REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž-3/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u trećestupanjskom Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević- Grbić, Perice Rosandića, dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. ZD, zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje KZ) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 26. ožujka 2025. broj I Kžzd-58/2024-29, u sjednici Vijeća održanoj 4. veljače 2026., u prisutnosti u javnom dijelu opt. JD i braniteljice optuženika, odvjetnice Marijane Temali i 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. ZD te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Kzd-1/2022. od 6. lipnja 2024. opt. ZD proglašen je krivim zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 4. KZ-a (opisano u toč. 1. izreke) za koje je utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju trideset osam godina, kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. KZ-a (opisano u toč. 2. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora petnaest godina te kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 331. st. 1. KZ-a (opisano u toč. 3. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora dvije godine. Na temelju čl. 51. KZ-a opt. ZD je osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju četrdeset osam godina. Na temelju čl. 54. KZ-a optuženiku se u kaznu dugotrajnog zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode i istražnog zatvora od 25. ožujka 2022. pa nadalje.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP) žrtve UD i CD su sa imovinskopravnim zahtjevima upućene u parnicu.

1.2. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ-a od optuženika su oduzeti automatska puška tzv. "kalašnjikov" serijskog broja [serijski broj oružja] komada streljiva cal. 7,62 mm, 203 komada streljiva 7,62 mm i 9 metalnih nosača za streljivo koji predmeti će se na temelju čl. 181. st. 7. ZKP-a uništiti.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. ZKP-a optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP-a te nagrade i nužnih izdataka postavljene braniteljice po službenoj dužnosti, dok je na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 8. te čl. 145. st. 4. ZKP-a dužan naknaditi nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

2. Presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 26. ožujka 2025. broj I Kžzd-58/2024-29, prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da su prihvaćene po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora: za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 4. KZ-a opisano pod toč. 1. izreke pobijane presude kazna dugotrajnog zatvora u trajanju trideset osam godina, za kazneno djelo iz čl. 110. KZ-a opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude kazna zatvora u trajanju petnaest godina, za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ-a opisano pod točkom 3. izreke pobijane presude kazna zatvora u trajanju dvije godine te je opt. ZD, na temelju čl. 51. KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju četrdeset godina. Istom je presudom žalba optuženika odbijena kao neosnovana te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske žalbu je, uz više dopuna (po dva podneska iz studenog i prosinca 2025. te siječnja 2026.), podnio optuženik osobno i po braniteljici Marijani Temali, odvjetnici u Dubrovniku. U osobnoj žalbi optuženik je kao žalbene osnove naznačio bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o kazni, dok je u žalbi po braniteljici navedeno da presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, „posebno iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 i članka 468. stavak 2. i st. 3 ZKP/08“, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i oduzimanju predmeta. Predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ispravi navedene propuste…i optuženika oslobodi od optužbe, podredno da ukine presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje“ (žalba po braniteljici) odnosno da „pobijanu presudu potpuno ukine i vrati na ponovno suđenje“ (osobna žalba). Obje žalbe sa dopunama biti će razmotrene kao jedinstvena žalba optuženika.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Na temelju čl. 474. st. 1. u vezi s čl. 490. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP-25) spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. U skladu s odredbom čl. 475. st. 1. ZKP-25, na zahtjev optuženika, o sjednici vijeća uredno su izviještene stranke i braniteljica. Sjednica vijeća je, sukladno čl. 475. st. 3. i 7. ZKP-25, održana u odsutnosti državnog odvjetnika, dok su sjednici prisustvovali optuženik i braniteljica uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (audio-video uređaja).

7. Žalba optuženika nije osnovana.

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona

8. Osporavajući zakonitost i pravilnost drugostupanjske, posredno i prvostupanjske presude u žalbi (po braniteljici) se navodi da pobijanom drugostupanjskom presudom „nije odgovoreno na tvrdnje obrane o počinjenim bitnim povredama odredaba kaznenog postupka, i to zbog toga: jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, kao i izloženim razlozima, jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, dok su izloženi razlozi potpuno nejasni, jer se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu (članak 10. ZKP/08), jer je teško povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje.“ Žalitelj smatra kako drugostupanjski sud „pogrešno tvrdi da se na iskazima svjedoka Ž i UD u pretežnom dijelu ne temelji prvostupanjska presuda“ te da nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-a u odnosu na kazneno djelo iz čl. 111. toč. 4. KZ-a i s tim u vezi problematizira valjanost ocjene personalnih dokaza, iskaza TD, ŽDC i ED. Ističe da je tijekom postupka „grubo povrijeđeno optuženikovo pravo na pravično suđenje kao i na jednakost oružja budući je …više puta tokom postupka odbijeno pravo na izvođenje predloženih dokaza.“ ustrajući u tvrdnji da je neosnovano odbijen prijedlog za ispitivanje VD, ABC, dr. ABC te da se drugostupanjski sud „ne očituje ni o neosnovano odbijenom prijedlogu za saslušanje i drugih predloženih svjedoka: SD, OD, ŠD, ABC,…dodatnog ispitivanja EDkao i BD kao očevica događaja.“ Pored toga drži da je ostvarena povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP „jer je odbijanjem prijedloga…za odgodu rasprave zbog pripremanja obrane kao i prijedloga za odgodu zbog pripremanja završnog govora evidentno povrijeđeno pravo obrane.“, kojim postupanjem je „optuženik nezakonito osuđen i prije kraja samog postupka.“

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama, i ovaj trećestupanjski sud nalazi da prvostupanjska presuda sadrži temeljito, jasno i sveobuhvatno obrazloženje u pogledu ocjene dokaza i potom utvrđenja svih odlučnih činjenica za zaključak da je ostvario obilježja terećenih kaznenih djela, poglavito teškog ubojstva tako što je usmrtio žrtvu iz bezobzirne osvete, uz razloge za odluku o kazni, imovinskopravnom zahtjevu, mjeri oduzimanja predmeta i troškovima postupka time da u izreci prvostupanjske presude nema nejasnoća i proturječja niti je ona u proturječju sa razlozima presude. Stoga je drugostupanjski sud osnovano otklonio postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, k tome ispravno ocijenio da se ovim žalbenim prigovorom ujedno „upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje“ (odlomak 11. presude). Pored toga dostatnim je i jasnim argumentima ocijenio ostale bitne žalbene navode među kojima se tvrdilo da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, (zapisnicima o iskazima svjedoka Ž i UD pred državnim odvjetnikom-odlomak 12.2. presude) te da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje (zbog odbijenih dokaznih prijedloga obrane-odlomak 13. i 13.1. presude). Prema tome nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je drugostupanjski sud propustio ocijeniti žalbene zamjerke u odnosu na istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

10. Nadalje, razmotrivši žalbene navode optuženika (iz osobne žalbe i njenih dopuna te žalbe po braniteljici) nije nađeno da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu (čl. 468. st. 2. ZKP-a) niti je na raspravi povrijeđeno pravo obrane odnosno drugi vid povrede iz čl. 468. st. 3. ZKP-a od utjecaja na presudu.

11. U odnosu na tešku povredu prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, smjeranjem na povredu konfrontacijskog prava, drugostupanjski sud je ovaj žalbeni prigovor pravilno otklonio kao neosnovan. Naime, i po ocjeni ovog trećestupanjskog suda pobijana se presuda temelji, osim na iskazima roditelja žrtve (zapisnici o iskazima su pročitani na raspravi na temelju čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP-a) i na drugim dokazima, poglavito iskazima svjedoka koji su imali saznanja o narušenim međuljudskim odnosima između optuženika i obitelji UD, odnosno na temelju čijih iskaza je, nakon temeljite i sveobuhvatne analize, prvostupanjski sud utvrdio postojanje motiva za hladnokrvno planirano usmrćenje nevine maloljetne osobe (ED, TD, MD, ŽDC). Stoga se osuda za kazneno djelo teškog ubojstva ne temelji isključivo niti u odlučujućoj mjeri na zapisnicima o (nekonfrontiranim) iskazima svjedoka CD i UD, dok problematiziranjem vrednovanja kvalitete i pouzdanosti spomenutih personalnih dokaza u okviru ove povrede zakona žalitelj ustvari upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

12. Protivno žalbenoj tvrdnji optuženika, snimka video nadzora „za raskrižje [adresa] i [adresa] u [adresa] nije nezakonit dokaz. Bez obzira što se radi o video nadzoru kamere sa „privatnog skladišta poduzeća za prijevoz i trgovinu [obrt]“ te da je vlasnik prema tvrdnji žalitelja „neovlašteno i protivzakonito, bez dozvole agencije snimao javnu površinu“ (smjerajući time na nezakonitost dokaza ex iudicio iz čl. 10. st. 2. toč. 2. ZKP-a), radi se o snimci javne površine (što ni za žalitelja nije sporno) pa se na taj način ne zadire u privatnost osoba koje se ovim prostorom kreću. Naime i u sudskoj praksi je prihvaćeno da snimke koje su putem video nadzora sačinjene na javnim mjestima predstavljaju dokaze na kojima se može temeljiti sudska odluka (I Kž-450/09, III Kr-96/20). Tvrdnjom žalitelja da „drugostupanjski sud neispravno i krivo ocjenjuje snimke video-nadzora kao autentične“ optuženik prigovara vjerodostojnosti dokaza nastojeći dovesti u pitanje pouzdanost (tog i ostalih) dokaza na kojima se temelji osuđujuća presuda, dakle osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što će biti ocijenjeno u okviru te žalbene osnove.

13. Optuženikova (osobna) žalba koncipirana je na način da dijelom predstavlja osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja te optuženikovo viđenje i subjektivnu ocjenu tijeka postupka time da dio zamjerki o opsegu vođenja izvida i istrage (npr. „ŽDO

… prekršilo … članak 204. i čl. 283 ZKP-a jer nije ispitivalo očevica…suprugu TD“), kao i postupaka koji su po inicijativi optuženika u nadležnosti državnog odvjetnika (npr. inicijativa optuženika za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, podnesci naslovljeni kao „kaznena prijava“ itd.) prelazi okvire ispitivanja pobijanih presuda u žalbenom postupku.

14. Optuženik tako kritizira te iznosi svoj stav o ne/postupanju policije tijekom izvida, primjerice da je „očevidac ČD … sukladno …čl. 210. ZKP-a podatke važne za kazneni postupak trebao dati državnom odvjetniku…“, a jednako ponavlja i u odnosu na TD. Osim što je time „grubo prekršena odredba članka 210. ZKP-a“, smatra da je prvostupanjski sud „suprotno zakonskim odredbama iz čl. 207. st. 3., čl. 207. st. 1. točka 3., čl. 208.b., i čl. 210. ZKP-a izdvojio služene zabilješke očevidaca zatečenih na mjestu počinjenja kaznenog djela AD i TD.“, a time i „drugostupanjski sud, pod točkom 15.3. presude neosnovano i neispravno ističe da su službene zabilješke izdvojene sukladno zakonskim odredbama.“

14.1. Ovim žalbenim prigovorima optuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost raspravnog rješenja prvostupanjskog suda o izdvajanju služenih zabilješki policije o prikupljenim obavijestima od građana tijekom izvida kaznenih djela, između kojih su i službene zabilješke o obavijesnim razgovorima sa građanima BD i TD. Budući da je državni odvjetnik, protivno odredbi čl. 86. st. 3. ZKP-a, uz optužnicu dostavio obavijesti koje su u skladu s čl. 208. ZKP-a policiji dali građani, te da ove obavijesti nisu izdvojene iz spisa u postupku pred optužnim vijećem, pravilna je i na mjerodavnim zakonskim odredbama „članka 431. st. 3. i 4. u svezi s člankom 86. Zakona o kaznenom postupku“ utemeljena odluka suda prvog stupnja o izdvajanju predmetnih obavijesti. Stoga je ove prigovore s pravom kao neosnovane otklonio i sud drugog stupnja.

14.2. Žalitelj doduše ispravno uočava da tijekom izvida policija nije prikupila obavijesti u smislu čl. 208. ZKP-a od ED, dakle da u spisu predmeta nema službene zabilješke o obavijesnom razgovoru sa ED. Premda je pri ocjeni žalbenih navoda drugostupanjski sud pogrešno naznačio kako je među ispravno izdvojenim službenim zabilješkama o obavijesnim razgovorima i službena zabilješka „o obavijesnom razgovoru ED“ (odlomak 15.3. presude), ta okolnost nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost drugostupanjske presude niti je razlog za sumnju u nepristranost drugostupanjskog suda kako neosnovano sugerira žalitelj. Nadalje, državni odvjetnik je ispitao ED kao svjedoka tijekom istrage pa je promašena i žalbena tvrdnja optuženika da se „taj njen iskaz dat ŽDO-u može smatrati pozivom u svrhu prikupljanja obavijesti od osobe sukladno članku 206.g. ZKP-a, a koja obavijest se ne dostavlja uz optužnicu odnosno izdvaja se iz spisa.“

15. Nadalje, problematizirajući ocjenu dokazne građe optuženik (višekratno neprimjerenim izričajem, „sudac…namjerno laže i podmeće dokaze“, „prvostupanjski sud…laže i izmišlja“, „sudac…uporno laže i izmišlja da je optuženik čekao žrtvu“ itd.), iznosi niz prigovora činjenične naravi, koje neutemeljeno podvodi pod povredu pravičnosti suđenja, primjerice tvrdnjama da iz obrazloženja „pod točkama 15.5. i 15.6. prvostupanjske presude, a koja obrazloženja prihvaća i drugostupanjski sud, jasno proizlazi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 11. st. 1. ZKP-a“ odnosno da nije imao pravo „na neovisni i nepristrani sud, kako prvostupanjski tako i drugostupanjski.“ što ponavlja i u odnosu na obrazloženje pod toč. 14.2., 14.3. i 15. prvostupanjske presude.

