Zakon.hr

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Bjelovaru

Bjelovar, Šet. dr. Ivše Lebovića 42

Poslovni broj: Povrv-24/2025-16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Bjelovaru, po sutkinji Sanjani Zorinc, na prijedlog sudske savjetnice Sabine Cuvaj, u pravnoj stvari tužitelja OS (ranije NOVASOL A/S), OIB 87687957339, Virum, Virumgårdsvej 27, Kraljevina Danska, koga zastupa punomoćnik Marko Zagorac, odvjetnik u Rijeci, Ante Starčevića 5, protiv tuženika BRANA društvo za projektiranje, izgradnju i održavanje hidrograđevinskih objekata i građevinarstvo d.o.o., OIB 84154988927, Virovitica, Ulica Antuna Mihanovića 29, koga zastupa punomoćnik Dario Benić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 213, radi isplate iznosa od 22.500,00 eura / 169.526,25 kuna[1] (slovima: dvadesetdvijetisuće petstoeura / stošezdesetdevettisućapetstodvadesetšestkunadvadesetpetlipa), nakon javne i glavne rasprave zaključene 4. veljače 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 8. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te se u cijelosti ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić iz Virovitice, Andrije Kačića Miošića 2, poslovni broj Ovrv- 8/2023, UPP/OS-Ovrv-2/2023 od 1. veljače 2023. kojim je naloženo tuženiku BRANA društvo za projektiranje, izgradnju i održavanje hidrograđevinskih objekata i građevinarstvo d.o.o., OIB 84154988927, Virovitica, Ulica Antuna Mihanovića 29, da tužitelju Awaze A/S (ranije NOVASOL A/S), OIB 87687957339, Virum, Virumgårdsvej 27, Kraljevina Danska, temeljem vjerodostojnih isprava i to Izvoda iz poslovnih knjiga, namiri tražbinu u iznosu od 22.500,00 eura / 169.526,25 kuna[1] (slovima: dvadesetdvijetisućepetstoeura / stošezdesetdevettisućapetstodvadesetšestkuna dvadesetpetlipa) uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

- 2.500,00 eura / 18.836,25 kuna od 15. lipnja 2022.,

- 2.500,00 eura / 18.836,25 kuna od 15. lipnja 2022. i

- 2.500,00 eura / 18.836,25 kuna od 15. lipnja 2022.,

do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II Tužitelj Awaze A/S (ranije NOVASOL A/S), OIB 87687957339, Virum, Virumgårdsvej 27, Kraljevina Danska, je dužan tuženiku BRANA društvo za projektiranje, izgradnju i održavanje hidrograđevinskih objekata i građevinarstvo d.o.o., OIB 84154988927, Virovitica, Ulica Antuna Mihanovića 29, naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.333,96 eura (slovima: četiritisućetristotridesettri euradevedesetšestcenti), u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika BRANA društvo za projektiranje, izgradnju i održavanje hidrograđevinskih objekata i građevinarstvo d.o.o., OIB 84154988927, Virovitica, Ulica Antuna Mihanovića 29 za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.073,85 eura (slovima: tisućusedamdesettrieuraosamdesetpetcenti).

Obrazloženje

1. Tužitelj kao ovrhovoditelj je protiv tuženika kao ovršenika podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku. U prijedlogu navodi da mu tuženik temeljem vjerodostojnih isprava, Izvadaka iz poslovnih knjiga, duguje iznos od 22.500,00 eura na ime naknade za nepravovremeni otkaz ugovora za najam kuća za odmor.

2. Javni bilježnik Dubravka Filipović-Kovačić iz Virovitice, Andrije Kačića Miošića 2, po prijedlogu je donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-8/2023, UPP/OS-Ovrv-2/2023 od 1. veljače 2023.

3. Tuženik je protiv naprijed citiranog rješenja uložio prigovor u kojemu je naveo da pobija u cijelosti rješenje o ovrsi. Osporava osnovu i visinu potraživanja obzirom da nema nikakvih dospjelih i nepodmirenih dugovanja. Prigovara kako dostavljeni izvadci iz poslovnih knjiga nisu podobne isprave za ovrhu u smislu čl. 31. st. 2. Ovršnog zakona. Istaknuo je kako nikada nije dobio od ovrhovoditelja nikakve račune za predmetno potraživanje te u svojim poslovnim knjigama nema provedene račune. Osporava primjenu Općih uvjeta ugovora (poslovanja) koje je ovrhovoditelj dostavio uz ovršni prijedlog obzirom da datiraju iz svibnja 2019., dok su osnovni ugovori na koje se ovrhovoditelj poziva iz 2018. te smatra da ga ti Opći uvjeti ugovora ne obvezuju. Predlaže sudu staviti izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha te ukinuti provedene ovršne radnje i nastaviti postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Potražuje i trošak.

4. Općinski sud u Virovitici je temeljem odredbe čl. 58. st. 3. Ovršnog zakona dana 6. ožujka 2023. donio rješenje poslovni broj Povrv-56/2023-2 kojim je stavio izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i postupak nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, te je istim rješenjem upozorio stranke na odredbe čl. 461.a st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku.

5. Općinski sud u Virovitici se svojim rješenjem poslovni broj Povrv-56/2023-4 dana 22. ožujka 2023. oglasio stvarno nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja ustupio predmet stvarno i mjesno nadležnom Trgovačkom sudu u Bjelovaru na daljnje postupanje.

6. U svom podnesku od 21. ožujka 2023. tužitelj je naveo kako su parnične stranke 19. lipnja 2018. sklopile devet ugovora o posredovanju u uslugama smještaja s pripadajućim Općim uvjetima poslovanja koji čine sastavi dio ugovora. Prema tim ugovorima tužitelj ima ekskluzivno pravo raspolaganja smještajnim jedinicama tuženika, a tuženikova glavna obveza je primiti i smjestiti goste koji su posredstvom tužitelja rezervirali smještaj u istim jedinicama. Dana 17. studenoga 2020. tuženik je e-mailom obavijestio tužitelja da otkazuje naprijed spomenute ugovore za godinu 2021., a što je suprotno odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora. Dalje navodi kako je jedna od ugovornih obveza vlasnika smještajne jedinice da obavijest o otkazu ugovora tužitelju dostavi najkasnije do 1. lipnja tekuće godine kako bi se ugovor otkazao za slijedeću godinu te da nepravovremenim otkazom vlasnik smještajne jedinice ne ispunjava jednu od svojih ugovornih obveza. Tužitelj je također naveo da je glavna ugovorna obveza tuženika bila da tijekom 2021. smjesti goste koji su posredstvom tužitelja rezervirali smještaj u njegovim smještajnim jedinicama, a obzirom je tuženik nepravovremeno otkazao ugovore navedenu ugovornu obvezu nije ispunio. Budući da se radi o nepravovremenom otkazu devet ugovora tuženik je dužan tužitelju naknaditi ukupan iznos od 22.500,00 eura odnosno 2.500,00 eura po ugovoru. Tužitelj smatra kako navod tuženika da izvadci iz poslovnih knjiga nisu podobni za ovrhu jer na njima nije naznačen vjerovnik je u potpunosti neosnovan obzirom da čl. 31. st. 2. Ovršnog zakona nije propisano da vjerodostojna isprava mora sadržavati podatke o vjerovniku već da on mora biti samo naznačen. Dalje je naveo kako Opći uvjeti poslovanja iz 2019. predstavljaju izmjenu i dopunu Općih uvjeta poslovanja iz 2018. te je navedeno ako ne otkaže ugovor promjene u ugovoru smatrat će se primjenjivima na ugovor za slijedeću godinu. Svaki vlasnik smještajne jedinice koji s tužiteljem ima sklopljen ugovor o posredovanju u uslugama smještaja posjeduje korisnički pretinac u elektronskom sustavu tužitelja putem kojeg prima sve obavijesti vezane za njihov ugovor uključujući izmjene i dopune Općih uvjeta poslovanja. Tuženik je spomenute izmjene i dopune primio putem korisničkog pretinca te je svoj ugovor mogao pravovremeno otkazati ukoliko se s njim nije slagao, a budući da tuženik nije otkazao isti Opći uvjeti su primjenjivi na njegov ugovor za 2020. godinu. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti i ostaviti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

7. U svom podnesku od 7. listopada 2023. tuženik se očitovao na podnesak tužitelja i naveo kako ponavlja svoj navod da izvadci iz poslovnih knjiga na temelju kojih je sastavljen prijedlog za ovrhu i doneseno rješenje ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama jer na njima nije naznačen vjerovnik odnosno nije naveden naziv, tvrtka niti OIB vjerovnika. Dalje navodi da smatra da su odredbe Općih uvjeta poslovanja tužitelja vezano za otkaz ugovora ništetne obzirom da su prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tuženika. Navodi kako se o odredbi ugovora o raskidu (otkazu) ugovora i ugovornoj kazni nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takvoj odredbi jer je bila riječ o odredbama unaprijed formuliranim od strane tužitelja pa tuženik nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj. Smatra da je odredba o važenju Općih uvjeta poslovanja iz 2019. na ranije ugovore protivna prisilnim propisima pogotovu čl. 247. ZOO-a i čl. 295. st. 2. ZOO-a te da se ne mogu primjenjivati na konkretni ugovorni odnos. Dakle, ništetne su ugovorne odredbe prema kojima jedna ugovorna strana može bez znanja i pristanka druge ugovorne strane samoinicijativno mijenjati ugovorne odredbe. Osim toga, navedeno je protivno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da je tuženiku time nametnuta obveza koju isti nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tuženika kao jedne od ugovornih strana u odnosu na drugu ugovornu stranu, a što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove međusobne suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava te konačno zakonom proklamiranoj svrsi postajanja i uporabi zaštitne valutne klauzule. Tuženik je dalje istaknuo kako je ugovorna obveza da u 2021. godini smjesti goste također ništetna jer i ona uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika, a tim više jer nije bilo niti jedne jedine rezervacije za 2021. godinu pa tuženik nije ni bio obvezan smjestiti goste. Također, naveo je i da tužitelj smatra da mu je tuženik dužan platiti iznos od 2.500,00 eura po Ugovoru zbog kršenja Ugovora – otkazivanjem ugovora. Smatra kako se otkaz ugovora ne može podvesti ni pod neispunjenje ugovorne obveze ni pod zakašnjenje s ispunjenjem ili neuredno ispunjenje što je definicija ugovorne kazne. Dakle, odredba o obvezi plaćanja ugovorne kazne u slučaju kršenja odredbi iz općih uvjeta poslovanja ništetna je budući da je protivna čl. 350. st. 1. ZOO-a. Ujedno, navedena odredbe o ugovornoj kazni ne može se primijeniti između ugovornih strana obzirom ista tuženiku nije bila poznata u vrijeme sklapanja ugovora niti se o njoj pojedinačno pregovaralo.

8. U svom podnesku od 30. listopada 2023. tužitelj je naveo kako je na izvadcima iz poslovnih knjiga ovrhovoditelj jasno naznačen te da je taj navod tuženika u potpunosti neosnovan. Tuženik uopće ne navodi na koji to točno način odredbe Općih uvjeta poslovanja uzrokuju očitu neravnopravnost u pravima i obvezama parničnih strana niti u čemu se ta neravnopravnost očituje te smatra taj navod neosnovanim. Dalje je naveo kako se odredbe Općih uvjeta poslovanja ne izmjenjuju bez znanja i pristanka druge strane već upravo sa znanjem i pristankom te je i taj prigovor neosnovan. Tužitelj je naveo da je nejasno zašto bi odredba općih uvjeta poslovanja u kojoj je navedena obveza tuženika da u svoju smještajnu jedinicu primi goste koji su rezervirali posredstvom tužitelja uzrokovala neravnopravnost u pravima i obvezama parničnih strana i zašto bi bila ništetna te ga drži neosnovanim. Također je naveo da se tuženik odrekao prava opozvati nalog za posredovanje zaključenjem ugovora sa tužiteljem jer je općim uvjetima poslovanja o načinu/otkazu ugovora jasno ograničeno pravo da slobodno i kad hoće raskida/otkazuje ugovore. Takvo ograničenje je potrebno obzirom na prirodu djelatnosti smještaja gostiju te stoga tuženik nije mogao slobodno otkazati predmetne ugovore kad god je to htio budući da se toga prava odrekao pristavši zaključiti ugovor s ovakvim načinom otakza/raskida i time je taj prigovor tuženika neosnovan. Tužitelj dalje navodi da klauzula o ugovornoj kazni „ukoliko prekrši odredbe općih uvjeta poslovanja“ podrazumijeva da se misli na slučaj kada tuženik ne ispuni koju od svojih ugovornih obveza s obzirom da tuženik može prekršiti samo one ugovorne odredbe kojima je određena neka obveza. Tužitelj navodi da ne potražuje ugovornu kaznu iz razloga što je tuženik nepravovremeno otkazao ugovor već što u 2021. nije ispunio svoju obvezu smještanja gostiju koji su posredstvom tužitelja rezervirali smještaj kod tuženika. Budući da je tuženik odbio smjestiti goste, tužitelj potražuje naknadu ugovorne kazne zbog neispunjenja ugovorne obveze. Također je naveo kako je društvo NOVASOL A/S koje je potpisnik ugovora o posredovanju u uslugama smještaja i AWAZE A/S koje je naznačeno kao tužitelj istovjetna pravna osoba koja je promijenila tvrtku.

9. Dana 18. travnja 2024. održano je pripremno ročište na kojem su punomoćnici stranaka ostali kod svojih navoda i dokaznih prijedloga te je donesen plan upravljanja postupkom.

10. U svom podnesku od 23. travnja 2024. tužitelj se očitovao na raspravno rješenje kojim ga je sud pozvao na dostavu računa sa dokazima o slanju po kojima je izdao izvatke iz poslovnih knjiga u roku od 8 dana. U svom podnesku je naveo kako se utužena potraživanja ne odnose na isporuku dobara i usluga ili na primitak predujma za isporuku dobara i usluga već se utužena potraživanja odnose na ugovornu kaznu. Slijedom navedenog navodi kako nije bio u obvezi izdavanja računa tuženiku za utužena potraživanja te ih nije ni izdao. Prema tome, računi za utužena potraživanja ne postoje te tuženik ne može postupiti po raspravnom rješenju. U istom podnesku tužitelj se očitovao na navode tuženika sa ročišta od 18. travnja 2024. te je naveo kako su u trenutku nepravovremenog raskida ugovora na snazi bili Opći uvjeti poslovanja iz 2020. Dalje je naveo kako smatra navod tuženika neosnovanim da ugovorna kazna u Općim uvjetima poslovanja nije ugovorena za slučaj otkaza ugovora već za slučaj neizvršavanja ugovorne obveze. Također je naveo da je tuženik u 2021. godini još bio ugovorno vezan i dužan ispunjavati svoju ugovornu obvezu primanja gostiju u svoje smještajne jedinice. Budući da to nije učinio tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu i dužan je tužitelju isplatiti iznos od 22.500,00 eura ugovorne kazne za devet ugovora.

11. Dana 6. prosinca 2024. ovaj sud donio je presudu u ovom predmetu poslovni broj Povrv-39/2023-15, kojom presudom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić iz Virovitice, poslovni broj Ovrv- 8/2023, UPP-OS-Ovrv-2/2023 od 1. veljače 2023. te naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.

11.1. Na naprijed navedenu presudu tužitelj je uložio žalbu.

11.2. Rješenjem Visokog trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Pž- 64/2025-2 od 12. veljače 2025. ukinuta je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-39/2023-15 od 6. prosinca 2025. u točkama I i II izreke te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz uputu:

- Pritom će otkloniti proturječnosti između prethodno spomenutih zaključaka iz točaka 34. i 35. obrazloženja pobijane presude (točke 7. do 7.3. obrazloženja ovog rješenja) te će dati jasne razloge o tome je li tuženik i u tijeku 2021. godine bio u obvezi staviti na raspolaganje smještajne jedinice tužitelju.

- Prilikom donošenja odluke otklonit će i nerazumljivost u pogledu mogućnosti primjene i tumačenja odredbe OUP/19 nazvane „Kršenje ugovora“, na koje mu je ukazano točkama 8. do 8.4. obrazloženja ovog rješenja.

- Također će imati u vidu da se opći uvjeti poslovanja moraju objaviti na uobičajeni način te obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati (čl. 295. st. 4. i 5. ZOO-a), a što se odnosi i na izmjene općih uvjeta poslovanja. Stoga će u nastavku postupka raspraviti navode iz prigovora tuženika (kojeg ponavlja i u točki 5. odgovora na žalbu) te utvrditi jesu li izmjene OUP/19 (na kojima tužitelj temelji zahtjev za isplatom ugovorne kazne) bile poznate ili morale biti poznati tuženiku pa da bi ga zbog toga obvezivale u smislu čl. 295. st. 4. i 5. ZOO-a. Pritom će cijeniti i može li se iz sadržaja print screena korisničkog pretinca (listovi 253 i 254 spisa) s dovoljnim stupnjem izvjesnosti utvrditi da je tužitelj tuženika obavijestio o izmjeni OUP/19.

12. U ponovljenom postupku tužitelj se podneskom od 24. ožujka 2025. očitovao na dosadašnji tijek postupka te je naveo da iz odredbe pripadajućih Općih uvjeta poslovanja pod naslovom "RAZDOBLJE TRAJANJA UGOVORA", a koja glasi: "Ugovor možete otkazati isključivo s učinkom do kraja tekuće godine ugovora. Obavijest o otkazu mora biti dostavljen u pisanom obliku, preporučenim pismom koje bi NOVASOL trebao zaprimiti najkasnije 1. lipnja kako bi isti stupio na snagu od sljedeće godine ugovora." slijedi da otkaz ugovora izjavljen do 1. lipnja tekuće godine stupa na snagu istekom te tekuće godine u kojoj je otkaz izjavljen. Ako je pak otkaz ugovora izjavljen nakon 1. lipnja tekuće godine, isti stupa na snagu tek istekom slijedeće godine. Iz navedenog proizlazi da je tuženik, ako je htio otkazati ugovor za 2021. godinu trebao otkaz ugovora izjaviti do 1. lipnja 2020. Međutim, tuženik je otkaz ugovora izjavio 17. studenoga 2020., dakle nakon 1. lipnja 2020., slijedom čega taj otkaz ugovora sukladno citiranoj odredbi Općih uvjeta poslovanja stupa na snagu istekom 2021. Prema tome, nedvojbeno je da je tuženik bio vezan spomenutim ugovorima još cijelu 2021. i da je bio dužan ispunjavati svoje ugovorne obveze. Jedna od ugovornih obveza koju je tuženik bio dužan ispuniti u 2021. navedena je u odredbi pripadajućih Općih uvjeta poslovanja pod naslovom "Pravo raspolaganja smještajnom jedinicom", a koja glasi: "Pravo raspolaganja smještajnom jedinicom u potpunosti je dodijeljeno NOVASOLU (ranija tvrtka tužitelja) tijekom ugovorenog razdoblja." Dakle, jedna od ugovornih obveza tužitelja u 2021. je bila da stavi svoje smještajne jedinice na raspolaganje tužitelju. Ta obveza tuženika po prirodi stvari prethodi tužiteljevoj obvezi da popunjava smještajnu jedinicu tuženika gostima. Ako tužitelj ne može raspolagati smještajnim jedinicama onda ih ne može ni popuniti. Pojednostavljeno rečeno, bez raspolaganja nema punjenja. Međutim, unatoč toj svojoj ugovornoj obvezi, tuženik nije stavio na raspolaganje svoje smještajne jedinice tužitelju u 2021. Navedeno jasno proizlazi iz e-mail poruke tuženika od 17. studenog 2020. u kojoj isti jasno i nedvojbeno navodi da njegove smještajne jedinice neće biti na raspolaganju tužitelju u 2021. Prema tome, tužitelj nije ni mogao popuniti smještajne jedinice tuženika odnosno iste ponuditi gostima za smještaj i rezerviranje. Budući da tužitelj nije mogao gostima ponuditi smještajne jedinice tuženika za smještaj i rezerviranje, nikakve rezervacije tuženikovih smještajnih jedinica za 2021. nisu ni mogle nastati. Slijedom navedenoga, tužitelj nije ni mogao dokazivati postojanje bilo kakvih rezervacija smještajnih jedinica tužitelja u 2021.

