REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8
52100 Pula
Poslovni broj: P-1521/2019-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli - Pola po sucu Mirjani Sinčić Kocijančić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijalista Gorana Lipljana, u pravnoj stvari tužitelja MZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Samir Neslanović, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., sa sjedištem u [adresa], na adresi [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenja glavne i javne rasprave 25. ožujka 2026., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika iz Pule, na ročištu za objavu presude 8. svibnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., OIB: 02535697732, da tužitelju MZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.619,93 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na pojedinačne iznose od:
- 3,81 eura od 31.8.2005.
- 3,24 eura od 30.9.2005.
- 3,17 eura od 31.10.2005.
- 3,51 eura od 30.11.2005.
- 1,99 eura od 31.12.2005.
- 1,32 eura od 31.1.2006.
- 30,76 eura od 31.8.2007.
- 30,23 eura od 2.10.2007.
- 30,16 eura od 2.11.2007.
- 30,58 eura od 30.11.2007.
- 30,38 eura od 2.1.2008.
- 30,87 eura od 31.1.2008.
- 54,59 eura od 29.2.2008.
- 55,52 eura od 31.3.2008.
- 53,96 eura od 30.4.2008.
- 53,61 eura od 31.5.2008.
- 54,10 eura od 30.6.2008.
- 52,92 eura od 1.8.2008.
- 53,13 eura od 31.8.2008.
- 53,71 eura od 30.9.2008.
- 66,84 eura od 31.10.2008.
- 55,30 eura od 30.11.2008.
- 68,98 eura od 2.1.2009.
- 70,11 eura od 31.1.2009.
- 71,11 eura od 28.2.2009.
- 67,87 eura od 31.3.2009.
- 68,36 eura od 30.4.2009.
- 64,15 eura od 31.5.2009.
- 60,55 eura od 30.6.2009.
- 56,81 eura od 11.8.2009.
- 60,18 eura od 31.8.2009.
- 59,93 eura od 30.9.2009.
- 57,96 eura od 31.10.2009.
- 61,28 eura od 1.12.2009.
- 63,95 eura od 13.1.2010.
- 68,51 eura od 1.2.2010.
- 67,37 eura od 1.3.2010.
- 72,64 eura od 1.4.2010.
- 71,54 eura od 3.5.2010.
- 74,17 eura od 31.5.2010.
- 90,92 eura od 30.6.2010.
- 87,32 eura od 2.8.2010.
- 96,96 eura od 31.8.2010.
- 93,41 eura od 1.10.2010.
- 87,23 eura od 2.11.2010.
- 91,21 eura od 1.12.2010.
- 102,44 eura od 4.1.2011.
- 96,64 eura od 3.2.2011.
- 99,48 eura od 3.3.2011.
- 92,44 eura od 4.4.2011.
- 95,80 eura od 6.6.2011.
- 105,52 eura od 26.7.2011.
- 105,26 eura od 26.7.2011.
- 155,51 eura od 11.8.2011.
- 116,17 eura od 8.9.2011.
- 98,79 eura od 4.10.2011.
- 97,87 eura od 3.11.2011.
- 95,88 eura od 14.12.2011.
- 102,20 eura od 16.1.2012.
- 102,64 eura od 17.2.2012.
- 102,79 eura od 12.3.2012.
- 99,95 eura od 4.4.2012.
- 101,36 eura od 29.6.2012.
- 101,15 eura od 23.7.2012.
- 100,71 eura od 14.8.2012.
- 99,86 eura od 18.9.2012.
- 94,25 eura od 12.10.2012.
- 99,14 eura od 19.11.2012.
- 101,47 eura od 11.12.2012.
- 100,37 eura od 23.1.2013.
- 94,37 eura od 13.2.2013.
- 95,96 eura od 2.3.2013.
- 99,51 eura od 31.3.2013.
- 100,61 eura od 22.5.2013.
- 96,88 eura od 31.5.2013.
- 91,70 eura od 19.7.2013.
- 91,52 eura od 1.9.2013.
- 94,60 eura od 3.9.2013.
- 95,60 eura od 3.9.2013.
- 97,79 eura od 11.11.2013.
- 99,08 eura od 9.12.2013.
- 100,32 eura od 9.12.2013.
- 101,15 eura od 25.2.2014.
- 64,70 eura od 31.3.2014.
- 64,76 eura od 31.3.2014.
- 62,82 eura od 2.5.2014.
- 62,09 eura od 9.6.2014.
- 62,93 eura od 8.7.2014.
- 64,64 eura od 18.8.2014.
- 65,87 eura od 1.9.2014.
- 66,76 eura od 12.11.2014.
- 68,11 eura od 12.11.2014.
- 68,11 eura od 12.11.2014.
- 68,37 eura od 2.12.2014.
- 68,65 eura od 20.2.2015.
- 68,82 eura od 16.3.2015.
- 68,81 eura od 4.5.2015.
- 68,80 eura od 19.5.2015.
- 68,80 eura od 19.5.2015.
- 68,80 eura od 14.7.2015.
- 68,78 eura od 21.9.2015.
- 68,78 eura od 12.10.2015.
- 68,77 eura od 10.11.2015. te
- na iznos od 68,76 eura od 8.1.2016.
do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 2.095,54 EUR, zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 8. svibnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
i
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 25. ožujka 2026.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka naveo da su dana 4. srpnja 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 9010616344 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.400,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (isplate), uz kamatnu stopu od 4,35% godišnje, sa otplatom u 360 jednakih mjesečnih rata (anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, a koji anuiteti su iznosili 320,59 CHF. Navodi da u vrijeme zaključenja ugovora, tužitelj i tuženik nisu pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate te da je od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta pa je tako od početnih 4,35% kamatna stopa iznosila kasnije i 6,10 % od veljače 2008., 6,00 % od srpnja 2009., 5,65% od studenog 2010., 5,75% od siječnja 2011., 5,50% od svibnja 2011., 5,25% od kolovoza 2011., 5,20% od siječnja 2012., 5,65% od rujna 2015., 5,47% od veljače 2016., 5,33% od kolovoza 2016. i 5,24% od siječnja 2018., a koje su sve kamatne stope više od kamatne stope koja je bila važeća na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu . Nadalje navodi da je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valutne klauzule za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je naveo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P - 1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015., da je rješenjem VSRH Rev-2868/2018 od 12.02.2019. utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem ZPK zaključili dodatak ugovora o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze iz CHF u EURO, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju-pravo na povrat novčanog iznosa. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj HNB za CHF koji je na dan isplate predmetnog ugovora iznosio 4,692723 kn, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati, slijedom navedenog tužitelj traži povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u podnesku od 25. ožujka 2026. Slijedom prethodno navedenog, tužitelj je predložio da sud donese odluku kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška a sve sukladno specifikaciji tužbenog zahtjeva na str. 169. do 172. spisa.
2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik je naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kao i sve istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane, zatim visine izračuna (visinu tužbenog zahtjeva), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Tuženik je istaknuo prigovor zastare na sve utužene tražbine. Tuženik je naveo da su tužitelj i tuženik sklopili dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, da su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tuženik je naveo da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, da je sklapanjem dodatka/aneksa ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost koju mu banka nije mogla uskratiti. Kada je tužitelj razmatrao mogućost konverzije najprije je prihvaćao "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz čl. 19c ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nadalje tuženik navodi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tuženik nadalje navodi da tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavan ja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu snovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. Tuženik je nadalje naveo da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na stranicama:
6-43 spisa, 68-74 spisa, 106-126 spisa- Nalaza i mišljenja, 161-162 spisa - dopune nalaza i mišljenja očitovanjem vještaka na upit suda, str. 169-172 spisa - specifikacije tužbenog zahtjeva od 25. ožujka 2026. i str. 173-175 spisa- iskaza tužitelja.
4. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tužen iku temeljem postojećih dokaza u spisu predmeta osnovan je u cijelosti.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na stranicama 6 do 10 spisa prileži Ugovor o namjenskom (stambenom) kreditu broj 9010616344 od 1. srpnja 2005. (dalje u tekstu: predmetni ugovor o kreditu), kojim ugovorom je tuženik kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 64.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika kao Kreditora na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora).
6. Nije sporna činjenica da na stranicama 11-18 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit prije izvršenja konverzije iz CHF u EUR; dakle po osnovnom ugovoru o kreditu te da na stranicama 22-26 spisa prileži pregled izvršenih uplata po predmetnom ugovoru o kreditu do 30. rujna 2015.
7. Nije sporna činjenica da na stranicama 28 do 30 spisa prileži prijedlog Dodatka ugovoru o kreditu, za kojeg među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je i sklopljen i to temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a čiji je sastavni dio novi otplatni plan – "EUR otplatni plan", koji prileži na stranicama 35-38 spisa.
7.1. Nije također sporna ni činjenica da spisu predmeta prileži i pregled uplata po kreditu na dan 10. listopada 2018.
8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 4.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,35 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 7. ugovoren način otplate kredita na način da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta te da je otplata kredita bila ugovorena na rok od 360 mjeseci. Prema članku 2. predmetnog ugovora namjena kredita je bila kupnja i adaptacija stambenog objekta.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu te Dodatak ugovoru o kreditu pisan i sastavljen od strane tužen ika, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka, što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora i njegovog dodatka, a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke.
10. Nije sporna činjenica da je prema iskazu tužitelja predmetni kredit korišten za rješavanje stambenog pitanja što je u suglasju i sa namjenom samog kredita.
11. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.
12. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari, cijeneći sadržaj odgovora na tužbu, jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da li odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporno je i pitanje da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog spora, jer po mišljenju tuženika nema budući je kredit konvertiran.
13. Vezano za istaknuti prigovor zastare, isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa do dana 13.6.2019., kad je podnesena tužba, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225 ZOO-a. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tuženik) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP-a, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga, budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018., a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 13.6.2019., to nije protekao petogodišnji zastarni rok niti po ovom činjeničnom osnovu, jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok). U tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž -858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem tužbe a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja.
14. U odnosu na nedostatak pravnog interesa i ti prigovori tužen ika su neosnovani. Naime tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio kondemnatornu tužbu, zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326 st. 1 ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO -a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Osim toga, u odluci Vrhovnog suda RH Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine zauzet je jasan pravni stav da činjenica sklapanja dodatka Ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog Ugovora, što je uostalom već i utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013.godine (isto i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. i Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.godine).
15. U odnosu na sam meritum spora, tužitelj je u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na stranicama 106-124 i očitovanju-dopuni na stranicama 161-162 spisa i to prema pojedinačnim iznosima, o čemu će kasnije biti riječi. Budući se tužen ik na ročištu od 25. ožujka 2026. usprotivio objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva (na str. 165.-172. spisa), to je istu valjalo dopustiti temeljem članka 190 ZPP-a i o tome odlučiti raspravnim rješenjem od 25. ožujka 2026. (str. 173. spisa).
16. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž - 7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015., u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
17. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
18. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
19. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Tako je tužitelj iskazao: "Dana 12. srpnja 2005. sklopio sam s tuženikom PBZ d.d. ugovor o kreditu i to stambenom za potrebe rješavanja stambenog pitanja pošto sam tada bio otac dvoje djece, te sam imao potrebu za time. Sjećam se točnog datuma zato jer je moj kćer na taj dan imala 10 godina. Novce od navedenog kredita kupio sam kuću u [adresa] u kojoj i danas živimo ja i moja obitelj. Istu nismo nikada iznajmljivali. Moj tadašnji osobni bankar KZ mi je sugerirala da sklopim upravo Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u kao za mene neisplatljivije. Iznos kredita bio je bio 64.400 CHF-a, od čega od čega je 28.000 EUR utrošeno za kupnju predmetne kuće u [adresa], s time da je navedeni novac banka isplatila direktno na račun prodavatelja, dok je ostatak kredita isplaćen meni na način da je 7.000 EUR uplaćeno na moj tekući račun dok je ostatak od 7.600 EUR isplaćeno Generali osiguranju u korist police životnog osiguranja koji je bio vinkuliran u korist tuženika, a što je bio jedan od uvjeta sklapanja predmetnog ugovor o kreditu. Cjelokupni dobiveni iznos kredita otplatio sam u cijelosti tuženiku 28.12.2024. i to na način da sam otkupio policu životnog osiguranja od čega sam dobio 10.400 EUR, a ostatak kredita je otplaćen iz sredstava gotovinskog kredita kojeg je supruga podigla kod Addiko banke d.d. u iznosu od 12.000 EUR. Također smo iz vlastitih novčanih sredstava izdvojili još nekih 1000 EUR za otplatu ostatka kredita. Uz rečeno supruga još uvijek isplaćuje navedeni gotovinski kredit. Što se tiče samog sklapanja ugorova o kreditu osobna bankarica mi je njegovu isplativost obrazložila navodom da je CHF najstabilnija valuta koja par godina nije mijenjala tečaj, dok je tečaj EUR u to vrijeme varirao. Također mi je objasnila da je i ponuđena kamatna stopa za CHF od 4,35%, iako se ugovora kao promjenjiva, opet povoljnija od kamate za kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tada mi je rečeno da stambeni kredit mogu dignuti jedino s valutnom klauzulom u EUR ili u CHF-u, od tada nije bio u ponudi kunski stambeni kredit. Kada me pitate da li su mi u banci ponudili mogućnost pregovora o bilo kakvom uvjetu kredita odnosno odredbi ugovora o kreditu, odgovaram negativno, s time da mogu reći da mi je isti predočen u banci, pretpostavljam da ga je sastavio netko u banci, na sastanku koji je uslijedio nakon što je izvršena procjena vrijednosti nekretnine (riječ je o hipotekarnom kreditu) i nakon što sam dostavio banci svoje tri zdanje platne liste, te bonitetno izvješće bon - 2 svog tadašnjeg poslodavca, te nakon što je ocijenila da udovoljavam kriterijima za dobivanje kredita. Ugovor nisam pročitao jer nisam za to imao vremena, budući da smo već imao dogovoren sastanak kod javnog bilježnika Nansi Kopić radi potpisa i ovjere ugovora. Sjećam se da nam je javni bilježnik tumačio odredbe ugovora o kreditu i to neke osnovne stvari kao npr. promjenjivu kamatnu stopu, a na što mi nismo mogli utjecati, odgovornost sudužnika u slučaju ne otplate kredita itd. Kada me sad pitate da li mi je jasna pojam promjenjive kamatne stope mogu reći da mi je jasno da je to kamatna stopa koja se mijenja, ali mi nisu poznati parametri po kojima bi se ista mijenjala, niti mi je itko iste pojašnjavao prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Kada me pitate da li mi je poznat pojam valutne klauzule odgovaram da je riječ o tome kada se iznos kredita veže uz neku stranu valutu. Sjećam se da sam prvu ratu kredita otplatio 2. rujna 2005., odnosno tog dana je banka "skinula" taj iznos s mog tekućeg računa, iako je ta prva rata dospijevala 31. kolovoza 2005. i to u iznosu od 1.480,00 HRK. Dalje je oplata išla uredno po otplatnom planu sve negdje do sredine 2007. kada je došlo do naglog jačanja tečaja CHF-a i skoka ugovorene kamatne stope na način da je mjesečna rata došla na mjesečni iznos od 3.050,00 HRK, s time da je to bio najviši iznos rate, a rata se prije toga postupno povećavala pa je tako jedno vrijem iznosila koliko se sjećam 2.500, pa 2.700,00 HRK. Kako sam ja tada radio u jednoj građevinskoj firmi, a građevinski sektor je tada bio u krizi, moja plaća je tata iznosila oko 3.000,00 HRK te od iste više nisam bio u mogućnosti pravodobno otplaćivati rate kredita i zapao sam u zakašnjenje s otplatom kredita. Negdje tijekom 2015. kontaktirala me banka (tuženik) radi prebacivanja predmetnog ugovora o kreditu u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nakon konverzije u EUR rata kredita je bila nešto niža te me je također banka prema vlastitom obračunu obeštetila u iznosu od 4.700,00 HRK, zbog preplaćene kamate. Kada me pitate o mojoj struci ponavljam da sam soboslikar te dodajem da danas imam i vlastito poduzeće i to d.o.o. Nemam nikakve pravne i ekonomske naobrazbe."
20. Suprotno prigovoru tužene, predmetni ugovor o kreditu po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, te je novac dobiven od tog kredita i utrošen za stambene svrhe, a stan koji je za isti kupljen nije iznajmljivan, niti je korišten u druge svrhe osim za život u njemu, dok je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.
21. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 22. kolovoza 2005. Naime, prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
22. Tužitelj svoj zahtjev zasniva (što je predmet ovog spora) na tvrdnji da je tuženik kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
23. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije predmetom ove parnice, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF , te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. U takvom kontekstu (i) odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF koju je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana i za CHF.
24. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe.
25. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužen ika kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke (što nije predmetom ove parnice) , te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala da predmetni ugovor o kreditu ne spada u ugovore iz članka 3. ZZP-a, a koji teret dokaza je bio na tuženoj. Sve opisano proizlazi i iz objektivnog, životno uvjerljivog i konzistentnog iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti.
26. U pravnom smislu, učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava MZĐ i KZĐ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
27. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.
28. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije, a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju , ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).
29. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju, da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliran ja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
30. Osim toga, i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazvati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev - 637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev- 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine), tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022 -2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP), što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu, naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 ŽZ protiv Erste bank Hungary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu M protiv RH od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.
31. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njegovog iskaza niti iz iskaza saslušane svjedokinje).Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelju unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., ŽZ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C -118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF odnosno temeljem ništetnih ugovornih odredbi vezano za jednostranu promjenu kamatnih stopa.
32. Stoga, nije osnovano pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime, tužbeni zahtjev sadrži kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije , a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula), jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe naročito zbog činjenice da je tužbeni zahtjev tužitelja izvorno postavljen isključivo kao kondemnatoran. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
33. U odnosu na pravno stajalište da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje anuiteta (mjesečnih obveza) prema novom otplatnom planu, potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu , odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti , već naprotiv. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).
34. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi mora voditi računa o iznosu preplate koji je tužitelju ipak priznat prilikom konverzije kredita, a koji iznos proizlazi iz sklopljenog dodatka ugovora (u tom smislu ide i recentna sudska praksa Gž-635/2020- 2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Međutim, sukladno recentnoj sudskoj praksi, primjerice Rev-984/2024-2 od 11.2.2025., u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK -CHF bio manji od tečaja HRK -CHF na dan isplate kredita. Vrhovni sud jasno zaključuje da ako u postupku nije na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema niti postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tužene na ime restitucije. Tužen ik u ovoj parnici nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333 ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195 i 196 ZOO-a odnosno nije podnio protutužbu i to kako s osnova negativnih razlika, tako niti s osnova preplate od 623,27 eur iz članka 3. Dodatka ugovora o kreditu. Vezano za visinu tražbine o istoj će u nastavku biti riječi.
35. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 96. st 1. i 102 ZZP/07 te je valjalo utvrditi kao prethodno pitanje (budući tužitelj nije postavio samostalan deklaratoran tužbeni zahtjev u vidu deklaratornom preambula) da su ništetne ( bez pravnog učinka) budući su nepoštene navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 1. srpnja 2005., u dijelu u kojemu je kamatna stopa promjenjiva temeljem jednostrane Odluke o kamatnim stopama banke kao i u dijelu u kojem se radilo o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF, u kojemu se iznos glavnice i anuiteti vezuju za valutu švicarskog franka.
36. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću. Iz pisanog Nalaza i mišljenja imenovanog vještaka zaprimljenog na ovome sudu 5. siječnja 2025. (str. 106-124 spisa), dopunjenog podneskom od 2. ožujka 2026. (str. 161-162 spisa) utvrđeno je u bitnom na str. 122. i 161-162 spisa da preplate u anuitetima, po mjesecima za cijelo razdoblje otplate kredita do dana 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije), koja obuhvaća razliku na ime promjene kamatne stope i promjene tečaja valute, odnosno po mjesecima razlika između anuiteta po ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, primjenjujući početnu ugovorenu kamatnu stopu (4,35%), odnosno zakonsku kamatnu stopu od 3,23% nakon 1. siječnja 2014. i CHF tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama s uračunatim (samo) pozitivnim razlikama ukupno iznose 7.619,93 EUR, od čega se na više plaćenu kamatu odnosi iznos od 3.665,73 EUR, a na tečajnu razliku iznos od 3.954,20 EUR, sve sukladno rekapitulaciji iz Tablice 5 (str. 117-118 spisa) i Tablice 6 (str. 118-119 spisa) te očitovanju, odnosno dopuni nalaza i mišljenja (str. 161-162 spisa).
37. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je sukladno nalazu vještaka i specificirao u konačnici svoju tražbinu u podnesku od 25. ožujka 2026., potražujući s osnova jednostrane promjene kamatne stope i na ime tečajnih razlika ukupni iznos od 7.619,93 EUR, sve sukladno Nalazu i mišljenju vještaka, sukladno pojedinačnim iznosima i njihovom zbroju iz tablica 5 i 6. na str. 117-119 spisa, sada izraženo u EUR kao službenoj valuti u RH po tečaju od 7,53450 HRK za 1 EUR.
38. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos preplata iz točke I izreke ove presude teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u točki I izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a od dospijeća pa do isplate, da se sve ne ponavlja prema datumima sukladno utvrđenjima vještaka odnosno kako je to tužitelj ispravno potraživao podneskom od 25. ožujka 2026. kojim je konačno uredio (precizirao) tužbeni zahtjev.
39. Vezano za često pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete , iako za navedeno tužena i nije istaknula niti procesno pravni niti materijalno pravni prigovor prijeboja, za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je isti stvarno i preplatio, a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na str. 101-103. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021- 2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što ni je primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora rad i prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne , uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom predstavljalo bi povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća pravno stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime preplate.
40. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točk i I izreke.
41. Odluka parničnom trošku (točka II i III izreke) temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a.
42. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku i redova odvjetnika pa mu je sukladno postavljenim okvirima troškovnika na str. 178-179 spisa sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023 ; u daljnjem tekstu: OT) priznata nagrada za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podnesaka od 25. ožujka 2026. 100 bodova (Tbr. 8/1 OT) te za zastupanje na ročištima od 15. rujna 2020., 3. ožujka 2026. i 25. ožujka 2026. po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), što iznosi ukupno 500 bodova ili 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 52. i 54. OT. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a na navedeni iznos sukladno Tbr. 46 OT, u iznosu od 250,00 eur. Tužitelju je priznat i trošak uplaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 600,00 EUR, sukladno obračunskom listu spisa predmeta. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 106,18 EUR sukladno Tar. br. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/2023; u daljnjem tekstu: TSP) i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 139,36 EUR sukladno Tar. br. 2. st. 1. u vezi sa Tar. br. 1. st. 1. TSP. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podnesaka od 7. studenog 2019., od 9. prosinca 2019., od 26. veljače 2025. i od 23. svibnja 2025., zatim trošak uvida u spis od 16. svibnja 2025., kao ni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, budući da navedene radnje nisu bile potrebne za vođenje ovog postupka . Tužitelju također nije priznat ni trošak predujma za vještačenje preko dosuđenog iznosa od 600,00 EUR do zatraženog iznosa od 700,00 EUR, budući da iz obračunskog lista proizlazi da je tužitelj uplatio predujam za vještačenje u ukupnom iznosu od 600,00 EUR. Dakle, tužitelju je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 2.095,54 EUR, dok je isti odbijen sa ostatkom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovanim.
42.1. Sud je na zahtjev tužitelja (iz podneska od 25. ožujka 2026., na str. 165-172 spisa) u skladu s čl. 151. st. 3. ZPP-a odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
42.2. Rok za ispunjenje novčane tražbine je 15 dana, sukladno članku 328. ZPP -a.
42.3. Tuženik je u cijelosti izgubio spor, slijedom čega nema pravo na naknadu parničnog troška.
U Puli-Pola, 6. svibnja 2026.
Sudac:
Mirjana Sinčić-Kocijančić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno pozvana na ročište za objavu, a za stranku koja nije bila uredno pozvana na ročište za objavu taj rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja. Žalba se podnosi ovom sudu u tri (3) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi putem e-komunikacije), a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku,
2. Tuženiku po punomoćniku.