16. Nisu osnovane ni ostale zamjerke procesne naravi koje po mišljenju žalitelja kompromitiraju pravičnost postupka.

16.1. Prije svega valja naglasiti da je optuženik proglašen krivim nakon provedene kontradiktorne rasprave na kojoj je obrana (optuženik i braniteljica) imala mogućnost očitovati se o radnjama u postupku i dokazima optužbe, predlagati dokaze te ispitivati svjedoke, što jasno proizlazi iz stanja spisa predmeta kako slijedi.

16.2. Nakon što se optuženik na prvoj raspravi (9. studenog 2022.) suglasio da ga brani braniteljica po službenoj dužnosti Marijana Temali, koja ga je branila i tijekom istrage, po prijedlogu obrane na raspravi su, uz aktivno sudjelovanje optuženika i braniteljice (postavljanjem pitanja), neposredno ispitani gotovo svi svjedoci optužbe (ED, MD, LD, ND, FD, GD, TD, ŽDC), dok su zapisnici o iskazima CD i UD, pročitani (vidi odlomak 11. ove presude). Valja primijetiti da je obrana na prvoj raspravi naznačila da će optuženik „eventualno iznijeti svoje dokazne prijedloge nakon što se izvedu svi dokazni prijedlozi optužbe.“ Ova je rasprava održana kroz šest ročišta, od 9. studenog 2022. do 8. svibnja 2023. čime su izvedeni svi personalni dokazi optužbe, da bi na raspravi koja je uslijedila i započela iznova 7. studenog 2023. optuženik zatražio da mu se postavi drugi branitelj po službenoj dužnosti jer smatra da je braniteljica „vodila njegovu obranu … na način da je to izravno štetilo njegovim interesima o čemu bi se više izjasnio u pisanom podnesku“ kojeg je i dostavio nakon rasprave. Po pribavljenom očitovanju braniteljice glede izraženog optuženikovog nezadovoljstva načinom na koji je obavljala svoju dužnost, Županijski sud u Dubrovniku (rješenjima predsjednika vijeća i, povodom žalbi, izvanraspravnog vijeća) s pravom nije našao osnova za razrješenje ove braniteljice i postavljanja drugog branitelja po službenoj dužnosti, koje odluke je kao pravilne ocijenio i sud drugog stupnja.

16.3. Na novo zakazanoj raspravi 19. prosinca 2023. koja je počela iznova čitanjem optužnice, optuženik je zatražio izuzeće državne odvjetnice, predsjednice Županijskog suda u Dubrovniku, predsjednika vijeća odnosno „cijelog vijeća za mladež koje vodi kazneni postupak“, da bi, nakon što su zahtjevi za izuzeće odbijeni, na raspravi 18. ožujka 2024. optuženik zatražio odgodu rasprave jer „mu je predmetni spis potreban kako bi …sve dostavio USKOK-u da …donese odluku povodom njegovih kaznenih prijava“ protiv predsjednika i člana vijeća te zamjenice Županijskog državnog odvjetnika. Raspravni sud je prijedlog uz obrazloženje na zapisniku odbio, optuženik je odmah potom ponovno zatražio izuzeće predsjednika vijeća i članova vijeća, predsjednice Županijskog suda u Dubrovniku, predsjednika Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske priloživši i pisane zahtjeve za izuzeće. Raspravno vijeće je ovaj zahtjev odbacilo kao nedopušten pozivom na odredbe čl. 35. st. 5. u vezi s čl. 34. st. 5. ZKP-a koja odluka je i obrazložena na zapisniku o raspravi nakon čega je rasprava započela iznova „zbog proteka roka duljeg od tri mjeseca“. Na raspravi su optuženik i braniteljica naveli da će „iznijeti svoje dokazne prijedloge nakon što se izvedu svi dokazni prijedlozi optužbe“, pa nakon što su isti izvedeni obrana je predložila da se neposredno ispitaju članovi obitelji UD i vještak Sanja Batina u svojstvu vještaka na okolnost sposobnosti svjedočenja, „da se ispitaju svjedoci ĐD i PD policijski službenici PGP Metković na okolnost njihovog postupanja, da se od Općinskog suda Ploče tj. ispostave pribavi očitovanje o radnom vremenu ED u razdoblju od 11. do 25. ožujka 2022., da se od matičnog ureda [adresa] pribavi smrtni list za DD, da se od srednje škole ... u [adresa] pribavi podatak kad je pokojni ĆD pohađao nastavu za razdoblje od 11. do 25. ožujka 2022., da se u svojstvu svjedoka ispita ABC, gradonačelnik [adresa] na okolnost njegovog odnosa sa članovima obitelji ĆD, da se ispita sudac općinskog suda u Metkoviću KD na okolnost osobnih odnosa između ZD i RD, da se ispita VD, susjed … na okolnost osobnih odnosa između optuženika i članova obitelji ĆD, na iste okolnosti susjed ABC“. Raspravni sud je prihvatio dio prijedloga tako da su pribavljeni podaci o evidenciji radnog vremena za ED, podaci o pohađanju nastave za žrtvu HD te podatak o datumu smrti za ID. Premda je raspravni sud prihvatio i prijedlog obrane za ispitivanje svjedoka VD i ABC, svjedoci se pozivu suda, uz ispriku i dostavljenu medicinsku dokumentaciju, nisu odazvali pa je odlučeno ispitati ih na raspravi 10. svibnja 2024. „putem video veze s Općinskim sudom u Metkoviću stalna služba Ploče“. Međutim, optuženik je pisanim podnescima zatražio „upućivanje na psihijatrijsku obradu“ navodeći, između ostalog, da zajedno sa vještakom psihijatrom „za potrebe ovog slučaja utvrdimo koliko mi video veza u ispitivanju svjedoka može psihofizički naštetiti …umanjiti moje sposobnosti …negativno djelovati“ te da ima „neku vrstu straha od kamere, ekrana, snimanja“ koji ga „u određenoj mjeri destabilizira i plaši“. Uslijedio je i podnesak u kojem optuženik traži odgodu rasprave video vezom jer bi „neopravdano ispitivanje svjedoka video vezom bilo protivno interesima postupka i u suprotnosti je s probicima obrane“, a potom i podnesak optuženika kojim ponovo traži odgodu rasprave (za 10. svibnja 2024.) zbog „obilnog unutarnjeg krvarenja u perianalnom dijelu tijela…koje je uzrokovano pojačanim stresom tj. strahom od video veze“.

16.4. Budući da rasprava 10. svibnja 2024. nije održana (spis predmeta se nalazio na Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske) nova je rasprava zakazana za 4. lipnja 2024. za koju je poziv upućen strankama i spomenutim svjedocima. Optuženik je najprije podneskom zatražio da se svjedoci ne ispituju isti dan već na odvojenim ročištima, a potom je novim podneskom zatražio odgodu rasprave „20-30 dana“ zbog „iznimno teškog nadasve psihičkog, fizičkog zdravstvenog stanja tj. radi …suočavanja s vlastitom smrtonosnom bolešću“ priloživši medicinsku dokumentaciju sa dijagnozama iz siječnja 2024. „Nod haemorrhoidalis gr I sangvninans“ i svibnja 2024. „Hemoroidi, obiteljsko opterećenje npl kolona“ uz zaključak liječnika „za kolonoskopiju“.

16.5. Na raspravu nisu pristupili pozvani svjedoci, raspravni sud je odbio optuženikov prijedlog za odgodu rasprave ocijenivši ga usmjerenim odugovlačenju postupka, te je odbio ostale dokazne prijedloge obrane (sa rasprave 18. ožujka i 22. travnja 2024.) uz koncizno obrazloženje na zapisniku („činjenično stanje je dovoljno utvrđeno dosad izvedenim dokazima“, „prijedlog … za psihijatrijskom obradom …usmjeren na odugovlačenje …imajući u vidu da je …već provedena psihijatrijska obrada“). Potom je braniteljica priložila, s prijedlogom da se pročita, dokumentaciju o statusu optuženika u Domovinskom ratu i imovinskom statusu, što je raspravni sud prihvatio i izveo u dokaznom postupku. Optuženik je predložio: „da se u dokaznom postupku u svojstvu svjedoka ispita ŽC iz [adresa] na okolnost sadržaja video snimki pregledanih u dokaznom postupku, da se ispita zamjenik ŽDO u Dubrovniku ZC, na okolnost načina provođenja rekonstrukcije događaja, da se dodatno ispita ED na okolnost njenog radnog vremena, da se ispita zamjenica ŽDO u Dubrovniku ZDC na okolnost njenih odnosa sa JC i ED, ustraje u ispitivanju svjedoka čije je ispitivanje vijeće odbilo, … da se ispita vještak za oružje na okolnost utvrđivanja identiteta oružja kojim je počinjeno inkriminirano djelo, … da se od Općinskog suda u Metkoviću ispostava [adresa] pribavi ZK izvadak, te prijedlog za uknjižbu nekretnina JC i ED, … da se u svojstvu svjedoka ispitaju policijski službenici UC, CC i TC na okolnost njihovih saznanja o osobnim odnosima između njega i RD, te JC kao i postupanja policije prema njemu, … da se ispita BD iz [adresa] kao očevidac događaja.“ Nakon što su ovi dokazni prijedlozi odbijeni kao nevažni i odugovlačeći, obrana je ponovno predložila da se ispitaju BD, VD, ABC i ED, te na okolnost odnosa između optuženika i JC EC, VC i SC, koji prijedlozi su odbijeni kao nevažni i odugovlačeći, da bi nakon toga u odnosu na novi prijedlog optuženika za pribavljanje „snimki svih nadzornih kamera s područja grada [adresa] u razdoblju od 14. ožujka do 26. ožujka 2022. kako bi se putem istih utvrdilo njegovo kretanje“ raspravni sud, sukladno ovlasti iz čl. 11. st. 4. ZKP-a uskratio „pravo na predlaganje novih dokaznih prijedloga i ponavljanje starih jer isto predstavlja očigledno zloupotrebu prava optuženika propisanim Zakonom o kaznenom postupku i nastojanje za odugovlačenjem ovog kaznenog postupka.“ U nastavku ove rasprave braniteljica je zatražila odgodu „radi pripreme obrane“ čemu sud nije udovoljio, pozivom na čl. 122. st. 3. i čl. 11. st. 2. ZKP-a, jer „se postupak mora provesti bez odugovlačenja posebno imajući u vidu da su obrana i optuženik imali razdoblje duže od godinu i šest mjeseci za pripremu obrane.“, a nakon što je optuženik ispitan odbijen je i prijedlog braniteljice za odgodu radi pripreme završnog govora.

17. Prema izloženom, glede žalbenog prigovora o neadekvatnoj obrani, podaci u spisu predmeta ne daju osnova za sumnju u neuredno obavljanje te dužnosti. Razvidno je da je odvjetnica Marijana Temali poduzimala sve radnje u korist obrane kako tijekom istrage tako i u raspravnoj fazi postupka (ispitivanje svjedoka i vještaka, stavljanje primjedbi na provedene dokaze, predlaganje dokaza, podnošenje žalbi, osporavanje zakonitosti dokaza, itd.), uključujući i posjete optuženiku u istražnom zatvoru (doduše po mišljenju optuženika „rijetkih posjeta“-list 567 spisa), dakle obavljala je svoju dužnost stručno i profesionalno na liniji obrane kojom je optuženik poricao terećena djela. Pored toga, braniteljica je podnijela žalbe na prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te prisustvovala sjednicama vijeća tijekom žalbenog postupka pa su neutemeljeni i recentni žalbeni prigovori optuženika kako je „doznao…tek nedavno od zatvorenika Z i dr.“ da je braniteljica „tijekom cijelog kaznenog postupka bila fizički bolesna tj. patila je od gastrointestinalne bolesti“ i „podvrgnuta operacijskom zahvatu oko 25.04.2025.“ uslijed čega da nije imao adekvatnu obranu.

18. Što se tiče odbijenih dokaznih prijedloga obrane valja istaknuti da je prema čl. 421. st. 1. ZKP-a raspravni sud ovlašten odbiti izvođenje dokaza uz valjano obrazloženje. Ovdje je prvostupanjski sud na zapisnicima o raspravi, te osobito u pisanoj presudi temeljito dao razloge zbog kojih su pojedini dokazni prijedlozi odbijeni (odlomci 6.5. do 6.14. presude). Tako je sud prvog stupnja prije svega naveo da su odlučne činjenice utvrđene nizom materijalnih i personalnih dokaza te provedenim vještačenjima (odlomak 6.6.) zbog čega se dokazni prijedlozi optuženika ukazuju nevažnim i odugovlačećim, poglavito cijeneći općenitost argumenta obrane („generičko obrazloženje dokaznih prijedloga“). To se prije svega odnosi na prijedloge za provođenje nove psihijatrijske obrade optuženika i ispitivanje vještaka o sposobnosti svjedočenja roditelja žrtve (odlomak 6.6.) te odbijanje njihovog neposrednog ispitivanja na raspravi (odlomak 6.11.). Nadalje, prvostupanjski sud jasno obrazlaže na temelju kojih dokaza je utvrđen identitet počinitelja kaznenog djela teškog ubojstva zbog čega je odbijen prijedlog za ispitivanje BD (odlomak 6.8.), dok je u odnosu na odbijen prijedlog za ispitivanje niza svjedoka na „okolnost utvrđivanja međuljudskih odnosa aktera inkriminiranih događaja“ raspravni sud ocijenio da je i ta činjenica utvrđena provedenim dokazima, a da brojnost predloženih svjedoka (gradonačelnik Grada Ploča ABC, sudac ABC, ABC itd. -odlomak 6.9. presude) uz „izostanak smislenog konkretnog obrazloženja u odnosu na svakog od predloženih svjedoka“ govori o prijedlogu koji odugovlači postupak, što se odnosi i na niz ostalih prijedloga (ispitivanje svjedoka ŽC o sadržaju snimke nadzorne kamere koja je pregledana u dokaznom postupku, ispitivanje zamjenika državnih odvjetnika o načinu provođenja rekonstrukcije događaja i odnosa sa JC i ED, ispitivanje vještaka za oružje o identitetu oružja, pribavljanje zemljišnoknjižne dokumentacije JC i ED odlomak 6.10.), ispitivanje pet policijskih službenika na okolnost njihova postupanja prema optuženiku (SD, PD, UC, CC i TCodlomak 6.12.), ispitivanja svih djelatnika i sudaca Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama „na okolnost utvrđivanja jesu li… viđali bijelog parkiranog „Yuga“ na parkiralištu u blizini zgrade suda“ budući da je o istome svjedočila ED (odlomak 6.13.).

18.1. Slijedom izloženog za zaključiti je da je prvostupanjski sud, vodeći računa o svim odlučnim i drugim dokazno važnim činjenicama, koje je utvrdio tijekom dokaznog postupka, temeljito ocijenio važnost dokaznih prijedloga obrane i shodno tome dao podrobne i relevantne razloge za odbijanje dijela dokaznih prijedloga, dok je dio prijedloga prihvaćen. Stoga i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao trećestupanjskog suda, odbijenim dokaznim prijedlozima obrane nije ostvarena povreda prava na obranu na raspravi iz čl. 468. st. 3. ZKP-a, kako je to pravilno, dostatnim razlozima, zaključio i sud drugog stupnja, niti je teško narušena pravičnost postupka (pravo na procesnu ravnopravnost stranaka). Valja istaknuti da sagledavajući postupak u cjelini, poglavito razloge o utvrđenju krivnje za predmetna kaznena djela, odbijeni dokazni prijedlozi, bez obzira na njihovu brojnost, nisu bili od utjecaja na povoljniju poziciju obrane.

19. Osnovano je drugostupanjski sud otklonio i žalbeni prigovor optuženika da mu je povrijeđeno pravo obrane na raspravi (čl. 468. st. 3. ZKP-a) zbog odbijenog prijedloga za odgodu rasprave radi pripreme obrane i završnog govora.

19.1. Razmatrajući tijek i trajanje raspravne faze postupka te ponašanje i strategiju obrane (odlomak 16.2. do 16.5. ove presude), razvidno je da je obrana pridržala pravo predlaganja dokaza tek nakon što se izvedu svi dokazi optužbe, nakon čega je optuženik, a prije predlaganja dokaza, koristio svoja procesna prava prigovarati djelotvornosti braniteljice po službenoj dužnosti, višekratno zahtijevati izuzeće raspravnog vijeća, predsjednika nadležnog suda i višeg suda te pisanim podnescima tražiti odgode rasprave. Stoga se opravdano može zaključiti da su i prijedlozi za odgodu rasprave radi pripreme obrane i završnog govora bili usmjereni odugovlačenju postupka pa je s pravom prvostupanjski sud, pozivom na odredbe čl. 122. st. 3. i čl. 11. st. 2. ZKP-a, dakle načelo žurnosti i koncentracije rasprave u predmetu u kojem je određen istražni zatvor, te prijedloge odbio.

20. Nadalje, optuženiku je višekratno tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom omogućen uvid u spis predmeta tako da je i taj žalbeni prigovor osnovano otklonjen po drugostupanjskom sudu. Glede zamjerke optuženika da mu nije „žurno“ odobren uvid u spis radi podnošenja žalbe na drugostupanjsku presudu treba istaknuti sljedeće. Optuženiku je nakon zaključenja rasprave, a prije primitka pisane prvostupanjske presude, odobren uvid u spis predmeta u lipnju i srpnju 2024. (list 871 i 906 spisa), te još u dva navrata u srpnju nakon što je primio prvostupanjsku presudu (list 944 i 950 spisa), protiv koje je osobno i putem braniteljice podnio žalbu. Po primitku drugostupanjske presude 3. lipnja 2025., podneskom nadnevka 19. lipnja 2025., zaprimljenim na Županijskom sudu u Dubrovniku 20. lipnja 2025., zatražio je uvid u spis „radi pisanja žalbe na drugostupanjsku presudu…npr. u petak 20.06.2025.“ jer bi kasnijim uvidom u spis „nepotrebno izgubio…dva dana za pisanje žalbe jer nemam određene podatke prije podnošenja žalbe.“ Optuženiku je odobren uvid u spis za 25. lipnja 2025. (list 1169 spisa), ali je optuženik „izjavio da ne želi izvršiti uvid sada jer je on to tražio u petak“ (službena zabilješka Zatvora u Dubrovniku od 25. lipnja 2025. - list 1170 spisa).

20.1. Prema tome, optuženiku je omogućen uvid u spis predmeta i nakon primitka drugostupanjske presude za vrijeme dok mu je još tekao rok za žalbu protiv te presude. Pored toga, imajući na umu prirodu i stadij postupka, u kojem je optuženiku (nakon što je primio drugostupanjsku presudu) omogućeno podnošenje još jedne žalbe u predmetu u kojem se stanje dokazne građe o kojem ovisi odluka o krivnji i kazni nije izmijenilo, zamjerkom da mu nije odobren „žurni uvid u sudski spis“ čime da je „bitno povrijeđena odredba…iz članka 183. st. 1. i članka 184. st. 4. ZKP-a“ optuženik neutemeljeno smjera na povrede iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP-a.

21. Bez osnova optuženik osporava i pravilnost ocjene drugostupanjskog suda da „nisu povrijeđena njegova prava ni kada navodi da mu predsjednik vijeća nije produljio rok za žalbu na presudu duži od 15 dana posebnim rješenjem…jer je taj rok zakonom određen.“ (odlomak 14.3. presude). Naime, optuženik u žalbi tvrdi da je „sudac ABC … zahtjev za produljenje roka za žalbu odbio samo usmeno“, a da je shodno čl. 463. st. 2. ZKP-a „bio dužan u svezi traženog produljenja roka za žalbu odlučiti rješenjem, a naročito“ jer je optuženik „odmah nakon objave presude zatražio produljenje roka za žalbu.“ Međutim, prema sadržaju zapisnika o raspravi od 4. lipnja 2024. te objavi presude 6. lipnja 2024. proizlazi da takav zahtjev optuženik nije stavio, niti je stavio primjedbe u svezi sa sadržajem zapisnika.

22. I ostali žalbeni navodi optuženika kojima tvrdi, primjerice, da je predsjednik vijeća „odgovarao na pitanja upućena svjedoku TD i umjesto svjedoka, i navodio svjedoka“, ili da je „sam [predsjednik vijeća] diktirao u zapisnik“ da je optuženik na raspravi 19. prosinca 2023. „tražio izuzeće cijelog vijeća za mladež“ iako to nije tražio, odnosno „u zapisnik upisivao neistine“ također nemaju uporišta u stanju spisa predmeta. Poglavito je promašeno optuženikovo referiranje na odluku u drugom kaznenom predmetu (protiv drugog optuženika i drugog kaznenog djela) gdje je „sudac ABC … kao član vijeća donio u potpunosti nezakonito rješenje“ čime je optuženik „nedvojbeno dokazao“ da je spomenuti sudac i u njegovom kaznenom predmetu kršio ZKP.

23. Neutemeljeno optuženik smatra da su ostvarene „povrede prava na pravično suđenje temeljem članka 468. st. 2. ZKP/08, a posljedično tome i povrede temeljem članka 468. st. 3. ZKP/08.“ time što „sud koji vodi postupak nije kaznio novčanom kaznom … CD, UD i dr. OCkoji su u podnesku vrijeđali ZD kao sudionika u postupku riječima „Monstrum“, pa je dakle sud „počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 80. st. 1. ZKP/08.“ Naime, novčano kažnjavanje osoba navedenih u čl. 80. ZKP-a predviđeno je ako u podnesku, elektroničkoj ispravi ili usmenoj riječi odnosno na drugi način vrijeđaju sud ili sudionika u postupku. Budući da je raspravni sud naložio provođenje psihijatrijskog vještačenja („psihijatrijsku obradu“) roditelja žrtve i da je sastavni dio tog vještačenja sadržaj psihijatrijskog pregleda vještaka sa ispitanicima, koji je reproduciran u pisanom nalazu i mišljenju, na taj se sadržaj ne može primijeniti novčano kažnjavanje u smislu čl. 80. st. 1. ZKP-a.

24. Nije u pravu optuženik ni kada tvrdi da „drugostupanjski sud nije smio preinačiti prvostupanjsku presudu“ jer je „ŽDO u Dubrovniku predlagalo da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači kaznu dugotrajnog zatvora ne da kaznu preinači Visoki kazneni sud RH“ pa je osim što je drugostupanjska presuda „u potpunosti neosnovana“ dokaz je „da su se ŽDO i ŽS u Dubrovniku nezakonito dogovarali sa Visokim kaznenim sudom RH“. Dodaje kako je shodno prijedlogu obrane „da se kazneni predmet vrati na ponovno suđenje…preinačenjem prvostupanjske presude [drugostupanjski sud] grubo povrijedio odredbe…članka 486. st. 1. ZKP-a jer, pored svega, odlučne činjenice…nisu pravilno utvrđene“.

24.1. Iako se u žalbi državnog odvjetnika potkrala očigledna greška u pisanju, prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu“ ovo ne predstavlja nikakvu zakonsku zapreku odlučivanju nadležnog Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske o podnesenim žalbama. Budući da je drugostupanjski sud našao osnovanom žalbu državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona na štetu optuženika iz čl. 469. toč. 5. ZKP-a, dok su žalbeni navodi optuženika ocijenjeni neosnovanima, odluka drugostupanjskog suda je zakonito utemeljena na odredbama čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP-a.

25. Slijedom navedenog, prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu počinili bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11., st. 2. i 3. ZKP-a kako se navodi u žalbi optuženika.

26. U žalbi protiv drugostupanjske presude uvodno je naznačeno da se pobija zbog povrede kaznenog zakona. Povredu optuženik obrazlaže u osobnoj žalbi referirajući se na obrazloženje prvostupanjske presude u odlomku 15.5. gdje „sud tvrdi da je ubojstvo RD bilo planirano.“ pa „Sukladno takvom utvrđenju ŽDO i ŽS u Dubrovniku su morali podignuti kaznenu prijavu na štetu RD zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 4. KZ/11. Time je povrijeđen i kazneni zakon i odluka o kazni.“

26.1. Prije svega, postojanje povreda kaznenog zakona iz čl. 469. ZKP-a ocjenjuje se u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i odraženo je opisom djela u izreci presude. Nadalje, shodno ograničenju iz čl. 449. st. 2. ZKP-a sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret, kako to (na svoju štetu) sugerira žalitelj. Kriminalna djelatnost optuženika opisana u toč. 2. izreke prvostupanjske presude, koja, za razliku od opisa kaznenog djela na štetu ĆD, ni ne sadrži navod o prethodnoj odluci i planu, ispravno je pravno označena kao kazneno djelo iz čl. 110. KZ-a, za koje djelo je optuženik i terećen optužnicom državnog odvjetnika te stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog povrede kaznenog zakona.

U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

27. Suprotno žalbenim prigovorima, koji se dijelom (kako je ranije navedeno) pogrešno podvode i pod žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, kako su to osnovano zaključili, prvostupanjski sud nakon temeljite i sveobuhvatne analize dokazne građe, a potom i sud drugog stupnja nakon razmatranja optuženikove žalbe.

28. Optuženikove zamjerke se u najvećoj mjeri odnose na osporavanje pravilnosti vrednovanja personalnih dokaza i s tim u vezi zaključka o dokazanosti kvalifikatornog elementa kaznenog djela teškog ubojstva na štetu djeteta ĆD. Premda je optuženik u cilju osporavanja činjeničnih utvrđenja suda upirao na pojedinosti u iskazima svjedoka koje međusobno nisu podudarne ili su protivne pribavljenoj dokumentaciji, što po mišljenju žalitelja govori o nevjerodostojnosti takvih dokaza, nije uspio dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

29. Prema stanju dokazne građe treba poći od pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda da je upravo optuženik počinitelj oba kaznena djela protiv života i tijela, kao i kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari. Na pravilnost ovog zaključka upućuju materijalni dokazi te s njima u vezi provedena vještačenja (od optuženika oduzeta automatska puška kalašnjikov, antifon slušalice crvene boje, streljivo, spremnici streljiva, čahure na mjestima događaja, balističko i biološko vještačenje), ali i iskazi svjedoka TD, GD, MD, ND, sve podrobno analizirano u razlozima presude. Pored toga je sud prvog stupnja s pravom cijenio vjerodostojnim i iskaze svjedoka ED, ŽDC, CD i UD, LD na temelju kojih je utvrdio i ostale odlučne te dokazno važne činjenice za zaključak o optuženikovom postupanju iz bezobzirne osvete.

30. Naime, svjedok TD je već na prvom ispitivanju u istrazi pred državnim odvjetnikom jasno iskazao kako je, nalazeći se na balkonu svoga stana, kao očevidac ubojstva ĆD prepoznao da je počinitelj upravo optuženik. Osim što se na svakoj stranici zapisnika o ispitivanju svjedoka pred državnim odvjetnikom nalazi njegov potpis (list 334 do 336 spisa) istovjetno je ponovio i na raspravi pa je promašena žalbena tvrdnja optuženika da su svjedoku „ŽDO … obmanom podmetnuli i podvalili rečenicu:“Tada sam prepoznao ZD kada je došao do vozila“., a što da proizlazi „iz činjenice da on taj list iskaza nije niti svojeručno potpisao“ te da je drugačije sadržano u „službenoj zabilješki“ policije. Nadalje, okolnost da u postupku nije provedena dokazna radnja prepoznavanja „po čl. 212. ZKP-a (naročito jer ZD nije vlasnik vozila …marke Yugo)“ ne umanjuje značaj i kvalitetu iskaza svjedoka da je kao počinitelja kaznenog djela na štetu ĆD prepoznao optuženika, kojeg je (kao i roditelje žrtve te RD) poznavao od ranije.

30.1. Neutemeljen je navod žalitelja da je svjedok TD „dao lažni iskaz“ jer bi prema tom iskazu značilo „da je ĆD pucano u leđa“ dok prema obdukciji „nije pucano u leđa, nego u prsa“. Upravo suprotno tvrdnji žalitelja, zapisnikom o vanjskom pregledu i obdukciji ĆD utvrđene su četiri prostrijelne rane od kojih se tri ulazne strijelne rane nalaze na stražnjoj stijenci lijeve strane prsnog koša, na stražnjoj stijenci desne strane prsnog koša te na granici stražnje strane desne natkoljenice i donjeg desnog dijela stražnjice. Stoga, osim što je svjedokov opis dinamike događaja odnosno kretanja optuženika i žrtve sukladan materijalnim dokazima, neutemeljena je te bez uporišta u dokaznoj građi pa i samoj obrani optuženika žalbena tvrdnja kako „nije … ičime dokazano da je optuženik prilazio“ žrtvi sugerirajući kako je moguće da je „ĆD prvi prišao počinitelju i isprovocirao napad“.

31. Nadalje, žalbom se prigovara da iskaz ŽDC „nije realan, istinit niti vjerodostojan“ i stoga ne može biti temelj „za utvrđivanje krivnja optuženika“ jer udaljenost škole koju je pohađao ubijeni ĆD od mjesta događaja nije dvjestotinjak metara budući da „iz podataka karte Google za grad Ploče“ ta udaljenost iznosi 850 metara (osobna žalba) odnosno 700 metara (žalba po braniteljici). I dok s jedne strane optuženik problematizira vjerodostojnost ovog iskaza, u nastojanju da ospori zaključak suda kako na pripremljeni plan uz prethodno praćenje žrtve upućuje i okolnost da se nakon ubojstva ĆD optuženik „polako udaljava s mjesta zločina“ istovremeno upire na isti taj iskaz prema kojem svjedokinja vidi „jednu osobu kako trči niz stepenice“. Međutim, osim što za utvrđenje odlučnih činjenica nije od značaja raspolagati preciznim podatkom o udaljenosti škole od mjesta ubojstva, iz iskaza svjedokinje posve je jasno da se radi o njenoj subjektivnoj procjeni ove udaljenosti. Pored toga, svjedokinja je evidentno prema svom najboljem sjećanju opisala tek fragment događaja u trenutku kada je čuvši pucanje izašla na lođu, dok svjedok GD vidi udaljavanje počinitelja na način da je osoba „sišla niz stepenice“ i ušla u parkirani Yugo, a kretala se „polagano, nije trčala.“ Stoga, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pouzdanost ovog dokaza.

32. Žalitelj nije u pravu ni kada nastoji osporiti vjerodostojnost iskaza ED jer da iskaz nema „uporišta u dokumentaciji koja se nalazi u spisu“ (evidenciji radnog vremena u razdoblju od 11. do 25. ožujka 2022.) sugerirajući da postoji dogovor između roditelja žrtve i svjedokinje o sadržaju njenog iskaza. Premda nije sporno da su roditelji žrtve i svjedokinja ED u bliskim odnosima, o čemu svi troje suglasno i neskriveno govore, nema drugih objektivnih i razumnih pokazatelja da je svjedočenje ED rezultat međusobnog dogovora u cilju lažnog terećenja optuženika. Naime, svo troje svjedoka suglasno opisuju narušene međuljudske odnose tijekom suživota u susjedstvu sa optuženikom, o čemu su po čuvenju imali saznanja svjedoci TD i GD. Pored toga, optuženik je i sam u obrani pred državnim odvjetnikom opisao postojanje animoziteta između njega i susjeda prikazujući doduše da njega susjed ĆD maltretira i prijeti mu dugi niz godina.

32.1. Nadalje, ni inzistiranje optuženika o nepodudarnosti iskaza svjedokinje sa evidencijom radnog vremena ne dovodi u sumnju pravilnost zaključka da ubojstvo ĆD nije bilo nasumično već rezultat ranije stvorene odluke i plana kao osveta njegovim roditeljima zbog narušenih međuljudskih odnosa.

33. Naime, uz argumente prvostupanjskog suda, koje je osnovano kao pravilne prihvatio i sud drugog stupnja, valja istaknuti da na praćenje žrtve uz planiranje ubojstva upućuju iskazi posve neutralnih svjedoka očevidaca ŠC i GD. Iz njihovih opažanja jasno proizlazi da je optuženik nakon ispaljenih više hitaca kojima je usmrtio ĆD ušao u bijeli automobil marke Yugo koji je bio parkiran „ispod zgrade“ u blizini automobila BC, nakon čega se automobilom udaljio, a potom, dolaskom do platoa za sakupljanje sekundarnih sirovina usmrtio i brata RD čemu je svjedočio ND. Prema tome, nema dvojbe da je optuženik planirano došao najprije do mjesta gdje je parkirao vozilo i sačekao upravo ĆD na njegovom putu do škole (podaci o pohađanju nastave za žrtvu), a potom se vratio do vozila i udaljio. Uzimajući u obzir i iskaz svjedoka MD (optuženik prije uhićenja policijskim službenicima rekao da neće njima naškoditi jer je obavio što je imao odnosno naumio), to su i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao trećestupanjskog suda dokazi izvedeni na raspravi bili posve dostatni i pouzdani za siguran zaključak o dokazanosti kvalifikatornog elementa kaznenog djela ubojstva na štetu ĆD. Pravilnost ovog zaključka nije poljuljana ni paušalnim prigovorom o neautentičnosti snimki nadzornih kamera odnosno navodom kako „Bijeli J uočen na…snimci ne pripada ZD“ budući da iz personalnih dokaza jasno proizlazi da se optuženik koristio automobilom marke Yugo bijele boje.

34. Nisu utemeljene ni kritike optuženika na račun provedenih psihijatrijskih vještačenja. Naime, optuženik smatra da je „psihijatrijski nalaz i mišljenje Klinike Vrapče“ nevjerodostojan i pogrešan jer je „donesen na temelju iskaza svjedoka u ŽDO- u, a … dokazano [je] da je ED u ŽDO-u u potpunosti dala lažni iskaz“. Referirajući se na medicinsku dokumentaciju roditelja žrtve prigovara psihijatrijskom vještačenju CD i UD, tvrdeći da je „sačinjeno vještvo u bitnome lažna isprava…predstavlja lažni iskaz vještaka“ jer da isti „nemaju nikakve psihičke smetnje, dok je period žalovanja do jedne godine opravdan.“

34.1. Protivno zamjerkama žalitelja provedena vještačenja zadovoljavaju zahtjevima stručne i objektivne ekspertize, utemeljene na dokumentaciji i provedenim psihijatrijskim pregledima optuženika, CD i UD, kako je to podrobno izloženo u pisanim nalazima i mišljenjima. Optuženik nema stručnih znanja da bi mogao kompetentno zaključiti o psihičkom stanju roditelja žrtve i ocjeni vještaka o njihovoj nesposobnosti za svjedočenje na raspravi, dok je iz pisanog nalaza i mišljenja Klinike za psihijatriju Vrapče razvidno da je ovo vještačenje optuženika provedeno prije nego li je ED uopće ispitana kao svjedok.

35. Slijedom svega iznesenog, navodima žalbe opt. ZD nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koja utvrđenja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja, time da se istaknuta žalbena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također svodi na osporavanje ispravnosti utvrđenih činjenica.

U odnosu na odluku o kazni i oduzimanju predmeta

36. Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

36.1. Naime, uz neosuđivanost i sudioništvo u Domovinskom ratu kao olakotne okolnosti (u odnosu na sva tri kaznena djela) osnovano je prvostupanjski sud otegotnim, osim hladnokrvnosti, ustrajnosti i brutalnosti (ispaljivanje više metaka pa i nakon što je žrtva ĆD već ležao na podu) cijenio izrazitu tragičnost posljedice za „obitelj ĆD kojima je optuženik ubio sina jedinca“. Premda je prirodno i očekivano da je za roditelje svako dijete neprocjenjivo, u konkretnom slučaju jasno je opisana težina posljedice za roditelje koji su izgubili jedino dijete, a ne kako to neutemeljeno optuženik tumači da sud „namjerno usmjerava da sin jedinac vrijednosno vrijedi više od djece koja…imaju još brata ili sestru“. I kod kaznenog djela ubojstva na štetu RD otegotnim je cijenjena hladnokrvnost, ustrajnost i brutalnost uz uporabu izrazito opasnog oružja, te stav prema počinjenom kaznenom djelu (kao načinu rješavanja imovinskog spora sa bratom) dok je kod kaznenog djela iz čl. 331. st. 1. KZ-a otegotnim cijenjena ubojitost vatrenog oružja i njegova uporaba za počinjenje kaznenih djela. Drugostupanjski sud je prihvatio pojedinačne kazne zatvora kao pravilno odmjerene te je optuženika (uslijed utvrđene povrede kaznenog zakona na njegovu štetu umjesto jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora u trajanju četrdesetosam godina) osudio na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju četrdeset godina.

36.2. Cijeneći stoga navedene okolnosti koje su odlučne za odmjeravanje vrste i mjere kazne u konkretnom slučaju, i prema ocjeni ovog trećestupanjskog suda, uz pravilno odmjerenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju trideset osam godina za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 4. KZ-a, kaznu zatvora u trajanju petnaest godina za kazneno djelo iz čl. 110. KZ-a te kaznu zatvora dvije godine za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ-a, jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju četrdeset godina primjerena je svim okolnostima predmetnih kaznenih djela i ličnosti optuženika te ostvarenju svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ-a (izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo).

37. Premda je uvodno u žalbi naznačeno da se drugostupanjska presuda pobija i zbog odluke o oduzimanju predmeta ovaj žalbeni osnov nije obrazložen. Međutim, budući da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o oduzimanju predmeta (čl. 478. ZKP-a) pobijana presuda je ispitana i zbog te žalbene osnove te je utvrđeno da je prvostupanjski sud osnovano optuženiku izrekao mjeru oduzimanja predmeta iz čl. 79. KZ-a, a kako je to u pobijanoj presudi pravilno zaključio drugostupanjski sud.

38. Slijedom navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija drugostupanjsku presudu, a niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.; dalje: ZKP-26) na koje trećestupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP-26 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. travanj 2026.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo