Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-414/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ET (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB:02535697732) iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu broj P-246/2025-18 od 6. veljače 2026, u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-246/2025-18 od 6. veljače 2026. u toč.I i toč.II izreke.

r i j e š i o  j e

I/ Žalba tuženika djelomično se uvažava i preinačuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu broj P-246/2025-18 od 6. veljače 2026. te se vrijednost predmeta spora utvrđuje iznosom od 324,44 Eur (tri stotine dvadeset i četiri eura i četrdeset i četiri centa).

II/ Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava pa se odluka o troškovima postupka sadržana u toč.III. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu broj P-246/2025-18 od 6. veljače 2026. potvrđuje za tužiteljici dosuđen i iznos od 382,72 Eur (tri stotine osamdeset i dva eura i sedamdeset i dva centa) sa zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2026. do isplate, a preinačuje u preostalom dijelu i odbija tužiteljica sa zatraženim troškom postupka u iznosu od 750,00 Eur sa zateznom kamatom kao neosnovanim.

III/ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Toč.I. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnom odredba čl.11.stav.3. Ugovora o kreditu broj 9012475977 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 4. svibnja 2007. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila". Toč.II. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici iznos od 324,44 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 4. svibnja 2007. do isplate, a toč.III. izreke i naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.132,72 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Pobijanim rješenjem, kao sastavnim dijelom presude, odbijen je tuženikov prigovor na vrijednost predmeta spora.

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu i rješenje u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. stav. 1. toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Zahtijeva i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl. 11. stav. 3. Ugovora o kreditu broj 9012475977 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 4. svibnja 2007. kojom se tužiteljica obvezala platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te radi isplate s osnova navedenih ništetnih ugovornih odredbi primljenog iznosa u visini od 324,44 Eur sa zateznom kamatom.

5.1.Polazeći od nesporne činjenice da su parnične – kao ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit za kupnju vozila u iznosu od 13.627,80 CHF u protuvrijednosti kuna, na rok otplate od 72 mjeseca, da je kredit vraćen u cijelosti, da je čl.11.stav.3. ugovoreno da se naknada za obradu kredita naplaćuje u iznosu od 1,50% od iznosa kredita , a naknada za osiguranje kredita u iznosu od 2,10% sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te da je tužiteljica isplatila tuženiku dana 4. svibnja 2007. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 121,06 Eur i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 203,38 Eur, odnosno ukupno 324,44 Eur, prvostupanjski sud je nastavni dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika, da se o osporenim ugovornim odredbama nije pregovaralo, da tužiteljici nije pojašnjeno na što se sporne naknade uopće odnose, niti po kojemu tečaju i na koji dan će se visina spornih naknada obračunati, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03 koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno-pravnog odnosa).

6. Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. stav. 1. ZZP/03 nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi spornih naknada, niti joj je objašnjeno na što se iste odnose i koje troškove pokrivaju, to više što joj je predmetni ugovor uručen u auto -kući u kojoj je kupovala vozilo te da se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirao tuženik i na koje tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, a da joj tuženik nije pružio potpune informacije temeljem kojih bi mogla shvatiti značenje i svrhu odredbi o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i o osiguranju kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila nit i o njihovoj visini, a niti na koji način je naknadom za osiguranje kredita predmetni kredit osiguran, odnosno koji je konkretno instrument osiguranja odnosnom naknadom podmiren to više što su u čl. 7. Ugovora već ugovoreni instrumenti osiguranja (suglasnost o zapljeni plaće, zadužnica, fiducijarni prijenos vlasništva vozila, klauzula exequendi i ovlaštenje za pljenidbu tužiteljičinih drugih računa kod tuženika) kojima je tuženik osigurao svoju tražbinu iz Ugovora o kreditu. Po ocjeni prvostupanjskog suda zbog izostanka mogućnosti aktivnog pregovaranja tužiteljice vezano uz sporne ugovorne odredbe i pružanja joj potpunih obavijesti kojima se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima tuženik je protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je sporne odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita sadržane u djelu čl. 11.3. predmetnog Ugovora ocijenio nepoštenim u smislu odredbe čl. 81. stav. 1. i 2. ZZP/03 te nastavno tome – sukladno odredbi čl. 87. stav. 1. ZZP/03 – ništetnima, pa je tuženiku pozivom na odredbu čl.1111. stav.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) naložio da tužiteljici vrati nesporno primljeni iznos od 324,44 Eur sa zateznom kamatom od dana stjecanja (4. svibnja 2007.) do isplate pozivom na odredbu čl.1115.ZOO nalazeći tuženika nepoštenim stjecateljem obzirom da je predmetne ugovorne odredbe jednostrano unio u tipski obrazac ugovora o kreditu.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na odredbu čl. 225. ZOO sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz č l. 323. stav. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, slijedom čega da zastara u konkretnom slučaju počinje teći tek pravomoćnošću predmetne prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost čl. 11. stav. 3. Ugovora o kreditu.

8. Konačno, prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora označenog u tužbi iznosom od 1.651,66 Eur, prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na odredbu čl. 37. stav. 1. ZPP koja propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva pa je osnovanim ocijenio po tužitelju u tužbi označen iznos koji čini zbroj vrijednosti predmeta deklaratornog zahtjeva (u iznosu od 1.327,22 Eur sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama) i vrijednosti predmeta kondemnatornog zahtjeva (u iznosu od 324,44 Eur).

9. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja navesti da tuženik u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda i rješenje pobijali iz tog žalbenog razloga. Stoga se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2. ZPP koncentrirao na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP -a na koje pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih.

10. U odnosu na žalbene tvrdnje da prvostupanjski sud nije proveo savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza iako mu čl. 29. Ustava Republike Hrvatske nalaže obvezu ispitati podneske, tvrdnje i dokaze koje su stranke iznijele u sudskim postupcima dok načelo jednakosti oružja zahtijeva pravičnu ravnotežu među strankama u postupku jer obje stranke moraju imati razumnu mogućnost izložiti svoje argumente pod jednakim uvjetima kao što je to i navedeno u odluci Ustavnog suda broj: U-III-4336/2017 od 26. lipnja 2019.) – valja navesti da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju svoju ocjenu provedenih dokaza proveo potpuno sukladno odredbi čl. 8. ZPP te je istu opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koji svoju pravnu i činjeničnu osnovu crpe iz sadržaja provedenih dokaza. Tome valja nadodati da tuženik povredu načela jednakosti oružja uopće ne obrazlaže niti dovodi u kontekst konkretnog postupanja prvostupanjskog suda.

11. Nastavno u opširnoj žalbi tuženik – u bitnom – uz iznošenje sadržaja odredbi ZZP koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi ističe da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl. 84. ZZP/03 koja propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tom odredbu o tzv. ulaznoj naknadi (naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita) smatra transparentnom te smatra da ista sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 isključuje provođenje testa poštenosti jer način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate kredita biti naplaćena naknada za obradu kredita u utuženom iznosu (ugovorna transparentnost), a i da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Navodi i da su troškovi obrade kredita jasno definirani i da se radi o dijelu cijene kredita.

11.1. Na navedene žalbene navode valja odgovoriti da ispitivanje nepoštenosti može biti ograničeno u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija (da se radi o odredbi o predmetu ugovora i cijeni). Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” treba shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom slijedom čega se ni naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Ugovorne odredbe o naknadama koje potrošač duguje kreditoru i koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora kreditoru platiti stoga načelno nije obuhvaćena drugom kategorijom sadržanoj u odredbi čl. 84. ZZP/03. Tome valja nadodati da se iz sadržaja toč.11.3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od iznosa kredita“ prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj čl. 7. 2. Ugovora kojim je ugovoreno da sve troškove povezane sa sklapanjem ugovora i ostvarivanja prava kreditora iz istog, putem realizacije prava vlasništva nad osobnim vozilom, a posebno troškove prijenosa prava vlasništva na vozilu, eventualnog vođenja sudskog postupka, postupka ovrhe, javnobilježn ičke troškove i pristojbe, sudske troškove i pristojbe, troškove zastupanja i sl. snosi korisnik kredita, a i sadržaj čl.11.12. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj podmiruje i troškove solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu kod javnog bilježnika, kao i troškove izdavanja naknadnih otpravaka javnobilježničkog akta na zahtjev kreditora pa je doista nerazumljivo na koje se (još) troškove naknada iz čl.11.3. predmetnog ugovora odnosi.

12. Osporavajući stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti naknade za osiguranje kredita, tuženik ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzirom njegov prigovor promašene pasivne legitimacije jer je premija osiguranja isplaćena osiguravajućem društvu, a ne tuženiku slijedom čega da tuženik od tužiteljice nije ništa stekao pa da nema govora o stjecanju bez osnove i obveze na vraćanje. Sporna naknada je naknada za osiguranje kredita, što u stvari predstavlja osiguranje naplate, jednako kao i fiducijarni prijenos vlasništva, mjenica, zadužnica i sl.

12.1. U odnosu na žalbene navode vezane uz ništetnost ugovorne odredbe o osiguranju kredita valja navesti da je prvostupanjski sud detaljno obrazložio iz kojeg je razloga smatra nerazumljivom jer iz iste nije jasno o kakvom se instrumentu osiguranja kredita uopće radi (odredba navodi samo o naknadi za "osiguranje kredita") imajući pri tom u vidu što je čl.7. Ugovora koji je naslovljen "Osiguranje vraćanja kredita" ugovorena i obveza tužiteljice na predaju ovjerene zadužnice, suglasnosti o zapljeni, zasnivanju fiducije na vozilu kojeg je sredstvima odobrenog kredita kupila, obveza na solemenizaciju predmetnog ugovora o kreditu uz klauzulu exequendi i ovlaštenje tuženika za pljenidbu svih tužiteljičinih računa koje ima kod tuženika. Prvostupanjski sud u odnosu na obje tužbom osporene ugovorene naknade ističe i da je nejasno po kojem tečaju će se iste obračunavati – dali po tečaju na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita i kojem tečaju uopće.

13. U odnosu na transparentnost predmetnih ugovornih odredbi valja nadodati da iako su obje predmetne odredbe transparentne u smislu članka 85. ZZP-a jer su omogućavale tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu naknada za obradu kredita i osiguranje (1,50% i 2,10% od iznosa odobrenog kredita) i to unatoč činjenici što nije navedena ni vrsta tečaja, niti dan tečaja, to sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Plaćanje troškova obrade i osiguranja kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi i o kakvoj vrsti osiguranja i to u visini 1,50% i 2,10% iznosa kredita, u svijetlu činjenice da tuženik nije dokazao da sporne naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno tuženik nije dokazao opravdanost visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (u ugovoru se u odnosu na obje naknade poziva na Odluku o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila) i po mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Tome valja nadodati da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade i osiguranja kredita, iako je redovna kamata obračunavana na iznos odobrenog kredita.

13.1. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora pri čemu je ponajprije odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila odnosne ugovorne odredbe imajući pri tom u vidu da sporni čl.11. stav. 3. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se predmetne naknade odnose, a niti ih tuženik tijekom prvostupanjskog postupka dokazuje pa iz toga ne proizlazi zaključak da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na predmetne odredbe u pojedinačnim pregovorima.

13.2. U odnosu na pretpostavku postojanja znatnije neravnoteže, valja naglasiti da se ista ne može vezati isključivo uz visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita jer značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima (istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.) konkretno da li je ugovaranje predmetnih naknada nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa predmetnih naknada, već dakle i ocjenom da li bi neprihvaćanjem tih odredbi bila ograničena u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

13.3. Konačno, polazeći od zakonske obveze tuženika propisane odredbom čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenice da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu spornim čl. 11. 3. predmetnog ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Zbog toga sporne ugovorne odredbe po ocjeni ovoga suda nedvojbeno dovode tužiteljicu u neravnopravan položaj prema tuženiku i stvaraju na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Njegov prigovor promašene pasivne legitimacije – da nije primio uplatu naknade za osiguranje kredita nije podržana sadržajem provedenog dokaznog postupka.

13.4. U ocjeni neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl. 328. ZOO, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, može početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

14. Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija meritorni dio prvostupanjske presude nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u toč.I. i toč.II. izreke.

15. No osnovano tuženik u žalbi pobija rješenje kojim je odbijen njegov prigovor na u tužbi označenu vrijednost predmeta spora – iako je prvostupanjski sud u pravilnoj primjeni odredbe čl. 40.stav.3. ZPP trebao rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora, a ne donositi odluku o odbijanju prigovora tuženika.

15.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više njegovih odluka (npr. Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Rev-1605/2017-3 od 2. veljače 2021. i Rev-1927/2017-2 od 18. siječnja 2022.) deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, slijedom je vrijednost predmeta spora trebalo utvrditi prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 324,44 Eur pa je uvažavanjem žalbe tuženika preinačeno pobijano rješenje na način da je vrijednost predmeta spora utvrđena iznosom od 324,44 Eur.

16. Obzirom na navedeno materijalno-pravno stajalište ovog suda, valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti i odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.III. izreke.

16.1. Prihvaćajući po prvostupanjskom sudu honorirane radnje zastupanja tužiteljice po odvjetniku valjalo je istoj priznati nagradu prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora i to za sastav tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa – "Narodne novine" broj 138/23 i 107/25) u iznosu od 62,50 Eur, trošak zastupanja na ročištima održanima dana 9. listopada 2025. i 27. siječnja 2026. po Tbr. 9/1 Tarife u iznosima od po 62,50 Eur, sastav podneska od 22. srpnja 2025. po Tbr. 8/1 Tarife u iznosu od 62,50 Eur – sve sa uključenom naknadom po Tbr. 46 Tarife te naknadu izdataka s osnova sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 66,36 Eur i na presudu u istom iznosu, pa joj je sveukupno valjalo priznati trošak postupka u iznosu od 382,72 Eur i djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi toč.III. izreke za iznos od 382,72 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2026. do isplate pozivom na odredbu čl. 380. toč. 2. ZPP, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti toč.III. izreke i odbiti tužiteljicu sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 Eur, pozivom na odredbu čl. 380. toč. 3. ZPP.

17. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka obzirom da je isti uspio tek u srazmjerno neznatnom dijelu i to u odnosu na sporedni zahtjev.

U Varaždinu 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec