REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-660/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić, u pravnoj stvari tužiteljice VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Mučnjak, odvjetnik, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9.1. Ugovora o kreditu broj 5112176302, sklopljenog između tužiteljice VK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB:23057039320, kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno da za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 650,00 kuna.

2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB:23057039320, da tužiteljici VK, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 86,26 EUR (650.00 HRK) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 18.7.2014. godine do do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.g. do 31. prosinca 2022.g. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB:23057039320 da tužiteljici VK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku namiri parnični trošak u iznosu od 187,50 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 17. veljače 2025. podnijela tužbu u kojoj navodi da je 17. srpnja 2014. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 5112176302. Navedenim kreditom tužiteljici je stavljen na raspolaganje iznos od 175.000,00 HRK (23.226,49 EUR). Ističe kako je odredba čl. 9.1. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Navodi da je odredbom čl. 9.1. Ugovora određeno : “Za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 650,00 (šestopedeset) kuna.“ Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnice kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužiteljica je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 9.1 Ugovora tuženiku bila dužna i uplatila iznos od 650,00 HRK (86,26 EUR). Navodi da je odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je odredbom čl. 81.st.2. ZZP-a propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužiteljica naglašava kako ona s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarala o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, neovisno o tome radi li se o odredbama o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ili pak o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Stoga smatra da je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Predlaže da sud nakon provedenog postupka utvrdi da je ništetna odredba čl. 9.1. Ugovora o kreditu broj 5112176302, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom odredbom je ugovoreno da za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 650,00 kuna, te naloži tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 86,26 EUR (650.00 HRK) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. srpnja 2014. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu Osporava i vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica odredila u iznosu od 1.413,27 EUR. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne spori njegovu visinu i potvrđuje da je tužiteljici naplaćena naknadu u iznosu od 650,00 HRK. Tuženik ističe da je ugovor o kreditu zaključen 2014. kad je Republika Hrvatska u skladu s propisima Europske Unije propisala sve uvjete koje banka mora ispuniti za odobravanje kredita te da je tuženik u cijelosti postupio u skladu s tim odredbama. Tuženik navodi i da tužiteljica nije dokazala status potrošača. Dodaje da su neosnovani navodi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna te ističe da je prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 – dalje: ZPK/14) banka imala pravo naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, kako to propisuje odredba čl. 2. st. 1. t. 15. ZPK/14, a kojom odredbom se definiralo potrošačko kreditiranje. Navedenom odredbom propisano je da je potrošačko kreditiranje pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu. Navodi da je odredbom čl. 2. st. 1. t. 7. ZPK/14 bilo propisano pravo Banke na naplatu naknada, pa je u tom smislu zakonodavac propisao da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Naknade na odobrene kredite moraju biti vezane uz stvarni trošak odobravanja kredita. Nakon sklapanja ugovora o kreditu, nije dopušteno uvođenje novih naknada. Troškovi dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, posebice premije osiguranja, također su uključeni ako je sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno u cilju dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koji vrijede na tržištu. Ističe se da je sukladno zakonskom ovlaštenju iz ZPK/14, Ministar financija 2014. donio i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/14 – dalje u tekstu: Pravilnik) koji je propisivao da je naknada fiksni ili varijabilni iznos koji vjerovnik naplaćuje za pružene usluge te da vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. Navodi da je ZPK/14 je pored prava banke da od korisnika kredita naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, propisao i određene informacije koje je banka u pisanom obliku dužna prezentirati potrošaču prije sklapanja samog ugovora o kreditu (čl. 5. ZPK/14). Propisivala se i obveza banke da potrošača obavijesti o efektivnoj kamatnoj stopi, a koja je sadržavala ukupne troškove kredita, tj. uključivala je ne samo ugovorene kamate, nego i predmetnu naknadu za obradu kredita. U konkretnom slučaju razvidno je da je u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu sudjelovala tužiteljica i predstavnica tuženika te je prilikom ugovaranja ovog Ugovora o kreditu u cijelosti postupljeno sukladno zakonom propisanim obvezama. Navodi da je prije potpisivanja ugovora o kreditu i prilikom obrade samog kreditnog zahtjeva, tužiteljica je od strane bankarskih službenika tuženika bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita kao i o točnom iznosu naknade. Tužiteljici je pojašnjen i predan Obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu, a na kojem obrascu se sukladno relevantnim odredbama ZPK/14 navode sve zakonom propisane informacije o predmetnom kreditu, u kojem se u rubrici Efektivna kamatna stopa navodi: “Naknada za obradu kredita: 650,00 HRK (šestopedeset HRK).“ Na Obrascu su se navodile i druge informacije, pa tako i informacija o efektivnoj kamatnoj stopi, prvenstveno što efektivna kamatna stopa označava i koliko iznosi (10,950%). Navodi da je izračun efektivne kamatne stope detaljno propisan čl. 20 ZPK/14, odnosno da je maksimalni iznos te stope, a sve u svrhu zaštite potrošača, ograničen čl. 20a ZPK/14. Navodi da je tužiteljica i predmetni obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu i osobno potpisala. Ističe da i sam ugovor o kreditu u odredbi čl. 9.1. je propisivao točno određeni iznos naknade u iznosu od 650,00 kuna te suglasnost tužiteljice da se obračunati iznos naknade naplati iz Kredita prilikom isplate Kredita. Nakon potpisivanja ugovora o kreditu te podmirenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tužiteljici je uručen i obračun naknade iz kojeg je opet razvidan iznos naknade koji je naplaćen. Navodi da je djelatnik tuženika prije ugovoranja predmetnog kredita uručio tužiteljici i letke, odnosno opće uvjete poslovanja i izvadak iz Kataloga proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe, iz kojih je bilo razvidno da se predmetna naknada naplaćuje u točno određenom iznosu. Smatra da je nesporno da je tužiteljica na više načina bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pri čemu je evidentno da je tuženik u cijelosti postupao sukladno pozitivnim zakonskim propisima u informiranju tužiteljice o svim njezinim obvezama po kreditu, pa tako i obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Navodi da je naknade u kreditnom poslovanju izračunao na temelju cijena operativnih i materijalnih troškova nastalih u procesu odobravanja kredita, a koji uključuju: rad djelatnika više službi, troškova vezanih uz imovinu Banke (trošak prostora, kompjutera, struja, voda, i sl.), troškove uredskog materijala te troškove prema trećim stranama (poštarinu, HROK). Iz internog dokumenta “krediti- proces obrade”, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. temeljem kojega je tuženik utvrdio visinu naknada za obradu pojedinih vrsta kredita je vidljivo da dokument sadržava sve potrebne elemente za izračun naknade za obradu kredita, pa tako i za ovaj konkretni kredit iz 2014. navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na snazi bio i ZZP/14. Odredbom čl. 53. ZZP/14 da je propisano ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Smatra da se ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama, pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Ističe prigovor zastare na potraživanje tužiteljice, jer je naknada naplaćena 2014. te se ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Navodi da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu. Vezano za potraživanje zakonske zatezne kamate od dana plaćanja naknade, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tražbine tužitelja, takav zahtjev u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Smatra da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Stoga predlaže sudu da odbije tužbu tužiteljice i tužbene zahtjeve kao neosnovane te naloži tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka tužitelj smatra neosnovanim prigovor zastare tuženika te se poziva na odluku Vrhovnog suda RH, odnosno pravno shvaćanje sjednice vijeća Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. te odluke Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-705/2020, Gž-286/2020 te Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1097/20. Poziva se na odluku suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. Navodi da je činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu, međutim to ne mijenja na stvari da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Smatra da je bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja , pa je pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba (slično i Sud EU u predmetu C-618/10, Banco Espanol de Credito). Smatra da je tuženik iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da tuženik u sadržaj Ugovora (niti je to objasnio tužitelju) nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Smatra da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa. Smatra da je tuženik kreditiranjem tužitelja po osnovi kamata ostvario izniman profit i nije bilo nužno od tužitelja uzeti i dodatan iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navodi da naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, te je to čini nepoštenom. Navodi da tuženik tužitelju nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Ističe da su predmetni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u situaciji u kojoj je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužitelj ističe da je tuženik na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Ponavlja da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit. Poziva se i na nepoštenost odredbi o prijevremenoj otplati kredita međutim ista nije niti naplaćena, te nije predmet ovog postupka. Navodi da su ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/ 05, te su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05. Navodi da je posljedica tako utvrđene ništetnosti dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05). Navodi da tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora o kreditu jer je isti, što da je već ranije utvrđeno u kolektivnim presudama, sklapan na način da je taj ugovor unaprijed pripremljen po tuženiku u obliku standardiziranog obrasca te je kao takav dan tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Nikakvih posebnih pregovaranja i upoznavanja sa odredbama Ugovora glede naknada određenih u Ugovoru između tužitelja i tuženika nije bilo. Ističe kako je Vrhovni sud u predmetu Rev-1020/21 zauzeo jasan stav kako su odredbe Ugovora o kreditu glede naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštene i ništetne. Također se poziva i na odluke Županijskih sudova kojima su zauzeta stajališta o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, pa tako navodi odluke Županijskog suda u Osijeku, posl. broj Gž-556/23, Županijskog suda u Bjelovaru, posl. broj Gž- 493/22, Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl. broj Gž -91/22, Županijskog suda u Puli, posl. broj Gž-633/22 i Županijskog suda u Splitu, posl. broj Gž-1853/22.

4. Tuženik tijekom postupka ističe kako je tužiteljica o predmetnoj naknadi za obradu kredita informirana i putem otplatnog plana, a kojeg je tužiteljica sama dostavila uz tužbu, obzirom da se u istom navodi iznos u kojem se predmetna naknada naplaćuje, datum dospijeća, te da su pretpostavke za izračun efektivne kamatne stope otplatna kvota, uplata kamate, predmetna naknada i drugi troškovi.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 5112176302 od 17. srpnja 2014. (list 5-9), otplatni plan (list 10-13), obračun naknade (list 14), Izvadak iz kataloga proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe tuženika od 25. siječnja 2014. (list 47-52), obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (list 53-58), proces obrade kredita tuženika (list 67-69), Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima od 12. lipnja 2014. (list 119 -132), podatke o gotovinskim kreditima u kunama s rokom otplate do deset godina (list 133-134), te je saslušao svjedoka SK i ĐK, te tužiteljicu kao stranku u postupku.

6. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka OK , te pribavljao od Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke podatke da li je proveden nadzor nad poslovanjem tuženika vezano za visinu naknada za obradu kredita u razdoblju od 1. siječnja 2014., s obzirom da smatra da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke.

7. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

8. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.413,27 EUR, a isti se odnosi na vrijednost deklaratornog zahtjeva u iznosu od 1.327,01 EUR, te kondemnatornog zahtjeva u iznosu o 86,26 EUR, što bi predstavljalo zbroj ta dva navedena iznosa. Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 86,26 EUR.

9. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 5112176302 od 17. srpnja 2014. (list 5-9, dalje u tekstu Ugovor) u koji je sud izvršio uvid, te je nesporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 650,00 HRK što iznosi 86,26 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE). Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, te da li je tužiteljica potrošač, da li je nastupila zastara, a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata.

10. Predmetni Ugovor tužiteljica je sklopila kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to 17. srpnja 2014. Ugovor je sklopljen na iznos od 175.000,00 HRK, radi se o gotovinskom kreditu na 120 mjeseci, te je ugovorena kamatna stopa sukladno referentnoj kamatnoj stopi, a čija visina se određuje na više kamatnih razdoblja od po šest mjeseci. Sporna odredba sadržana je u čl. 9.1. Ugovora i glasi: "Za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 650,00 (šestopedeset) kuna." Iz točke 9.2. Ugovora razvidno je da je tužiteljica kao Korisnik kredita bila suglasna da se obračunati iznos naknade naplati iz kredita prilikom isplate kredita.

11. Svjedok ĐK, zaposlenik tuženika, prilikom saslušanja navela je da je i 2014. radila kod tuženika na poslovima financijske savjetnice za građane. Navodi da joj je tužiteljica poznata iz viđenja kao klijent banke. Sjeća se da je tužiteljica podigla nenamjenski kredit u HRK u iznosu od 175.000,00 HRK, a navedeno je provjerila i kada je dobila poziv za saslušanje kao svjedok pred ovim sudom. Navodi da se konkretnog razgovora s tužiteljicom vezano za navedeni kredit ne može sjetiti s obzirom da ima brojne klijente u banci. Navodi da su općenito sve klijente upozoravali na ulaznu naknadu te su klijenti imali i obavijest o ulaznoj naknadi, a takva jedna obavijest o ulaznoj naknadi je uručena i tužiteljici kao klijentici. Ističe da je ta ulazna naknada bila navedena i na samom Ugovoru o kreditu, a koji Ugovor o kreditu je tužiteljica potpisala. Navodi da se Ugovor o kreditu čitao zajedno s tužiteljicom, a to govori zato jer je bilo uobičajeno da se s klijentima čita Ugovor o kreditu jer im je to bila obveza. Navodi da je i na nalogu za isplatu kredita bila navedena ta ulazna naknada, a taj nalog je također klijentica potpisala. Napominje da je na svim letcima koji su se u to vrijeme nalazili u banci o toj vrsti kredita bila informativno navedena ta ulazna naknada. Ona ne vidi da klijentica nije mogla zaključiti da tu naknadu mora platiti. Navodi da se sjeća konkretno tužiteljice da je bila kod nje kao klijent te je potpisala predmetni Ugovor o kreditu i svu drugu potrebnu dokumentaciju za podizanje navedenog kredita, ali ponavlja da se samih detalja više ne može sjetiti s obzirom na protek od 12 godina od sklapanja navedenog Ugovora o kreditu. Navodi da je Ugovor o kreditu sastavljala ona, te ističe da je to inače sistemski ugovor na kojem ugovoru se ne piše svaki članak posebno već sistem izvuče ugovor te eventualno ako nešto treba promijeniti onda mijenja ju. Navodi da je tužiteljica kod uzimanja i potpisivanja navedenog Ugovora o kreditu morala platiti navedenu ulaznu naknadu, te ona kao djelatnik banke nije imala ovlaštenja smanjiti tu ulaznu naknadu ili da tužiteljica uopće ne plati tu ulaznu naknadu. U pravilniku banke je navedeno tko može odobriti da se smanji ili ne plati uopće navedena ulazna naknada, a ona nije imala to ovlaštenje već je ona za tako nešto morala tražiti odobrenje višeg nivoa odobravanja. Nakon što je svjedoku predočen obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu, koji se u preslici nalazi od lista 53 do 58 spisa, na pitanje da li joj je poznat navedeni dokument i što može reći o njemu svjedok navodi da se navedeni obrazac potpisuje prije sklapanja samog ugovora o kreditu, te su na istome navedeni svi osnovni uvjeti kredita, te ukoliko klijent nije suglasan s tim uvjetima ugovor se ne potpisuje, te klijent može odustati od kredita. Navodi da je tužiteljica pročitala navedeni obrazac te ga je potpisala. U navedenom obrascu navodi se i kolika naknada se za obradu kredita zaračunava. Navodi da je tužiteljici prije sklapanja Ugovora o kreditu uručila otplatni plan, te je tužiteljici prije sklapanja Ugovora o kreditu uručen navedeni obrazac o informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu, otplatni plan te obavijest o naknadi. Navodi da je i na otplatnom platu navedena naknada za obradu kredita. Navodi da je tužiteljici kao klijentici nakon sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno nakon plaćanja ulazne naknade, uručila obračun naknade. Ističe da Ugovor o kreditu s tužiteljicom nije potpisivala samo ona, već u banci potpisuju dvije osobe, pa je Ugovor o kreditu s tužiteljicom osim nje potpisala i njezina direktorica ĆK. Navodi da su na Internet stranicama banke bili navedeni svi uvjeti kredita i naknade.

12. Svjedok SK, zaposlenik tuženika, prilikom saslušanja navela je da ona ne radi s klijentima banke, već radi na poslovima općih uvjeta poslovanja banke, uvjetima proizvoda i usluga, te uvjetima naknade i kamatnih stopa te predugovornoj i ugovornoj dokumentaciji. Ne poznaje tužiteljicu kao klijenta banke niti je s istom imala kontakte vezano za njezin Ugovor o kreditu od 17. srpnja 2014. Ističe da je od 1. siječnja 2014. Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisano da su naknade za obradu kredita u skladu s navedenim Zakonom morale biti stvarni trošak. S obzirom na navedeno ona je krajem 2013. izračunavala što je to stvarni trošak obrade kredita i što to predstavlja, odnosno usluga obrade kreditnog zahtjeva. Vidjelo se koje sve troškove imaju, te složenost proizvoda. Što se tiče gotovinskih ugovora o kreditu svi takvi gotovinski ugovori preko 10.000,00 EUR su bili osigurani depozitom i imali su ulaznu naknadu od 650,00 HRK, a oni u iznosu ispod 10.000,00 EUR su imali ulaznu naknadu od 500,00 HRK. Navodi da je ona utvrdila što predstavlja taj trošak, a to je bio trošak rada djelatnika, materijalni troškovi i troškovi trećih strana i to je sve ulazilo u stvarni trošak obrade kredita. Što se tiče rada djelatnika utvrđeno je koji sve djelatnici sudjeluju u radu obrade kredita te je izračunato vrijeme koje djelatnici svake pojedine službe provode na obradi kreditnog zahtjeva i to je pomnoženo s njihovom cijenom rada. O svim tim fazama je napravljena tablica gdje je sve izračunato, pa i cijene rada po službama. Nakon što je svjedoku predočena tablica koja se nalazi u spisu od lista 67 do 69 spisa svjedok navodi da je upravo to ta tablica. Navodi da je tuženik kao banka bio u obvezi dostavljati Ministarstvu financija odluke kojima su utvrdili visinu naknade za obradu kredita, te se to dostavlja i danas. Ističe da nije bilo nikakvih prigovora od strane Ministarstva financija i HNB-a vezano uz te odluke.

13. Tužiteljica VK saslušana kao stranka u postupku navela je da joj je bila potrebna gotovina odnosno trebala je podmiriti dug u drugoj financijskoj instituciji, pa je iz navedenog razloga podigla predmetni gotovinski kredit koji je u cijelosti iskoristila za podmirenje toga duga u drugoj financijskoj instituciji. Navodi da je pročitala Ugovor o kreditu. Navodi da je netočan navod svjedoka ĐK da su ga zajedno čitale, s obzirom da to uopće nije radila s gospođom ĐK. Ističe da je svu dokumentaciju vezanu za podizanje predmetnog Ugovora o kreditu u banci predala gospođi ĆK. Nakon toga je pozvana u banku da preuzme dokumentaciju koja ju je čekala u kuverti u poslovnici, te je onda u poslovnici preuzela tu kuvertu i tu kuvertu joj je dala gospođa ĐK. Ističe da je svjedok ĐK ne može poznavati kako ista tvrdi jer inače nije klijent tuženika, pa iz toga razloga svjedok je ne može osobno poznavati jer kod tuženika nije imala redovito poslovanje. Što se tiče obrasca informacija i Ugovora o kreditu tužiteljica navodi da su joj ta dva dokumenta uručena istovremeno. Što se tiče naknada koje su u njima navedene i što se tiče bilo kojih drugih odredbi ili iznosa iz ta dva dokumenta navodi da ona o tome nije mogla pregovarati s tuženikom. Ističe da je tu dokumentaciju koju joj je u kuverti uručila gospođa ĐK otvorila, te je istu dokumentaciju pogledala i sve je nakon toga potpisala i vratila djelatnici banke na šalteru. Više se ne sjeća točno kojoj je osobi na šalteru predala tu dokumentaciju. Temeljem te dokumentacije koju je potpisala, a radi se o Ugovoru o kreditu i obrascu o tim informacijama, dobila je isplatu kredita. Navodi da je od toga iznosa kredita od tih 175.000,00 HRK dio bio uplaćen na gotovinski depozit, te je podmirena naknada za obradu kredita o kojoj nije mogla pregovarati, a ostatak sredstava je bio prebačen na njen tekući račun u Zagrebačkoj banci. Što se tiče te dokumentacije koju je dobila u kuverti, još je dobila i sredstva osiguranja koja je morala potpisati i solemnizirati kod javnog bilježnika. Ističe da je tek nakon što je sve ovjerila kod javnog bilježnika onda je dobila isplatu kredita. Navodi da nije pitala nikoga od djelatnika banke da li naknada za obradu kredita može biti manja ili da je uopće ne plati. Na pitanje po čemu onda zaključuje da o tome nije mogla pregovarati tužiteljica navodi da je to tada bio standardni modus operandi banaka. Navodi da joj je bila jasna odredba o obradi kreditnog zahtjeva, međutim ističe da o tome nije mogla pregovarati. Navodi da se radilo o tipskom ugovoru te je bilo "take it or leave it", odnosno uzmi ili ostavi. Navodi da joj je otplatni plan i obračun naknade uručen nakon isplate novaca po navedenom Ugovoru o kreditu. Navodi da prije sklapanja Ugovora o kreditu nije pročitala Opće uvjete tuženika. Na pitanje zašto je potpisala Ugovor o kreditu u kojem je navedeno da je upoznata s Općim uvjetima tuženika tužiteljica navodi da je Ugovor potpisala jer su joj trebala sredstva.

14. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao logičan, životan i neposredno uvjerljiv. Što se pak tiče iskaza svjedoka ĐK sud smatra da je navedeni svjedok očito zbog proteka vremena pogrešno tvrdila da je s tužiteljicom čitala predmetni Ugovor o kreditu. Iz iskaza istog svjedoka je jasno da je svjedok prije saslušanja kao svjedok na ovom sudu provjeravala kakav kredit je podigla tužiteljica u banci tuženika, te je sukladno tome prilagodila svoj iskaz u navedenom dijelu. Što se tiče općenitog postupanja svjedoka prilikom sklapanja ugovora o kreditu s klijentima sud nije imao razloga ne prihvatiti iskaz navedenog svjedoka. Također sud nije imao razloga ne prihvatiti iskaz svjedoka SK koja samo pojašnjava na koji način je tuženik kao banka došao do iznosa ulazne naknade za pojedine kredite, te kolike su te naknade po pojedinom kreditu, a navedeno proizlazi i iz dokumentacije i to Izvatka iz kataloga proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe tuženika od 25. siječnja 2014. (list 47-52), obrasca o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (list 53-58), procesa obrade kredita tuženika (list 67-69) i podataka o gotovinskim kreditima u kunama s rokom otplate do deset godina (list 133-134).

15. Iz navedenoga proizlazi da je tuženik tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa se u skladu sa čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje: ZZP) smatra da se o pojedinim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i sama svjedokinja ĐK, čiji je iskaz sud prihvatio u navedenom dijelu ocijenivši ga logičnim i neposredno uvjerljivim, potvrđuje da se o toj naknadi nije pregovaralo jer je njen iznos propisan.

16. Navedeni Ugovor o kreditu kojeg su 2014. sklopile stranke predstavlja potrošačko kreditiranje iz čl. 2. st. 1. t. 15. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, dalje: ZPK) jer se radi o pravnom poslu kojim se jedna ugovorna strana (tuženik) obvezuje drugoj (tužiteljici) staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana (tužiteljica) obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 2. st. 1. t. 7. ZPK-a ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Naknade za odobrene kredite moraju biti vezane uz stvarni trošak odobravanja kredita, a nije dopušteno uvođenje novih naknada nakon sklapanja ugovora o kreditu. Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/14, dalje: Pravilnik) su u skladu s čl. 2. st. 2. ZPK-a pobliže definirane naknade iz čl. 2. st. 1. t. 7. ZPK-a, a u čl. 3. st. 1. Pravilnika propisano je da vjerovnik za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača može obračunati i naplatiti naknade, a jedna od propisanih naknada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

17. U članku 4. st. 1 ZPK-a propisano je oglašavanje koje se odnosi na ugovore o kreditu, a sadrži kamatnu stopu ili bilo koje iznose koji se odnose na troškove kredita za potrošača, te da isto mora sadržavati informacije u skladu s navedenim člankom, dok st. 2 a) istog članka propisuje da informacije moraju na jasan, određen i vidljiv način putem reprezentativnog primjera sadržavati kamatnu stopu s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača. Kako je već rečeno te su informacije za predmetni kredit sadržane u obrasca o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (list 53-58) kojeg je tuženik sastavio prema Obrascu o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu propisanom u Pravilniku o obvezi informiranja potrošača i o dodatnim pretpostavkama za izračun efektivne kamatne stope (NN 14/10, 124/13, 9/19) koji uređuje sadržaj i oblik informacija iz čl. 4. ZPK-a. Tužiteljica je u svojem iskazu potvrdila da se na tom obrascu nalazi njen potpis pa je sud na temelju tog obrasca i tužiteljičine izjave o potpisivanju utvrdio da je tuženik tužiteljici pravodobno pružio informacije o predmetnom kreditu u skladu s čl. 4. st. 1 i 2 ZPK-a, a jedna od tih informacija je i podatak da naknada za obradu kredita iznosi 650,00 HRK što je navedeno i u tekstu samog ugovora u čl. 9.1. Iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva naveden je i u dokumentu tuženika Izvadak iz kataloga proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe tuženika od 25. siječnja 2014. (list 47-52), u koji je sud izvršio uvid, gdje je za potrošačke kredite od 10.000,00 do 30.000,00 EUR s ostalim instrumentima osiguranja i depozitom navedeno da ta naknada iznosi 650,00 HRK. Također, uvidom u podatke o gotovinskim kreditima u kunama s rokom otplate do deset godina (list 133-134) također je utvrđeno da je navedeno da naknada za obradu kredita za kredite od 76.000,01 HRK do 228.000,00 HRK iznosi 650,00 HRK.

18. Uvidom u ispravu nazvanoj krediti – proces obrade (str. 67-69) detaljno su opisane faze provedbe kredita, tko od tuženikovih zaposlenika sudjeluje u pojedinoj od tih faze kao i koliko traje svaka faza za različite vrste kredita i uzimajući u obzir cijenu rada djelatnika, trošak obrade neosiguranih kredita preko iznosa od 10.000,00 EUR, među koje spada i predmetni kredit, iznosi 649,00 HRK što odgovara iznosu od 650,00 HRK koji je tužiteljici naplaćen. Sud je stoga utvrdio da naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva odgovara stvarnim troškovima odobravanja kredita.

19. Prema ocjeni ovog suda, tužiteljici je predmetna naknada naplaćena u skladu s čl. 2. st. 1 t. 7 ZPK-a, ona je prethodno informirana o toj naknadi jer joj je predan obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu u kojem je ta naknada navedena i ta naknada odgovara stvarnim troškovima odobravanja kredita. Iz toga proizlazi da je tuženik u obračunavanju i naplati predmetne naknade postupao zakonito i u dobroj vjeri. Sama tužiteljica je navela da joj je jasna sporna odredba o naknadi za obradu kredita, a prema ocjeni suda ta je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva prosječnom potrošaču. Također naplaćen iznos od 650,00 HRK predstavlja svega 0,37 % odobrenog iznosa kredita od 175.000,00 HRK pa ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

20. Prema čl. 49 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iako je u ovom postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ista nije nepoštena jer ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača i jer je tuženik u naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva postupao zakonito i u dobroj vjeri. Budući da sporna odredba čl. 9.1. predmetnog Ugovora nije nepoštena, ona nije ni ništetna u smislu čl. 55 st. 1 ZZP-a.

21. Također ovdje valja reći da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita , kako to navodi tužiteljica tijekom postupka.

22. Stoga je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi ništetnost navedenih odredbi čl. 9. t. 1. predmetnog Ugovora.

23. Neosnovan je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznos kojeg je platila kao naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jer je taj iznos naplaćen na temelju valjane ugovorne odredbe pa tuženik nije stekao taj iznos od 86,26 EUR bez osnove u smislu čl. 323. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO).

24. S obzirom na navedeno sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao pod točkom I. izreke presude.

25. Kako je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen jer je utvrđeno da sporna odredba nije ništetna, sud smatra da nije u ovom postupku bilo potrebno ocjenjivati osnovanost prigovora zastare i osporavanje tijeka zatraženih zakonskih zateznih kamata.

26. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP) sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 86,26 EUR, pa je tužiteljica dužna tuženiku platiti parnični trošak u iznosu od 187,50 EUR.

27. Trošak tuženika sastoji se od zastupanja tuženika po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu, te pristup na ročišta od 17. studenoga 2025. i 24. veljače 2026. po 25 bodova temeljem Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 75,00 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 150,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 37,50 EUR ukupno 187,50 EUR.

U Sesvetama 8. travnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun. na znak: EP 4618