REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3839/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Samobor, OIB 33544271925, Trg Kralja Tomislava 5, kojeg zastupa punomoćnik Mario Bogić, odvjetnik u Zagrebu, Slavonska avenija 1C, protiv tuženika FANTAZIJA ZABAVNI PARK d.o.o., OIB 40210972098, Samobor, Ulica Ivana Perkovca 9, radi isplate iznosa od 9.517,39 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-75/2023 od 24. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-75/2023 od 24. srpnja 2025. u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.613,91 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od 1. siječnja 2021. do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora, u točki II. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovrhe u iznosu od 171,46 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 4. veljače 2021. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose i u točki V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.020,81 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-75/2023 od 24. srpnja 2025. u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.903,48 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od 1. siječnja 2021. do isplate, u točki II. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovrhe u iznosu od 171,46 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 4. veljače 2021. do isplate i u točki V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.020,81 EUR i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 1.903,48 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak ovrhe u iznosu od 171,46 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 1.020,81 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 285,41 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-75/2023 od 24. srpnja 2025. ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Gordane Frković iz Samobora, Trg kralja Tomislava 13/I poslovni broj Ovrv-202/2021 od 4. veljače 2021. (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.517,39 EUR sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2021. do isplate po stopi koja se primjenjuje na trgovačke ugovore (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 342,93 EUR sa zateznim kamatama od 4. veljače 2021. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka III. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 4,98 EUR s pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan (točka IV. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.041,63 EUR u roku od osam dana (točka V. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 62,50 EUR (točka VI. Izreke).

2.1. Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu navodeći da ju pobija u cijelosti, iako iz sadržaja žalbe proizlazi da je pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu. Žalbu je podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači ili ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Žalbeni navodi se u bitnom svode na to da tužitelj nije imao pravo fiksno ugovoreni iznos godišnje naknade za pravo građenja uvećavati za iznos PDV -a jer takvo što stranke nisu ugovorile Ugovorom o pravo građenja, a niti je tuženik za to dao suglasnost tužitelju. Tvrdi da je za zemljište površine 37788 m2 ugovoreno plaćanje naknade u fiksnom iznosu od 1,35 kn po m2, što je iznosilo 51.013,80 kn / 6.770,69 EUR i da je tužitelj godinama (od 2008. do 2012. god. i dalje) uredno fakturirao ugovoreni iznos od 51.013,80 kn, koji je tuženik plaćao, nakon čega je bez valjane osnove ugovoreni fiksni iznos naknade uvećao za PDV. Nadalje, ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka kako tuženikovo shvaćanje da tužitelj nije imao pravo tražiti od tuženika plaćanje PDV-a na fiksno ugovoreni iznos naknade proizlazi i iz mišljenja sudskog vještaka UNIS REVIZIJA d.o.o. od 30. travnja 2024. u predmetu pod poslovnim brojem Povrv-1567/2021 u kojem se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ali o drugom razdoblju na koje se odnosi plaćanje naknade, a da je vještak u ovom predmetu gdin. Ručević naveo da se radi o pravnom pitanju, ali prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije obrazložio na temelju čega je zaključio da tužitelj ima pravo na fiksno ugovorenu naknadu obračunati PDV, a što upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Zatim ponavlja kako je u više navrata pisanim putem pozivao tužitelja da izvrši kompenzaciju iznosa od 200.000.00 kn koji je tuženik platio tužitelju za obvezu koju nije izvršio s tuženikovom obvezom po pravu građenja ili izvršiti povrat uplaćenih sredstava uvećan za zakonsku zateznu kamatu, što tužitelj nije učinio. Ističe da se o tome kao i činjenici da je tužitelj u više navrata zamoljen da se prostor u zahvatu zabavnog parka oslobodi od osoba i predmeta, a što nije učinjeno i o čemu se tužitelj ni prvostupanjski sud nisu očitovali. Na kraju ističe da su neosnovani i zakonom neutemeljeni navodi prvostupanjskog suda da su prigovori tuženika u pogledu navodne kompenzacije temeljem prethodnih uplata i zahtjeva vezano uz premještanje cross staze neosnovani budući da se radi o pravima i obvezama koje su predmet drugog parničnog postupka (Povrv-1567/2021) te da ih stoga u ovom postupku nije dopušteno isticati ni procesno ni sadržajno. Smatra da suprotno tom shvaćanju tuženik ima pravo isticati prigovor glede neizvršene kompenzacije, jer su nepodmirene obveze tužitelja prema tuženiku u daleko većem iznosu od iznosa koji su predmet spora u ovom predmetu i predmetu poslovni broj Povrv-1567/2021 na što je ukazivao tijekom postupka, ali sud o tome nije dao nikakvo obrazloženje čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, kao i tuženikovo pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem je osporio žalbene navode i predložio žalbu kao neosnovanu odbiti. Zahtijeva trošak sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 285,41 EUR.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 9.517,39 EUR na ime naknade za pravo građenja za 2021. godinu na temelju nesporno sklopljenog Ugovora o pravu građenja. Tuženik je osporio tražbinu tužitelja tvrdnjom da je u više navrata pismenim putem pozivao tužitelja da izvrši kompenzaciju za obveze tuženika po pravu građenja s tražbinom tuženika u iznosu od 200.000,00 kn, koji iznos je uplatio tužitelju za obvezu koju nije izvršio (izmještanje cross staze, a što je izvršio sam tuženik), ili da mu izvrši povrat uplaćenog iznosa. Iz podataka u spisu proizlazi da je tuženik pored toga isticao da tužitelj nema pravo obračunati PDV na fiksno ugovorenu naknadu u iznosu 1,35 kn po m2 za pravo puta jer to nije ugovoreno. Tužitelj je, pak, osporio postojanje tražbine tuženika prema tužitelju za koju bi se izvršila kompenzacija te je istaknuo da je takve prigovore tuženik isticao u prije pokrenutom postupku koji se vodi između istih stranaka u predmetu poslovni broj Povrv-1567/2021.

7. Između stranaka nije sporno da je tuženik na temelju Ugovora o pravu građenja od 30. prosinca 2008. i Ugovora o prijenosu prava građenja od 3. travnja 2009. upisan kao nositelj prava građenja na nekretnini u vlasništvu tužitelja površine 37788 m2. Nije sporno da je Ugovor o pravu građenja sklopljen na rok od 50 godina, te da je ugovoreno da će nositelj prava građenja (ovdje tuženik) plaćati vlasniku zemljišta (ovdje tužitelju) godišnju naknadu u iznosu od 1,35kn/m, uz povećanje svake godine za indeks potrošačkih cijena u Republici Hrvatskoj za prethodnu godinu. Godišnje usklađenje naknade prema indeksu potrošačkih cijena u Republici Hrvatskoj.

8.1. Prvostupanjski sud je, na temelju rezultata dokaznog postupka, uvidom u isprave u spisu te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijske struke mr. sc. Zrinka Ručevića utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan budući da je utemeljen na važećem Ugovoru o pravu građenja te da obveza plaćanja godišnje naknade za 2021. godinu u iznosu od 9.517,39 EUR (u kojem je uračunat PDV) proizlazi iz ugovornih odredbi.

8.2. Vezano uz prigovor tuženika o obračunavanju PDV-a na fiksno ugovorenu naknadu, sud je utvrdio kako je sudski vještak iskazao da se radi o pravnom pitanju, te je u točki 14. obrazloženja citirao mišljenje vještaka kako obračun PDV -a nije stvar ugovora nego zakona i ako je tužitelj obveznik PDV-a da prema zakonu tada mora na sve one usluge koje su oporezive obračunavati pripadajući PDV (…..), nakon čega je prihvaćajući mišljenje vještaka zaključio da PDV predstavlja zakonsku obvezu, te da je u odnosu između dvaju poreznih obveznika riječ o neutralnom porezu koji ne povećava stvarni teret tuženika, zbog čega je zaključio da je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženika plaćanje PDV-a na ugovoreni fiksni iznos naknade.

8.3. Prigovor tuženika glede navodne kompenzacije temeljem prethodnih uplata i zahtjeva vezano uz premještanje cross staze prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim, budući da je utvrdio da se radi o pravima i obvezama koje su već predmet drugog parničnog postupka (Povrv-1567/2021) i da ih stoga u ovom postupku nije dopušteno isticati ni procesno ni sadržajno. Osim toga taj prigovor ocjenjuje neosnovanim i zato što je tuženik te navode ocijenio paušalnim, jer nisu istaknuti u vidu postavljenog protutužbenog zahtjeva ili istaknutog prigovora radi prijeboja, pa da zbog toga ne mogu imati pravni učinak na odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Osnovan je žalbeni navod da pobijana presuda nema razloge o spornom pravnom pitanju, može li se na fiksno ugovoreni iznos naknade za pravo građenja naknadno obračunati PDV.

10. Točno je da je uvođenjem PDV-a 2014. godine nastala zakonska obveza obračuna PDV-a, ali Zakon o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 73/13) ne određuje automatski ugovorni odnos plaćanja naknade ili cijene. Točno je da tužitelj mora obračunati i platiti PDV državi, ali je pitanje tko snosi teret PDV -a, a to ovisi o samom ugovoru.

11. U konkretnom slučaju Iz ugovora o pravu građenja proizlazi da je jasnom odredbom čl. 3. ugovoreno plaćanje naknade u iznosu od 1,35 kn po m2 uz povećanje svake godine za indeks potrošačkih cijena, te da nema nikakve naznake da se na istu obračunava porez na dadnu vrijednost, što znači da je riječ o konačnoj ugovorenoj fiksnoj cijeni (bruto cijeni). Suprotno tumačenje, prema kojem bi navedeni iznos predstavljao samo osnovicu za obračun poreza, nema uporišta u sadržaju jasne ugovorne odredbe. Dakle, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda u točki 15. obrazloženja da obveza plaćanja godišnje naknade u kojoj je sadržan i PDV proizlazi iz ugovornih odredbi.

12. Budući da je čl. 3. ugovora ugovorena fiksna naknada uz indeksaciju i nema nikakve naznake o porezu, tuženik je dužan platiti točno ugovoreni iznos, a tužitelj iz tog iznosa mora izvući i iskazati PDV. Naime, u pravu je žalitelj da on nije dužan snositi dodatno porezno opterećenje, budući da nema sporazuma stranaka u samom ugovoru, a niti naknadnog sporazuma nakon uvođenja PDV-a 2014. godine.

13. Strana koja je imala mogućnost precizno ugovoriti da se na cijenu obračunava porez, a to nije učinila ugovorom ili aneksom ugovora, snosi posljedice takvog propusta.

14. Slijedom navedenoga, sud smatra da ugovorena cijena od 1,35 kn po m2 uz indeksaciju uključuje porez na dodanu vrijednost te ne postoji osnova za dodatno obračunavanje PDV-a.

15. Nadalje, u pravu je žalitelj da obrazloženje pobijane presude (u točki 15.) ne sadrži jasne razloge u pogledu prigovora kompenzacije.

16. Tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi naveo da je u više navrata pismeno pozivao tužitelja da izvrši kompenzaciju (prijeboj) tražbine tuženika s osnove povrata uplaćenog iznosa od 200.000,00 kn s pripadajućim kamatama s obvezom tuženika po pravu građenja ili da mu vrati taj iznos. Tužitelj je u očitovanju na prigovor osporio postojanje tražbine tuženika prema tužitelju i postojanje pretpostavki za kompenzaciju. Prema tome, na tuženiku je bio teret dokazivanja da su u trenutku davanja izjave o prijeboju bile ispunjene pretpostavke iz čl. 195. Zakona o obveznim odnosima, (da obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele), odnosno postojanje njegove dospjele tražbine za koju je izjavio da vrši prijeboj. Međutim, tuženik osim dopisa kojim poziva tužitelja da izvrši prijeboj, nije dostavio niti predlagao nikakve dokaze na okolnost postojanja svoje tražbine prema tužitelju, što je bio dužan budući da je tužitelj to osporio (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

17. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženik u ovom postupku nije konkretno istaknuo prigovor radi prebijanja ili podnio protutužbu radi ostvarenja svoje tražbine. Da se ne radi o prigovoru radi prebijanja upućuje i to da je tuženik u podnesku od 7. srpnja 2025., kojim se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka (list 144. spisa), naveo da je nakon ispostavljanja valjane fakture u iznosu fiksno ugovorene naknade uvećane za indeks potrošačkih cijena u Republici Hrvatskoj kako je ugovoreno čl. 3. Ugovora o pravu građenja spreman izvršiti uplatu tužitelju. Samo u slučaju da se u ovom predmetu radilo o prigovoru radi prebijanja, koji je tuženik već istaknuo glede iste tražbine u drugom prije pokrenutom postupku između istih stranaka, primjenjivalo bi se pravilo o litispendenciji iz čl. 194. st. 3. ZPP-a, a u tom slučaju bi sud prigovor radi prebijanja trebao odbaciti.

18. Budući da, prema shvaćanju ovog suda, iz sadržaja tuženikovog prigovora i podataka u spisu tijekom daljnjeg postupka, proizlazi da se radilo o tuženikovom prigovoru jednostrane ili građanskopravne kompenzacije, ovaj sud ga ocjenjuje neosnovanim.

19. Navedeni propusti prvostupanjskog suda upućuju na počinjenu bitnu povredu parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZP -a, ali su unatoč tome ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 373.a ZPP-a.

20. Dakle, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da tužitelj na fiksno ugovorenu cijenu (bruto cijenu) može obračunati i od tuženika zahtijevati plaćanje PDV-a, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalnog pravo dosudivši tužitelju i PDV u iznosu od 1.903,48 EUR. Stoga je valjalo djelomično preinačiti pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP-a i za iznos PDV-a odbiti tužbeni zahtjev, kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude. Žalbu je valjalo u odnosu na fiksno ugovorenu naknadu u nespornom iznosu od 7.613,91 EUR, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu i u tom djelu potvrditi točku II. izreke pobijane presude, kako je odlučeno pod točkom II.1. izreke ove presude.

21. Odluka o dosuđenom trošku tužitelju donesena je primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Međutim, zbog djelomičnog preinačenja pobijane presude, o troškovima postupka je ovaj sud odlučio primjenom odredbe čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP-a.

22. Tužitelj je uspio u sporu sa 75%, a tuženik s 25% pa tužitelju pripada razlika, odnosno 50% od ukupno priznatog parničnog troška u iznosu od 2.041,63 EUR i troška ovrhe u iznosu od 342,93 EUR. Stoga je za parnične troškove u iznosu od 1.020,81 EUR odlučeno kao pod točkama I. i II.3. izreke ove presude, a za troškove ovrhe u iznosu od 171,46 EUR kao pod točkama I. i II.2. izreke ove presude.

23. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom, ali nije zahtijevao žalbeni trošak.

24. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka ocijenjen je neosnovanim za zatraženi trošak odgovora na tuženikovu žalbu, primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

Zagreb, 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić