o. imao zaposlene djelatnike, komunalce, kao uobičajeno komunalno društvo, a da je u zgradi općine svoj ured imao samo direktor društva. Navela je da joj se čini da je sjedište društva Žminj d.o.o. bilo na adresi [adresa]. Na daljnja pitanja iskazala je da ne zna tko je predsjednik skupštine društva Žminj d.o.o., a da joj je poznato da je osnivač tog društva Općina Žminj. Također je navela da joj je poznato da je društvo Žminj d.o.o. u zgradi općine, uz ured za direktora, koristilo i vijećnicu za sastanke, te da je ona u Općini bila zadužena za financije i u druge poslove se nije miješala, niti se itko miješao u njezine poslove.

11. Također istog dana saslušan je svjedok RA koji je u bitnome iskazao da je od 2006. do 2011. bio zaposlenik Žminj d.o.o. na različitim poslovnim pozicijama, i to kao smetlar, zidar, električar, strojar, a kasnije i voditelj svih zaposlenika. Naveo je da je 2006. u tom društvu bilo oko šest do sedam zaposlenih, a 2007. i 2008. oko jedanaest, pri čemu su većina zaposlenih, osim direktora, bili radnici koji su obavljali komunalne djelatnosti, od čišćenja do održavanja javnih površina i slično. Iskazao je da je uz te radnike bio zaposlen direktor, a da su u jednom trenutku imali i zaposlenu osobu u računovodstvu, HA, možda 2009. ili 2010. Iskazao je da je 2010. bio direktor društva Žminj d.o.o. dva mjeseca, a tijekom 2011. bio je direktor od lipnja do studenoga, samo dok se ne imenuje nova uprava. Naveo je da je ostavku dao 1. studenoga ili 1. prosinca 2011. skupštini i nadzornom odboru u Žminj d.o.o., pri čemu je nadzorni odbor bio sastavljen od članova OA, ŽA te K i ZA, dok je u skupštini društva bio Aldo Bančić kao načelnik općine Žminj. Iskazao je da je od 2011. do 2013. bio zaposlenik Općine Žminj na radnom mjestu upravitelja vlastitog pogona Žminj, jedinice unutar Općine koja se bavila održavanjem komunalne infrastrukture, te da je ta jedinica osnovana 2011. i da je, koliko je poznato, aktivna do dana saslušanja, tako da komunalne poslove obavlja vlastiti pogon Općine, a ne Žminj d.o.o. Nadalje je iskazao da je od 1. lipnja 2013. do 2017. bio načelnik općine Žminj te da mu nije poznato kada je društvo Žminj d.o.o. završilo u stečaju. Naveo je da je u društvu Žminj d.o.o. zaposlen od kolovoza 2006., a da je 2009. postao voditelj, pa u tom periodu ne može reći da je imao uvid u poslovnu dokumentaciju društva, iako mu je kao voditelju bilo dostupno nešto više papira, ali i dalje nije imao saznanja o financijskom stanju društva. Iskazao je da može reći da je društvo pozitivno poslovalo 2009. jer plaće nisu kasnile, a i dugovanja firme su, koliko mu je poznato, bila uredno podmirena. Nadalje je naveo da mu je poznato da je Istrakop d.o.o. za Žminj d.o.o. izvodio radove u Industrijskoj zoni Žminj, a da je on kao elektrotehničar obavljao poslove na održavanju javne rasvjete u toj radnoj zoni. Iskazao je da mu se GA obraćao radi naplate tražbine tog društva, ali da on, budući da je bio tek privremeno postavljen za direktora tijekom 2010. i 2011., nije imao ovlast pregovarati o načinu namirenja te tražbine, nego je sve vodio Aldo Bančić, tadašnji načelnik Općine Žminj. Naveo je da je bio direktor društva Žminj d.o.o., ali ujedno i djelatnik tog društva jer je još radio električarske poslove, povremeno radio na malčeru, a da je sve odluke o upravljanju Žminjom d.o.o. donosio Aldo Bančić. Iskazao je da mu je Bančić, kada ga je pitao zašto ne želi platiti dugovanja Istrakopu d.o.o., rekao da je to njegov problem i da se on oko toga ne brine. Nadalje je iskazao da su problemi u Žminj d.o.o. počeli 2010. kada su počele kasniti plaće i nije bilo sredstava za redovito obavljanje poslova. Naveo je da je Žminj d.o.o. živio od prihoda koje je ostvarivao održavanjem komunalne infrastrukture koju je naplaćivao od Općine Žminj, od grobne naknade koju je naplaćivao od fizičkih osoba, po njegovoj procjeni u ukupnoj godišnjoj vrijednosti od oko 100.000,00 kn, od naknade održavanja sajmova koju je naplaćivao od izlagača i prodavača, te od održavanja kanalizacije koju je naplaćivao od fizičkih osoba, godišnjeg prihoda oko 100.000,00 kn. Iskazao je da ne zna koliki su bili ukupni prihodi Žminj d.o.o., ali misli da se na godišnjoj razini radilo o iznosu manjem od 1.000.000,00 kn. Naveo je da mu je poznato da je Općina Žminj sa društvom Žminj d.o.o. zaključivala ugovore o kapitalnoj pomoći i da su, koliko je njemu poznato, ti ugovori zaključeni 2007. i 2008. Iskazao je da ne zna odakle je Žminj d.o.o. nabavljao novac za plaćanje ugovorenih radova na infrastrukturi radne zone, da se možda radilo o sredstvima iz ugovora o kapitalnoj pomoći, a možda o kreditu. Naveo je da je 2013. odnosno 2014. Žminj d.o.o. bio blokiran te da su slijedile pravomoćne presude u odnosu na tražbine izvođača Vladimir Gortan d.d. i Istrakop d.o.o., a da je to bilo vrijeme kada je on bio načelnik. Iskazao je da je tada Žminj d.o.o. bio, po njegovoj ocjeni, mrtvo slovo na papiru, društvo bez prihoda i bez zaposlenika s velikim dugovima. Naveo je da komunalnu infrastrukturu u Industrijskoj zoni najviše koriste trgovačka društva i obrtnici koji su vlasnici parcela u toj zoni, da je vlasnik ceste i nekretnine u industrijskoj zoni Općina Žminj, a komunalne infrastrukture dijelom HEP. Iskazao je da je u vrijeme kada je bio načelnik u industrijskoj zoni Općina Žminj prodala dvije parcele. Na pitanje je li kao načelnik Općine Žminj razgovarao s prisutnim zakonskim zastupnikom tužitelja u pogledu namirenja tražbine koja je predmet i ovog postupka, odgovorio je da jest, ali da je smatrao da bi bilo logično da radove plati onaj tko ih je naručio, a to je društvo Žminj d.o.o. Nadalje je, suočen s dijelom svojeg ranijeg iskaza u kojem je naveo da je kao direktor Žminj d.o.o. slušao upute načelnika Općine Žminj glede plaćanja tražbine izvođača na komunalnoj infrastrukturi u Industrijskoj zoni, te kada mu je prezentirano da je sada naveo da je logično da te radove plaća društvo Žminj d.o.o., odgovorio da u vrijeme kada je on bio načelnik Općina Žminj nije imala nikakva dugovanja prema Istrakopu d.o.o. Iskazao je i da je Aldo Bančić tijekom 2011. i 2012. bio jedini koji je mogao ispred Žminj d.o.o. potpisati isprave, pa je tako potpisao financijska izvješća. Naveo je da je u njegovu mandatu načelnika dugovanje Žminj d.o.o. raslo zbog zateznih kamata, te da će od izvođača koji nisu naplatili svoja potraživanja, uz tužitelja, spomenuti još Vladimira Gortana d.d. i Elektrocentar Petek d.o.o., pri čemu je potonje društvo također izabrano na temelju provedenog postupka javne nabave. Iskazao je da je 2011. godine, kada je formiran izdvojeni pogon u Općini Žminj koji pruža komunalne usluge, Općina od društva Žminj d.o.o. otkupila dio osnovnih sredstava, i to traktor s prikolicom, hidrauličnu platformu, valjak, pometačicu i mali kamion Iveco Daily, te da je cijena plaćena Žminju d.o.o. na temelju ispostavljene fakture, sastavljene na temelju procjene vještaka, i da je cijena te opreme u cijelosti plaćena i iskorištena za plaće zaposlenicima. Na posebna pitanja punomoćnika tužitelja iskazao je da su direktori društva Žminj d.o.o. bili pokojni ČA, potom JA, BA, kratko vrijeme on, a nakon njega CA. Naveo je da je već rekao da je bio samo privremeno postavljen za direktora i da nije imao nikakve ovlasti donositi upravljačke odluke, nego se te pozicije prihvatio dok se ne pronađe druga osoba koja će biti direktor, kako bi se mogle isplatiti plaće njemu i drugim zaposlenicima, jer bez direktora društvo nije moglo isplatiti plaće. Iskazao je da ne zna je li društvo Žminj d.o.o. imalo potraživanja prema Općini Žminj s obzirom na ugovor o kapitalnoj pomoći, da je osnivač društva Općina Žminj, a predsjednik skupštine tog društva načelnik Općine Žminj. Nadalje je pojasnio da, kada je rekao da je odluke za Žminj donosio Aldo Bančić, to znači da je to bila isključivo odluka Alda Bančića, a ne da je on kasnije kao načelnik razmišljao isto kao Bančić. Naveo je da nije smatrao da načelnik može donositi odluke kao direktor za Žminj d.o.o., da ne zna je li Žminj d.o.o. od Općine dobio sva sredstva predviđena ugovorom o kapitalnoj pomoći i da se time nije bavio, te da on kao skupština društva nije donosio odluke i nalagao upravi da se tražbine izvođača namire iz sredstava Općine Žminj, jer nije smatrao da je to obveza Općine Žminj. Na daljnje pitanje iskazao je da ne zna točno tko je vlasnik infrastrukture u industrijskoj zoni, da zna da je vodnom infrastrukturom trebao upravljati Žminj d.o.o., a na koga glasi vlasništvo ne bi znao. Na posebna pitanja punomoćnika tuženika naveo je da mu je poznato da je Žminj d.o.o. 2009. digao kredit u IKB banci i pritom založio zgradu, servisnu radionu „Stari mlin“, te da mu je BA rekao da je kredit dignut kako bi se barem dijelom namirilo potraživanje Istrakopa d.o.o., u iznosu od 2.000.000,00 kn. Iskazao je da mu se čini da je taj kredit dignut u vrijeme načelnika UA, ali da je on tada bio tek djelatnik Žminja d.o.o. i ne zna kakva je financijska politika Općine bila prema društvu. Nadalje je naveo da je, kada je za načelnika došao Aldo Bančić, Bančić za društvo Žminj d.o.o. napravio jedino to da je u to društvo poslao razne inspekcije, od Porezne uprave do Državne revizije i Državnog odvjetništva, a sve kako bi se, kako je rekao, osvetio političkom suparniku i dokazao da je njegov prethodnik činio nezakonita djela. Naveo je da, kada ga se pita kakvu je budućnost Bančić zamišljao glede Žminja d.o.o., odgovara da nije zamišljao nikakvu budućnost, nego gašenje tog društva. Iskazao je da je u vrijeme kada je on postao načelnik društvo Žminj d.o.o. imalo dugove od oko 15.000.000,00 kn, da Općina i da je htjela nije imala sredstava za namiriti sva dugovanja Žminja d.o.o., pa ni dugovanja prema Istrakopu d.o.o., te da u vrijeme kada je on preuzeo upravljanje Općinom ona nije imala dugovanja, nego je financijski stabilno poslovala.

12. Raspravnim rješenjem od 5. rujna 2023. sud je naložio tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u spis ugovore zaključene između Općine Žminj i društva Žminj d.o.o. o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći iz proračuna Općine Žminj i to ugovor zaključen 7. veljače 2007. s aneksima od 14. studenoga 2007. i 28. prosinca 2007., ugovor zaključen 12. veljače 2008. s aneksom od 15. listopada 2008. te ugovor zaključen 11. veljače 2009. s aneksom od 12. svibnja 2009. .

13. Na glavnoj raspravi održanoj 15. studenoga 2023. saslušani su preostali svjedoci UA i Elvis Kliman.

14. Svjedok UA iskazao je u bitnome iskazao da mu je poznat poslovni odnos stranaka te da je, nakon NA, preuzeo dužnost općinskog načelnika Općine Žminj u razdoblju od 2005. do 2009. Naveo je da je to bio zadnji saziv u kojem je poglavarstvo unutar općine imalo izvršnu vlast te da je odluke donosilo kao kolegijalno tijelo, koje je odluke kasnije potvrđivalo Općinsko vijeće. Iskazao je da su u njegovu mandatu osnovali općinsku tvrtku Žminj d.o.o., koja je po njegovu mišljenju odlično poslovala. Naveo je da im je cilj bio revitalizirati industrijsku zonu tako da Općina Žminj preko općinske tvrtke Žminj d.o.o. izgradi u industrijskoj zoni kompletnu infrastrukturu i da se tako opremljene parcele prodaju poduzetnicima. Nadalje je iskazao da nisu na raspolaganju imali dovoljno vlastitih sredstava za takvu investiciju te da je to bio razlog osnivanja Žminj d.o.o., koje je, kako je naveo, s poreznog aspekta moglo imati bolji položaj kao investitor. Iskazao je da je Općina putem poglavarstva raspravljala o svim investicijama u Žminj d.o.o. te da se za svaku investiciju u tom društvu raspravljalo na poglavarstvu i donosila odluka o njezinu odobravanju. Naveo je da je poglavarstvo bilo sastavljeno od stručnih osoba, da se sastajalo jednom tjedno i da je na tim sastancima razmatralo sve investicije koje su bile u tijeku ili koje je trebalo pokrenuti. Naveo je da su članovi poglavarstva bili mahom poduzetnici s područja Općine Žminj koji su, kako je rekao, dali značajan doprinos u razvoju općine, budući da se tada na području Općine najviše gradilo. Iskazao je da je s Vladom Republike Hrvatske dogovorio da se radi namirenja tražbina izvođača u industrijskoj zoni Općini Žminj doznače novčana sredstva u iznosu od oko 1.500.000,00 kn, te da se radilo o strogo namjenskim sredstvima koja su trebala biti iskorištena upravo za svrhu zbog koje su doznačena. Naveo je da su ta sredstva uplaćena od strane Republike Hrvatske na račun Općine Žminj u vrijeme mandata Alda Bančića, nekoliko mjeseci nakon njegova imenovanja za načelnika, te da mu je poznato da Bančić ta sredstva nikada nije doznačio tvrtki Žminj d.o.o., nego da je tek kasnije RA dio tih sredstava iskoristio za investicije u industrijskoj zoni. Na posebna pitanja punomoćnika tužitelja iskazao je da se, koliko se sjeća, Istrakop d.o.o. radio u industrijskoj zoni, a ne sjeća se da je radio za vrtić. Nadalje je iskazao da se stvarno ne sjeća je li s GA, prisutnim zakonskim zastupnikom Istrakopa d.o.o., prije prihvaćanja ponude razgovarao o tome tko financira investicije u industrijskoj zoni, ne sjeća se jesu li o tome posebno razgovarali niti je li mu davao usmena jamstva da će svi radovi biti plaćeni, ali je naveo da za to, prema njegovim riječima, nije bilo ni potrebe jer je i Općina pozitivno poslovala i Žminj d.o.o. pozitivno poslovao, te da su njihovi odnosi bili idealni. Nadalje je iskazao da je Općina Žminj u cijelosti sudjelovala i u postupku izbora izvođača i kasnije u nadzoru radova, jer je direktor Žminj d.o.o. jednom tjedno dostavljao izvješća na poglavarstvu kojem je i sam prisustvovao. Naveo je da se ne sjeća je li bio prisutan GA kada su se otvarale ponude na javnom natječaju za izvođače u industrijskoj zoni, da se sjeća da su bili prisutni neki natjecatelji, ali ne zna točno tko. Nadalje je iskazao da su, kada je dostavljena privremena situacija, pri čemu je pojasnio da pod tim misli na poglavarstvo, poglavarstvo i on osobno pregledavali privremenu situaciju i da je, ako je privremena situacija bila potvrđena od strane nadzornog organa, poglavarstvo donosilo odluku da se sredstva u visini privremene situacije doznače na račun tvrtke Žminj d.o.o. Iskazao je da misli da je u nadzornom odboru Žminj d.o.o. bilo cijelo poglavarstvo Općine Žminj. Naveo je da ne zna zašto Aldo Bančić nije plaćao izvođače, te da misli da je postojao nekakav animozitet prema njemu i poglavarstvu u njegovo vrijeme, ali da ne zna koje su bile osnove tog animoziteta. Nadalje je iskazao da se za svaku investiciju u Žminj d.o.o. raspravljalo na poglavarstvu i donosila odluka o odobravanju takve investicije, dok se više ne sjeća je li osnovna sredstva društva financirala Općina Žminj ili ih je društvo pribavilo iz vlastitih sredstava. Naveo je da mu je u svakom slučaju poznato da je po otvaranju stečajnog postupka nad Žminj d.o.o. Aldo Bančić dio osnovnih sredstava preuzeo u novoformirani pogon u okviru Općine Žminj koji je trebao obavljati osnovne komunalne usluge na području Općine. Iskazao je i da je Općina Žminj u vrijeme kada je on preuzeo mandat bila u lošem financijskom stanju te da bez financijske podrške Vlade Republike Hrvatske ne bi mogla ništa provesti, navodeći da tako financijski slaba općina nije mogla na sebe preuzeti investicijske projekte poput vrtića, sportske dvorane ili izgradnje komunalne infrastrukture u industrijskoj zoni. Na posebna pitanja punomoćnika tuženika iskazao je da je proračun Općine planiralo poglavarstvo na temelju očekivanih prihoda i rashoda te da su upravo na takvoj projekciji proračuna zaključeni ugovori o kapitalnoj pomoći o kojima je ranije govorio. Naveo je da bi se u slučaju da se ne ostvari očekivana projekcija prihoda i rashoda donosio rebalans proračuna. Iskazao je da su u ugovorima o kapitalnoj pomoći naznačavali iznos za koji su u to vrijeme smatrali da će Općina imati dovoljno sredstava, a pritom su očekivali da će i komunalno društvo na temelju vlastite djelatnosti ostvarivati svoje prihode. Naveo je da je dio prihoda komunalno društvo pribavilo i putem kredita, ali da se ne sjeća koja je bila poslovna banka komunalnog društva niti sjeća li se možda da je Općina Žminj dizala kredit za Žminj d.o.o. Na daljnja pitanja naveo je da, koliko mu je poznato, Žminj d.o.o. nije imao nikakvih novčanih sredstava u općini jer nije imao nikakvih projekata, te da je sve što je sa državom dogovoreno u pogledu financiranja bilo doznačeno općini, pri čemu se ne sjeća koliki je bio sveukupan iznos doznačenih državnih sredstava.

15. Svjedok Elvis Kliman iskazao je u bitnome da mu je poznato da je Istrakop d.o.o. Poreč izvodio radove na komunalnoj infrastrukturi u Industrijskoj zoni Općine Žminj. Naveo je da se, zbog vremenskog odmaka od 15 godina, svih detalja ne sjeća. Iskazao je da mu je poslovni odnos između tužitelja i komunalnog društva Žminj d.o.o. poznat iz dva aspekta, i to stoga što je do 2009. bio vijećnik u Vijeću Općine Žminj, a od 2009. predsjednik vijeća, te što je u to vrijeme bio zaposlen u društvu Vladimir Gortan d.d., čija je osnovna djelatnost izvođenje građevinskih radova i koje se, uz tužitelja i neka druga društva, javilo na javni natječaj raspisan radi izvođenja radova u industrijskoj zoni u Općini Žminj. Naveo je da je na tom natječaju izabran tužitelj, a ne društvo u kojem je on bio zaposlen. Nadalje je iskazao da je ono što je osnovno za istaknuti u odnosu između Općine Žminj i njezinog komunalnog društva Žminj d.o.o. činjenica da su sve investicije, pa i izgradnja komunalne infrastrukture u industrijskoj zoni, obavljene putem novoosnovanog komunalnog društva koje je s obzirom na poreznopravni aspekt imalo bolji položaj kao investitor ili naručitelj nego što bi to imala Općina, jer trgovačko društvo ima mogućnost odbitka PDV-a. Naveo je da je, nadalje, važno istaknuti da je kompletna infrastruktura, pa tako i ona u industrijskoj zoni, u skladu sa zakonom u vlasništvu Općine Žminj. Nadalje je iskazao da financijske probleme investitora nije nitko od natjecatelja očekivao niti imao razloga očekivati jer se radilo o jedinici lokalne samouprave. Naveo je da misli da je to jedini slučaj u Hrvatskoj da su izvođači za jedinicu lokalne samouprave obavili posao, a da im posao nije plaćen. Nadalje je iskazao da mu nisu poznati konkretni razlozi blokade računa Žminj d.o.o., da je kao predsjednik vijeća imao prilike izvršiti uvid u izvješće direktora komunalnog društva o financijskom stanju, ali da se ne sjeća zbog čega je došlo do blokade tog društva. Naveo je da mu je poznato da je Žminj d.o.o. u određenom trenutku imao dugovanja prema vjerovnicima, pa i izvođačima u industrijskoj zoni, a istovremeno je imao potraživanja prema Općini Žminj, a možda i prema nekoj trećoj osobi. Iskazao je da mu nisu jasni razlozi zbog kojih Žminj d.o.o. u to vrijeme nije pokretao odgovarajuće postupke prema Općini Žminj radi naplate vlastitih potraživanja. Naveo je da vijeće općine nije operativni organ. Iskazao je da ne zna jesu li na strani Žminj d.o.o. ili na strani Općine Žminj postojali opravdani razlozi za nenaplatu potraživanja. Nadalje je naveo da mu nije poznato da bi vijeće u vrijeme njegova mandata donosilo odluke kojima bi priječilo plaćanja Općine Žminj prema njezinim vjerovnicima, pa tako i prema Žminj d.o.o. Iskazao je da je, koliko se sjeća, Istrakop d.o.o. jedan dio radova obavio već u vrijeme mandata UA, dok je on bio vijećnik, a dopušta da je moguće da je jedan dio radova, možda čak i veći dio, obavljen u vrijeme mandata Bančića, kada je on bio predsjednik vijeća. Naveo je da ne zna je li Istrakopu u vrijeme mandata UA sve bilo plaćeno po ovjerenim situacijama, da mu je poznato da se kasnilo s plaćanjima, ali misli da je plaćanje u konačnici izvršeno. Iskazao je i da se ne sjeća je li Općina Žminj dizala kredit za Žminj d.o.o. kako bi se namirili vjerovnici tog društva.

16. Na ročištu održanom 8. veljače 2024. tužitelj je ostao kod tužbe i dotadašnjih tvrdnji te je dodatno pojasnio da smatra kako je za zlouporabu saznao tek kada je u ovršnom postupku postalo razvidno da se iz vrijednosti nekretnine Žminja d.o.o. neće moći naplatiti, budući da procijenjena vrijednost nekretnine nije dostatna ni za namirenje Republike Hrvatske kao ranijeg razlučnog vjerovnika. Istaknuo je da je to bilo krajem 2016. i da se nakon toga još neko vrijeme nadao da će se tražbina ipak moći podmiriti jer je društvo bilo aktivno. Također je na tom ročištu, zbog djelomične naplate iz stečajne mase tijekom 2025., predložio financijsko vještačenje radi utvrđenja na koji su način te uplate smanjile utuženu tražbinu. Tuženik je ostao kod svih svojih prigovora, ponovno tražeći da se tužitelj očituje po kojoj pravnoj osnovi traži namirenje

– ugovornoj ili izvanugovornoj – jer po njegovu stavu tužitelj i dalje paralelno upire na proboj pravne osobnosti i stjecanje bez osnove, pri čemu su činjenični navodi kontradiktorni.

17. U daljnjem tijeku postupka tuženik je dodatno podnio podneske kojima je naveo da u svojoj poslovnoj dokumentaciji nije pronašao planove i lokacijske dozvole na koje se tužitelj poziva, te je dostavio ugovore o cesiji pronađene u arhivi, tvrdeći da je tužitelj u dijelu cedirao tražbinu pa je time, po stavu tuženika, izgubio materijalnopravno ovlaštenje zahtijevati taj dio potraživanja, zbog čega osporava i aktivnu legitimaciju i visinu tražbine. Tužitelj se na te podneske očitovao navodeći da se radi o novim činjenicama iznesenim nakon zaključenja prethodnog postupka, da ugovori o cesiji nisu potpisani od Žminja d.o.o. kao dužnika, da nije jasno odnose li se uopće na tražbinu iz pravomoćne presude protiv Žminja d.o.o. te da nisu realizirani. Tužitelj je pritom ponovno istaknuo da je visina njegove tražbine već utvrđena pravomoćnom presudom i da je tuženik bio upućen u izvedene radove jer su plaćanja odobravana na temelju potvrđenih i ovjerenih situacija.

18. Na glavnoj raspravi 30. listopada 2024. punomoćnik tužitelja ostao je kod tužbe, tužbenog zahtjeva i svih navoda, ističući da nije uspio pribaviti kompletnu projektnu dokumentaciju od Ureda za urbanizam, pa je predložio da sud zatraži kompletnu projektnu dokumentaciju sa svim aktima gradnje, od lokacijske do uporabne dozvole. Ujedno je ustrajao na financijskom vještačenju na okolnost visine tražbine, a po potrebi i na provođenju uviđaja na predmetnoj nekretnini. Tuženik je i nadalje ostao kod odgovora na tužbu, svih prigovora i dokaznih prijedloga, protivio se pribavljanju dodatne projektne dokumentacije te je ustrajao na svojim ranijim procesnim i materijalnim prigovorima. Sud je u daljnjem tijeku postupka pribavljao i pregledavao dokumentaciju iz sudskog registra, stečajnog predmeta i drugih spisa.

19. Na glavnoj raspravi 6. veljače 2026. tužitelj je naveo da je prilikom izračuna glavnice došlo do pogrešnog zbroja pojedinačnih glavnica te ovom prilikom ispravlja i uređuje tužbeni zahtjev jer je riječ omašci u pisanju na način da potražuje ukupan iznos od 2.717.579,67 kn, odnosno protuvrijednost u valuti Euro po fiksnom tečaju konverzije HNB-a 7,53450, sa svim kamatama koje teku na iznose kako je to naznačeno na glavnice u podnesku od 18. listopada 2022. Takvoj intervenciji u tužbeni zahtjev protivio se tuženik istaknuvši kako je riječ o preinaci tužbe koja u ovom stadiju nije dopuštena. Sud je prihvatio navode tužitelja o pogrešci u zbrajanju glavnica budući da je tužitelj greškom propustio zbrojiti glavnici dosuđenoj tužitelju u predmetu ovog suda posl. br. P-319/11 (iznos od 2.520.050,27 kn) i troškove tog parničnog postupka u iznosu od 163.485,50 kn te troškove ovršnog postupka u iznosu od 34.043,90 kn, što sveukupno iznosi 2.717.579,67 kn. Ovo stoga što je tijekom postupka tužitelj obrazlagao kondemnatornu tražbinu kako s naslova glavnice dosuđene u navedenom parničnom postupku tako i s naslova nastalih parničnih i ovršnih troškova, a na koje iznose je tražio isplatu zateznih kamata po preinačenoj tužbi od 18. listopada 2022. Slijedom navedenog sud je osnovom odredbe članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a budući da je tijekom postupka rasprava prema preinačenoj tužbi (podnesak tužitelja od 18. listopada 2022.) obuhvaćala činjeničnu i pravnu osnovu i u pogledu parničnih i ovršnih troškova, smatrao svrhovitim dopustiti preinaku kako bi se odnos između stranaka u cijelosti razriješio.

20. Na istom ročištu za glavnu raspravu sud je odbio dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke na okolnost djelomičnog ispunjenja odnosno uračunavanja ispunjenja utužene tražbine s obzirom da je tužitelj dio utužene tražbine naplatio u stečajnom postupku koji se provodi protiv stečajnog dužnika Stečajne mase iza Žminj d.o.o. u stečaju (St-66/2023), budući da je odgovornost s naslova proboja pravne osobnosti solidarna pa djelomično ispunjenje nije od utjecaja na obvezu tuženika kao eventualnog solidarnog dužnika.

21. Sud nije provodio daljnje dokaze već je na glavnoj raspravi, smatrajući kako je predmet u dovoljnoj mjeri raspravljen, proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu (stranica 1-523 spisa), čitanjem iskaza stranaka, zakonskog zastupnika tužitelja GA i tuženika PA, svjedokinje KA, svjedoka RA, svjedoka UA i Elvisa Klimana sa zapisnika od 15. studenoga 2023., čitanjem isprava u spisu posl. br. P-319/2011, pregledavanjem upravnog predmeta Županije Istarske, Državnog ureda za reviziju (tri svežnja i isprave u žutom omotu), te uvidom u stečajni spis ovog suda posl. br. St- 66/2023, te je zaključio glavnu raspravu.

22. Iz tako provedenog tijeka postupka proizlazi da su stranke od početka do kraja ostale pri bitno suprotnim činjeničnim i pravnim stajalištima. Tužitelj je kroz cijeli postupak tvrdio da su radovi izvedeni za račun i korist Općine Žminj, da je Žminj d.o.o. bio samo formalni ugovaratelj i operativni nositelj investicije, dok je stvarni korisnik i onaj u čiju je korist nastala infrastruktura bio tuženik, te da iz poslovnih odnosa između Općine Žminj i Žminja d.o.o., kao i iz poreznih akata i iskaza saslušanih osoba, proizlazi osnova za odgovornost tuženika. Tuženik je, suprotno tome, tijekom cijelog postupka ustrajao da je ugovorni odnos postojao isključivo između tužitelja i Žminja d.o.o., da činjenica osnivanja i vlasništva nad društvom ne znači i odgovornost za njegove dugove, da se porezni akti odnose samo na Žminj d.o.o., da je tužba podnesena protiv osobe koja nije pasivno legitimirana, da je preinačeni kondemnatorni zahtjev zastario, te da nema mjesta prihvaćanju ni činjeničnog ni pravnog konstrukta na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev.

22.1. Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja djelomično nije dopušten te djelomično nije osnovan.

23. Predmet deklaratornog tužbenog zahtjeva je utvrđenje da je tuženik solidarni dužnik tužitelju glede svih obveza koje društvo Žminj d.o.o. ima prema tužitelju prema pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu posl. br. P-319/11 od 29. rujna 2011. te utvrđenje da tužitelj može protiv tuženika kao solidarnog dužnika zahtijevati naplatu svih potraživanja iz pravomoćne presude ovog suda posl. br. P-319/11 od 29. rujna 2011. Nadalje, predmet kondemnatornog tužbenog zahtjeva je isplata iznosa od 2.717.579,67 kn / 360.684,81 EUR (koja uključuje glavnicu, troškove ovršnog i parničnog postupka u predmetu posl. br. P-319/11). Tužitelj kao pravnu osnovu ističe institut stjecanja bez osnove te institut proboja pravne osobnosti.

24. Nije sporno da je presudom Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu posl. br. P-319/11-29 od 29. rujna 2011., pravomoćnom 26. kolovoza 2015., naloženo društvu Žminj d.o.o. platiti društvu Istrakom d.o.o., ovdje tuženiku iznos od sveukupno iznosi 2.717.579,67 kn, od čega glavnicu u iznosu od 2.520.050,27 kn, troškove ovršnog postupka u iznosu od 34.043,90 kn, te trošak parničnog postupka u iznosu od 163.485,50 kn, te zakonske zatezne kamate kako slijedi, na iznos od 814.980,91 kn od 1. svibnja 2009., na iznos od 418.446,11 kn od 23. svibnja 2009., na iznos od 486.673,75 kn od 18. srpnja 2009., na iznos od 8.599,56 kn od 4. siječnja 2010., na iznos od 758.634,90 kn od 29. siječnja 2010., na iznos od 32.715,04 kn od 1. veljače 2010., na iznos od 34.043,90 kn od 18. prosinca 2009. te na iznos od 163.485,50 kn od 29.rujna 2011., sve do isplate., kako to ujedno proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu posl. br. P-319/11-29 od 29. rujna 2011. (stranica 7- 27 spisa).

25. Nije sporno da društvo Žminj d.o.o. osnovala Općina Žminj 5. rujna 2009., u vrijeme mandata načelnika općine UA, da je društvo prestalo postojati brisanjem iz sudskog registra 21. ožujka 2023. uslijed pravomoćnog zaključenja skraćenog stečajnog postupka na temelju rješenja St-359/2022 od 23. prosinca 2022., da je temeljni kapital društva povećan sa 20.000,00 kn na 3.236.400,00 kn uplatom u novcu i unosom stvari – nekretnine temeljem odluke 3. travnja 2008., koje okolnosti ujedno proizlaze iz izvatka iz sudskog registra za navedeno društvo (stranica 421-429).

26. Nije sporno da je nad Stečajnom masom iza Žminj d.o.o. u stečaju nastavljen stečajni postupak radi naknadne diobe temeljem rješenja ovog suda St- 66/2023. od 28. veljače 2023., kako to ujedno proizlazi iz preslike tog rješenja (St- 66/2023, stranica 24-26 spisa), a u kojem postupku je tužitelj djelomično podmirio tražbinu iz presude ovog suda posl. br. P-319/11-29 od 29. rujna 2011.

27. Nije sporno da je društvo Žminj d.o.o. bilo vlasnik nekretnine – dječjeg vrtića i dvorišta k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koja okolnost ujedno proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka (stranica 85 spisa), te da je navedena nekretnina prodana u nastavku stečajnog postupka radi naknadne diobe, a radi namirenja vjerovnika.

28. U primjeni instituta proboja pravne osobnosti sporno je je li Općina Žminj, kao član društva Žminj d.o.o., zloupotrijebila okolnost da ne odgovara za obveze društva, s time u svezi sporno je je li za tražbinu tužitelja nastupila zastara.

29. U primjeni instituta stjecanja bez osnove sporno je je li dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika a da taj prijelaz nije imao osnovu u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, te je li za eventualnu tražbinu tužitelja po toj osnovi nastupila zastara.

30. Uvidom u Ugovor o izgradnji komunalne infrastrukture od 27. prosinca 2007.sa aneksima od 25. lipnja 2008. i 3. ožujka 2009. (stranica 23-36 spisa Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu posl. br. P-319/2011) utvrđeno je da je tužitelj Istrakop d.o.o. kao izvođač sa društvom Žminj d.o.o. kao naručiteljem, nakon provedenog javno objavljenog natječaja, zaključio ugovor o izvođenju građevinskih radova na komunalnoj infrastrukturi vrijednosti 8.976.790,00 kn (s PDV-om). Aneksom zaključenim3. ožujka 2009. utvrđeno je da je društvo Žminj d.o.o. izvršilo plaćanja izvođaču u ukupnom iznosu od 5.459.371,01 kn čime je preplatio dugovani iznos za 351.207,90 kn do 90% kumulativnog iznosa privremenih situacija. Nastavno prema izvodu otvorenih stavaka društva Žminj d.o.o. od 6. srpnja 2011. (stranica 120-132 spisa Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu posl. br. P-319/2011) navedeno društvo duguje društvu Istrakop d.o.o. iznos od 2.577.549,70 kn i to 178.533,36 prema 7. privremenoj situaciji knjiženoj 11.rujna 2008., 1.351.057,46 kn prema 9. privremenoj situaciji knjiženoj 4. veljače 2009., 464.940,13 kn prema 10. privremenoj situaciji knjiženoj 17. ožujka 2009., 540.748,72 kn prema 11. privremenoj situaciji knjiženoj 29. travnja 2009., 32.715,04 kn prema 12. okončanoj situaciji knjiženoj 1. kolovoza 2009. te 9.555,07 kn za industrijsku zonu jug knjiženoj 5. studenoga 2009.

31. Uvidom u porezno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Pazin klasa: UP/I-471-02/11-01/378 od 22. svibnja 2012. (stranica 158-175 spisa), zapisnik od 20. ožujka 2012. te dopunski zapisnik od 10. svibnja 2012. (stranica 286-303 spisa) utvrđeno je da je nad društvom Žminj d.o.o. 2012. proveden porezni nadzor kojim je utvrđena obveza imenovanog društva u iznosu od 3.079.035,27 kn na ime manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2010. sa kamatama. Nadalje utvrđeno je da je u poreznom nadzoru utvrđeno da je do povećanja osnovice za obračun poreza na dodanu vrijednost došlo zbog gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture u 2007., 2008. i 2009. Dalje proizlazi da se Ugovorom o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći iz proračuna općine Žminj od 7. veljače 2007. sa aneksom tog ugovora od 14. studenoga 2007. općina Žminj obvezala osigurati sredstva kapitalne pomoći u iznosu od 6.709.500,00 kn prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture u 2007. i Financijskih planova razvojnih programa kapitalne pomoći prema specifikaciji iz Ugovora koja obuhvaća izgradnju i rekonstrukciju komunalne i druge infrastrukture u industrijskoj zoni, izgradnju dječjeg vrtića, investicije u groblju Žminj i Cere, autobusne čekaonice i dr. Također proizlazi da se općina Žminj Ugovorom o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći iz proračuna općine Žminj od 12. kolovoza 2008. sa aneksom tog ugovora od 15. listopada 2008. općina Žminj obvezala osigurati sredstva kapitalne pomoći u iznosu od 12.060.500,00 kn prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture u 2008. Nadalje proizlazi da se općina Žminj Ugovorom o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći iz proračuna općine Žminj od 11. veljače 2009. sa aneksom tog ugovora od 12. svibnja 2009. općina Žminj obvezala osigurati sredstva kapitalne pomoći u iznosu od 8.565.000,00 kn prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture u 2008. Stranke nisu osporile vjerodostojnost navedene isprave, stoga sud istaknute okolnosti prihvaća kao vjerodostojne, utvrđene uvidom u navedenu ispravu. Pritom valja reći kako se Porezna uprava, Područni ured Pazin dopisom od 5. lipnja 2023. očitovala kako nije u mogućnosti dostaviti spis poreznog nadzora budući da je istekao rok čuvanja. U obrazloženju tog rješenja o provedenom poreznom nadzoru navodi se u bitnome da je izgradnjom odnosno rekonstrukcijom komunalnih objekata Žminj d.o.o. omogućio naručitelju radova – općini Žminj raspolaganje dobrima odnosno izgrađenim objektima čime je obavio određene isporuke dobara za što je trebao izdavati račune te obračunavati i uplaćivati porez na dodanu vrijednost.

32. Ugovore o Ugovorom o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći iz proračuna općine Žminj od 7. veljače 2007. sa aneksom tog ugovora od 14. studenoga 2007. Uvidom u ugovore o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći iz proračuna općine Žminj iz 2007., 2008. i 2009. (stranica 269-285 spisa) utvrđeno jeda su isti zaključeni između općine Žminj zastupane po načelniku UA i društva Žminj d.o.o. zastupanog po zastupniku ČA, kojim se općina Žminj obveza društvu Žminj d.o.o. u skladu s Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i Financijskih planova razvojnih programa kapitalne pomoći doznačiti sredstva kapitalne pomoći. Ugovorom o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći iz proračuna općine Žminj od 7. veljače 2007. sa aneksom tog ugovora od 14. studenoga 2007. općina Žminj obvezala se osigurati sredstva kapitalne pomoći u iznosu od 6.709.500,00 kn. Ugovorom o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći iz proračuna općine Žminj od 12. kolovoza 2008. sa aneksom tog ugovora od 15. listopada 2008. općina Žminj obvezala se osigurati sredstva kapitalne pomoći u iznosu od 12.060.500,00 kn. Ugovorom o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći iz proračuna općine Žminj od 11. veljače 2009. sa aneksom tog ugovora od 12. svibnja 2009. općina Žminj obvezala se osigurati sredstva kapitalne pomoći u iznosu od 8.565.000,00 kn prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture u 2009.

33. Uvidom u rješenje o ovrsi Porezne uprave, Područnog ureda Pazin od 24. rujna 2013. (stranica 176-178 spisa) utvrđeno je da je Republika Hrvatska pokrenula ovršni postupak radi naplate poreznog duga u iznosu od 5.054.430,96 kn (od čega 3.079.035,27 kn glavnice prema poreznom rješenju od 22. svibnja 2012. i 1.975.395,69 kn na ime zateznih kamata).

34. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rovinju-Rovigno posl. br. Ovr- 113/2014 od 25. travnja 2014. određena je ovrha u korist Republike Hrvatske na nekretnini ovršenika Žminj d.o.o. radi naplate potraživanja u iznosu od 4.635.127,75 kn (stranica 155-181 spisa), te je rješenjem istog suda od 29. travnja 2014. dopuštena zabilježba ovrhe na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] dječji vrtić i dvorište, z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (stranica 182-183 spisa).

35. Rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Rovinju-Rovigno posl. br. Ovr- 87/13 od 14. svibnja 2013. radi osiguranja tražbine tužitelja u iznosu od 2.520.050,27 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka određena je prethodna mjera zabilježbom založnog prava na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] dječji vrtić i dvorište, z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u vlasništvu Žminj d.o.o. (stranica 206-209 spisa).

36. Na temelju rješenja Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr-408/2016 od 5. veljače 2016. određena je ovrha na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] dječji vrtić i dvorište, z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u vlasništvu Žminj d.o.o. a radi naplate tražbine tužitelja u iznosu od 2.520.050,27 kn te troškova parničnog postupka u iznosu od 163.485,50 kn i troškova ovršnog postupka u iznosu od 34.043,90 kn (stranica 194- 213 spisa).

37. Prema procjembenom elaboratu o tržišnoj vrijednosti nekretnine od 24. studenoga 2016. u postupku ovrhe Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr-408/2016 (stranica 214-238 spisa) utvrđeno je da tržišna vrijednost nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] dječji vrtić i dvorište, z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u vlasništvu Žminj d.o.o. iznosi 4.195.810,08 kn odnosno 563.952,97 EUR.

38. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] dječji vrtić i dvorište, z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u vlasništvu Žminj d.o.o. (stranica 85-88 spisa) utvrđeno je da je 23. kolovoza 2012. temeljem rješenja o osiguranju Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr-439/2012 od 23. kolovoza 2012. predbilježeno pravo zaloga u korist Republike Hrvatske radi namirenja tražbine u iznosu od 4.494.415,77 kn (glavnica 3.079.035,27 kn i kamata 1.145.380,50 kn). Nadalje utvrđeno je da je 29. studenoga 2021. temeljem rješenja o osiguranju Ovr-630/2012 od 28. studenoga 2012. predbilježeno pravo zaloga u korist U Gortan d.d. radi namirenja tražbine u iznosu od 65.877,37 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Također je utvrđeno da je 14. svibnja 2013. temeljem rješenja o osiguranju Ovr-87/2013 od 14. svibnja 2013. predbilježeno pravo zaloga u korist tužitelja Istrakop d.o.o. radi namirenja tražbine u iznosu od 2.520.050,27 kn te troškova parničnog postupka u iznosu od 163.485,50 kn i troškova ovršnog postupka u iznosu od 34.043,90 kn. Slijedeći upis u listu C navedene nekretnine odnosi se na 22. studenoga 2013. kada je u korist Republike Hrvatske uknjiženo pravo zaloga radi osiguranja, dok je zabilježba ovrhe prema rješenju Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr-408/2016 od 5. veljače 2016. radi naplate tržbine tužitelja Istrakom d.o.o. provedena u zemljišnim knjigama 23. veljače 2016.

39. Uvidom u lokacijsku dozvolu Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za prostorno uređenje i gradnju Rovinj-Rovigno od 6. veljače 2008. (stranica 344-347 spisa) utvrđeno je da je po zahtjevu općine Žminj za građenje prometne i ostale infrastrukture južnog dijela industrijske zone Žminj izdana navedena lokacijska dozvola.

40. Prema Zapisniku o primopredaji radova (stranica 348-350 spisa) proizlazi da je tužitelj predao radove naručitelju radova – društvu Žminj d.o.o. dana 18. svibnja 2009. Također proizlazi da su radovi izvedeni u periodu od 6. veljače 2008. do 15. travnja 2009. te da je ugovorena vrijednost radova bila 8.976.790,57 kn (s PDV-om).

41. Uvidom u predmet ovog suda St-359/2022, kasnije St-66/2023 utvrđeno je da je skraćeni stečajni postupka nad društvom Žminj d.o.o. otvoren i zaključen rješenjem posl. br. St-359/2022 od 23. prosinca 2022., a pokrenut je zahtjevom za provedbu skraćenog stečajnog postupka FINA-e od 26. rujna 2009. Rješenjem posl. br. St-66/2023 od 28. veljače 2023. radi naknadne diobe određen je nastavak stečajnog postupka nad Stečajnom masom iza Žminj d.o.o. u stečaju. U tom je postupku kao vjerovnik sudjelovao tužitelj. Rješenjem ovog suda od 10. listopada 2023. određeno je da se prodaja nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] dječji vrtić i dvorište, z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] nastavlja u stečajnom postupku. Zaključkom od 5. studenoga 2024. predmetna nekretnina prodana je općini Žminj za iznos od 847.500,00 EUR kako je određeno rješenjem od 13. rujna 2024. Prema rješenju od 19. ožujka 2025. razlučni vjerovnik Istrakop d.o.o. namiren je iz vrijednosti kupovnine u iznosu od 334.127,62 EUR.

42. Prema financijskim izvješćima društva Žminj d.o.o. za 2008., 2009., 2010. i 2011. proizlazi da je društvo ostvarilo gubitak od 177.577,00 kn u 2008., 929.795,00 kn u 2009., 457.177,00 kn u 2010. te 577.944,00 u 2011. (stranica 367- 390 spisa).

43. Dokumentaciju obrazloženu pod toč. 30. do 42 obrazloženja sud cijeni vjerodostojnom budući je stranke nisu osporile niti sud nalazi razloga sumnjati u vjerodostojnost iste.

43. Iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja, kojemu dijelu iskaza je sud poklonio vjeru budući je kazivao uvjerljivo, detaljno i sukladno dokumentaciji u spisu, sud je u bitnome utvrdio da je osobno sudjelovao u poslovnom odnosu sa Žminjem d.o.o. i Općinom Žminj, da je prije zaključenja ugovora 2007. postojao javni natječaj za izgradnju komunalne infrastrukture u industrijskoj zoni, na kojem je tužitelj izabran kao najpovoljniji ponuditelj, te da su radovi izvedeni i primopredani, a 2009. sastavljena okončana situacija, da je u posao ušao jer je od tadašnjeg načelnika UA dobio potvrdu da će posao biti u cijelosti plaćen sredstvima Općine Žminj, budući da je znao da Žminj d.o.o. sam nema financijsku snagu ni imovinu iz koje bi se mogao namiriti, da su mu i UA i tadašnji direktor ČA, kao i DA, govorili da su sredstva osigurana, a da su problemi s plaćanjem počeli kod posljednjih situacija, da je nakon neplaćanja okončane situacije razgovarao s UA i tadašnjim direktorom Klevom, zatim s Aldom Bančićem, koji mu je, prema njegovu iskazu, rekao da mu ništa neće platiti, te potom s RA, koji mu je rekao da je sve u rukama načelnika, da od Žminja d.o.o. nije tražio posebno osiguranje jer to nije bilo moguće mijenjati nakon javnog natječaja, da je bio spreman da se u prethodnoj parnici odbije iznos od 130.000,00 kn radi mogućeg oštećenja dijela DTK mreže, te da je nakon Bančićeve izjave shvatio da mu Općina neće platiti izvedene radove.

44. Iskaz zastupnika tuženika, kojemu sud poklanja vjeru budući da je kazivao uvjerljivo, neposredno i sukladno dokumentaciji u spisu, nije relevantan za kritično razdoblje budući da načelnik nema neposrednih saznanja o postupanju uprave društva Žminj d.o.o. te ranijih načelnika.

45. Iz iskaza svjedokinje KA, kojemu iskazu sud poklanja vjeru budući je riječ o uvjerljivom i neposrednom iskazu, sud je utvrdio da su se na temelju izglasanog proračuna svake godine zaključivali s društvom Žminj d.o.o. ugovori o kapitalnoj pomoći, te da je na temelju takvog ugovora, zahtjeva potpisanog od direktora Žminja d.o.o. i priložene dokumentacije, računovodstvo Općine isplaćivalo kapitalnu pomoć Žminju d.o.o., nakon što bi nalog potpisao načelnik, da je svaki zahtjev potpisan po direktoru Žminja d.o.o. i odobren po načelniku bio isplaćen, te da joj nije poznato da bi se odbilo postupiti po kojem takvom zahtjevu, uz uvjet da je zahtjev bio u skladu s ugovorom o kapitalnoj pomoći i proračunom, da nije vodila financije društva Žminj d.o.o., da je knjigovodstvo toga društva, već društvo Economy d.o.o. iz Pazina, da je društvo Žminj d.o.o. imalo ured u zgradi Općine odmah do računovodstva, te da nikada nije čula da bi načelnik davao direktoru naloge da se pojedini izvođači plate ili ne plate mimo redovnog tijeka.

46. Iz iskaza svjedoka RA, kojemu djelu iskaza sud poklanja vjeru budući da je svjedok kazivao neposredno i uvjerljivo sud je utvrdio da je od 2006. do 2011. bio zaposlenik Žminja d.o.o. na različitim poslovima, da je 2010. kratko bio direktor društva, a tijekom 2011. direktor od lipnja do studenoga, kada je dao ostavku, te da je od 2011. do 2013. bio zaposlenik Općine Žminj kao upravitelj vlastitog pogona, a od 2013. do 2017. načelnik Općine Žminj, da kao voditelj i kasnije privremeni direktor nije imao pun uvid u financijsku dokumentaciju društva, ali da je znao da je Istrakop d.o.o. izvodio radove u industrijskoj zoni i da mu se GA obraćao radi naplate. Prema njegovu iskazu, u vrijeme kada je on bio privremeni direktor nije imao ovlast pregovarati o namirenju te tražbine, nego je sve vodio tadašnji načelnik Aldo Bančić. Iskazao je da su problemi u Žminju d.o.o. počeli 2010., kada su počele kasniti plaće i nedostajati sredstva za redovno poslovanje, te da je društvo živjelo od naknada za komunalne usluge, grobne naknade, održavanja sajmova i kanalizacije. Potvrdio je da je Općina sa Žminjem d.o.o. zaključivala ugovore o kapitalnoj pomoći, da ne zna je li društvo dobilo sva predviđena sredstva, te da je tijekom 2011. formiran izdvojeni pogon Općine Žminj koji pruža komunalne usluge, pri čemu je Općina od Žminja d.o.o. otkupila određena osnovna sredstva, a cijena je prema njegovu iskazu u cijelosti plaćena i iskorištena za plaće zaposlenika. Iskazao je i da je u vrijeme kada je bio načelnik Žminj d.o.o. bio „mrtvo slovo na papiru“, bez prihoda i zaposlenih, s velikim dugovima, te da Općina, i da je htjela, nije imala sredstava za podmirenje svih njegovih dugova, pa ni duga prema tužitelju. Ujedno je naveo da je Bančić u odnosu na Žminj d.o.o. slao razne inspekcije, te da njegova vizija nije bila nastavak poslovanja društva, već njegovo gašenje.

47. Iz iskaza svjedoka UA, kojemu dijelu iskaza sud poklanja vjeru budući da je riječ o uvjerljivom iskazu sukladno dokuemntaciji u spisu, sud je utvrdio da je bio načelnik Općine Žminj od 2005. do 2009. te da je u njegovu mandatu osnovano društvo Žminj d.o.o. s ciljem revitalizacije industrijske zone tako da preko općinske tvrtke bude izgrađena cjelokupna infrastruktura, a zatim prodane opremljene parcele poduzetnicima. Prema njegovu iskazu, društvo Žminj d.o.o. osnovano je i zato što je s poreznog aspekta kao investitor imalo povoljniji položaj, budući da je moglo ostvarivati odbitak pretporeza. Iskazao je da je Općina Žminj sa Žminjem d.o.o. sklapala ugovore o kapitalnoj pomoći, da su po tim ugovorima općinska sredstva bila osigurana za izgradnju infrastrukture, te da je društvo Žminj d.o.o. kao investitor provodilo javnu nabavu i ugovaralo izvođače. Naveo je da je cjelokupna komunalna infrastruktura u industrijskoj zoni u konačnici u vlasništvu Općine Žminj, da je dio radova financiran kreditom IKB banke, te da mu je poznato da je tužitelj izvodio radove na toj infrastrukturi.

48. Iz iskaza svjedoka Elvisa Klimana kojemu iskazu sud poklanja vjeru budući je riječ o objektivnom i uvjerljivom iskazu sukladnom dokumentaciji u spisu proizlazi da mu je poznato da je Istrakop d.o.o. izvodio radove na komunalnoj infrastrukturi u industrijskoj zoni Općine Žminj, da je u relevantno vrijeme bio najprije vijećnik, a od 2009. predsjednik vijeća, te ujedno zaposlen u društvu Vladimir Gortan d.d., koje se također javljalo na javni natječaj za radove u zoni. Prema njegovu iskazu, ključno je da su sve investicije, pa i izgradnja komunalne infrastrukture, obavljene putem novoosnovanog komunalnog društva upravo zato što je ono, s poreznopravnog aspekta, kao investitor imalo bolji položaj od Općine jer je moglo koristiti pretporez. Također je naveo da je kompletna infrastruktura, pa tako i ona u industrijskoj zoni, u skladu sa zakonom u vlasništvu Općine Žminj. Iz njegova iskaza proizlazi da je društvo Žminj d.o.o. u tom projektu nastupalo kao operativni nositelj investicije, dok je krajnji rezultat ulaganja ostao vezan uz općinsku imovinu i gospodarsku zonu Općine Žminj.

49. Prema odredbi članka 187. stavka 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (stavak 2.).

50. U odnosu na zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi kako je tuženik solidarni dužnik zajedno sa Žminj d.o.o. za obvezu utvrđenu pravomoćnom presudom donesenom u predmetu P-319/11, najprije valja poći od naravi deklaratorne tužbe. Deklaratorna tužba pretpostavlja postojanje pravnog interesa, osim kada je takva tužba izrijekom dopuštena posebnim propisom. Pravni interes je bitna procesna pretpostavka za takvu tužbu, a izostane li on, tužbu treba odbaciti. Istodobno, subjektivne granice pravomoćnosti djeluju samo među strankama postupka, inter partes, pa se pravomoćna presuda iz drugog postupka ne može deklaratornom presudom “proširiti” na osobu koja u tom postupku nije sudjelovala. U ovom predmetu tužitelj raspolaže pravomoćnom i ovršnom presudom protiv društva Žminj d.o.o., ali tuženik Općina Žminj nije bio stranka u tom postupku, što je i sam tijekom ovog spora isticao. Tuženik je u podnesku izričito naveo da nije vezan utvrđenjima iz izreke presude P-319/11 jer u tom sporu nije sudjelovao ni u kakvom procesnom položaju. Stoga zahtjev da se sada utvrdi solidarnost tuženika s društvom Žminj d.o.o. glede obveze utvrđene tom presudom nema funkciju samostalne preventivne zaštite nekog spornog pravnog odnosa, nego faktično teži tome da se prema novom tuženiku stvori učinak koji prethodna pravomoćna presuda sama po sebi ne proizvodi. To nije svrha deklaratorne tužbe. Osim toga, dopuštanjem preinake prema podnesku od 18. listopada 2022. kojim je uz deklaratornu zaštitu tužitelj zatražio i kondemnatornu zaštitu na isplatu iznosa utvrđenog pravomoćnom presudom u predmetu P-319/11, raspravljanje o deklaratornom dijelu tužiteljeve zahtjeva predstavlja deklaratorni preambul kondemnatorne zaštite. Slijedom navedenog tužbu tužitelja u dijelu deklaratornog zahtjeva valjalo je odbaciti kako je odlučeno u toč. I. izreke rješenja.

51. Prema odredbi članka 10. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015, 40/2019, dalje u tekstu: ZTD) onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze. Smatra se da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. ovoga članka naročito:

1. ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, 2. ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike,

3. ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, 4. ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze (stavak 4.).

52. Odlučujući o kondemnatornom zahtjevu za isplatu, sud je najprije pošao od pravne naravi instituta proboja pravne osobnosti iz članka 10. stavaka 2. do 4. ZTD- a. Iz same zakonske konstrukcije proizlazi da je pravilo neodgovornost člana društva kapitala za obveze društva, dok je proboj pravne osobnosti iznimka, vezana isključivo uz zloupotrebu te povlastice. I teorija hrvatskog prava društava i domaća sudska praksa polaze od toga da član društva ne odgovara za obveze društva samo zato što je osnivač, jedini član ili osoba s odlučujućim utjecajem, nego tek onda kada se dokaže da je upravo okolnost odvojenosti društva i člana zloupotrijebljena na način koji zakon sankcionira. U tom smislu u teoriji se ističe da hrvatsko pravo ima posebnu zakonsku osnovu za proboj pravne osobnosti upravo u članku 10. stavku 3. ZTD-a, u kojem je zloupotreba postavljena kao temeljna pretpostavka za proboj, pri čemu članak 10. stavak 4. ZTD-a ne sadrži zatvoren katalog slučajeva, nego samo primjere tipičnih oblika zloupotrebe.

53. Iz navedenog slijedi da za uspjeh tužbenog zahtjeva po toj osnovi nije dovoljno dokazati samo da postoji tražbina prema društvu i da je tuženik član društva. Potrebno je dokazati i treću, odlučnu pretpostavku: da je član društva zloupotrijebio okolnost da po zakonu ne odgovara za obveze društva. Upravo tako pitanje postavlja i domaća praksa. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 1235/2015-3 izričito je navedeno da institut proboja pravne osobnosti predstavlja zakonsku, izvanugovornu odgovornost člana društva za obvezu društva, ali samo pod pretpostavkom da postoji dospjela tražbina vjerovnika prema društvu i da član društva zloupotrebljava okolnost da ne odgovara za obveze društva, te da zlouporabu mora dokazati onaj tko se na nju poziva. U istoj se odluci naglašava i da slučajevi zloupotrebe nisu unaprijed zatvoreni, nego ih sud ocjenjuje od slučaja do slučaja.

54. Jednako tako, iz domaće sudske prakse proizlazi i da se institut proboja pravne osobnosti ne smije miješati s odgovornošću člana uprave za štetu iz članka 252. ZTD-a. Ustavni sud Republike Hrvatske, prepričavajući razloge trgovačkih sudova u odluci U-III/4993/2019, prihvaća stajalište da odgovornost na temelju članka 10. ZTD-a nije odgovornost za štetu, pa krivnja člana društva nije odlučna u istom smislu kao kod deliktne ili odštetne odgovornosti, nego je riječ o odgovornosti člana za samu obvezu društva, ako je dokazano da je zloupotrijebio povlasticu neodgovornosti. U toj istoj odluci istaknuto je da vjerovnik u postupku protiv člana društva mora dokazati: opstojnost i dospjelost tražbine prema društvu, svojstvo tuženika kao člana društva te činjenicu zloupotrebe te povlastice.

55. Sud je nadalje imao u vidu da se u hrvatskoj teoriji, radi sistematizacije, kao tipične skupine činjeničnih osnova koje mogu upućivati na proboj pravne osobnosti navode: vladajući položaj člana u društvu, miješanje imovine člana i društva te potkapitalizacija društva. Međutim, teorija istodobno upozorava da nijedna od tih skupina sama za sebe nije automatska pretpostavka proboja, nego tek polazište za ocjenu postoji li u konkretnom slučaju zloupotreba. Tako se u literaturi izričito navodi da sama činjenica vladajućeg položaja, sama činjenica ovisnog odnosa između dvaju društava, kao ni sama insolventnost ili potkapitalizacija, još ne znače proboj pravne osobnosti. U tom smislu posebno je važna odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1760/02, u kojoj se izričito navodi da sama činjenica da je riječ o odnosu vladajućeg i ovisnog društva nije temelj odgovornosti vladajućeg društva za obveze ovisnog društva. U toj odluci Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dalje naglašava da bi odgovornost ipak mogla postojati kad bi se dokazala subjektivna pretpostavka zloupotrebe, primjerice da je ovisno društvo korišteno kao sredstvo za ostvarenje ciljeva koji vladajućem društvu nisu dopušteni, ili kada utjecaj člana na rad društva dovodi do raspolaganja imovinom društva suprotno propisima ili poslovnim običajima, uslijed čega vjerovnici dolaze u nepovoljniji položaj. Kao primjere takve zloupotrebe odluka navodi namjernu blokadu računa radi onemogućavanja vjerovnika, vođenje poslova na način da se obveze stvaraju za jedno, a prihodi za drugo društvo, te pogodovanje pojedinim vjerovnicima na štetu drugih.

56. Kad se tako određene pretpostavke primijene na ovaj spor, proizlazi da tužitelj jest dokazao prve dvije pretpostavke: da ima dospjelu tražbinu prema društvu Žminj d.o.o., utvrđenu pravomoćnom presudom, te da je Općina Žminj bila jedini član toga društva. Međutim, upravo treća i odlučna pretpostavka – zloupotreba povlastice neodgovornosti – nije dokazana.

57. Tužitelj je proboj pravne osobnosti pokušao dokazivati nizom međusobno povezanih tvrdnji.

58. Prvo, tužitelj prije svega polazi od toga da je društvo Žminj d.o.o. bilo “općinsko komunalno poduzeće”, da je ono obavljalo poslove iz djelokruga Općine Žminj i za korist Općine Žminj, te da su svi radovi iz ugovora od 27. prosinca 2007. bili radovi na komunalnoj infrastrukturi u poslovnoj zoni tuženika, kao što su prilazne ceste, nogostupi i slični objekti, pa da je tuženik bio stvarni korisnik tih radova i da je upravo zato bio dužan snositi njihov trošak. U tužbi se izričito navodi da su radovi izvršeni “za račun i korist tuženika”, da je sva predmetna infrastruktura u vlasništvu tuženika te da je tuženik kasnije prodavao uređene poslovne nekretnine u toj zoni. Tužitelj je i u kasnijem podnesku ponovio da je društvo Žminj d.o.o. obavljalo poslove iz djelokruga tuženika i za korist tuženika te da zbog toga za te obveze odgovara i tuženik. Međutim, te tvrdnje, čak i ako bi se prihvatilo da opisuju gospodarsku pozadinu posla i korist tuženika od izgrađene infrastrukture, same po sebi ne ulaze u zakonski okvir proboja pravne osobnosti. Sudska praksa i teorija polaze od toga da je proboj pravne osobnosti iznimka od načelnog pravila da član društva kapitala ne odgovara za obveze društva, te da za njegovu primjenu nije dovoljno postojanje koristi člana od poslovanja društva ili činjenica da društvo radi poslove povezane s interesima svojeg člana, nego je nužna konkretna zlouporaba odvojenosti društva i člana u smislu članka 10. ZTD-a. Samo to što je infrastruktura služila općini, odnosno što je općina od nje imala korist, ne znači da je općina zloupotrijebila okolnost da kao član društva ne odgovara za njegove obveze. S time u svezi tužitelj tvrdi da je društvo Žminj d.o.o. bilo osnovano i korišteno kao “općinsko komunalno poduzeće” koje je obavljalo poslove iz djelokruga Općine Žminj i za njezinu korist, da je sva infrastruktura građena za poslovnu zonu općine, da je ta infrastruktura ostala u vlasništvu tuženika te da je upravo tuženik poslije prodavao tako opremljene nekretnine i ubirao koristi. Međutim, ta činjenična osnova, i kad bi se prihvatila u cijelosti, ne ispunjava sama po sebi nijedan od tipičnih oblika zloupotrebe iz članka 10. stavka 4. ZTD-a. Ona prvenstveno pokazuje komu je projekt gospodarski i javnopravno koristio, ali ne pokazuje da je tuženik društvo koristio radi nedopuštenog cilja, radi oštećenja vjerovnika, da je imovinom društva upravljao kao svojom, ili da je umanjio imovinu društva u svoju korist ili u korist trećega uz znanje da društvo neće moći podmiriti obveze. Korist člana od poslovanja društva, pa i očita korist od komunalno opremljene zone, nije sama po sebi zloupotreba u smislu članka 10. ZTD- a.

59. Drugo, tvrdi da je Općina Žminj bila jedini osnivač društva Žminj d.o.o., da su odgovorne osobe toga društva tijekom izgradnje bile osobe koje su bile “na vlasti” kod tuženika, da je tuženik kao jedini osnivač određivao poslovanje društva te da su se poslovne odluke stvarno donosile kod tuženika. Isti navod tužitelj ponavlja i u dijelu tužbe u kojem tvrdi da je Žminj d.o.o. “preuzimao poslove umjesto tuženika”, da se time povećavala samo imovina tuženika, a ne i imovina društva, te da je zbog toga došlo do zloporabe člana društva. Međutim, ni ti navodi nisu dostatni za proboj pravne osobnosti. Sama činjenica da je neki član društva jedini osnivač i da ima presudan utjecaj na poslovanje društva, pa čak ni činjenica da se poslovne odluke društva donose pod snažnim utjecajem člana, ne predstavlja sama po sebi zakonski oblik zlouporabe. U teoriji se izričito naglašava da odvojenost društva i člana ne smije biti zanemarena samo zato što član odlučujuće utječe na društvo, jer bi to dovelo u pitanje cjelokupni koncept ograničene odgovornosti, a u sudskoj praksi se opetovano ističe da samo članstvo, upravljački utjecaj ili bliskost između člana i društva ne znače automatski proboj pravne osobnosti. Da bi takav utjecaj imao pravni značaj za članak 10. ZTD-a, mora biti konkretiziran kroz neku od zlouporabnih radnji iz zakona ili kroz usporedivu radnju istoga intenziteta, što tužitelj nije dokazao.

60. Treće, tužitelj tvrdi da je Općina Žminj osnovala Žminj d.o.o. “s ciljem izbjegavanja plaćanja ulaganja”, kako bi se preko toga društva izgradila i uredila komunalna infrastruktura i nekretnine iz područja obveze tuženika, da su se prije i tijekom poslovanja preuzimale obveze bez financijskog pokrića za njihovo podmirenje, sve kako bi se na kraju “bez plaćanja dobila izgrađena komunalna infrastruktura i uređene nekretnine općine”. Tužitelj je isti koncept ponovio i u kasnijem podnesku, navodeći da su radovi ugovoreni bez financijskog pokrića baš preko Žminja d.o.o. upravo radi toga da se izbjegne plaćanje i da se eventualno, ako ne bude sredstava za plaćanje, Općina Žminj zaštiti od plaćanja. No takav navod ostao je na razini tvrdnje o svrsi osnivanja i načinu ugovaranja, bez konkretno dokazanih činjenica koje bi pokazale da je društvo od samog početka bilo zamišljeno kao prijevarni instrument prema tužitelju ili drugim vjerovnicima. Nasuprot tomu, iz spisa je nesporno da je upravo to društvo bilo ugovorna strana, da je dio radova plaćalo tužitelju te da je tužitelj tijekom duljeg razdoblja naplaćivao znatan dio potraživanja od Žminja d.o.o. Takvo stanje nije u korelaciji s tezom da je društvo osnovano isključivo ili pretežito radi financiranja investicije i trajnog izbjegavanja plaćanja izvođačima. Niti osnivanje novog društva, ni promjena tvrtke, sjedišta ili organizacije poslovanja, pa ni sama insolventnost društva, nisu dovoljne za primjenu članka 10. ZTD-a ako nisu praćene konkretnim radnjama koje ukazuju na zlouporabu i namjerno oštećenje vjerovnika. Upravo takva konkretizacija u ovom predmetu izostaje.

61. Četvrto, tužitelj se posebno poziva na ugovore o namjenskom utrošku sredstava kapitalne pomoći između Općine Žminj i društva Žminj d.o.o., tvrdeći da iz njih proizlazi obveza općine da društvu osigura sredstva za plaćanje izvođača, pa i tužitelja, te da neispunjenje tih ugovora pokazuje zloporabu. Sud prihvaća da su ti ugovori važni za razumijevanje unutarnjeg financijskog modela projekta, što potvrđuju i iskazi KA i UA o tome da su se na temelju proračuna i takvih ugovora, po zahtjevu direktora društva i uz priložene situacije, isplaćivala sredstva kapitalne pomoći. Međutim, pravni značaj tih ugovora ne može se poistovjetiti s probojem pravne osobnosti. Ti ugovori uređuju unutarnji odnos između člana i društva, odnosno model financiranja određenih ulaganja. Čak i ako bi općina prema tim ugovorima propustila društvu doznačiti sredstva, to samo po sebi nije jednako zloupotrebi iz članka 10. ZTD-a. Neispunjenje ugovorne ili proračunske obveze člana prema društvu može otvoriti druga pitanja njihove međusobne odgovornosti, ali ne znači automatski da je član koristio društvo radi zabranjenog cilja ili radi oštećenja vjerovnika. Za proboj pravne osobnosti trebalo je dokazati da su ti ugovori ili njihovo neizvršenje bili sredstvo za zloupotrebu pravne odvojenosti društva, a to nije dokazano. Drugim riječima, ni dokaz da je općina trebala društvu doznačiti sredstva za isplatu izvođača ne dovodi automatski do zaključka da općina po članku 10. ZTD-a odgovara tužitelju za dug društva. To bi bilo moguće tek kada bi uz to bilo dokazano da je općina svjesno i zlouporabno koristila društvo kao instrument da izbjegne obveze prema vjerovnicima, primjerice tako da je iz društva izvukla imovinu, onemogućila mu svako poslovanje radi izbjegavanja vjerovnika ili društvom raspolagala kao pukim prividom. Takvo što iz provedenih dokaza nije utvrđeno. Pritom valja cijeniti okolnost da je značajan dio tražbine tužitelja društvo Žminj d.o.o. podmirilo prema ispostavljenim privremenim situacijama.

62. Peto, tužitelj velik dio svoje argumentacije temelji na poreznom rješenju iz 2012. i drugostupanjskom rješenju iz 2013., tvrdeći da ona potvrđuju da je Općina Žminj bila stvarni korisnik i naručitelj radova te da je Žminj d.o.o. trebao prefakturirati te radove općini. Iz sadržaja podneska tužitelja i priloženih poreznih akata doista proizlazi da je porezno tijelo takav odnos promatralo u okviru PDV obveze Žminj d.o.o. Međutim, porezna rješenja donesena su u poreznom odnosu prema poreznom obvezniku Žminj d.o.o. i njihov neposredni predmet nije građanskopravna odgovornost Općine Žminj prema izvođaču, nego PDV tretman isporuka i obveza obračuna poreza. Stoga se iz tih akata ne može neposredno izvesti zaključak da je Općina Žminj postala ugovorni ili solidarni dužnik tužitelja, a još manje da je ispunjen standard proboja pravne osobnosti. Oni mogu biti indicija o gospodarskoj pozadini posla i o tome tko je krajnji korisnik infrastrukture, ali ne zamjenjuju dokazivanje posebnih pretpostavki iz članka 10. ZTD-a. Tužiteljeva teza da se zlouporaba sastoji upravo u tome što nije “naloženo” izdavanje računa stvarnom korisniku u biti pokušava poreznopravnu ocjenu prevesti u automatsku osnovu za proboj pravne osobnosti, a takva korelacija ne proizlazi ni iz zakonskog teksta ni iz sudske prakse.

63. G, tužitelj navodi da je Žminj d.o.o. “preuzimao poslove umjesto tuženika”, da tim radovima “Žminj d.o.o. ništa ne dobiva”, da se time umanjuje imovina Žminja d.o.o., a da je “na dobitku samo tuženik”, te da upravo u tome vidi zloporabu člana društva. Međutim, ni ta konstrukcija ne odgovara zakonskoj ideji proboja pravne osobnosti. Bit trgovačkog društva kao posebnog pravnog subjekta upravo je u tome da ono može ugovarati, stjecati prava i preuzimati obveze u okviru svojeg registriranog i dopuštenog poslovanja, pa i onda kada se rezultat takvih poslova gospodarski ili javnopravno reflektira u sferi njegova osnivača. Društvo ne mora iz svakog pojedinog posla neposredno povećavati vlastitu imovinu da bi posao bio valjan i da bi zadržalo odvojenost pravne osobnosti. Za primjenu članka 10. ZTD-a trebalo je dokazati više od tvrdnje da je korist od rezultata radova ostala kod općine. Trebalo je dokazati, primjerice, da je općina svjesno izvlačila imovinu društva, preusmjeravala prihode društva sebi bez protučinidbe, sprječavala društvo da raspolaže vlastitom imovinom ili na drugi usporediv način zlouporabila njegovu pravnu osobnost. Takve konkretne činjenice tužitelj nije dokazao, a sama tvrdnja da je društvo ugovaralo i izvršavalo poslove “umjesto” općine ostaje opis načina organizacije projekta, a ne dokaz zlouporabe.

64. Sedmo, tužitelj se poziva na nenamirenje u ovrsi i na kasniji stečaj ili brisanje društva, tvrdeći da upravo nemogućnost naplate pokazuje proboj pravne osobnosti. Ni taj navod nije dovoljan. I praksa i teorija jasno razlikuju nenaplativost tražbine od zloupotrebe pravne osobnosti. Nenaplativost je jedna od pretpostavki interesa vjerovnika da traži namirenje od drugoga, ali sama po sebi nije dokaz da je član društva društvo zloupotrijebio. Kad bi svaka nenaplaćena tražbina prema insolventnom d.o.o.-u automatski vodila osobnoj odgovornosti osnivača, institut ograničene odgovornosti bio bi potpuno obesmišljen. Upravo zbog toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-1235/2015-3 odbija zahtjev i onda kada je vjerovnik imao pravomoćnu presudu protiv društva, nije se mogao naplatiti i tvrdio je da je osnovano novo društvo iste djelatnosti, jer nije dokazao konkretne radnje zloupotrebe.

65. Osmo, tužitelj je u postupku pokušao pojedine okolnosti iz poslovnog odnosa općine i društva predstaviti kao da već same po sebi znače “miješanje imovine” ili “upravljanje imovinom društva kao vlastitom”. Međutim, kod mješanja imovine valja razumjeti da se o situacijama kada se za pojedine ili sve predmete imovinske mase ne može jasno razlučiti pripadaju li društvu ili članu, odnosno kada se imovina društva ne vodi i ne prikazuje uredno odvojeno od imovine člana, ili kada član izvlači imovinu društva u svoju privatnu sferu tako da se ta granica briše. U ovom predmetu takve činjenice nisu dokazane. Nije dokazano da je Općina Žminj bez pravne osnove uzimala novac ili stvari društva kao vlastite, nije dokazano da su poslovne knjige vođene tako da nije moguće razlučiti imovinu društva od imovine općine, niti je dokazano da je općina preuzela imovinu društva bez protučinidbe. Upravo suprotno, svjedok RA naveo je da je oprema koju je općina preuzela za vlastiti pogon bila otkupljena po procjeni vještaka i da je cijena plaćena društvu.

66. Deveto, tužitelj je dio svojih tvrdnji oblikovao i kroz tezu da je društvo bilo podkapitalizirano, odnosno da nije imalo vlastitih sredstava za ugovoreni posao. Međutim, potkapitalizacija ili nedostatnost sredstava za redovno poslovanje nije dovoljna. Potkapitalizacija se mora povezati s drugim elementima zloupotrebe, osobito s namjernim održavanjem društva bez dostatne imovine radi izigravanja vjerovnika ili s konkretnim izvlačenjem imovine. U ovom predmetu nije dokazano da je Općina Žminj namjerno održavala Žminj d.o.o. bez ikakve imovinske osnove samo radi toga da ugovara poslove koje neće platiti. Naprotiv, dokazi pokazuju da su postojali ugovori o kapitalnoj pomoći, djelomične isplate, kredit IKB banke i određena imovina društva. Stoga sama okolnost da je društvo kasnije zapalo u blokadu ne ispunjava pretpostavku zloupotrebe.

67. Deseto, iz iskaza pojedinih svjedoka, prije svega RA i UA, proizlazi da je općina imala snažnu ulogu u pokretanju i financiranju projekta industrijske zone, da su se o investicijama raspravljalo na poglavarstvu, da su se isplate kapitalne pomoći odobravale po situacijama, te da je općina preko društva provodila komunalna ulaganja. Međutim, ni ta svjedočenja ne sadrže opis konkretnih radnji kojima bi se moglo zaključiti da je tuženik vodio poslove tako da se obveze stvaraju za jedno, a prihodi za drugo društvo, da je namjerno blokirao račun radi izbjegavanja vjerovnika, da je pogodovao pojedinim vjerovnicima na štetu drugih, ili da je izvukao imovinu društva sebi bez osnove. Upravo takve okolnosti Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-1760/02 navodi kao tipične indikatore zloupotrebe. U ovom postupku takve okolnosti nisu dokazne snage koja bi omogućila zaključak o proboju pravne osobnosti.

68. Tužitelj je, ujedno, konstrukciju proboja pravne osobnosti gradio na iskazu svojeg zakonskog zastupnika GA, na iskazima bivših načelnika i drugih svjedoka, na ugovorima o kapitalnoj pomoći te na poreznim rješenjima i zapisniku poreznog nadzora, kako je ranije navedeno. GA je iskazao da je u posao ušao zato što su mu tadašnji načelnik UA, direktor ČA i DA govorili da su sredstva osigurana i da će Općina Žminj financirati radove preko Žminj d.o.o.; pritom je naveo da je znao da samo društvo nema vlastitu financijsku snagu, da je kasnije UA rekao da općina trenutačno nema novca, ali da će biti plaćeno, a da su Bančić i kasnije RA odbijali isplatu. Naveo je i da smatra da je društvo osnovano kako bi se koristio PDV, te da infrastruktura pripada općini. Taj iskaz potvrđuje da je tužitelj imao saznanje da sklapa ugovor sa Žminj d.o.o., a ne s Općinom Žminj, i da je očekivao da će se sredstva za plaćanje društvu osiguravati iz općinskog proračuna. Međutim, taj iskaz sam za sebe ne dokazuje nijedan od zakonskih oblika zlouporabe iz članka 10. ZTD-a. On ponajprije opisuje kako je tužitelj doživljavao projekt i kakva su mu uvjeravanja davana prije sklapanja ugovora. Iz tog iskaza ne proizlazi da je Općina Žminj kao član društva koristila imovinu društva kao vlastitu, da je namjerno izvlačila njegovu imovinu sebi u korist, da je društvo osnovano isključivo radi prijevare tužitelja ili da je već u času ugovaranja postojala prijevarna namjera da se izvođači nikada ne plate. Činjenica da je GA znao da društvo samo po sebi nema snažnu imovinsku osnovu dodatno pokazuje da je svjesno ušao u ugovorni odnos s društvom, oslanjajući se na očekivano proračunsko financiranje, ali bez izravnog ugovornog jamstva općine.

69. Iskaz zakonskog zastupnika tuženika PA ne sadrži neposredna saznanja o sklapanju i izvršavanju spornog ugovora, jer je mandat preuzeo tek 2017. godine. Taj iskaz je relevantan utoliko što potvrđuje da je društvo Žminj d.o.o. tada već bilo u dugotrajnoj blokadi, bez zaposlenih, da je RA bio i načelnik i direktor te da je stečaj pokrenula FINA po službenoj dužnosti. No iz toga ne proizlaze činjenice koje bi retroaktivno dokazivale zlouporabu člana društva u vrijeme sklapanja i izvršenja ugovora s tužiteljem.

70. Svjedokinja KA dala je važan iskaz o funkcioniranju ugovora o kapitalnoj pomoći. Ona je navela da su se na temelju proračuna svake godine zaključivali ugovori o kapitalnoj pomoći sa Žminj d.o.o., da je računovodstvo općine po zahtjevu direktora društva, uz priložene situacije i drugu dokumentaciju, vršilo isplatu ugovorene pomoći nakon potpisa načelnika, te da joj nije poznato da bi se odbio neki zahtjev koji je bio usklađen s ugovorom i proračunom. Također je izričito rekla da nikada nije čula da bi načelnik davao direktoru nalog da se pojedini izvođači ne plate ili da se plate mimo redoslijeda dospijeća. U dijelu u kojem opisuje tehniku isplata, taj je iskaz u skladu s postojanjem ugovora o kapitalnoj pomoći i potvrđuje da se radilo o internom modelu financiranja projekta preko komunalnog društva. Međutim, isti iskaz ne potvrđuje zlouporabu člana društva, nego upravo suprotno: opisuje redovan mehanizam u kojem se sredstva isplaćuju po zahtjevu društva i uz dokumentaciju. Taj iskaz ne daje uporište za zaključak da je općina sustavno koristila društvo kao puku fasadu radi izbjegavanja vjerovnika.

71. Svjedok RA naveo je da je u jednom razdoblju bio privremeni direktor Žminj d.o.o., a kasnije načelnik Općine Žminj, da su se problemi s plaćanjem pojavili 2010., da je društvo živjelo od vlastitih komunalnih prihoda i od kapitalnih pomoći, te da su ugovori o kapitalnoj pomoći postojali 2007. i 2008. Također je rekao da je, dok je on bio privremeni direktor, sve vodio Aldo Bančić, da je Bančić odlučivao o upravljanju društvom, te da je njemu govorio da se ne brine oko Istrakopovih potraživanja. S druge strane, RA je također iskazao da je smatrao logičnim da radove plati onaj tko ih je naručio, a to je društvo Žminj d.o.o., da nije smatrao da je općina bila obvezna platiti izvođače, te da ne zna je li društvo od općine dobilo sva sredstva predviđena ugovorima o kapitalnoj pomoći. Naveo je i da je općina 2011. otkupila dio opreme od Žminj d.o.o. po procjeni vještaka i da je cijena plaćena društvu te iskorištena za plaće zaposlenika. Taj iskaz djelomično potvrđuje jak utjecaj načelnika na društvo, osobito u razdoblju Bančićeva mandata, ali ni on ne daje čvrstu činjeničnu osnovu za neki od tipičnih oblika zlouporabe iz članka 10. ZTD-a. Sam utjecaj osnivača na društvo, pa ni činjenica da je načelnik ujedno bio predsjednik skupštine društva, još ne znači proboj pravne osobnosti. Jednako tako, činjenica da je oprema društva kasnije prešla u vlastiti pogon općine ne pokazuje sama po sebi izvlačenje imovine na štetu vjerovnika, jer je svjedok izričito naveo da je oprema otkupljena po procjeni i da je kupoprodajna cijena plaćena društvu.

72. Svjedok UA iskazao je da je društvo Žminj d.o.o. osnovano radi revitalizacije industrijske zone tako da preko općinske tvrtke bude izgrađena kompletna infrastruktura, a zatim prodane opremljene parcele. Potvrdio je da je financiranje opremanja zone bilo zamišljeno dijelom i putem sredstava općine, da su zaključeni ugovori o kapitalnoj pomoći za 2007., 2008. i 2009., da se na tim ugovorima i odlukama nalaze njegovi potpisi, da je nakon provedenog javnog natječaja posao dobio Istrakop, da je Istrakop uredno izvodio radove, da je Žminj d.o.o. po ovjerenim privremenim situacijama isplaćivao naknadu izvođaču te da za njegova mandata nije bilo problema s plaćanjem. Također je naveo da je pri primopredaji Bančić bio upoznat sa svim investicijama i s time da je općina preuzela obvezu plaćanja prema Žminj d.o.o. za radove koje izvode izvođači u industrijskoj zoni, te da bi općina doznačila sredstva komunalnom društvu kada bi zaprimila zahtjev utemeljen na ovjerenoj privremenoj situaciji. Istodobno, UA je rekao da se ne sjeća je li prije prihvaćanja ponude posebno razgovarao s GA o tome tko financira investicije i je li mu davao usmena jamstva da će svi radovi biti plaćeni. Taj iskaz potvrđuje postojanje projekta, model njegova financiranja i činjenicu da je općina proračunski pratila ulaganja preko ugovora o kapitalnoj pomoći. No ni taj iskaz ne potvrđuje da je društvo bilo osnovano radi zabranjenog cilja ili radi oštećenja vjerovnika. Naprotiv, UA opisuje projekt kao razvojni model općine i tvrdi da je za njegova mandata društvo uredno poslovalo i plaćalo po ovjerenim situacijama. Ni njegovo spominjanje da je Bančić bio upoznat s obvezama općine prema društvu ne znači da je time dokazan proboj pravne osobnosti; to eventualno govori o postojanju unutarnjeg obveznog odnosa između općine i društva.

73. Svjedok Elvis Kliman iskazao je da su sve investicije, pa tako i izgradnja infrastrukture u industrijskoj zoni, obavljane preko novoosnovanog komunalnog društva jer je ono kao trgovačko društvo imalo povoljniji PDV položaj, te da je infrastruktura u vlasništvu općine. Također je naveo da mu nisu poznati konkretni razlozi blokade društva, da ne zna jesu li postojali opravdani razlozi za nenaplatu potraživanja, te da vijeće nije bilo operativni organ. Ni taj iskaz ne dokazuje neku od konkretnih pretpostavki zlouporabe iz članka 10. ZTD-a. On potvrđuje način organizacije investicije i korist općine od izgrađene infrastrukture, ali korist člana od poslovanja društva nije isto što i zlouporaba pravne osobnosti.

74. U svemu tome sud nalazi da je tužitelj, iako je iznio opsežan narativ o gospodarskoj pozadini projekta i o koristi koju je od izgrađene infrastrukture imala općina, ostao bez dovoljne dokazne podloge za odlučnu činjenicu: da je Općina Žminj kao član društva zloupotrijebila pravnu odvojenost društva Žminj d.o.o. na način koji članak 10. ZTD-a sankcionira. Nisu dokazani ni tipični ni drugi slični oblici zloupotrebe: nije dokazano korištenje društva za nedopušten cilj, nije dokazano da je društvo korišteno isključivo ili pretežito radi oštećenja vjerovnika, nije dokazano protivnozakonito upravljanje imovinom društva kao vlastitom, niti je dokazano umanjenje imovine društva u korist tuženika ili treće osobe uz znanje da društvo neće moći podmiriti obveze. Samo postojanje ugovora o kapitalnoj pomoći, korist općine od komunalno opremljene zone, činjenica jedinstvenog članstva općine, politički i organizacijski utjecaj na društvo te kasnija nenaplativost tražbine, ni pojedinačno ni zajedno, ne dosežu prag zloupotrebe koji zakon i praksa zahtijevaju za proboj pravne osobnosti.

75. Zbog toga sud nalazi da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 10. stavaka 3. i 4. ZTD-a za uspostavu odgovornosti tuženika za obvezu društva Žminj d.o.o., pa je kondemnatorni zahtjev za isplatu valjalo odbiti kao neosnovan, kako je odlučeno u izreci presude.

76. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud nalazi da ga je potrebno razmotriti polazeći od pravne naravi zahtjeva iz članka 10. stavka 3. ZTD-a. Prema stajalištu prihvaćenom u domaćoj sudskoj praksi, a koje proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1235/2015-3 od 19. ožujka 2019. i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4993/2019 od 4. svibnja 2022., odgovornost člana društva u slučaju proboja pravne osobnosti nije odgovornost za štetu, nego odgovornost člana društva za samu obvezu društva, pri čemu vjerovnik od člana društva ne zahtijeva naknadu vlastite štete, nego ispunjenje obveze društva, pod pretpostavkom da postoji dospjela tražbina prema društvu i da član društva zloupotrebljava okolnost da ne odgovara za obveze društva. U navedenoj odluci Ustavnog suda, prihvaćajući razloge trgovačkih sudova, izrijekom je navedeno da je riječ o zakonskoj izvanugovornoj odgovornosti člana društva za obvezu društva, da ta odgovornost nije odgovornost za štetu i da vjerovnik mora dokazati postojanje i dospjelost tražbine prema društvu, svojstvo tuženika kao člana društva te činjenicu zloupotrebe povlastice neodgovornosti.

77. Slijedom takve pravne naravi zahtjeva, sud nalazi da se na zastaru potraživanja prema članu društva zbog proboja pravne osobnosti ne primjenjuju posebna pravila o zastari naknade štete, nego opći petogodišnji zastarni rok za tražbine za koje posebnim zakonom nije određen drugi rok. Kako se ne radi o ugovornoj obvezi između vjerovnika i člana društva, nego o posebnoj zakonskoj izvanugovornoj odgovornosti člana za tuđu obvezu, zastara u odnosu na člana društva teče samostalno i neovisno o zastari te prekidima zastare u odnosu na samo društvo kao glavnog dužnika. U tom je smislu tuženica već u postupku izričito navela da, i kada bi se uzelo u obzir postojanje solidarnosti, “zastara odvojeno teče i može se navršiti u odnosu na ovdje tuženici neovisno o tijeku ili prekidu zastare u odnosu na tražbinu prema Žminj d.o.o.”, a zatim je na ročištu 13. prosinca 2022. ponovno istaknula da pokretanje ovršnog postupka protiv Žminj d.o.o. nije prekinulo zastaru u odnosu na tuženicu.

78. Sud ne prihvaća pravno shvaćanje tužitelja da zastara kod proboja pravne osobnosti počinje teći tek onda kada vjerovnik stekne potpunu sigurnost da se od društva više neće moći naplatiti, odnosno tek brisanjem ili prestankom društva. Tužitelj je na raspravi 16. svibnja 2023. tvrdio da je tek krajem 2016., iz procjene vrijednosti nekretnine u ovršnom predmetu, stekao mogućnost zaključiti da se vjerojatno neće moći namiriti od Žminja d.o.o. te da od tog vremena do utuženja nije proteklo pet godina, a ujedno je tvrdio i da je cijelo vrijeme gajio nadu da će društvo nastaviti poslovati i pribaviti sredstva za isplatu. Međutim, kod proboja pravne osobnosti ne radi se o supsidijarnoj odgovornosti člana koja bi nastajala tek konačnim neuspjehom ovrhe, nego o posebnoj zakonskoj odgovornosti člana ako su ispunjene pretpostavke iz članka 10. stavka 3. i 4. ZTD-a. Stoga za početak tijeka zastare nije odlučan trenutak kada je vjerovnik stekao potpunu sigurnost da se od društva neće moći naplatiti, nego trenutak kada je mogao postaviti zahtjev protiv člana društva na temelju činjenica na kojima zasniva tvrdnju o zloupotrebi povlastice neodgovornosti. U konkretnom slučaju sam tužitelj svoje tvrdnje o zloupotrebi veže uz činjenice koje su mu, po vlastitim navodima, bile poznate još u vrijeme sklapanja ugovora, tijekom izvođenja radova, u vrijeme dospijeća posljednjih situacija te najkasnije u razdoblju nakon 2009. godine kada mu, prema vlastitom iskazu, više nije plaćena dospjela tražbina i kada mu je rečeno da mu općina ništa neće platiti. Konačno tužitelj, po vlastitim navodima je morao znati za eventualnu zlouporabu krajem 2016., kako to sam navodi.

79. U odnosu na prekid zastare, sud nalazi da je u ovom predmetu odlučno razlikovati situaciju kada se zastara prekida već podnošenjem tužbe od situacije kada se prekid zastare računa tek od preinake tužbe. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev 771/2023-2 od 21. studenoga 2023. zauzeo pravno shvaćanje da se u slučaju preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na preinačeni odnosno povećani dio zahtjeva zastara ocjenjuje samostalno i da je za nastup prekida zastare mjerodavan dan kada je tužba preinačena, pa se zastara za taj dio prekida tek preinakom, a ne prvotnim podnošenjem tužbe. S druge strane, Vrhovni sud je u presudi Rev-1038/2023-2 od 5. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da se, kada se radi o povećanju postojećeg generički određenog zahtjeva iz iste, neizmijenjene činjenične osnove, odnosno o tzv. nepravoj preinaci, zastara prekida već podnošenjem tužbe, jer svrha zastare nije povrijeđena samim time što je tužitelj kasnije iz iste činjenične osnove povisio ranije istaknuti zahtjev. Vrhovni sud je pritom izrijekom naveo da je na drugoj sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. zauzeto pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove zastara prekida već podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku preinačenja.

80. Sud nalazi da se u ovom predmetu ne radi o situaciji iz odluke Rev- 1038/2023-2, dakle o pukom povećanju postojećeg novčanog zahtjeva iz iste činjenične osnove, nego o objektivnoj preinaci tužbe isticanjem kvalitativno drukčijeg, novog kondemnatornog zahtjeva. Naime, iz spisa jasno proizlazi da je prvotna tužba podnesena 31. ožujka 2021. sadržavala samo deklaratorni zahtjev kojim se tražilo utvrđenje da je tuženik u svojstvu solidarnog dužnika prema tužitelju u odnosu na novčane tražbine koje tužitelj ima prema Žminj d.o.o., dok je tek podneskom od 18. listopada 2022. uz postojeći zahtjev dodan novi, kondemnatorni zahtjev kojim se traži da tuženik kao solidarni dužnik isplati tužitelju iznos od 2.520.050,21 kn sa zateznim kamatama (da bi preinakom tužbe na ročištu 6. veljače 2026. iznos uskladila sa zbrojem svih glavnica na iznos od 2.717.579,67 kn). To izričito navodi sama tuženica, ističući da je podneskom od 18. listopada 2022. godine tužba objektivno preinačena, odnosno dodan je uz postojeći zahtjev i drugi, da je zahtjev pod točkom II. kondemnatorne naravi, dok je izvorni zahtjev iz tužbe od 31. ožujka 2021. deklaratorne naravi. Na pripremnom ročištu 13. prosinca 2022. sud je i formalno dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 18. listopada 2022., dok je tuženica ujedno ustrajala na prigovoru zastare i izričito navela da je prigovor zastare osnovan upravo “glede tražbina iz toč. II. tužbenog zahtjeva koji je istaknut tek s podneskom od dana 18. listopada 2022.

81. Stoga sud zaključuje da u odnosu na kondemnatorni zahtjev na isplatu nije došlo do prekida zastare već samim podnošenjem tužbe 31. ožujka 2021., jer tada taj zahtjev uopće nije bio postavljen, nego tek njegovim isticanjem preinakom tužbe podneskom od 18. listopada 2022. odnosno koji je sud prihvatio kao osnovu preinake. U tom dijelu radi se o novom i samostalno ocjenjivom zahtjevu, a ne o običnom povećanju već utužene iste novčane tražbine iz iste činjenične osnove. Zato se u odnosu na taj kondemnatorni zahtjev pitanje zastare mora ocjenjivati samostalno, a prekid zastare, ako bi se uopće prihvatilo da je do njega došlo, veže se uz datum preinake, a ne uz datum prvotne tužbe. To odgovara shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude Rev 771/2023-2 od 21. studenoga 2023., prema kojem se za povećani odnosno preinačeni dio zahtjeva zastara prekida tek danom preinake, a ne već podnošenjem tužbe.

82. Slijedom svega navedenog, sud nalazi da je prigovor zastare u odnosu na kondemnatorni zahtjev pravno osnovan već iz razloga što se kod proboja pravne osobnosti radi o zakonskoj izvanugovornoj odgovornosti člana za obvezu društva, na koju se primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji prema članu društva teče samostalno, neovisno o prekidima zastare prema društvu, te da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare već podnošenjem tužbe 31. ožujka 2021., nego bi se prekid eventualno mogao vezati tek uz preinaku od 18. listopada 2022., kada je prvi put postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu. Stoga je kondemnatorni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan s obzirom na osnovanost prigovora zastare.

83. Prema odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

84. U odnosu na drugu pravnu osnovu na koju se tužitelj poziva, odnosno na institut stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, sud nalazi da kondemnatorni zahtjev nije osnovan ni po toj osnovi. Tužitelj je već u tužbi izričito naveo da predmet tužbe temelji na dvije zakonske osnove, i to na stjecanju bez osnove izvršenom radnjom za korist tuženika te na proboju pravne osobnosti, pri čemu je naveo da je s društvom Žminj d.o.o. 27. prosinca 2007. sklopio Ugovor o izgradnji komunalne infrastrukture, da su tijekom izvođenja radova račune tužitelju plaćali upravo Žminj d.o.o., te da je za ostatak neplaćenog iznosa pokrenuo parnični postupak protiv Žminj d.o.o., u kojem je pravomoćno presuđeno da mu je Žminj d.o.o. dužan isplatiti 2.520.050,27 kn sa zateznim kamatama. Istom tužbom tužitelj tvrdi da je došlo do stjecanja bez osnove izvršenom radnjom u korist tuženika, ali istodobno sam navodi da je prijelaz imovine nastao u okviru ugovornog odnosa između njega i Žminj d.o.o. te da je tražbina prema Žminj d.o.o. već utvrđena pravomoćnom presudom.

85. Kod instituta stjecanja bez osnove odlučno je da dio imovine jedne osobe prijeđe u imovinu druge osobe bez valjane pravne osnove, odnosno da druga osoba bez pravnog temelja stekne određenu i konkretno utvrdivu korist na štetu osiromašenog. Međutim, u ovom predmetu prijelaz iz tužiteljeve imovinske sfere nije bio bez pravne osnove, nego je imao svoju osnovu u ugovoru koji je tužitelj sklopio sa Žminj d.o.o. i u poslovnom odnosu koji je među njima postojao. To potvrđuje i sadržaj odgovora na tužbu, u kojem tuženica izričito navodi da je ugovorni odnos postojao između tužitelja i Žminj d.o.o., da je pravomoćnom sudskom odlukom već utvrđeno tko je dužan platiti utuženi iznos, te da Općina Žminj nije bila ugovorna strana i nije preuzela nikakva prava ni obveze prema tužitelju. Tuženica pritom posebno osporava i samu činjeničnu osnovu stjecanja bez osnove, navodeći da iz tužbe nije jasno što tužitelj smatra da je Općina Žminj stekla, koji iznos, koju infrastrukturu, niti koji je konkretni opseg ili vrsta navodnog stjecanja, te izričito ističe da, s obzirom na poslovni odnos tužitelja i Žminj d.o.o., tužena nikako nije stjecala imovinu od tužitelja.

86. Sud takav prigovor smatra osnovanim. Tužitelj doista nije određeno i dokazano naveo što je točno Općina Žminj stekla bez osnove, u kojem opsegu i po kojoj vrijednosti, nego institut stjecanja bez osnove koristi kao dodatnu konstrukciju kojom pokušava za isti dug Žminj d.o.o. obvezati i Općinu Žminj. To dodatno proizlazi iz samog sadržaja tužbe, gdje tužitelj navodi da, unatoč tome što je obveza Žminj d.o.o. već pravomoćno utvrđena, traži da se utvrdi da je tuženik solidarno obvezan za iste te obveze, uz tvrdnju da radovi služe samo koristi tuženika, dok “Žminj d.o.o. ništa ne dobiva”. Takva postavka ne odgovara institutu stjecanja bez osnove, jer se njime ne može samo zato što ugovorni dužnik nije platio cijelu ugovorenu cijenu isti dug preoblikovati u restitucijski zahtjev protiv treće osobe koja nije bila ugovorna strana, bez preciznog dokazivanja prijelaza imovine, opsega stečene koristi i nepostojanja pravne osnove.

87. Na drukčiji zaključak ne upućuju ni tužiteljevi navodi o tome da su radovi izvedeni “za račun i korist” Općine Žminj niti pozivanje na porezna rješenja. Čak i kada bi se prihvatilo da je Općina Žminj imala određenu korist od postojanja komunalno opremljene zone, ta okolnost sama po sebi ne dokazuje da je izravno iz imovinske sfere tužitelja u imovinsku sferu Općine Žminj prešla konkretna imovina bez osnove. Najviše što iz tih navoda proizlazi jest tvrdnja o gospodarskoj ili javnopravnoj koristi općine i o unutarnjem odnosu između Općine Žminj i društva Žminj d.o.o., ali ne i neposredna restitucijska obveza Općine prema tužitelju iz članka 1111. ZOO-a. Stoga sud nalazi da tužitelj nije dokazao pretpostavke stjecanja bez osnove, pa kondemnatorni zahtjev nije osnovan ni po toj osnovi.

88. Neovisno o tome, taj zahtjev nije osnovan ni s obzirom na prigovor zastare. Na tražbinu iz stjecanja bez osnove primjenjuje se opći petogodišnji zastarni rok. Sud pritom ima u vidu da je tužitelj sam u tužbi naveo da je za ostatak neplaćenog iznosa protiv Žminj d.o.o. vodio parnični postupak, da je pravomoćna presuda protiv Žminj d.o.o. donesena još 2015., te da je ovrhu protiv Žminj d.o.o. pokrenuo 2016., dok je ovu tužbu protiv Općine Žminj podnio 31. ožujka 2021. Usto je i sam tvrdio da je već krajem 2016. iz procjene u ovršnom predmetu “u tragovima stekao mogućnost” zaključiti da se vjerojatno neće moći naplatiti od Žminj d.o.o., pa je upravo od toga vremena računao petogodišnji rok. Tuženica je s druge strane već u odgovoru na tužbu istaknula prigovor zastare, navodeći da je, ako je tužitelj smatrao da je Općina Žminj obvezna platiti predmetni iznos, trebao Općinu tužiti još 2009. ili 2010., te da je i u svakom slučaju nastupila zastara potraživanja prema tuženoj. Kasnije je tuženica na ročištu 13. prosinca 2022. dodatno ustrajala na prigovoru zastare i istaknula da pokretanje ovršnog postupka protiv Žminj d.o.o. nije prekinulo zastaru u odnosu na tuženicu.

89. Sud nalazi da je takav prigovor zastare osnovan. Tužitelj je i sam činjeničnu osnovu navodnog stjecanja bez osnove vezao uz izvođenje radova 2008. i 2009., uz njihovo neplaćanje te uz okolnost da je korist od infrastrukture ostala kod Općine Žminj. Dakle, sve odlučne činjenice na kojima je gradio tu osnovu bile su mu poznate znatno prije podnošenja ove tužbe, a najkasnije kada je protiv Žminj d.o.o. vodio parnicu radi iste tražbine i kada je, prema vlastitim navodima, već krajem 2016. zaključio da se od Žminj d.o.o. vjerojatno neće moći naplatiti. Od toga vremena do isticanja kondemnatornog zahtjeva (18. listopada 2022.) protiv Općine Žminj protekao je petogodišnji rok. Pritom okolnost da je tražbina prema Žminj d.o.o. utvrđena pravomoćnom presudom i da je protiv tog društva pokrenuta ovrha ne utječe na zastaru eventualnog zahtjeva iz stjecanja bez osnove prema Općini Žminj, jer Općina nije bila stranka toga postupka niti je presuda protiv Žminj d.o.o. mogla prekinuti ili produljiti zastaru prema tuženoj po drugoj pravnoj osnovi. Stoga sud zaključuje da kondemnatorni zahtjev nije osnovan niti po osnovi stjecanja bez osnove, a i da je u odnosu na tu osnovu ionako zahvaćen zastarom u petogodišnjem roku.

90. S obzirom na odluku koju je sud donio na temelju stanja predmeta, sud iz razloga ekonomičnosti nije prihvatio ni provodio dokaze uviđajem nekretnine, građevinskim vještačenjem ni vještačenjem po vještaku financijske struke, budući da rezultati navedenih dokaza ne bi bili od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

91. Sud je donoseći odluku u obzir uzeo sve isprave u spisu, dakle i one koje nije posebno obrazlagao budući da nisu bile od značaja za predmet spora.

92. O troškovima postupka odlučeno je na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku, budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu pa mu tužitelj duguje naknadu potrebnih troškova postupka. Pri odmjeravanju troška sud je imao u vidu da se, kada pravo na naknadu troškova ovisi o vrijednosti predmeta spora, vrijednost predmeta spora određuje prema pravilima ZPP-a, pri čemu se kod više zahtjeva protiv istog tuženika vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva iz članka 37. stavka 1. ZPP-a, a sud po članku 40. stavku 3. ZPP-a provjerava i rješenjem određuje vrijednost predmeta spora kad je to potrebno i za pravo na naknadu troškova postupka. Sud je stoga trošak odmjerio prema konačno postavljenom zahtjevu i vrijednosti predmeta spora od 2.817.579,67 kn, odnosno 373.957,10 EUR. Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pri čemu vrijednost boda iznosi 2,00 EUR. Za sporove vrijednosti iznad 66.361,00 EUR do 663.614,00 EUR odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova uvećana za 1 bod za svakih započetih 133,00 EUR preko tog iznosa, što znači da bi pri navedenoj vrijednosti predmeta spora puna nagrada po jednoj radnji bila i veća od zatraženih 2.712 bodova, pa je sud, vezan zahtjevom stranke, priznao upravo zatraženih 2.712 bodova po punoj radnji kao niži iznos od onoga koji bi tuženiku pripadao po Tarifi.

93. U odnosu na trošak podnesaka, sud je tuženiku priznao nagradu za sastav četiri obrazložena podneska, i to odgovora na tužbu od 11. svibnja 2021. te daljnjih obrazloženih podnesaka od 4. studenoga 2022., 9. svibnja 2023. i 21. veljače 2024., za svaku od tih radnji po 2.712 bodova, ukupno 10.848 bodova. Naime, prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za odgovor na tužbu i za ostale podneske kojima se obrazlažu složenija činjenična i pravna pitanja ili odgovara na navode protivne strane odvjetniku pripada nagrada iz Tbr. 7., ali najviše za četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku. Za preostale podneske od 25. svibnja 2022., 12. lipnja 2023., 3. travnja 2024. i 30. siječnja 2026. sud nije priznao punu nagradu, nego za svaki po 100 bodova, ukupno 400 bodova, jer se radi o daljnjim obrazloženim podnescima u smislu Tbr. 8. toč. 3. Tarife, za koje pripada 50% nagrade iz Tbr. 7., ali ne više od 100 bodova po podnesku. Tako priznati trošak za podneske iznosi ukupno 11.248 bodova, odnosno 22.496,00 EUR.

94. U odnosu na trošak zastupanja na ročištima, sud je tuženiku priznao punu zatraženu nagradu od po 2.712 bodova za pristup ročištima održanima 25. svibnja 2022., 13. prosinca 2022., 16. svibnja 2023., 5. rujna 2023., 15. studenoga 2023., 8. veljače 2024., 30. listopada 2024., 12. studenoga 2025. i 6. veljače 2026., ukupno za devet ročišta 24.408 bodova. Sud je imao u vidu da je tuženik upravo tako specificirao svoj troškovnik, a zatraženi iznos po ročištu niži je od nagrade koja bi mu prema Tarifi pripadala s obzirom na konačnu vrijednost predmeta spora, pa je takav zahtjev prihvaćen u cijelosti. Pritom iz spisa proizlazi da se radi o ročištima na kojima je tuženik uredno pristupao raspravama, iznosio procesne i materijalnopravne navode, očitovao se na preinaku tužbe, predlagao i osporavao dokaze te sudjelovao u raspravljanju glavne stvari i dokaznom postupku. Ročište od 5. rujna 2023. bilo je glavna rasprava na kojoj su pristupili zakonski zastupnici stranaka i svjedoci. Na ročištu od 13. prosinca 2022. raspravljalo se o preinaci tužbe, prigovoru zastare i daljnjem tijeku postupka. Na ročištu od 6. veljače 2026. sud je pročitao i izveo dokaze iz spisa te zaključio raspravljanje. Tako priznati trošak za ročišta iznosi 24.408 bodova, odnosno 48.816,00 EUR.

95. Slijedom navedenoga, tuženiku je za sastav podnesaka i zastupanje na ročištima priznato ukupno 35.656 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 71.312,00 EUR, a uvećano za PDV ukupno 89.140,00 EUR, pa je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u tom iznosu, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa do zatraženih 108.480,00 EUR valjalo odbiti kao neosnovan, kako je odlučeno u toč. II. i III. izreke rješenja.

U Pazinu 8. travnja 2026.

Sutkinja

Andrea Jelenić Pitoski

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA:

- Tužitelj u po pun.,

- Tuženiku po pun.