Nadalje u podnesku je naveo da se ugovorna kazna plaća ukoliko dužnik ne ispuni ili neuredno ispuni svoju ugovornu obvezu. Ako ugovorne strane ugovore ugovornu kaznu jasno je da je one ugovaraju kao kaznu koju će jedna od njih morati podmiriti drugoj ukoliko ne ispuni ili neuredno ispuni svoju ugovornu obvezu. Navedeno je samo po sebi razumljivo. Prema tome, a budući da je citiranom odredbom ugovoreno da je iznajmljivač dužan naknaditi tužitelju ugovornu kaznu u iznosu od 2.500,00 eura ukoliko "prekrši odredbe ugovora" to jedino može značiti da je iznajmljivač dužan platiti tužitelju ugovornu kaznu ukoliko ne ispuni ili neuredno ispuni koju od svojih ugovornih obveza. Dakle, sintagma "prekršiti odredbe ugovora" zapravo znači ukoliko ne ispuni ili neuredno ispuni koju od svojih ugovornih obveza. Budući da je tuženik propustio ispuniti svoju ugovornu obvezu da stavi svoje smještajne jedinice na raspolaganje tužitelju i primi goste u iste, dužan je tužitelju naknaditi ugovornu kaznu u iznosu od 2.500,00 eura po ugovoru.

Zaključno je u podnesku naveo da je nedvojbeno da je tuženik bio obaviješten o Općim uvjetima poslovanja iz 2019. S obzirom da tuženik nije otkazao ugovor za 2020., isti s njima bio suglasan te su oni bili primjenjivi za 2020. Tužitelj je istaknuo da ostaje kod svog dokaznog prijedloga saslušanja zaposlenice tužitelja OH, zamolbenim putem na adresi poslodavca, a sve na okolnost načina i postupka izmjene Općih uvjeta poslovanja i dostavljanja istih iznajmljivačima.

13. U svom podnesku od 25. lipnja 2025. tuženik se očitovao na dosadašnji tijek postupka te je naveo da, po njegovom mišljenju, obrazloženje navedeno u točkama 34. i 35. presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-39/2023- 15 od 6. prosinca 2024. nije proturječno s obzirom da je, ukoliko se i uzme da je tuženik otkazao ugovor nepravovremeno i sa stupanjem na snagu za iduću sezonu, ugovor time ostao na snazi za iduću godinu i da je tužitelj mogao primati rezervacije koje očigledno nije primao niti je isto dokazao. Uostalom, tuženik nigdje nije naveo da je odbio primati goste već da je to tužiteljev subjektivni zaključak kojeg nije ničim dokazao. Nadalje je naveo da je jedna od temeljnih karakteristika ugovorne kazne njezina akcesornost, što znači da ugovorna kazna dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi, što znači da se isplata ugovorne kazne može tražiti samo ako ugovor koji je "osiguran" ugovornom kaznom zaista i postoji. Međutim, ukoliko je takav ugovor raskinut, nema mogućnosti ostvarivanja prava na ugovornu kaznu, pošto je raskidom takvog ugovora prestala svrha u koju je ugovorna kazna bila ugovorena, odnosno kao sredstvo osiguranja ispunjenja obveze iz ugovora, što pak podredno znači da ukoliko prestane glavna obveza, prestati će i odredba o ugovornoj kazni, što je u skladu s odredbom čl. 160. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Ukoliko se uzme da je došlo do sporazumnog raskida ugovora s obzirom da je tužitelj prešutno pristao na isto, u tom slučaju se otkaz ili raskid ugovora ne može podvesti pod situaciju neispunjenja ugovorne obveze, kako to pokušava predstaviti tužitelj. Da je tome tako, potvrđuje i praksa Visokog trgovačkog suda, konkretno odluka poslovni broj Pž-8687/2012 od 10. veljače 2015. u kojoj se navodi: "Ugovornu kaznu nije moguće ugovoriti kod raskida i otkaza ugovora, nego samo za slučaj neispunjenja ugovorne obveze ili zakašnjenja s njezinim ispunjenjem odnosno zbog neurednog ispunjenja." te "Raskid ugovora se ne može podvesti ni pod neispunjenje ugovorne obveze, zakašnjenje s ispunjenjem ugovorne obveze ili neuredno ispunjenje." Dakle, kad je ugovor raskinut, oslobođenje od ugovorom predviđenih obveza postoji uvijek jer time otpada pravni temelj tih obveza. Obzirom da se ugovorna kazna ugovara u zakonom određenim slučajevima, a to su neispunjenje ugovorne obveze, zakašnjenje s njezinim ispunjenjem ili neuredno ispunjenje, a predmetni ugovor je prestao raskidom, time je prestalo i pravo tužitelja na naplatu ugovorne kazne, odnosno tuženikova obveza plaćanja ugovorne kazne tužitelja jer time ugovorna kazna gubi smisao i ne može se naplatiti samostalno, što potvrđuje i praksa prvenstveno Vrhovnog suda Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2024/84 od 5. veljače 1985. u kojoj se navodi: "Kad je ugovorna kazna ugovorena za slučaj da dužnik zakasni s ispunjenjem obveze, a ugovor se raskine, vjerovnik nema pravo na ugovornu kaznu." Stoga je logičkom dedukcijom moguće zaključiti da se iz gornje premise može izvesti tvrdnja da, generalno gledajući, raskid ugovora ne daje pravo na naplatu ugovorne kazne, a što je i dodatno potvrdio Županijski sud u Zagrebu odlukom poslovni broj Gž-2507/2021-2 od 14. rujna 2021.

14. Na ročištu održanom 3. srpnja 2025. pročitana je odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-64/2025-2 od 12. veljače 2025. te je određeno da će se saslušati svjedokinja OH zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Puli.

14.1. Dana 11. prosinca 2025. Općinski sud u Puli dostavio je svoj Zapisnik poslovni broj Pom-137/2025-7 s ročišta održanog 2. prosinca 2025., na kojem je ročištu saslušana svjedokinja OH zamolbenim putem.

15. Radi utvrđenja relevantnih činjenica, sud je izvršio uvid u spis i pročitani su: ovjereni prijevod izvatka iz sudskog registra za Novasol A/S od 24. veljače 2022. (list spisa 129-148), izvadci iz poslovnih knjiga tužitelja (list spisa 149-161), ovjereni dokazi o potvrdama o bankovnom računu za tužitelja (list spisa 162-193), Ugovori između Novasol A/S i vlasnika kuće/apartmana za odmor (list spisa 194-211 i 255- 272), Opći uvjeti poslovanja tužitelja (list spisa 212-213 i 273-274), e-mail korespondencija (list spisa 252), print screen iz korisničkog pretinca tuženika (list spisa 253-254), ovjereni prijevod izvatka iz sudskog registra za Awaze A/S od 29. ožujka 2023. (list spisa 293-330), Opći uvjeti poslovanja tužitelja iz 2017. (list spisa 342) i Zapisnik Općinskog suda u Puli poslovni broj Pom-137/2025-7 od 2. prosinca 2025. s ročišta na kojem je zamolbenim putem saslušana svjedokinja OH (list spisa 441-443).

16. Sud nije pribavio originale sklopljenih ugovora između stranaka s obzirom da je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga na raspravi. Nije izveden niti dokaz pribavom originalnih izvadaka iz poslovnih knjiga kao nepotreban obzirom da su u spisu skenirani izvadci koji su potpisani i ovjereni na istovjetan način, a o prigovorima tuženika se može odlučiti na temelju skeniranih izvadaka. Temeljem čl. 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud nije uzeo u obzir e-mail korespodenciju predanu na ročištu 4. veljače 2026. jer tužitelj nije dokazao da je nije mogao bez svoje krivnje ranije iznijeti odnosno predložiti, a sve sukladno čl. 299. st. 2. ZPP-a.

17. Nesporno je da su stranke bile u poslovnom odnosu zaključno sa sezonom 2020. godine te da je tuženik izjavio otkaz dana 17. studenoga 2020.

18. Sporne su osnova i visina tražbine.

19. Za razrješenje ovog spora bilo je potrebno utvrditi činjenicu da li je tuženik po otkazu ugovora smjestio goste, te razriješiti pravna pitanja da li su Opći uvjeti ugovora iz 2019. godine primjenjivi na ugovorni odnos stranaka, da li se tuženik odrekao prava na otkaz ugovora kad god hoće te da li su ništetne odredbe Općih uvjeta poslovanja o smještaju gostiju nakon otkaza ugovora te odredbe o plaćanju ugovorne kazne za nesmještanje gostiju nakon otkaza.

20. Iz ovjerenih prijevoda izvatka iz sudskog registra za Novasol A/S od 24. veljače 2022. (list spisa 129-148) proizlazi da je tužitelj pravna osoba registrirana u [adresa].

21. Iz izvadaka iz poslovnih knjiga tužitelja (list spisa 149-161), proizlazi da je tužitelj obračunao naknadu tuženiku sa rokom dospijeća 14. lipnja 2022. za nepravovremeni otkaz CIR318, CIR319, CIR320, CIR323, CIR316, CIR317, CIR321, CIR322, za svaki u iznosu od 2.500,00 eura, te za nepravovremeni otkaz CIR315 iznos od 1.616,00 eura.

22. Iz ovjerenih dokaza o potvrdama o bankovnom računu za tužitelja (list spisa 162-193), proizlazi da tužitelj ima aktivan i dostupan bankovni račun u banci Danske Bank, Danska.

23. Iz Ugovora između Novasol A/S i vlasnika kuće/apartmana za odmor (list spisa 194-211 i 255-272), proizlazi da su stranke sklopile za svaku kuću za odmor poseban ugovor u kojemu se kuće za odmor šifriraju sa oznakama CIR. Sklopljeni su ugovori za kuće za odmor oznaka CIR315, CIR316, CIR317, CIR318, CIR319, CIR320, CIR321, CIR322 i CIR323. U Ugovorima je navedeno kako se ugovor najranije može prekinuti 14. siječnja 2020.

24. Iz Općih uvjeti poslovanja tužitelja iz svibnja 2019. (list spisa 212-213 i 273-274, dalje: OUP19) proizlazi da ugovor stupa na snagu od datuma potpisivanja i ostaje na snazi neodređeno vrijeme sve dok se ne otkaže u skladu sa odredbama navedenima u nastavku. Ugovor se može otkazati sa učinkom isključivo od kraja tekuće godine ugovora. Obavijest o otkazu mora biti dostavljena u pisanom obliku, preporučenim pismom, koje bi Novasol trebao zaprimiti najkasnije 1. lipnja kako bi isti stupio na snagu sljedeće godine ugovora.

24.1. U slučaju otkaza ugovora tuženik je dužan, unatoč otkazu, poštivati izvršene rezervacije za sljedeću godinu, osim ako se Novasol ne odluči po vlastitom nahođenju na premještaj takvih rezervacija. Po obavijesti o otkazu ugovora svi iznosi koje tuženik duguje Novasolu odmah dospijevaju i plativi su na zahtjev.

24.2. U slučaju da prekrši odredbe ovog ugovora, tuženik je obvezan platiti Novasolu ugovornu kaznu u iznosu od 2.500,00 eura.

24.3. Ako je bilo koja odredba ili dio odredbe ovog sporazuma nevaljana, nezakonita ili neprovediva ili ako postane takvom, ista odredba odnosno iste odredbe se smatraju brisanima, no to ne utječe na valjanost i provedivost ostatka ugovora.

25. Iz e-mail korespodencije (list spisa 252) proizlazi da je tuženik obavijestio tužitelja kako zatvara kuće CIR315 - CIR323 za narednu sezonu 2021.

26. Iz print screena iz korisničkog pretinca tuženika (list spisa 253-254) proizlazi da je tužitelj obavijestio o otvaranju prodaje za narednu sezonu te priložio nove Opće uvjete i rokove za sezonu 2020.

27. Iz ovjerenih prijevod izvatka iz sudskog registra za Awaze A/S od 29. ožujka 2023. (list spisa 293-330) proizlazi da tužiteljeva tvrtka sada glasi Awaze A/S.

28. Iz Općih uvjeta poslovanja tužitelja iz 2017. (list spisa 342) proizlazi da u slučaju pravovremene najave raskida suradnje za narednu godinu sva prava i obveze koje proizlaze iz ovog ugovora prestaju biti važeće završetkom tekuće godine. U slučaju nepravovremenog raskida suradnje vlasnik je dužan podmiriti naknadu za operativne i marketinške troškove u visini od 750,00 eura. Proizlazi da ne postoji odredba o ugovornoj kazni u iznosu od 2.500,00 eura ukoliko se prekrše odredbe Ugovora.

29. U svom iskazu danom zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Puli na ročištu od 2. prosinca 2025. (list spisa 442-443), dostavljenog ovome sudu dana 11. prosinca 2025., svjedokinja OH navela je da je tuženik bivši klijent tužitelja koji je s njima imao sklopljeno devet ugovora i tužitelj prema njemu ima potraživanje u iznosu od 22.500,00 eura na ime ugovorne kazne zbog toga što se ugovorna kazna po smještajnoj jedinici naplaćuje u iznosu od 2.500,00 eura. Navela je da joj je poznato da je tuženik 19. lipnja 2019. zaprimio informacije o otvaranju nove sezone s Općim uvjetima poslovanja, a koji su inače kao i sve ostale informacije potrebne iznajmljivaču dostupni na tužiteljevoj LOG IN stranici za iznajmljivače. Nakon što su joj predočeni print-screenovi priloženi uz podnesak tužitelja od 21. ožujka 2023. navela je da je to uobičajen način dostave Općih uvjeta poslovanja i da se svaka izmjena Općih uvjeta kao i bilo koja druga akcija ili ponuda dostavlja na taj način. Također je navela da se print-screen priložen uz podnesak tužitelja odnosi na print-screen tužiteljevog sustava LOG IN u kojem se vidi na koji e- mail iznajmljivača i u odnosu na koje smještajne jedinice su dostavljene izmjene općih uvjeta ili bilo koja druga akcija ili ponuda. Nakon što je punomoćnik tužitelja priložio svoju presliku istog print-screena u bijeloj boji svjedokinja je navela da iz nje može vidjeti da je kampanja datuma 19. lipnja 2019. pod nazivom "Otvaranje sezone 2020." poslana na adresu [adresa elektroničke pošte] te su vidljive šifre smještajnih jedinica i naziv BRANA d.o.o. Pojasnila je da kampanja datuma 19. lipnja 2019. pod nazivom "Otvaranje sezone 2020." uključuje dostavu novih Općih uvjeta poslovanja za 2020., a što se odnosi na e-mail koji je prethodno predočen kao prilog podnesku tužitelja od 21. ožujka 2023., u kojem e-mailu su isti priloženi.

29.1. Ovaj sud ocjenjuje iskaz svjedokinje istinitim i vjerodostojnim te u skladu s materijalnim dokazima u spisu pa ga prihvaća u cijelosti.

30. Na naprijed navedenom ročištu za zamolbeno saslušanje pred Općinskim sudom u Puli, tuženik je predložio saslušanje ĐH, s obzirom na činjenicu da je svjedokinja iskazala da je tuženik obaviješten putem e-maila ĐH. Tužitelj se usprotivio navedenom dokaznom prijedlogu s obzirom da iz dokumentacije jasno proizlazi da su u komunikaciji između parničnih stranaka korištena oba e-maila slijedom čega bi predloženo saslušanje samo vodilo k oduživanju postupka.

30.1. Na ročištu održanom 4. veljače 2026. tuženik je naveo kako odustaje od dokaznog prijedloga saslušanjem ĐH.

31. Sukladno čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

32. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

33. Iz gore izvedenih dokaza proizlazi kako su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem devet ugovora o najmu kuća za odmor kojim ugovorima se tužitelj obvezao popunjavati smještajne kapacitete tuženika za račun i odgovornost tuženika. Ugovor je tuženik raskinuo. Nisu priloženi dokazi niti su predloženi dokazni prijedlozi koji bi se odnosili na postojanje rezervacija gostiju koje je pronašao tužitelj za smještajne jedinice tuženika, a koje goste bi tuženik odbio smjestiti ili za koje goste je tužitelj premjestio rezervacije uslijed raskida izjavljenog od strane tuženika.

34. Tuženik je prigovorio da izvadci iz poslovnih knjiga nisu podobne isprave za ovrhu temeljem čl. 31. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, dalje OZ). Ovaj prigovor je neosnovan. Temeljem čl. 31. st. 1. OZ-a izvadci iz poslovnih knjiga su vjerodostojne isprave, a temeljem čl. 31. st. 2. OZ-a vjerovnik mora biti naznačen. Uvidom u dostavljene izvatke iz poslovnih knjiga proizlazi da je vjerovnik naznačen te je prigovor tuženika, da isprave nisu podobne za ovrhu, neosnovan.

35. Za razrješenje ovog spora relevantan je Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO).

36. Čl. 4. st. 3. ZOO-a navodi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

36.1. Čl. 320. st. 1. ZOO-a navodi da u slučaju kad je ugovor sklopljen u unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

36.2. Čl. 350. st. 1. ZOO-a navodi da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.

36.3. Čl. 296. st. 1. ZOO-a navodi da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, dok st. 2. istog članka navodi da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

36.4. Čl. 909. st. 1. ZOO-a navodi da se ugovorom o raspolaganju ugostiteljskim smještajem ugostitelj obvezuje u određenom razdoblju staviti na raspolaganje turističkoj agenciji određen broj ležaja, odnosno smještajnih jedinica u određenom objektu, pružiti ugostiteljske usluge osobama koje uputi agencija i platiti joj određenu proviziju, a ova se obvezuje popunjavati ih, odnosno obavijestiti u ugovorenim rokovima da to ne može učiniti te platiti cijenu usluga, ako se koristila ugovorenim smještajem.

36.5. Čl. 910. ZOO-a navodi da ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem mora biti sklopljen u pisanom obliku.

36.6. Čl. 838. ZOO-a navodi da nalogodavac može opozvati nalog za posredovanje kad god hoće, ako se toga nije odrekao i ako to nije protivno savjesnosti.

37. Prvenstveno ovaj sud drži potrebnim definirati pravnu prirodu ugovornog odnosa stranaka. U spis dostavljeni ugovori su nazvani Ugovorima o posredovanju u smještaju, ali po mišljenju ovog suda, riječ je o ugovoru o raspolaganju ugostiteljskim smještajem (alotman) kako ga uređuje čl. 909. ZOO-a. Tužitelj je registriran kao turistička agencija te je u tom svojstvu sklopio ugovor sa tuženikom, koji je u ovom ugovornom odnosu, ugostitelj. Tužitelj je naveo kako smatra da se tuženik odrekao prava na otkaz ugovora kad god hoće time što je pristupio OUP19. Uvidom u svih devet ugovora nesporno sklopljenih između parničnih stranaka proizlazi kako je na dnu ugovora navedeno da se ugovor ne može prekinuti prije 14. siječnja 2020. Tu odredbu ovaj sud smatra odreknućem od prava da opozove nalog kad god hoće, ali iz OUP19, odredbe Ugovora da se ne može prekinuti prije 14. siječnja 2020. ne proizlazi da tuženik nikako ne može otkazati ili raskinuti ugovor, niti proizlazi iz OUP19 da zbog otkaza/raskida različitog od 14. siječnja 2020. duguje iznos ugovorne kazne. Također, valja skrenuti pozornost kako je nesporno da je tuženik raskid izjavio 17. studenoga 2020. što je nesumnjivo datum nakon 14. siječnja 2020. Zaključno, navod tužitelja da se tuženik odrekao prava na opoziv naloga kad god hoće ovaj sud drži neosnovanim.

38. Tijekom postupka tuženik je iznio prigovor neprimjenjivosti Općih uvjeta poslovanja tužitelja iz svibnja 2019. godine (dalje: OUP19) na njihov ugovorni odnos jer su ugovori sklopljeni prije stupanja na snagu OUP19, tj. sklopljeni su tijekom važenja OUP17. Ovaj prigovor ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

39. Sukladno čl. 295. st. 4. ZOO-a OUP se moraju objaviti na uobičajen način. Iz priloženih dokaza, poglavito iz print screen-a korisničkog pretinca tuženika, ali i iz iskaza saslušane svjedokinje OH, ovaj sud drži da su stranke uobičajeno komunicirale putem tog korisničkog pretinca te je putem tog korisničkog pretinca tužitelj najavio izmjenu svojih OUP-a i na taj način obavijestio o novim OUP19 te ovaj sud drži kako su OUP19 objavljeni na uobičajen način i da su primjenjivi na ugovorni odnos između stranaka.

40. Tuženik je također istaknuo kako smatra da je ništetna ugovorna odredba OUP19 kojom je određeno da je nakon otkaza ugovora obvezan sljedeće godine smjestiti goste koji su rezervirali posredstvom tužitelja. Ovaj sud ne drži kako je ova ugovorna odredba ništetna. Ocjenjujući ovu ugovornu odredbu sukladno čl. 296. st. 2. ZOO-a ovaj sud ima u vidu da pravna narav ugovora, čiji predmet je smještaj gostiju u smještajnu jedinicu koji smještaj se vrši na temelju rezervacija, traži veću dozu sigurnosti i duži vremenski međuperiod kako bi ugovor o smještaju potpuno izgubio svoje učinke bez nastanka štete ugovornim stranama. Naime, rezervacije smještaja se po prirodi stvari vrše unaprijed, ovisno o pružatelju usluge i dostupnim kapacitetima do čak par godina unaprijed te je opravdano kod ove vrste usluge koja je objekt činidbe ugovora smještaja gostiju da se međuperiod od izjave otkaza pa do potpunog prestanka učinaka ugovora produlji i na sljedeću godinu. Zaključno, ovaj sud ne drži da je navedena ugovorna odredba ništava jer prouzročuje neravnopravnost ugovornih stranaka na štetu tuženika, kako to uređuje čl. 296. st. 1. ZOO-a.

41. U vjerodostojnim ispravama tužitelj je naveo kao osnov svog potraživanja nepravovremen otkaz devet ugovora. Tužitelj je kasnije u postupku, u svom podnesku naveo kako tuženik nije smjestio goste koje je bio dužan smjestiti nakon otkaza ugovora te da je time prekršio ugovor i da je zato obračunao ugovornu kaznu u iznosu od 2.500,00 eura za svaki od devet ugovora, dakle ukupno 22.500,00 eura. Dakle, tužitelj je iznio različite činjenične tvrdnje o temelju svog potraživanja tijekom postupka.

41.1. Tuženik je naveo kako u godini nakon otkaza (2021.) nije bilo gostiju. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da se evidencija rezervacija po prirodi stvari vodi u pisanom obliku, na tužitelju je bio teret dokaza da je zaista bilo gostiju koji su rezervirali njegovim posredovanjem smještajne jedinice tuženika, a koje goste je tuženik unatoč rezervacijama, odbio smjestiti u svoje smještajne kapacitete. Naime, životno prvo nastupaju rezervacije pa tek onda gosti dolaze u rezervirani smještaj. Kako tužitelj nije niti priložio dokaz kao temelj svoje činjenične tvrdnje niti je predložio dokaz, nije uspješno dokazao kako tuženik nije smjestio goste koji su rezervirali posredstvom tužitelja. S obzirom na to da nije bilo gostiju u 2021. godini koje je tuženik odbio smjestiti (što bi bila njegova obveza prema tužitelju), nije prekršio ugovor.

41.2. Ovaj sud drži kako je tužitelj tuženiku obračunao ugovornu kaznu onako kako je naveo u vjerodostojnim ispravama (nepravovremeni otkaz) dok naknadne tvrdnje kako je ugovornu kaznu obračunao jer tuženik nije smjestio goste i da je time prekršio ugovor nije uspješno dokazao. Iz vjerodostojnih isprava proizlazi da je osnov tužiteljevog potraživanja nepravovremen otkaz devet ugovora, dakle tužitelj nije dokazao svoju naknadnu tvrdnju da je ugovornu kaznu obračunao jer tuženik nije smjestio goste, odnosno jer nije poštivao rezervacije.

42. Nadalje, tuženik je istaknuo kako smatra da je ugovorna odredba OUP19, iz odlomka nazvanog „Kršenje ugovora“ kojom je ugovoreno da je u slučaju kršenja ugovora ugostitelj/vlasnik smještajne jedinice obvezan turističkoj agenciji/Novasolu platiti ugovornu kaznu u iznosu od 2.500,00 eura ništetna.

43. OUP19 plaćanje iznosa od 2.500,00 eura naziva „ugovornom kaznom“, ali definicija ugovorne kazne iz čl. 350. st. 1. ZOO-a je novčani iznos ili materijalna korist koju je dužnik dužan isplatiti vjerovniku ukoliko ne ispuni svoju obvezu ili zakasni sa ispunjenjem ili neuredno ispuni svoju obvezu.

44. Tužitelj je naveo kako je tuženik nepravovremeno otkazao ugovor i da time nije ispunio svoju ugovornu obvezu otkaza na vrijeme i da zato potražuje ugovornu kaznu.

44.1. Naprijed navedena teza tužitelja je u suprotnosti sa izvadcima iz poslovnih knjiga tužitelja gdje je navedeno kako je riječ o naknadi za nepravovremeni otkaz.

45. Ovaj sud drži da nije dopušteno ugovarati ugovornu kaznu za nepravovremeni otkaz. Naime, temeljem čl. 350. st. 1. ZOO-a ugovornu kaznu je dopušteno ugovoriti ukoliko vjerovnik ne ispuni svoju obvezu, zakasni sa ispunjenjem ili neuredno ispuni ugovor, dok se nepravovremeni otkaz ne može podvesti ni pod koji od naprijed navedenih zakonom dopuštenih razloga ugovaranja ugovorne kazne. Isti stav zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž-8687/2012-3 od 10. veljače 2015.

46. Također, ovaj sud prihvaća stav zauzet u naprijed navedenoj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i drži kako pravovremeni otkaz ugovora nije ugovorna obveza te ne može sa sobom povlačiti plaćanje ugovorne kazne.

47. Sukladno OUP19 obveze tužitelja su uspješno popunjavanje smještajne jedinice, unaprijed plaćanje iznosa usluge smještaja, osiguranje od oštećenja i nesreća, dok su obveze tuženika poštivanje propisa u odnosu na smještajnu jedinicu, raspolaganje smještaja, prijava gostiju te ograničenja u slučaju prodaje smještajne jedinice.

48. U konkretnom slučaju ugovorna kazna ne opstaje jer ugovora između parničnih stranaka više nema. Naime tuženik je nesporno otkazao ugovor, a ugovorna kazna je akcesorno pojačanje ugovora. S obzirom na akcesornu prirodu ugovorne kazne ona bez glavnog ugovora nema učinka, a glavni ugovor je tuženik otkazao.

49. Nadalje, uvidom u OUP19 vidljivo je da kršenje ugovora nije definirano, a u daljnjem tekstu odlomka „Kršenje ugovora“ vidljivo je da je za otkaz ugovora određena obveza poštivanja rezervacija osim ako se Novasol ne odluči premjestiti takve rezervacije, a iznosi koji se zbog otkaza duguju turističkoj agenciji odmah dospijevaju i plativi su na zahtjev. Nadalje, određeno je da je zbog kršenja ugovora naplativa i naknada u iznosu od 250,00 eura po rezervaciji za obradu premještaja/otkazivanja rezervacija.

49.1. Zaključno, ovaj sud je stava da je tuženik nakon izjavljenog nepravovremenog otkaza bio obvezan poštivati primljene rezervacije do otkaza ugovora, ali nije bio obvezan stavljati na raspolaganje svoje kapacitete za daljnje razdoblje na način kako je bio to obvezan u vrijeme trajanja ugovora odnosno prije otkaza.

49.2. Dakle, za odbijanje gostiju tužitelja na način da ne stavi na raspolaganje smještajne jedinice, nakon nepravovremenog otkaza, tužitelj je eventualno mogao potraživati iznos od 250,00 eura po rezervaciji za obradu premještaja/otkazivanja rezervacija, a nije mogao potraživati ugovornu kaznu kako ju je obračunao i zatražio tužbenim zahtjevom u ovom predmetu.

50. S obzirom na sve naprijed navedeno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

51. Između stranaka je bila sporna i visina tražbine. Zbrajanjem iznosa iz izvadaka iz poslovnih knjiga proizlazi kako tužitelj zapravo potražuje ukupni iznos od 21.616,00 eura (za osam ugovora je obračunao kaznu u iznosu od 2.500,00 eura, a za jedan ugovor 1.616,00 eura) dok je tužbenim zahtjevom, koji temelji na točno tim ispravama, zatražio isplatu 22.500,00 eura. Kako je ovaj sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, tako nema osnove za odlučivanje o visini tužbenog zahtjeva.

52. Iz svih naprijed navedenih razloga sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i temeljem odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Dubravke Filipović- Kovačić iz Virovitice, Andrije Kačića Miošića 2, poslovni broj Ovrv-8/2023, UPP/OS- Ovrv-2/2023 od 1. veljače 2023. te je riješeno kao u točki I izreke ove presude.

53. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, budući nije uspio u sporu, tužitelj je dužan tuženiku kao troškove potrebne za vođenje postupka, naknaditi troškove parničnog postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje: OT), Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/2023, dalje: Tarifa).

54. Sukladno vrijednosti predmeta spora u ovom predmetu, koja iznosi 22.500,00 eura, temeljem Tbr. 7. OT za sastav svakog podneska i svako zastupanje na ročištu tuženiku pripada nagrada od 250 bodova, s time da temeljem Tbr. 54. OT, 1 bod iznosi 2,00 eura.

55. Prije zaključenja glavne rasprave, punomoćnik tuženika je pravovremeno dostavio troškovnik i zatražio trošak parničnog postupka i to za sastav prigovora na rješenje o ovrsi od 8. veljače 2024. u iznosu od 500,00 eura uvećano za PDV (Tbr.11.1. OTH), sastav podneska od 7. listopada 2023. u iznosu od 500,00 eura uvećano za PDV (Tbr. 8.1. OTH), sastav odgovora na žalbu od 23. prosinca 2024. u iznosu od 500,00 eura uvećano za PDV (Tbr.10.6. OTH), trošak zastupanja na ročištima od 18. travnja 2024., 3. listopada 2024., 3. srpnja 2025., 2. prosinca 2025. i 4. veljače 2025. svako u iznosu od 500,00 eura uvećano za PDV (Tbr. 9.1. OTH) te trošak sudskih pristojbi na prigovor na rješenje o ovrsi u iznosu od 272,08 eura i na odgovor na žalbu u iznosu od 135,73 eura, dakle ukupno 5.407,81 euro.

56. Naprijed navedeni zatraženi trošak opravdan je za vođenje ove parnice, ali nije pravilno obračunat.

57. Tuženiku su priznati troškovi sastava prigovora na rješenje o ovrsi od 8. veljače 2023. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.11. t.1. OT), sastava podneska od 7. listopada 2023. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. t.1. OT) te trošak zastupanja na ročištima od 18. travnja 2024., 3. listopada 2024., 2. prosinca 2025. i 4. veljače 2025. svako ročište u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. t.1. OT). Za zastupanje na ročištu od 3. srpnja 2025. tuženiku je priznat trošak u iznosu od 250,00 eura (Tbr.9. t.2. OT). Dakle, tuženiku je na ime sastava podnesaka i zastupanja na ročištima priznat trošak u ukupnom iznosu od 3.250,00 eura.

57.1. Nadalje, tuženiku je priznat trošak PDV-a od 25% na osnovicu od 3.250,00 eura što iznosi 812,50 eura (Tbr. 46. OT) kao i trošak sudske pristojbe na prigovor na rješenje o ovrsi u iznosu od 135,73 eura te trošak sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 135,73 eura.

57.2. Zaključno tuženiku se priznaje parnični trošak u ukupnom iznosu od 4.333,96 eura te je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

58. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu od 23. prosinca 2024. u iznosu od 500,00 eura budući da u žalbenom postupku nije uspio sa svojim odgovorom na žalbu te mu se odbija zahtjev za naknadu tog troška.

58.1. Tuženiku nije priznat ni trošak zastupanja na ročištu od 3. srpnja 2025. u zatraženom iznosu od 500,00 eura, već u iznosu od 250,00 eura sukladno Tbr.9. t.2. OT budući da se na navedenom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima te se odbija zahtjev tuženika za naknadu troška zastupanja na navedenom ročištu u iznosu od 250,00 eura.

58.2. Tuženiku također nije priznat trošak PDV-a u zatraženom iznosu od 1.000,00 eura, budući je sud izračunao kao osnovicu za obračun PDV-a iznos od 3.250,00 eura i sukladno tome priznao trošak PDV-a u iznosu od 812,50 eura pa se odbija zahtjev tuženika za naknadu troška PDV-a u iznosu od 187,50 eura

58.3. U odnosu na zatraženi trošak sudske pristojbe na prigovor na rješenje o ovrsi, tuženik je istu platio u iznosu od 135,73 eura prilikom podnošenja prigovora javnom bilježniku te mu je taj iznos i priznat, dok mu se ne priznaje zatraženi trošak sudske pristojbe preko navedenog iznosa te se odbija zahtjev tuženika za naknadu troška sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 136,35 eura.

58.4. Zaključno, tuženiku se ne priznaje parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.073,85 eura te je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

59. Radi svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Bjelovar, 8. travnja 2026.

Sutkinja

Sanjana Zorinc

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od primitka presude, na Visoki trgovački sud RH u Zagrebu, a putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije došla, presuda se objavljuje na e-oglasnoj ploči Trgovačkog suda u Bjelovaru. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu. Žalba se podnosi u tri primjerka.

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica Sabina Cuvaj.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte