REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-827/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u izvanparničnom postupku, odlučujući o prijedlogu predlagatelja EŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ante Rusković, odvjetnik u Dubrovniku, povodom žalbe protustranke HOTELI ŽIVOGOŠĆE, d.d., OIB 88429213928, Porat 136, Živogošće, Općina Podgora, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rašica & Partneri d.o.o., Zagreb, radi određivanja naknade članu uprave imenovanom od strane suda, odlučujući o žalbi protustranke protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj R1-42/2025 od 4. prosinca 2025., 8. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba protustranke i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj R1-42/2025 od 4. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj R1-42/2025 od 4. prosinca 2025. naloženo je protustranci platiti predlagatelju imenovanog od strane suda, pripadajuću nagradu za obavljanje poslova člana uprave protustranke, u neto iznosu od 26.290,32 €, uvećano za pripadajuće poreze, prireze i obvezne doprinose (točka 1. izreke). Dužna je protustranka platiti predlagatelju na ime troškova postupka iznos od 437,50 € (točka 2. izreke).

2. Protiv pobijanog rješenja protustranka je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom ovom sudu pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno preinačiti. U obrazloženju žalbe navodi da je prvostupanjski sud propustio prekinuti izvanparnični postupak i uputiti predlagatelja na parnicu, iako je među strankama nesporno postojao spor o pravu i odlučnim činjenicama. Navodi da je predlagatelj već bio plaćen kroz plaću i bonuse te da je postojao prešutni dogovor između stranaka da predlagatelj za obnašanje funkcije člana uprave neće tražiti posebnu nagradu, i da ta pitanja po svojoj naravi ne mogu biti predmet izvan parničnog postupka već isključivo parničnog postupka. Također navodi da je prvostupanjski sud odlučio o spornim činjenicama bez izvođenja dokaza i bez omogućavanja protustranci da se o tim činjenicama izjasni. Smatra da je prvostupanjski sud nepravilno postupio kada je odbio dokazne prijedloge protustranke da se saslušaju svjedoci na okolnost sadržaja poslova koje je obavljao predlagatelj kao član uprave i postojanja dogovora u vezi isplate predmetne nagrade za obnašanje funkcije člana uprave te odlučivao o (ne)postojanju sporazuma između stranaka, bez izvođenja predloženih dokaza. Također, žalitelj ističe prigovor zastare potraživanja i navodi da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je isključio primjenu trogodišnjeg zastarnog roka te zaključio da se na predmetno potraživanje primjenjuje opći zastarni rok. Žalitelj napominje da prvostupanjski sud nije mogao samostalno odrediti visinu nagrade slobodnom ocjenom, već je za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja bilo potrebno izvesti dokaz financijskim vještačenjem, koje bi omogućilo objektivnu procjenu vrijednosti rada člana uprave u relevantnom razdoblju. S obzirom na sve navedeno, protustranka osporava i trošak te traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 403,90 €.

3. U odgovoru na žalbu predlagatelj predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijano rješenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijano rješenje ispitano je u skladu s odredbama čl. 365. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 78/15, 29/18, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), u vezi s odredbom i odredbe čl. 44. Zakona o izvanparničnom postupku („Narodne novine“ broj 59/23; dalje: ZIPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Podneskom od 13. svibnja 2015. predlagatelj, EŽ, je naveo da je bio radnik (direktor) protustranke (Hoteli Živogošće - početkom 2020. godine promijenjeno ime u TUI BLUE Makarska) u razdoblju od 1. ožujka 2017. do 31. ožujka 2025., te da je krajem studenog 2019. protustranka ostala bez jedinog člana uprave zbog isteka mandata, a zbog čega je njemu predloženo da uz svoj posao obnaša i dužnost člana uprave protustranke, koju je dužnost predlagatelj i obnašao. Stoga je predlagatelj zatražio od suda da na temelju odredbe čl. 245. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23, 136/24; dalje: ZTD) odredi nagradu za njegov rad kao člana uprave protustranke, budući da je na tu dužnost bio imenovan rješenjem suda 22. siječnja 2020. godine i da je tu funkciju obavljao do 1. travnja 2022., kada je nova uprava stupila na dužnost. Predlagatelj navodi da mu pravo na nagradu izravno proizlazi iz navedene odredbe čl. 245. ZTD-a i iz samog rješenja o imenovanju, kojim je predviđeno da, ako se s društvom ne postigne sporazum o nagradi, o tome odlučuje sud. Ističe da nakon imenovanja nije bilo tijela društva (nadzornog odbora) koje bi moglo urediti pitanje njegove naknade. Nakon izbora nadzornog odbora 29. ožujka 2022., pokušao je sporazumno riješiti pitanje nagrade, ali je protustranka to odbila. Stoga se, kako je već navedeno, obratio sudu i predložio da mu se odredi nagrada u iznosu od 1.000,00 EUR neto mjesečno za cijelo razdoblje obnašanja dužnosti.

7. Protustranka je zahtjev osporila u cijelosti. Najprije je tvrdila da je između stranaka postojao dogovor da se predlagatelju za rad u upravi neće isplaćivati posebna nagrada, odnosno da je on implicitno pristao da za tu funkciju neće tražiti naknadu. Zatim je navela da je predlagatelj kroz sustav nagrađivanja, putem bonusa isplaćenih temeljem ugovora o radu na radnom mjestu glavnog direktora hotela, već primio odgovarajuće iznose. Nadalje je tvrdila da je njegovo članstvo u upravi imalo „formalni karakter“, jer su upravljački, operativni i administrativni poslovi temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji preneseni na drugo društvo, te da je društvo bilo obuhvaćeno postupkom izvanredne uprave u okviru koncerna Agrokor d.d., zbog čega su ovlasti uprave bile bitno ograničene. Istaknula je i prigovor zastare, smatrajući da se radi o povremenim davanjima koja zastarijevaju u roku od tri godine.

8. Sud je najprije odlučivao o prijedlogu protustranke da se postupak prekine i stranke uputi u parnicu, pozivom na odredbu čl. 27. ZIPPP-a. Sud je zaključio da uvjeti za prekid nisu ispunjeni jer između stranaka nema spora o bitnim činjenicama – nesporno je da je predlagatelj bio imenovan članom uprave i da su se stranke nakon prestanka mandata pokušale, ali nisu uspjele sporazumjeti o nagradi. Sporna su bila pravna pitanja i ocjena osnovanosti osporavanja, što je sud mogao riješiti u ovom izvanparničnom postupku. Sud je zatim ocijenio navode protustranke kao dijelom međusobno proturječne. S jedne strane protustranka je tvrdila da je postojao dogovor o neplaćanju nagrade, a s druge da je predlagatelj već primio sve iznose kroz bonuse. Sud je postavio pitanje kako je moguće istodobno tvrditi da nagrada ne pripada i da je već isplaćena. Također je primijetio da nije jasno tko je u ime društva mogao valjano sklopiti dogovor o neplaćanju, osobito u razdoblju kada društvo nije imalo nadzorni odbor kao tijelo nadležno za odlučivanje o primanjima uprave. Stoga je takvu tvrdnju ocijenio nedokazanom i pravno neodrživom.

9. U pogledu tvrdnje da je članstvo predlagatelja u upravi bilo samo formalno, sud je zauzeo jasno pravno stajalište da ZTD ne poznaje pojam „formalnog člana uprave“. Uprava je, uz nadzorni odbor i glavnu skupštinu, jedno od temeljnih tijela dioničkog društva, a član uprave ima zakonom propisane ovlasti i odgovornosti koje se ne mogu u potpunosti prenijeti na treće osobe ugovorom o poslovnoj suradnji. Iako je dio operativnih poslova bio prenesen na drugo društvo, to nije isključilo zakonske obveze i odgovornosti predlagatelja kao člana uprave, uključujući zastupanje društva i odgovornost prema trećima i državnim tijelima. Sud je ujedno uzeo u obzir da je predlagatelj upravo zbog takvih okolnosti tražio razmjerno niži iznos nagrade.

10. Što se tiče utjecaja postupka izvanredne uprave, sud je utvrdio da je taj postupak završio 23. travnja 2021., dok je mandat predlagatelja trajao do 1. travnja 2022., pa znatan dio razdoblja nije bio obuhvaćen posebnim režimom. Čak i da su u određenom dijelu mandata ovlasti bile sužene, to ne znači da su bile potpuno isključene, niti da član uprave zbog toga nema pravo na nagradu.

11. U vezi s navodima o isplati bonusa, sud je zaključio da su bonusi isplaćivani temeljem ugovora o radu predlagatelja kao glavnog direktora hotela te da se odnose na njegov radni odnos, a ne na funkciju člana uprave. Stoga ti bonusi ne predstavljaju naknadu za obavljanje dužnosti člana uprave u smislu odredbe čl. 245. ZTD-a. Sud je posebno naglasio da se pravo na nagradu za članstvo u upravi ne može smatrati namirenim isplatama iz drugog pravnog odnosa.

12. Kod određivanja visine nagrade sud je uzeo u obzir veličinu i značaj protustranke (broj hotela, zaposlenih, imovinu i rezultate poslovanja), kao i podatke o primanjima prethodnog člana uprave, koji je ostvarivao znatno veće mjesečne iznose. U tom kontekstu, traženi iznos od 1.000,00 € neto mjesečno sud je ocijenio razmjernim i primjerenim, osobito imajući u vidu da predstavlja otprilike četvrtinu iznosa koji je primao prethodni član uprave, te da je predlagatelj bio jedini član uprave u relevantnom razdoblju.

13. Konačno, u odnosu na prigovor zastare, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o tipičnim povremenim davanjima u smislu odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj : 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; dalje: ZOO) jer iznos nagrade nije bio unaprijed određen niti dospijevao u pravilnim vremenskim razmacima, već je trebao biti utvrđen naknadno, u nedostatku sporazuma stranaka. Stoga je primijenio opći zastarni rok od pet godina i utvrdio da on do podnošenja prijedloga nije istekao.

14. Polazeći od svega navedenog, sud je zaključio da predlagatelju pripada pravo na nagradu za rad člana uprave za razdoblje od 22. siječnja 2020. do 31. ožujka 2022., u iznosu od 1.000,00 EUR neto mjesečno (uz razmjerni dio za prvi mjesec), te je tako odlučio i u izreci rješenja.

15. I ovaj sud jednako kao prvostupanjski sud, smatra da predlagatelj ima pravo na isplatu naknade za rad člana uprave imenovanog od strane suda. Naime, predlagatelj je uz svoj redoviti posao direktora, preuzeo dužnost i poslove jedinog člana uprave protustranke.

16. Dakle, EŽ, koji je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kao direktor hotela od 1. ožujka 2017. do 31. ožujka 2025., a istovremeno je imenovan članom uprave hotela rješenjem trgovačkog suda od 22. siječnja 2020. do 1. travnja 2022. prema navedenoj odredbi čl. 245. ZTD-a ima pravo na nagradu za rad kao član uprave za razdoblje u kojem je obnašao tu funkciju, neovisno o tome što je istodobno primao plaću kao direktor hotela u radnom odnosu.

17. Naime, stavak 1. istog članka Zakona propisuje da ako neki član uprave nije imenovan, u hitnom će ga slučaju na zahtjev zainteresirane osobe imenovati sud, dok je stavkom 3. istog članka Zakona propisano da član uprave kojega imenuje sud ima pravo na nadoknadu troškova koje ima u obavljanju toga posla i na nagradu za rad. Ako se tako imenovani član uprave i društvo ne mogu o tome sporazumjeti, o nadoknadi troškova i o plaćanju nagrade odlučuje sud. Dakle, imenovani član uprave od strane suda ima pravo na naknadu i nagradu za svoj rad u svojstvu člana uprave. Naime, prava iz radnog odnosa (plaća, naknade) i prava iz imenovanja u upravu (nagrada za rad u upravi) su odvojena. Ili drugim riječima, osobe koje su bile istovremeno u radnom odnosu i imenovane u upravu, imaju pravo na nagradu za rad u upravi postoji neovisno o plaći iz radnog odnosa . Stoga, iako je EŽ primao plaću kao direktor hotela temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, to ne isključuje njegovo pravo na nagradu za rad kao član uprave imenovan od strane suda. Nagrada za rad u upravi nije isto što i plaća iz radnog odnosa, već je posebna naknada za obavljanje funkcije člana uprave.

18. Slijedom svega navedenog, žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, prema citiranoj odredbi čl. 245 ZTD-a, imenovanje člana uprave od strane suda u hitnom slučaju ima pravni učinak i daje pravo na naknadu i nagradu za rad u upravi, neovisno o drugim primanjima. Stoga nije bilo pravne osnove za prekid izvanparničnog postupka i upućivanje na parnicu, jer se radi o potraživanju koje proizlazi iz zakonskog imenovanja i prava na nagradu za rad u upravi, što je predmet izvanparničnog postupka.

19. Nadalje, tvrdnja da je predlagatelj već bio plaćen kroz plaću i bonuse kao direktor hotela ne isključuje pravo na nagradu za rad kao član uprave. Plaća iz radnog odnosa i nagrada za rad u upravi su dva odvojena pravna osnova, što je jasno propisano u ZTD-u i potvrđeno brojnom sudskom praksom. Prešutni dogovor o netraženju nagrade nije dokazan, a sud je pravilno odbio dokazne prijedloge protustranke jer nije bilo valjanih dokaza o takvom dogovoru.

20. Također, prvostupanjski sud je postupio u skladu s načelima postupka i nije odlučivao o činjenicama bez mogućnosti protustranke da se izjasni. Odbijanje dokaznih prijedloga za saslušanje svjedoka bilo je opravdano jer su predloženi dokazi bili neodređeni i nisu bili nužni za utvrđenje prava na nagradu, koja proizlazi iz zakonskog imenovanja i trajanja funkcije člana uprave.

21. U pogledu zastare, primjena općeg zastarnog roka bila je pravilna jer se radi o potraživanju koje nije obuhvaćeno posebnim zastarnim rokovima. Prigovor zastare nije bio pravno utemeljen, a sud je pravilno utvrdio da zastarni rok nije protekao.

22. Također, sud je imao pravo slobodne ocjene o visini nagrade, sukladno odredbi čl. 245. ZTD-a, koji propisuje da u slučaju spora o visini naknade odlučuje sud. Financijsko vještačenje nije bilo nužno jer je nagrada određena u skladu s okolnostima i trajanjem obnašanja funkcije, a nije bilo dokaza da je visina nagrade nepravedna ili neprimjerena.

23. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud, na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a, odbio žalbu protustranke i odlučio kao u izreci rješenja.

Zagreb, 8. travnja 2026.

Sudac

Maja Bilandžić