Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-720/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima OD Rački i kolege, protiv tuženika OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnicima Goranu Veljoviću i dr., odvjetnicima u Puli, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 25. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 08. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 5. stavak 3. i stavak 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 96290/05 od 13. prosinca 2005. sklopljenog između HVB Splitska banka d.d. Split kao prednika tuženika OTP BANKA d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora i tužitelja EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita; a koja u čl. 5. st. 3. glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“, a u čl. 5. st. 4. glasi: „Naknada iz prethodnog stavka može se naplatiti od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 337,29 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 269,91 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče počevši od dana presuđenja pa sve do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za nadoknadu troškova postupka obija.

IV. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s prednikom tuženika, HVB Splitska banka d.d. Split dana 13. prosinca 2005. sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 96290/05, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 52.404,22 CHF, prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 5. stavak 3. i 4. ugovoreno da je tužiteljica u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 1,00 % iznosa kredita, koja je tužiteljici naplaćena prije korištenja kredita. Ugovorna odredba iz članka 5. stavak 3. i 4. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ da je nepoštena i ništetna. Tužiteljica se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužiteljici iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala nadoknaditi niti joj je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Dodatno ističe kako je čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužiteljica nije imala utjecaja; o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 87. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza; tužiteljici je zaračunata naknada za kredit u visini 1,00 % iznosa kredita što je iznosilo 524,04 CHF. Iz dopisa tuženika od 21. kolovoza 2025. proizlazi da je gore navedena naknada naplaćena dana 16. prosinca 2005. u iznosu od 524,04 CHF, odnosno 2.541,18 kn (po prodajnom deviznom tečaju Splitske banke CHF 4.849400), što preračunato u eure iznosi 337,29 EUR. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužiteljici neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužiteljici sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja. Predlaže donošenje presude sadržaja kao u točkama I. do III. izreke presude.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, ali ne osporava činjenicu da je tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 337,29 eura dana 16. prosinca 2005.

3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu od 13. prosinca 2005. (str. 6-12), dopis od 21. kolovoza 2025. (str. 13), dok su svi preostali dokazni prijedlozi odbijeni, jer je stajalište suda da su odlučne, a sporne činjenice, utvrđene iz provedenih dokaza.

4. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 96290/05 između pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditora, te tužiteljice kao korisnika kredita 13. prosinca 2005. u pogledu novčanog iznosa 52.404,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.

5. Isto tako nije sporno, da je čl. 5. st. 3. i 4. među strankama ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom u iznosu 1% od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita i koju je korisnik kredita obvezuje platiti neovisno o iskorištenom iznosu kredita, a koja se naknada može naplatiti od iznosa odobrenog kredita.

6. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, 125/2007 – dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu, pa se stoga isti ima primijeniti na konkretan slučaj) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2. istog čl.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog čl.). Imajući u vidu, da u u tijeku ovog postupka tuženik nije niti tvrdio drugačije, niti je predlagao dokaze u tom pravcu (a na njemu je bio teret dokaza sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP) - stajalište je suda da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužiteljica bila nedovoljno informirana o tome na što odnosi naknada iz odredbe čl. 5. st. 3. i 4. predmetnog ugovora, te da o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je nedvojbeno riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi te o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, pri čemu se dakle, posebno ističe da tuženik u ovom postupku na kojem je bio teret tog dokaza nije niti tvrdio niti dokazao protivno.

7. Obzirom na navedeno stajalište je suda da je tuženik ugovarajući s tužiteljicom odredbu čl. 5. st. 3. i 4. Ugovora o kreditu na način kako je navedeno, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da je takav način ugovaranja odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se predmetna ugovorna odredba smatra nepoštenom, a sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP ista je ništetna.

8. Da je riječ upravo o potrošačkom ugovoru utvrđeno je čitanjem spornog ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da je namjena kredita adaptacija te zatvaranje dugova od strane tužiteljice kod kreditora te Zagrebačke Banke d.d. (čl. 3. ugovora o kreditu od 13. prosinca 2005. (str. 6-12)), a vezano za isto tuženik, na kojem je teret tog dokaza, nije niti tvrdio niti dokazivao drugačije. Dakle, sredstva dobivena kreditom tužiteljica nije utrošila u svrhe koje bi bile namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno takvo što u ovom postupku tuženik, na kojem je bio teret tog dokaza nije niti tvrdio, a ni dokazao.

9. Osim toga valja naglasiti s obzirom na sve navedeno, te na formulaciju predmetnih odredbi ugovora iz čl. 5. st. 3. i 4., a kojom se troškovi obrade kredita stavljaju u korelaciju s iznosom kredita – da je zapravo odluka o naknadi prepuštena isključivo banci i ne korespondira s eventualno stvarnim troškovima tuženika, što u ostalom tuženik ni ne tvrdi u postupku, pa da je obzirom na navedeno došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, tako da tužiteljica kao korisnik kredita sa svoje strane ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj ugovorene odredbe, te se pored ostalog uz naglasak na ovo utvrđenje - ugovorne odredbe iz čl. 5. st. 3. i 4. predmetnog ugovora o kreditu mogu podvesti po pojam nepoštenih ugovornih odredbi.

10. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

11. Na ime troška obrade kredita (1,00%) tuženik je tužiteljici naplatio iznos u visini 524,04 CHF/2541,28 kn dana 16. prosinca 2005. kako to proizlazi iz dopisa od 21. kolovoza 2025 (str. 13), odnosno preračunato u eure – iznos 337,29 eura, a što tuženik ne osporava.

12. Dalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Nastavno na ovako utvrđeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, i prema obrazloženju koje slijedi, naloženo je tuženiku vratiti tužiteljici novčani iznos koji je primio na ime jednokratnih troškova obrade kredita (naplate "naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom") prema predmetnom ugovoru o kreditu u iznosu kako je navedeno u točki II. izreke presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na taj iznos teku od dana kada je isto naplaćeno tužiteljici od strane pravnog prednika tuženika, sve u skladu i s odredbom čl. 1115. ZOO.

14. Odluka o parničnom trošku (točka III. i IV. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

14.1. Tužiteljici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe u iznosu 125,00 eura (tbr. 7/1 i 46 Tarife), zastupanje na ročištu 25. veljače 2026. u iznosu 125,00 eura (tbr. 9/1 i 46 Tarife), odnosno ukupno 250,00 eura, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 6,64 eura i presudu 13,27 eura, odnosno sveukupno 269,91 eura.

U Poreču, 08. travnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužiteljica p.p.,

2. tuženik p.p.