Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-16/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vesne Gašparuš-Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-141/2020-24 od 14. rujna 2023. ispravljene rješenjem poslovni broj P-141/2020-29 od 20. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-141/2020-24 od 14. rujna 2023. ispravljena rješenjem poslovni broj P-141/2020-29 od 20. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim dio članka 4.1. Ugovora o nenamjenskom kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu 302,71 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja anuiteta do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 583,21 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati obzirom, da nama razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnostima s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 77,74 eura i trošak sudske pristojbe za žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i pravu tužitelja na restituciju. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka, a što nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta s osnove takve ništetne odredbe.

8. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 24. srpnja 2007. sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9012823473 kojim je u članku 4.1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima te da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala tako da je tužitelj platio veći iznos od onog sadržanog u preuzetoj obvezi otplaćivanja rata kredita na temelju ugovorene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu.

10. Nadalje je na temelju iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelju ugovor ponuđen kao špranca na koji on nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi te mu nije objašnjeno kada će se i na koji način te temeljem kojih parametra mijenjati kamatna stopa, zbog čega prvostupanjski sud zaključuje da ugovorna odredba o kamatnoj stopi nije bila određena niti odrediva već je omogućavala tuženiku da jednostrano mijenja kamatnu stopu pa da je zbog toga takva ugovorna odredba ništetna.

11. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

12. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prema kojem se radi o unaprijed formuliranom ugovoru tuženika zaključio da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Tuženik ne osporava da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog (tipskog) ugovora trgovca, zbog čega u smislu članka 81. stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) postoji zakonska presumpcija da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ovom odredbom propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik nije predložio dokaze o načinu i sadržaju informiranja tužitelja o značaju kamate koja je promjenjiva, niti na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije bio u potpunosti informiran niti upoznat s promjenjivom kamatnom stopom i učincima takve odredbe na njegove obveze iz kreditnog odnosa. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sama činjenica što je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o namjenskom kreditu ujedno znači da su mu ugovorne odredbe bile jasne kao i njegova prava i obveze koje je prihvatio kao odraz svoje stvarne volje.

13. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu članka 269. stavak 2. i članka 271. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

14. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da odredba iz članka 4.1. Ugovora o namjenskom kreditu i nedostatak jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bila niti određena, a niti odrediva već je omogućavala tuženiku da je jednostrano mijenja te je utvrđeno kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju.

15. Člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Imajući u vidu predmet spora i sadržaj sporne ugovorne odredbe, kao i utvrđenja na temelju provedenog postupka dokazivanja, proizlazi da je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a posljedično i ništetna. To stoga što se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač na nju mogao utjecati, a ista je, iako uočljiva, nerazumljiva obzirom da u njoj nije precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. I prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci tuženika, ne može se smatrati razumljivom u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze. Stoga je ocijenjeno da je unošenjem u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope sadržane u članku 4.1. Ugovora o kreditu, od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, zato što je citirana odredba bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

17. S obzirom da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu članka 84. ZZP/03, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženik) i da ga, primjenom članka 320. ZOO/05, treba tumačiti u korist tužitelja, da tužitelj nije mogao pregovarati o članku 4.1. Ugovora o kreditu koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju na način da ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita.

18. Kako tuženik to nije učinio, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu protivna članku 272. ZOO/05 i dovela je do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja.

19. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 4.1. Ugovora o namjenskom kreditu nepoštena, a sukladno tome i ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 i članka 322. stavak 1. ZOO/05.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika, kod donošenja odluke prvostupanjski sud se nije pozivao na presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, a što je razvidno iz obrazloženja prvostupanjske presude.

21. U odnosu na žalbeni navod tuženika da do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti kamatne stope, valja odgovoriti da je i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza iz članka 247. ZOO/05 prema kojoj propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO/05 jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

22. Prema članku 323. stavku 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj preplatio anuitete s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu 302,71 eura, te je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati taj iznos, stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je kamatna stopa padala, budući su vještačenjem utvrđeni preplaćeni iznosi anuiteta s osnove rasta kamatne stope.

24. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je vještačenja trebalo provesti na način da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i da je određivanjem vještačenja kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, prvostupanjski sud ušao u područje izmjene ugovornih odredbi. Ovo iz razloga što je utvrđeno da tužitelj nije bio informiran o smislu, sadržaju i ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i da mu takva odredba nije bila razumljiva zbog čega bi provođenje vještačenja, kako to predlaže tuženik, bilo protivno smislu i svrsi zaštite tužitelja kao potrošača kojem upravo parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope nisu objašnjeni niti je on s njima bio upoznat prilikom sklapanja Ugovora.

25. Budući je u postupku utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu i ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi osnovom koje je tužitelj preplatio anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO/05 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO/05. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

26. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

27. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tuženik osporava odluku o troškovima postupka, budući je o istima odlučeno pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a pri čemu se ističe da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

28. Slijedom navedenoga, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana.

U Velikoj Gorici 8. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak