REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: 18 Kž-457/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Dijane Grancarić kao predsjednice vijeća, te Sandre Radanović i Ivana Markovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Marine Horvat kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika NĐ zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21- dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnijetoj putem braniteljice Ane Čule, odvjetnice iz Zagreba, protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj K-341/2022 od 19. siječnja 2024. temeljem čl. 474. a. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 – dalje u tekstu: ZKP/08), u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika NĐ kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 19. siječnja 2024. Općinski sud u Zadru je okrivljenika NĐ proglasio krivim da je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu – opisano u čl. 227. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, a kažnjivo po čl. 227. st. 2. KZ/11, pa je na temelju čl. 227. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, okrivljeniku NĐ, izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, te je okrivljeniku na temelju odredbe čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda kojom se određuje da se ovako određena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i st. 2. toč. 1. i toč. 6. ZKP/08 nalaže se okrivljeniku NĐ, snositi troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti u iznosu od 80 eura, troškove prometnog vještačenja u iznosu od 3.019,60 kuna/ 400,80 eura (tečaj 7,53450), te troškove sudsko – medicinskog vještačenja u iznosu od 2.900,00 kuna/ 384,90 eura, odnosno sveukupno iznos od 865,70 eura, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik putem braniteljice Ane Čule, odvjetnice iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i okrivljenika oslobodi od optužbe, a podredno da se presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Na žalbu nije podnesen odgovor.

4. Spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetniku u Zadru na dužno razgledanje, a sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08.

5. Žalba okrivljenika nije osnovana.

6. Iako okrivljenik u žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, osim navođenja zakonskog teksta predmetne odredbe, ne obrazlaže u čemu bi se konkretno sastojala citirana povreda, već iz sadržaja žalbe proizlazi da dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

6.1. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a suprotno navodima obrane, nema proturječnosti između izreke i obrazloženja presude, jer su sve odlučne činjenice jasno i logično određene i istim modalitetom sukladno obrazložene, kao i dokazi na kojima se one temelje, a druga je stvar što ih žalitelj kao takve ne prihvaća te ih vidi proturječnim i tumači na sebi prihvatljiv subjektivan način, zbog čega istaknuta bitna povreda nije ostvarena.

6.2. Stoga, nije osnovana žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč.11. ZKP/08. Pobijana presuda je u tom dijelu ispitana i u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 i nije utvrđeno da bi u istoj bila potvrđena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a također na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, okrivljenik problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći u bitnom da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da bi isti kritične zgode počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 2. u svezi st. 1 KZ/11, za koje je proglašen krivim pobijanom presudom.

7.1. Naime, suprotno navodima žalbi, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno. U okviru istaknute žalbene osnove okrivljenik ustvari ne iznosi ništa nova što već nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima osuđujuće presude i na svoj subjektivan način ocjenjuje rezultate izvedenih dokaza i to posebno u odnosu na iskaz oštećenika PĐ, te u odnosu na provedeno prometno vještačenje po vještaku Danijelu Sikiriću, smatrajući da je obranu okrivljenika trebalo prihvatiti kao istinitu i vjerodostojnu.

7.2. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud obranu okrivljenika ocijenio neutemeljenom i usmjerenom na otklanjanje kaznene odgovornosti, ovo stoga što je obrana okrivljenika suprotna provedenom nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka prometne struke Danijela Sikirića, a čiji nalaz sud prihvaća kao stručan, detaljno obrazložen i posve argumentiran, sudsko-medicinskom vještačenju ozljeda kod oštećenika, ali i iskazu samog oštećenika PĐ.

7.3. Iz provedenog prometnog vještačenja po vještaku Danijelu Sikiriću, i to kako pisanog nalaza i mišljenja, tako i nalaza i mišljenja koje je navedeni vještak dao na raspravi, nedvojbeno proizlazi da je do prometne nesreće došlo na način da je okrivljenik kao vozač osobnog automobila započeo svojim vozilom radnju skretanja ulijevo, prema parkiralištu kbr. 13, a da prethodno nije provjerio stanje prometa ispred sebe, a u isto to vrijeme se je kolnikom I. ulice iz smjera juga prema sjeveru (nailazeći ususret okrivljeniku) kretao oštećenik PĐ, upravljajući motociklom, te je isti na udaljenosti od oko 43,7 m refleksno reagirao poduzimanjem radnje kočenja i skretanja svog vozila. Takav način reagiranja je rezultirao zanošenjem i destabilizacijom motocikla, njegovim prevrtanjem na desnu bočnu stranu i daljnjim klizanjem po kolniku do mjesta sudara.

7.4. Prometni vještak decidirano navodi i zaključuje da je okrivljenik neposredno prije nego što je poduzeo radnju skretanja ulijevo, objektivno bio u mogućnosti pravovremeno uočiti nailazeći motocikl oštećenika te, da je to napravio, da bi odustao od radnje skretana ulijevo i propustio motocikl, kada do prometne nesreće ne bi došlo. Iz prometnog vještačenja također nedvojbeno proizlazi da je vozač motocikla, oštećeni PĐ, prometnu nesreću mogao izbjeći na način da je umjesto istodobno poduzete radnje skretanja i kočenja, poduzeo forsiranu radnju pravocrtnog kočenja motocikla, bez zakretanja upravljačem, na koji bi se način zaustavio do linije kretanja osobnog vozila okrivljenika. Prometni vještak nadalje navodi da prosječni vozači u ovakvim i sličnim prometnim situacijama reagiraju instinktivno, ne mogu unaprijed znati kakvim ishodom bi rezultirala koja od poduzetih radnji niti imaju mogućnost unaprijed znati posljedice bilo od kojih poduzetih radnji, pa vještak u konačnici zaključuje da se na strani oštećenog vozača motocikla ne nalaze propusti koji bi bili uzročno vezani sa nastankom prometne nezgode.

7.5. Oštećenik PĐ je u dva navrata svjedočio u ovom postupku te je opisao dinamiku nastanka prometne nezgode, identično je iskazivo u pogledu bitnih okolnosti nastanka prometne nezgode, a njegov iskaz o dinamici nastanka prometne nezgode potvrđen je i provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem ozljeda koje je oštećenik zadobio kritične prigode, a na koje vještačenje stranke nisu imale primjedbi.

7.6. U odnosu na žalbene navode da je prometni vještak utvrdio brzinu kretanja oštećenika od 66 km/h (dakle 20 više od onoga što je oštećenik rekao), ističe se da iz prometnog vještačenja nedvojbeno proizlazi da brzina kretanja oštećenika nije uzrok nastanka prometne nezgode, već je oštećenik postupajući na način kako je to opisao u svom iskazu, ali i kako to utvrđuje prometni vještak, poduzeo sve radnje koje poduzimaju prosječni vozači u ovakvim i sličnim situacijama kako bi izbjegao nastanak prometne nezgode. Prema tome, činjenica da je oštećenik u svom iskazu naveo da se kretao brzinom manjom od brzine koju je utvrdio prometni vještak, ni na koji način ne dovodi u pitanje zaključak prometnog vještaka o uzroku nastanka ove prometne nesreće. Ističe se da su žalbeni navodi, u kojima se konstatira da se oštećenik kretao većom brzinom od brzine koju je utvrdio sudski vještak, potpuno paušalni, te ničim nisu potkrijepljeni niti argumentirani, pa ovo vijeće drži takve žalbene navode neosnovanima.

7.7. U postupku nije bilo sporno da je oštećeniku utvrđena koncentracija alkohola od 0,10 g/kg, međutim iz zapisnika nije vidljivo kada je konkretno izvršeno alkotestiranje nad oštećenikom, pri čemu je u zapisniku konstatirano da je oštećenik konzumirao gemišt oko 10 sati, dok sam oštećenik navodi da je popio gemišt od oko 0,2 - 0,3 dcl i to nekih dvadesetak minuta do pola sata prije prometne nesreće. Međutim, bez obzira što iz zapisnika nije vidljivo kada je konkretno izvršeno alkotestiranje, pa utvrđena koncentracija alkohola kod oštećenika ne može biti relevantna, ističe se da iz provedenih dokaza ni na koji način ne proizlazi da bi oštećenik na bilo koji način uzrokovao nastanak ove prometne nezgode, ili da bi utvrđena koncentracija alkohola bila u bilo kakvoj vezi sa nastankom prometne nezgode.

7.8. U odnosu na žalbene navode da oštećenik PĐ nije govorio istinu kada je tvrdio da je bila gužva na cesti, ističe se kako činjenica da u zapisniku o očevidu nije konstatirano niti navedeno da bi bilo očevidaca - svjedoka prometne nezgode, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenika, ovo tim više što je njegov iskaz potkrijepljen provedenim sudsko-medicinski vještačenjem, a posebno i prometnim vještačenjem u pogledu dinamike nastanka prometne nezgode.

7.9. Prema tome, prvostupanjski sud je dao dostatne i uvjerljive razloge za donošenje osuđujuće presude, te je pravilno utvrdio da je okrivljenik postupio na inkriminirani način, odnosno da je ostvario sva obilježja predmetnog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11 za koje je proglašen krivim, kako je to i obrazložio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, a koje razloge prihvaća i ovo vijeće te na njih upućuje žalitelja.

8. S obzirom na navedeno, nedvojbeno je da je okrivljenik ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 227. st. 2. u svezi st. 1 KZ/11, kako u subjektivnom tako i u objektivnom sadržaju, slijedom čega ga je prvostupanjski sud pravilno i zakonito proglasio krivim.

8.1. Stoga, nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona (čl. 469. toč. 1. ZKP/08), jer žalitelj svojim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede kaznenog djela za koje je okrivljenik proglašen krivim.

9. Nadalje, okrivljenik se žali i glede odluke o kazni, međutim, ovo drugostupanjsko vijeće smatra da žalba zbog odluke o kazni okrivljenika nije osnovana.

9.1. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno cijenio okrivljeniku kao olakotne okolnosti dosadašnju neosuđivanost, činjenicu da se nakon prometne nesreće aktivno interesirao za zdravstveno stanje oštećenika, dok otegotnih okolnosti na stani okrivljenika nisu pronađene.

9.2. Nadalje, pogrešno je prvostupanjski sud okrivljeniku kao olakotno cijenio i određeni doprinos oštećenika PĐ u nastanku prometne nesreće (kretanje motociklom nedopuštenom brzinom i konzumacija alkohola prije nesreće), s obzirom da tijekom postupka nije utvrđen doprinos oštećenika nastanku ove prometne nezgode, pa se samim time navedene okolnosti okrivljeniku ne mogu cijeniti kao olakotne.

10. Međutim, bez obzira što navedene okolnosti u točci 9.1. ove presude nije trebalo cijeniti kao olakotne okolnosti, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju od sedam mjeseci, uz izricanje uvjetne osude u trajanju od dvije godine, ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, o čemu je prvostupanjski sud posebice iznio razloge na stranici 13 prvostupanjske presude, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovo drugostupanjsko vijeće.

11. S obzirom da je okrivljenik proglašen krivim, a nasuprot navodima žalbe, pravilno ga je prvostupanjski sud obvezao na snašanje troškova kaznenog postupka, kako je to specificirano u izreci pobijane presude, pa je u tom dijelu žalba okrivljenika neosnovana.

12. Budući da žalba okrivljenika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, temeljem čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud nije našao da bi bile ostvarene preostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka, kao ni preostale povrede kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na temelju odredbe čl. 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zadru, 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Grancarić